DOGAĐAJI

Amparo Medina, bivša revolucionarka

          i dužnosnica UN-a:

"Moj posao je bio uništiti vjeru katolicizma"

 

6. lipnja 2013.

Sve je počelo kada ju je policija prostrijelila za vrijeme nemirnih prosvjeda. Nakon što se probudila u bolnici odlučuje radikalno promijeniti vlastiti život. Čini zaokret od 180 stupnjeva, ostavlja po strani svoj politički servilizam i grješan život te se posvećuje traženju istinskog dobra za žene i djecu.

Djed katolik

Rođena je u sasvim običnoj ekvadorskoj obitelji. Vjera im se sastojala uglavnom od odlazaka na nedjeljnu misu. Iznimka je bio njezin djed koji je živio autentičnim kršćanskim životom. Dok je Amparo već bila u adolescentskoj dobi i na putu ka ateizmu, jednom joj je prilikom djed rekao riječi koje neće nikada zaboraviti. Ušli su u jednu crkvu i ispred Gospine slike joj je kazao: "Pogledaj je u oči. Ona je jedina koja će te spasiti i dovesti k vjeri." Na tome je i ostalo. Nakon toga njezin bi se život mogao opisati kao slobodan pad. Bila je izbačena iz gimnazije zbog fizičkog napada na časnu sestru.

Revolucija i ljevica

Bile su to 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća i društvene ponude koje je Amparo pronašla van Crkve bile su marksistička teologija oslobođenja, feministički pokret i pokret za pravo pobačaja, Che Guevara, pokret za emancipaciju Indijanaca tzv. indigenizam, itd. Svim tim idejama posvetila se dušom i tijelom. Amparo se moglo sresti na različitim mjestima: od oružanih sukoba do antivladinih prosvjeda za tzv. reproduktivna prava žena, tj. promičući kontracepcijska sredstva i pobačaj.

U Španjolskoj postaje još radikalnija

Pošto se politička situacija u Ekvadoru zakomplicirala, otac ju šalje u Španjolsku na studij socijalne pedagogije. Tamo dolazi do sveučilišne diplome, ali se i politički radikalizira stupajući u kontakte s ostalim revolucijskim, ateističkim i anticrkvenim pokretima.

Povratkom u Ekvador njezina se feministička i ljevičarska vizija savršeno poklopila s UN-ovom politikom u Latinskoj Americi. Zahvaljujući tome i svome obrazovanju preuzima odgovornost za provedbu programa UNFPA (Populacijski fond UN-a) za Ekvador koji na raspolaganju ima milijune dolara za provedbu programa koji se protive natalitetu, tj. koji se provode u korist pobačaja i kontracepcije.

Opis posla: 'uništiti vjeru katolicima'

"Komunističke i socijalističke grupe znaju kako je Katolička crkva jedina institucija koja može slomiti njihove laži", pojasnila je Amparo međunarodnoj katoličkoj televiziji EWTN te nastavlja: "Da bi ih se diskreditiralo, prvo tražiš argumente kojima bi se mogla uništiti slaba vjera katolika. Pratiš vijesti ili istražiš život svećenika koji ne živi svoj život u milosti Božjoj. To razglasiš i objaviš u medijima. Ono što treba prešutjeti jest to daje 60% karitativnih djela u Ekvadoru u rukama Crkve."

Oštetiti Crkvu iznutra

Veliki problem svećenika je njihova samoća, stoga smo tražili napuštene svećenike i govorili im da ako Bog postoji zašto dopušta siromaštvo. Jedini je način revolucija. Ujedinite se s nama i mi ćemo vam pomoći. Bilo je svećenika koji bi popustili misleći kako će tako imati grupu koja će im pomagati, podržavati ih, koja bi bila s njima. Ponekad bi svećenicima i časnim sestrama davali novac za obnovu i poboljšanje njihovih obrazovnih centara, ali pod uvjetom da nam u svojim školama dopuste poučavati o "spolnom i reproduktivnom zdravlju".

Još dalje od Boga

Kod Amparo se ispunila Chestertonova misao koja glasi: „Kada se napusti vjera u Boga, odmah se počne vjerovati u bilo što". Iako uronjena u ateizam, tražila je bilo kakav tračak duhovnosti u u proricanju iz karata, reikiju, jogi... Navodi: „Pošto je život posvećen idejama današnje (op.pr.) ljevice, grješan život ne možeš osloboditi od posljedica grijeha. To je duhovna smrt. To je poput malenih saveza sa Sotonom koje on ne propušta naplatiti.

Netko mije tada preporučio tzv. unutarnja čišćenja. Imala sam vlastite mantre koje bih mogla prevesti kao Ja pripadam Sotoni. Mantre sam napravila u SAD-u gdje sam čak i djecu dovela kod šamana koji je bio učitelj Univerzalne religije."

Iako Bog nije daleko...

Jednom je prilikom u jednoj kršćanskoj zajednici Amparo izazvala Boga tako da je napala jednu gospođu koja je molila držeći Gospinu sliku. Izbezumivši se počela ju je vrijeđati nazivajući je luđakinjom. Završilo je tako da je istrgnula i poderala Gospinu sliku koju je sirota žena držala u ruci. Njezina prepotencija revolucionarke nikome nije davala previše izbora, pa tako ni njoj. Ubrzo nakon tog događaja bliži se sljedeći korak prema njezinu obraćenju.

Ranjena policijskim metkom

Sudjelovala je u svakovrsnim antivladinim prosvjedima i sukobima, često mobilizirajući domoroce i potičući ih da dolaze naoružani kopljima. Najednom od takvih prosvjeda policija je protiv prosvjednika koristila bojevo streljivo gdje je jedan od metaka završio u Amparinu tijelu. Nakon toga jedino čega se sjeća bila je prisutnost supruga s djecom sjedne strane, a s druge neobjašnjiv mir.

"Nisam se bojala umrijeti", kaže Amparo te dodaje: "Sve oko mene bila je radost, užitak, mir..." Kroz sve to čula je glas koji joj je pjevao.

"Tada sam vidjela čudesne oči. Vidjela sam ljubav. Bijahu to Gospine oči. Gospina slika. Vidjela sam je kao petnaestogodišnjakinju odjevenu u bijelo."

Dok je krvarila jedino što je osjećala bilo je mir, radost.... Tada joj je Gospa rekla: "Malena moja, ja te ljubim." Zamolila ju je da napusti sve što je do tada slijedila i da počne slijediti Njezina Sina. Amparo je također iza Gospe primijetila jednog starijeg gospodina. Bio je to njezin djed.

Čak je i suprug pomislio da je poludjela

Kada se probudila sve je ispripovjedila mužu Javieru. Pomislio je da je poludjela i to ne bez razloga, ipak je do tada bila uvjereni ateist, protukatolički militant...

Odmah su je odveli na ispitivanje kod new age "učitelja, psihologa i eksperata" koji su je počeli uvjeravati kako je to iskustvo samo plod halucinacija i posljedica ranjavanja. "Ipak, nitko me nije mogao uvjeriti da to nije bilo od Boga."

Ispovijed

"Prvo što sam trebala bio je svećenik. Imala sam potrebu za ispovijedanjem. Molila sam Boga da ne umrem i da ne odem u pakao. Ispovijedala sam sve grijehe. Bilo ih je zastrašujućih."

Bila je to nova životna dionica i trebalo je krenuti ispočetka i sve učiniti dobro. „Prva stvar koju sam učinila bila je naučiti voljeti Isusa, voljeti svećenike, ljubiti Crkvu, sakramente." Amparo se osjećala prljavo i u isto vrijeme pozvana na novu revoluciju: "Jedino što mijenja svijet je Bog. Ja nisam dostojna. Tako je velika ljubav Božja..."

Suprugovo obraćenje

Amparo je molila i pozivala muža da se obrati. Tijekom vremena, Javier, revolucionar poput nje, počinje mijenjati svoj život. Iskustvo odricanja od dotadašnjih životnih uvjerenja moralo je biti dramatično samo po sebi. Amparo pojašnjava: "Suprug je prihvatio vjeru u Boga i Djevicu Mariju, ali ne i u sakramente. Srećom, Bog nam je na put poslao jednog svetog svećenika. Na kraju se ispovjedio. Ta je ispovijed trajala više od dva sata. Po izlasku iz ispovjedaonice osjećao je kao da je zbacio sa sebe teret težak stotine kilograma."

Sada je trebalo razotkriti UN-ove laži

Obraćenje kod mnogih često bude dugotrajno i s puno etapa. Amparo je bila na putu, ali se još uvijek nije sasvim odrekla grijeha, jer im je UN-ova plaća bila potrebna za pokrivanje obiteljskih troškova.

Stvari su se pokrenule kada ju je jedna prijateljica tražila informaciju o piluli za dan poslije za čiji je uvoz i distribuciju u Ekvador bila odgovorna Amparo kao dužnosnica Ujedinjenih naroda. UN je u tu zemlju uvezao preko 400.000 doza tog abortivnog sredstva. Amparo svjedoči o ogromnom biznisu koji se tu obrće: "UN iz New Yorka prodaje UNFPA-u (Populacijskom fondu UN-a) iz Ekvadora dozu po 0.25 $, a mi smo ih preprodavali između 9 i 14 $.

Aktivisti za prava nerođene djece tužili su UN sudu i to suđenje dobili. U presudi je pisalo da UN mora priznati kako to nisu kontracepcijska sredstva nego sredstva za pobačaj koja služe kada kontracepcija zakaže. Konačnu odluku za punim obraćenjem donijela je za vrijeme tog suđenja koje je UN izgubio. "Kada smo na sud nosili neke informacije jedan mije novinar postavio pitanje koje sam ja doživjela kao da me je Bog upitao - Jesi li sa mnom ili sa Sotonom? Novinar me je upitao koje je moje mišljenje o piluli za dan poslije. Naravno, ja sam i dalje radila za UN i bila sam dužna podržavati organizacije koje promiču pobačaj. U tom trenutku sam shvatila da moram reći istinu i prestati lagati samoj sebi. Bilo bi nedosljedno biti katolik, a ipak, zbog novca, i dalje podupirati organizaciju koja ide protiv mojih vrijednosti. Naravno, rekla sam istinu i UN mi je dao otkaz."

 

Što se nalazi iza UN-a?

Iza UN-ovih projekata, iza lijepih riječi koje koriste kada govore o tzv. reproduktivnom zdravlju, u stvarnosti se nalazi promicanje pobačaja i kontracepcijskih sredstava. To im je jedini cilj u Latinskoj Americi.

U razgovoru za katoličku televizijsku kuću EWTN Amparo tvrdi kako se u knjizi "Tijelo, bubnjevi i otisci" (autorice: Zaida Betancourt i Marcia Elena Alvarez, izdanje UN-a) promiče seks među djecom starijom od deset godina. U toj se knjizi također tvrdi kako roditelji ne bi trebali biti informirani o seksualnom obrazovanju svoje djece, da škola učenicima treba distribuirati kontracepcijska sredstva bez znanja i suglasnosti roditelja, i da ako su nastavnik ili liječnik obavijestili roditelje da im djeca koriste kontracepciju, da bi takvi učitelji ili liječnici trebali dobiti otkaz zbog kršenja profesionalne diskrecije koja bi trebala biti između njih i djece koja koriste takva sredstva.

Amparo i mnogi drugi prijavljuju posao u kojem se ništa ne prepušta slučaju: promiču se spolni odnosi među djecom i adolescentima prodajući im prezervative. Kada oni zakažu onda im se ponudi pilula za dan poslije ili pobačaj. Pošto iza pobačaja ostanu ljudski ostaci, oni se koriste za eksperimentiranje ili se iz njih izvlače neke tvari koje se potom koriste za kreme, šampone itd. Kompletan biznis.

A sada u bitku za život

Stvarnost koja ju je zatekla bila je teža nego što je mislila. Kao obitelj izgubili su mnogo. Morali su se odreći mnogih stvari na koje su dotad bili navikli. Ali kako Amparo tvrdi: "Bilo je prekrasno sa suprugom pronaći Božju ljubav i odbaciti zablude o svećenicima, Gospi, Crkvi, koje smo do tad imali."

Amparo Medina i Javier Salazar roditelji su troje djece. Ona je izvršni direktor organizacije Accion Provida Ecuador. Savjetuje i surađuje s drugim sličnim organizacijama.

Sada se bori za obitelj, žene i djecu, ali polazeći od istine o čovjeku kao cjelovitom biću, a ne kao do nedavno promatrajući čovjeka kroz gospodarsko poslovanje.

Prijetnje smrću

Započela je novim pristupom, ali ovaj put ne bez opasnosti. Amparo su počele pristizati prijetnje smrću. Jednom je prilikom primila paket u kojem je bio mrtvi štakor s porukom na kojoj je pisalo: "Smrt borcima protiv abortusa! Sjeti se da nesretni slučajevi postoje! Sjeti se koliko je smrti u ovoj zemlji izazvanih posljedicama nesretnog slučaja! Stop homofobnoj kampanji! Smrt izdajnicima! Revolucija ili smrt!"

Time ne uspijevaju zaplašiti Amparo. I dalje nastavlja s borbom jer zna da joj je povjerena prilika za obranu tisuća (nerođenih op.pr.) života.

 

bitno.net

 

20 Indijanskih pravila

 

1. Ustani sa Suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli često. Veliki Duh će slušati, samo ako ti govoriš.

2. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljenih duša. Moli se za njih da pronađu pravi put.

3. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj – Drugi mogu ići s tobom, ali niko ne može ići umjesto tebe.

4. Ophodi se prema gostima u kući s puno obazrivosti. Posluži ih sa najboljom hranom, daj im najbolji ležaj, odnosi se prema njima s poštovanjem i čestitošću.

5. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Ako nije zasluženo ili darovano nije tvoje.

6. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude bilo biljke.

7. Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na osobno izražavanje.

8. Nikada ne govori loše o drugima. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratit će ti se višestruko.

9. Svi ljudi čine pogreške. Sve pogreške mogu biti oproštene.

10. Negativne misli uzrokuju bolesti uma, tijela i duha. Vježbaj optimizam.

11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetovne porodice.

12. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalijevaj ih mudrošću i učenjima života. Dok rastu, daj im mjesto da rastu.

13. Izbjegavaj ranjavanje srca drugih. Otrov tog bola će se vratiti tebi.

14. Budi iskren u sva vremena. Iskrenost je ispit nasljeđa i dosljednosti unutar ovog univerzuma.

15. Drži sebe u ravnoteži. Svoje umno Ja, Duhovno Ja, Emocionalno Ja, i Tjelesno Ja. Sva trebaju biti jednako snažna, čista i zdrava. Jačaj tijelo da ojačaš um. Rasti bogato u duhovnosti, da izliječiš emocionalne rane.

16. Donosi svjesne odluke, kao što ću i kakav biti, kako ću djelovati i nositi se sa svojim djelima. Budi odgovoran za svoja djela.

17. Poštuj privatnost i osobni prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo, pogotovo ne diraj svete i duhovne relikvije. To je zabranjeno.

18. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima, ako nisi pažljiv prema sebi i ne pomažeš prvo sebi.

19. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje.

20. Dijeli svoju dobru sreću. Dijeli i sudjeluj u davanju milostinje.

 

Sjeverno-američki indijanski etički kodeks

 

6.BALEGOVAČKE LJETNE IGRE - 2013                               

 

Pod pokroviteljstvom Mjesne zjaednice Novo Selo                               
             i župe svetog Petra i Pavla                               
                             RASPORED                               
NEDJELJA 28.07.2013                               
                               
19.30        početak okupljanja na školskom igralištu                       
20.00        trka djece u rolanju - muški i ženski                       
 n        agrada za pobjednike po 1 KG sladoleda                               
                               
20.30        NOGOMET                        
                               
              djeca do 12 god.                               
              djeca do 16 god.                               
    MRŠAVI   početni udarac izvodi vlč. Pavo  DEBELI
     CVEK    odrasli     PRAULJA   
P.s. Cvek, Praulja su nazivi za lijevu i desnu stranu našega sela                               
Nogometni sudci:                               
Nogometni sudci:       Franjo Ćulap           
                               Mladen Stanić           
  POTEZANJE KONOPA (ekipu sačinjava 6 takmičara)                               
Ekipu mogu sačinjavati: ulica, rođaci, ili slobodan izbor                               
nagrada za pobjedničku ekipu GAJBA PIVA                               
                   cijelu noć na raspolaganju :                               
                   bogata ponuda pića svih vrsta                               
             roštilj koji će pripremati ekstra majstori                               
                        sladoled                               
                        kava                               
                        kolači                               
majice za prodaju sa natpisom "Balegovačke ljetne igre 2013                               
          neizostavno bogata TOMBOLA                               
    molimo naše drage donatore da  prijave   POKLONE                               
Nastupa naš KUD fra Ivo Šimić - odrasli i djeca                               
GOST VEČERI - naš dragi prijatelj  Drago Matijević                               
             DOĐITE, UŽIVAJTE I POMOZITE                               
            sav prihod koji se ostvari te večeri ide                               
                               
   1. - pomoć za naše odbojkaške šampione HOK BALEGOVAC                               
   2. - za opremanje našeg KUD - a   fra Ivo Šimić                               
                               
SVE PRIJAVE MOGU SE OBAVITI KOD ŽUPNIKA                               
                               
4.8.2013        ODBOJKA u 17 sati kod KVIKIJA                       
      DJECA                        CVEK  -  PRAULJA       
      ODRASLI                        PRAULJA - CVEK       
       Traže se donatori za zajedničku večeru                               
                               
11.8.2013        MEMORIJALNI NOGOMETNI TURNIR                       
                               
    10.00    Opijelo za poginule branitelje                       
                Prijava ekipa                       
    12.00    Početak turnira                       
                    bogata ponuda pića i roštilj                               
                               
11.8.2013        MEMORIJALNI NOGOMETNI TURNIR                       
                      na mjesnom igralištu                               
                               
14.8.2013        ODBOJKAŠKU TURNIR "VELIKA GOSPA"   

                      KOD KVIKIJA                       

                 zajednička večera i ZAVRŠETAK IGARA                               
                                              ORGANIZACIJSKI ODBOR                               
                               

HOK BALEGOVAC PONOVNO U PRVOJ LIGI

 

Kada su prije dvije godine odbojkaši HOK BALEGOVCA napustili prvu ligu:

-          bilo je onih koji su  istinski bili tužni analizirajući događaje, tražili uzroke, pitajući sami sebe da li je baš tako moralo završiti?

-          bilo je  i onih koji su se tome i veselili naglašavajući, „što se drugo moglo i očekivati“.

-          a najglasniji su bili oni koji su na glas molili „Pokoj vječni daruj im gospodine“, čvrsto vjerujući da se nikad tamo više neće vratiti, kratko rečeno da će se klub rasformirati.

-          Sve su to bili oni koji nikada nisu učinili ama baš ništa da se to ne dogodi, još gore, činili su svega i svašta iz ljubomore i zavisti jer nisu mogli podnijeti  „da jedno selo ima prvoligaša“, zato su se sada naslađivali „tuđoj propasti“. Rekoše naši stari:“tko se zadnji smije, najslađe se smije“! Evo upravo se to ovih dana potvrdilo i obistinilo.

Oni pravi, istinski zaljubljenici u odbojkaški sport i svoj klub „HOK BALEGOVAC“, napravili su analizu, dali si ruke čulo se ono jedino ispravno: „Dečki! Gore glavu! Nije sve izgubljeno! Krećemo od nule“! Rečeno, učinjeno. Nakon dvodnevnog turnira u Bihaću 06 i 07. travnja. 2013. PONOVNO SMO FEDERALNI PRVOLIGAŠI! HOK BALEGOVAC se vrati tamo gdje mu je mjesto.

 

U Bihaću je 6. i 7. TRAVNJA 2013. godine održan je Finalni odbojkaški turnir za prvaka PRVE  federalne lige  2012/2013. godine.  Odbojkaški savez Federacije BiH je za organizatora finalnog turnira odredio Odbojkaški klub "BIHAĆ", a na turniru su pored domaćina učestvovali

                  * OK „BUŽIM“ iz Bužima,

                  * OK „RUKI“ iz Zenice

                  * HOK „BALEGOVAC“ iz Novog Sela, Odžak.

U prvom dijelu prvenstva 2012/2013 OK "Bihać" i HOK „Balegovac“ su igrali u grupi A, te u konkurenciji 6 timova zauzeli prva dva mjesta s istim brojem bodova koja su ih odvela na završnicu. U grupi B najbolji su bili OK "Ruki" iz Zenice i OK „Bužim“ iz Bužima.  

REZULTATI FINALNOG TURNIRA:

I kolo (06.04.2013.)

HOK ‘‘BALEGOVAC’’ - OK ‘‘BIHAĆ’’ 0:3 (18:25, 25:27, 20:25)

OK ‘‘BUŽIM’’ - OK ‘‘RUKI’’ 0:3 (12:25, 14:25, 11:25)

II kolo

OK ‘‘BIHAĆ’’ - OK ‘‘RUKI’’ 3:0 (29:27, 25:15, 25:19)

HOK ‘‘BALEGOVAC’’ - OK ‘‘BUŽIM’’ 3:0 (25:21, 25:13, 25:16)

III kolo (07.04.2013.)

OK ‘‘BUŽIM’’ - OK ‘‘BIHAĆ’’ 0:3 (17:25, 22:25, 16:25)

OK ‘‘RUKI’’ - HOK ‘‘BALEGOVAC’’ 1:3 (26:24, 17:25, 23:25, 21:25)

         Pobjednik turnira i prvak I federalne lige za sezonu 2012/2013 znao se već prvog dana takmičenja jer je OK „Bihać“ pobjede sa 3:0 glavnog konkurenata za naslov, HOK „Balegovac“. Svakako da im je bilo olakšan posao jer su dvojica ponajbolji igrača HOK BALEGOVCA nedostajali. Dragan Šokčević te subote polagao je ispit na sarajevskom fakultetu. Čim  je ispit bio gotov, Dragan je pošao na autobus, cijelu noć se vozio od Sarajeva do Bihaća. U nedjelju ujutro rano zazvonio je telefon Ante Agatića i čuo se Draganov glas:“Dođi na stanicu u Bihać, stigao sam“. Radost se nije još stišala, pojavio se i drugi igrač koji je prvog dana nedostajao. Stigao je Ilija Knežević, stari lisac i legenda posavskih terena.Radosti nije bilo kraja.Draganov i Ilijin dolazak bio je veliki vjetar u leđa našim mladim odbojkašima. Trud nije bio uzalud.  „Mali Balegovac“ pobijedio je „veliku ZENICU i OK Bužim“ i zauzeo drugo mjesto, odmah iza domaćina.

KONAČNA TABELA FINALNOG TURNIRA:

 

Ekipa 

O 

P

I

Setovi

Poeni

Bodovi

1.

OK ''BIHAĆ''

3

3

0

9:0

231:179

9

2.

HOK ''BALEGOVAC''

3

2

1

6:4

237:214

6

3.

OK ''RUKI''

3

1

2

4:6

223:215

3

4.

OK ''BUŽIM''

3

0

3

0:9

142:225

0

 

OK „Bihać“ i HOK „Balegovac“, prva i druga ekipa finalnog turnira ostvarile su plasman u viši rang takmičenja, odnosno Superligu Federacije BiH.

Turnir je svečano zatvoren dodjelom priznanja i nagrada najboljim na turniru, a treneri su odlučili da su najbolji libero Mario Agatić (HOK Balegovac – tek mu je 15 godina), tehničar Samed Efendić (OK Ruki) i smečer Dženan Pečenković (OK Bihać) koji je ujedno i proglašen najboljim igračem turnira.

Da uspjeh bude još veći, treba naglasiti da su igrači sami snosili sve troškove puta i dvodnevnog boravka u čemu su prednjačili i svojim autima vozili:Mijo Udovičić Kviki, Anto Agatić i Pejo Stanić iz Svilaja. Imali su novaca samo za deset ležaja, igračima po ćevape, a ovi stariji morali su se zadovoljiti paštetom. Svaka čast. Neka se i ovo čuje i neka se zna!

Nadam se ovaj svijetli primjer da će potaknuti naše suseljane: starije da pomognu financijski, a mlade da se prijave i počnu trenirati ovaj prekrasni sport.

Ulazak u viši rang izborili su:

-          Kapiten Ilija Knežević  Potočani

-          Mario Udovičić Mije  N. Selo

-          Mijo Udovičić Kviki  N. Selo

-          Dragan Šokčević Mate N. Selo

-          Mario Agatić Ante N. Selo

-          Franc Agatić Ante N. Selol

-          Ivan Lukač Bože N. Selo

-          Anto Stanić Peje G. Svilaj

-          Mario Stanić Peje G. Svilaj

-          Mario Kovačević Ada

-          Josip Topolovac Ada

-          Krešimir Mijić Grabnice

-          Josip Jurišić N. Grad

-          Mato Udovčić Potočani

 

DEČKI SVAKA ČAST!

ČESTITAMO I PONOSIMO SE S VAMA!

 

P.s. Ovo se mora proslaviti. Bilo bi sramota da se to ne učini. Ja dajem prase,a valjda će se naći neka dobra duša da plati piće! Javit ćemo vam kako je bilo!

HABEMUS PAPAM
Moj narode, pozdravimo Boga
on nam šalje namjesnika svoga
sa nebesa poruka nam stiže
na krilima vjere sve je bliže
Svu mu ljubav poklonimo
našeg papu pozdravimo
!

Tko je novi papa Franjo?

Imamo novog papu! Iz dimnjaka Sikstinske kapele u 19:05 sati je pušten bijeli dim! Kardinali su izabrali 266. poglavara Katoličke crkve. Okupljeni vjernici su s oduševljenjem dočekali vijest, a nedugo potom su se oglasila zvona Sikstinske kapele. Novi papa je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio (76). Odabrao je ime Franjo I.

– Sveti Otac tek će protumačiti zašto je izabrao to ime. Odabirom imena novi papa šalje poruku vjernicima u kojem će se smjeru kretati njegov pontifikat. Teolozi: On je konzervativac koji će uvesti red čvrstom rukom.

Njegova skromnost odmah je došla na vidjelo:Papa Franjo trebao se kardinalima pridružiti na večeri poslije predstavljanja, ali on je trebao do tamo doći papinskom limuzinom: ''Međutim, rekao šoferu koji ga je već čekao: u redu je, idem i ja s dečkima i ušao u autobus."

- Nakon što smo međusobno nazdravili, pogledao nas je i rekao 'Neka vam Bog oprosti'. Drugim riječima, mislio je ˙Nadam se da nećete ovo požaliti, te kako se našalio  još nekoliko puta, prvo kad je rekao "Dobro ću spavati večeras, a nešto mi govori da ćete i vi isto", misleći na posljednjih nekoliko dana kada su imali puno posla.... A kada je govorio da namjerava posjetiti i Benedikta  XVI rekao je: "U povratku ću morati stati kako bih pokupio svoju prtljagu i platio račun.

NOVI PAPA FRANJO I. IMA SAMO JEDNO PLUĆNO KRILO No to nije ugrozilo njegovu mogućnost da živi pun i aktivan život!                  Naš franjevac koji radi u Argentini kaže: Hrvati u Papi imaju novog prijatelja. On nas jako voli.

On je prvi papa iz Južne Amerike u povijesti i prvi koji nije iz Europe u posljednjih 1300 godina. Argentinski jezuit, nadbiskup Buenos Airesa, prema medijskim izvješćima bio je glavni protukandidat Josephu Ratzingeru na konklavi 2005. kada je Nijemac postao papa Benedikt XVI.

Papa u jednom od policijskih automobila otišao do hotela, gdje je živio posljednjih dana, i platio račun za smještaj. Htio je pokazati dobar primjer - rekao je glasnogovornik Vatikana Federico Lombardi. 

U srijedu se gotovo posvađao s voditeljem liturgijskih slavlja, monsignorom Guidom Marinijem koji mu je predložio da preko bijele halje odijene crveni plašt od brašuna i zlatni križ, što je odbio.

- Stavite si vi taj. Meni je dobar i ovaj križ od željeza koji sam dobio kad sam se zaredio - odgovorio mu je netom izabrani papa Franjo. Bergoglio nije računao da će ga izabrati za papu, a u prilog toj činjenici govori i podatak da je pri dolasku u Vatikan već kupio povratnu kartu za Argentinu.

- Mirno je otputovao računajući da se sljedeći tjedan vraća kući - otkrio je Federico Wals, glasnogovornik agrentinske crkve. Argentinac je prvi papa Latinoamerikanac i prvi Isusovac na ovoj funkciji. 

Rođen je u Argentini 17. prosinca 1936. godine kao jedno od petero djece u obitelji željezničkog radnika, imigranta iz Italije. Bergoglio nije odmah krenuo prema svećenikom pozivu. Studirao je i diplomirao kemiju na sveučilištu u Buenos Airesu. Nakon toga, 1958. godine ušao je u Isusovački red i počeo studirati teologiju i filozofiju na teološkom fakultetu u San Miguelu. Najvažniji dio školovanja proveo u Njemačkoj. Za svećenika je zaređen krajem 1969. godine, nekoliko dana prije svoga 33. rođendana. Vrlo brzo mladi je svećenik pokazao kako ima vrlo veliki talent za vođenje i upravljanje, pa ga je argentinski isusovački red 1973. godine izabrao za provincijala.

Nadalje, idealan je čovjek za prevladavanje razlika između “konzervativne” i “liberalne” struje kardinala, jer dolazi iz teološkog okruženja skrbi za najsiromašnije, a istodobno je dovoljno kritičan prema teologiji oslobođenja. Sjajan je evangelizator, iznimno skroman: Kuha si sam, pješke ide raditiali glavni prigovor jest da je ipak prestar

MOLIMO JEDNI ZA DRUGE I ZA CIJELI SVIJET
Njegovo prvo obraćanje javnosti:
- Braćo i sestre dobra večer. Znate da je dužnost konklava bila odabrati rimskog biskupa. Čini se da su moja braća to dovela do krajnosti, ali evo tu smo. Hvala vam na dočeku, hvala cijeloj rimskoj zajednici i prije svega htio bi izmoliti molitvu za našeg papu u miru Benedikta XVI. Da ga Gospodin blagoslovi i da ga majka Božja čuva. Oče naš, Zdravo marijo, Slava ocu... Sada ćemo započeti taj put kardinala i naroda, rimske crkve, put bratstva, pun ljubavi i povjerenja među nama. Molimo uvijek za nas, jedni za drugoga, za cijeli svijet. Da dobijemo veliko bratstvo. Želim da ovaj put crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog prekrasnog grada. Sada bi htio dati blagoslov, ali želim vas zamoliti uslugu, prije nego biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene, Molite za mene. U tišini - prve su riječi koje je novi papa Franjo I. uputio vjernicima.

Novi papa Franjo blagoslovio je okupljeno mnoštvo i sve ljude u svijetu. - Molite za mene i vidimo se uskoro. Sutra se želim pomoliti Bogorodici za uspješan početak. Laku vam noć i ugodan odmor - kazao je papa Franjo I. prije negoli se povukao s balkona. Nakon što je udijelio blagoslov, papa Franjo je poručio: – Braćo i sestre, ostavljam vas. Zahvaljujem svima na dobrodošlici. Molite za mene. Bit ću s vama uskoro! Sutra ću otići moliti Gospu da čuva cijeli Rim. Laku noć i odmorite se.

-.Sad započnimo raditi zajedno. Ovo je put bratstva i povjerenja. Pomolimo se za cijeli svijet jer u svijetu vlada veliko bratstvo. Svijet treba krenuti putem ljubavi. Nadam se da će put kojim ćemo krenuti ja i moja braća biti uspješan u evangelizaciji ovoga predivnoga grada - rekao je papa.

KOMENTAR IVICE ŠOLE

Novi papa, ništa novo, osim stila

Mnogo se toga dogodilo sinoć. Nakon više od stoljeća i pol na Petrovu stolicu sjesti će redovnik, isusovac, lijepog imena Franjo.

Poruka je jasna. Ovaj izbor nosi i mnogo simbolike s obzirom na Europu umornu od kršćanstva, Europu koja se kršćanstva praktično odrekla. Riječ je o papi koji dolazi s kontinenta na kojem kršćanske crkve bujaju, koji čini polovinu katoličkog vjerničkog puka u svijetu. I Ratzinger, eurocentrik, kojemu je Bergoglio bio jedini ozbiljni “suparnik” u prošlim konklavama, svoje prvo putovanje znakovito je posvetio Latinskoj Americi, dajući do znanja odakle novi duh puše umornoj Europi, pa i vatikanskoj kuriji. Papa Franjo je antipod svega onoga što Vatikan predstavlja, kao i stil većine europskih katoličkih pastira. Kao visoki prelat argentinske crkve, nije živio u raskošnoj palači, nego u građanskom stanu, u središtu Buenos Airesa. Godinama se koristio, kao svi stanovnici argentinske metropole, javnim prijevozom, onkraj bijesnih auta i inih statusnih simbola sličnoga tipa. Nije ni čovjek od neke velike posluge i dvorske svite, štoviše, papa Franjo sam je sebi kuhao, a sudeći po godinama i izgledu, izgleda da mu kuhanje dobro ide, posebice pašta koju, kao talijanski doseljenik, posebno voli spravljati. Obrazovanje mu je vrhunsko, kao i poznavanje jezika, široko, isusovački temeljito. Počeo je kao kemijski tehničar, da bi 1958. godine ušao u novicijat Družbe Isusove. Potom se bavi književnošću, pa psihologijom, uz neizostavnu teologiju i filozofiju, da bi 1969. godine, uz pastoralni rad omiljenog ispovjednika bliskog narodu, postao rektorom filozofsko-teološkoga fakulteta San Miguel. Godine 1992. zaređen je za biskupa, da bi ga Ivan Pavao II. 2001. godine imenovao kardinalom.

Papa Franjo, kako je bilo vidljivo i iz prvog pojavljivanja, unosi novi stil u papinsku službu, njegovo ime njegov je program. No, doktrinalno, on je «na liniji» svojih prethodnika Ivana Pavla II.: i Bendkta XVI. s kojima je blisko surađivao. Boro se protiv legalizacije gay brakova u Argentini, protiv uvođenja abortivnih tableta, zapravo za život i obitelj onako kako ga Katolička crkva shvaća. Na socijalnom planu tipični je Latinoamerikanac s «preferencijalnom opcijom za siromašne» kao temeljnim djelovanjem i svjedočenjem. Taj stil jamačno će donijeti nemalo iznenađenja u Katoličkoj crkvi, gladnoj reformi i liječenja teških rana bliže nam prošlosti. Neka je sretno Franji, papi lijepoga imena kojega Crkva i svijet znaju po dobru i reformi koja polazi od sebe, kako je Asižanin odavno pokazao.

Kako javljaju svjetski mediji, Jorge Mario Bergoglio je 2005. godine vodio bitku s Josefom Ratzingerom za Svetu Stolicu. Prema  nekim podacima rezultati su 2005. bili sljedeći: 1. izborni krug Ratzinger: Bergoglio = 47:37 2. izborni krug 65:35 3. izborni krug 72:40 4. izborni krug 84:26.

. Zasigurno će ostati zapamćen i po tome što je na Veliki četvrtak 2001. u jednom hospiciju poljubio noge 12 ljudi koji su umirali od side.

IZJAVA PREDSJEDNIKA HBK O NOVOIZABRANOM PAPI FRANJI I.

Nadbiskup Želimir Puljić, istaknuo četiri znakovitosti u tom izboru: 1. iznenađenje, jer medijski nije bio toliko eksponiran među onima koje su novinari spominjali; 2. nije iz Europe; 3. prvi isusovac u povijesti izbora papa; 4. njegova pojava.

Nadbiskup je doživio kako je Papa svoj prvi nastup izrazio s velikim strahopoštovanjem prema službi koju je prihvatio. „Mogu samo zamisliti kako mu je bilo kad ga je kardinal Giovanni Battista Re pitao 'Prihvaćaš li?' Nakon što je izabran, pošao je obući se u sakristiju koja se zove Soba suza“. Osobito znakovitim smatra trenutak kad je papa Franjo I. nagnuo svoju glavu prema narodu. Time je rekao 'Molim vaš blagoslov, vašu molitvu, vašu preporuku Bogu, a onda ću ja vas blagosloviti'. „I tu je snaga Crkve. Ne u znanju, ne u moći, nego u poniznosti. Talijanski komentator je rekao: 'Ovo je nešto revolucionarno, nismo naviknuli na to'. Postoji protokol, zna se kad se papa pojavi što treba reći, koju molitvu izmoliti. A papa Franjo I. je dodao nešto što tamo ne piše. Ali time je uistinu 'uhvatio' ljude. Vidjelo se na trgu, ljudi su u tom trenutku također sagnuli glavu, neki upravili prema nebu. Ali većina se nagnula da u tišini i pobožnosti udovolji njegovoj želji. Molimo za tebe Sveti Oče, hvala ti što si prihvatio, jer nije lako sada biti papa“. „To je trenutak kad se kardinali sastaju i pokušavaju odgonetnuti tko je taj. Već je on izabran. Bog je njega već izabrao. Već se zna tko je. Samo mi ne znamo tko je. Kardinali se moraju potruditi u tišini, samoći, sabranosti i molitvi pogoditi koga je Duh Sveti izabrao. I sam čin izbora je doista otajstven i mističan.

– Brojne su veze Jorga Bergoglia i Hrvatske – govori nam u telefonskom razgovoru iz Argentine fra Jozo Peranić, iz hrvatske župe Sveti Leopold Mandić u San Justu.

Sadašnji Papa vrlo rado jepozivao i primao hrvatske svećenike te uzvraćao odlascima u hrvatsku župu, uvijek dobro raspoložen. No prvi kontakt s Hrvatskom novoizabrani papa Franjo imao je još za vrijeme fakulteta.

– Dok još nije ni mislio da će se zarediti, za vrijeme studija, družio se s Nedom Rosandić Šarić, bivšom veleposlanicom Hrvatske u Argentini. Družili su se i zabavljali kao pravi školski kolege – kaže te nastavlja:

– Čak 30 godina njegov je ispovjednik bio fra Nikola Mihaljević, također isusovac. Fra Nikola živio je na brodu, na delti kod Buenos Airesa, a kad ga je sustigla starost i razbolio se, Bergoglijev je ispovjednik postao fra Berislav Ostojić.

O Hrvatskoj su, kaže fra Jozo, često razgovarali – najviše o vjeri. – Svakako da ima svoj izražen stav o svim pitanjima vezanima uz Crkvu o kojima se govori. Neće mijenjati teološke, dogmatske stvari koje se ne mogu promijeniti.

U crkvu će, dodaje, donijeti jednostavnost i poniznost. Uostalom, već ju je pokazao u prvom obraćanju, kao i u odabiru imena.

– Radosna srca pozdravljam izbor novoga Pape, to više što smo ga, providnošću Božjom, potkraj prošle godine mons. Mile Bogović i ja imali prilike upoznati i družiti se s njime u njegovoj kardinalskoj rezidenciji u Buenos Airesu. Riječ je o divnom, toplom čovjeku kojemu je sve te godine u Buenos Airesu ispovjednik bio hrvatski franjevac fra Berislav Ostojić, pa mu je stanje u Hrvatskoj poznato. Na rastanku nam je poručio tada kako bi volio da hrvatski (nad)biskupi pošalju još više takvih divnih hrvatskih svećenika diljem svijeta sličnih ovima s kojima on godinama uspješno surađuje.

Za Slobodnu Dalmaciju njegov ispovjednik, i to Hrvat fra Berislav Ostojić je rekao:

- Svet čovjek, ništa drugo ne mogu reći o njemu. Vrlo, vrlo inteligentan. Miran čovjek, nikad mu se ne žuri. Kako bih rekao, bliz ljudima, osobito sirotinji. Njega siročad voli. Puno se dao u rad caritasa. Svake godine ima svetu misu u nama obližnjoj župi, gdje se skuplja većinom sirotinja. Primaju ga s puno ljubavi. To se odmah vidi, iskreno nam govori fra Berislav koji je ispovjednik novome Papi već 3-4 godine, no, sada je tomu došao kraj, veli nam sa smješkom iskreni fra Berislav.

- Kada je popodne imao slobodno vrijeme, svatko je mogao doći kod njega. Svatko! Puno je radio i sa svećenicima koji rade sa siročadi. O Hrvatima je uvijek dobro govorio. Kada bih išao u Hrvatsku uvijek mi je Puljić: Papa je znao odakle dolazim čim sam mu prišao

Kardinal Vinko Puljić prokomentirao je za Hrvatski katolički radio susret s novim Papom. Rekao je kako vjeruje da je čovjek koji je proživio sa svojim narodom siromaštvo i koji ga preživljava na svoj način.

- Odgojen je u tom duhu da ima srce za čovjeka, ne da bude ukalupljen. Vjerujem da je to odmah pokazao nakon pristanka sinoć u Sikstinskoj kapeli. Odmah se vidjelo na njemu da on zauzima jasan stav, čovjek je Crkve, čovjek Kristov, čovjek vjere, čovjek molitve, posebno je Gospin čovjek, i on će sigurno iz tog duha pobožnosti itekako imati srca za čovjeka  - rekao je Puljić i dodao da ga je Papa, čim mu je prišao, pozdravio riječima 'A ti si iz trpeće Crkve'.

- Dakle, čim je to rekao bez ikakvog mog predstavljanja, zna odakle dolazim. Iako nismo dugo razgovarali, samim time što je rekao to iz 'Crkve mučenika, trpeće Crkve' odmah mi je bilo jasno da ima razumijevanja za našu situaciju - objasnio je kardinal Puljić koji je novom Papi zaželio snagu Duha Svetoga. 

Puljić je rekao i da su za njega ovo bile duhovne vježbe u kojima je doživio Crkvu iznutra koja je sasvim drugo od onoga što svjetovni mediji objavljuju. 

- Katolička Crkva nije vezana ni za kontinent ni za narod. I to je upravo odisalo kroz cijelo vrijeme naših razmišljanja i kroz vrijeme izbora. Sigurno, ovaj papa dolazi izvan Europe, na svoj način posebno iz kontinenta na kojem se nalazi najveći broj katolika. Uzima ime Franjo, a prvi je papa isusovac. To je vrlo znakovito, a posebno će to biti vrlo znakovito i za isusovce i za franjevce, i za cijelu Južnu Ameriku, zapravo i za cijeli svijet - rekao je Puljić.

 

PIŠE TI TVOJA MAJKA

Drago dijete,


- Sada još nisam ostarila, a kada me budeš vidio takvu, budi strpljiv  

sa mnom i pokušaj me razumjeti..

- Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sama odjenuti,

budi strpljiv.

- Sjeti se sati, koje sam potrošila, dok sam te tome naučila.

- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me

prekidati, saslušaj me...         - Kada si bio malen, morala sam ti    

istu priču čitati uvijek ponovo, prije nego što si utonuo u san...

- Ako se ne budem željela kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj. Sjeti

se kako sam te morala loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ti ušao    

u kadu...

- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i

nemoj me gledati s' podsmijehom na licu...

- Ja sam tebe naučila mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući,

   suočiti se sa životom...

- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim bit razgovora, daj mi

malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj

se uznemiravati...

- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s'

tobom i da me znaš slušati...

- Ako ne budem željela jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.... Sama

znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne...

- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi

ruku jednako kao što sam je ja pružala tebi, kada si pravio prve

korake..

- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti,

ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.. Jednom ćeš

spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želela samo

najbolje i pokušala sam te pripremiti na putovanje života...

- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me

budeš gledao pored sebe takvu..

- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s' ljubavlju i

strpljivošću.Vratit ću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju

sam oduvijek čuvala samo za tebe.

- VOLIM TE,DIJETE MOJE

                 ....tvoja mama....


JAVNI POZIV ZA POMOĆ U REKONSTRUKCIJI

                   STAMBENIH JEDINICA U BiH

 

Javni poziv za podnošenje zahtjeva za pomoć u obnovi i rekonstrukciji stambenih jedinica je objavljen na web-adresi Ministarstva za ljudska prava i izbjegle BiH, te na adresi: http://odrzivipovratak.ba/  (Savez za povratak raseljenih i izbjeglih Bosanske Posavine'') gdje je moguće preko linka ''obrazac prijave''',  ispisati potrebne obrasce za apliciranje.

Sarajevo, 31. 12. 2012. godine
Na temelju članka 61. Zakona o upravi („Službeni glasnik BiH“, broj 32/02 i 102/09) i članka 12. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj: 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09, 59/09, 103/09 i 87/12), u suradnji sa Federalnim ministarstvom raseljenih osoba i izbjeglica, Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske i Odjeljenjem/odjelom za raseljena lica/ osobe, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine,

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine objavljuje

J A V N I     P O Z I V

izbjeglim osobama iz Bosne i Hercegovine u zemljama regiona:Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji za podnošenje prijava za pomoć u rekonstrukciji stambenih jedinicau cilju povratka u Bosnu i Hercegovinu.
Pomoć u rekonstrukciji stambenih jedinica po sistemu „ključ u ruke“ u cilju povratka u Bosnu i Hercegovinu, dodjeljuje se izbjeglim osobama iz Bosne i Hercegovine koje borave u zemljama regiona: Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, u okviru implementacije zajedničkog regionаlnog višegodišnjeg programa sa ciljem osiguranja trаjnih rješenjа zа nаjugroženije izbjeglice i interno rаseljene osobe (u daljnjem tekstu: „Regionalni stambeni program“).
Sredstva će se osiguravati iz kontribucija donatora u Fondu Regionalnog stambenog programa kojim upravlja Razvojna banka Vijeća Evrope.
Koordinator projekta je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, a implementator će biti definiran posebnim sporazumom.


I OPĆI KRITERIJI/UVJETI ZA DODJELU POMOĆI

Opći kriteriji/uvjeti za dodjelu pomoći su eliminatorni i obvezujući za sve korisnike pomoći.
Opći kriteriji za utvrđivanje potencijalnih korisnika pomoći za rekonstrukciju stambenih jedinica u cilju povratka izbjeglih osoba iz Bosne i Hercegovine u cilju povratka u BiH u okviru Regionalnog stambenog programa su:

1. da je izbjegla osoba iz Bosne i Hercegovine koja boravi u zemljama regiona: Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji,
2. da je na osnovu dobrovoljne odluke kao trajno rješenje izbjegličkoraseljeničkog problema izabrao/la povratak u Bosnu i Hercegovinu,
3. da je utvrđen status vlasništva ili stanarskog prava nad stambenom jedinicom koja je predmet rekonstrukcije,
4. da je na dan 30.04.1991. godine imao/la prebivalište u stambenoj jedinici koja je predmet rekonstrukcije,
5. da se stambena jedinica koja je predmet rekonstrukcije smatra neuvjetnom za stanovanje, sukladno
odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta,
6. da on/ona i članovi njegovog/njenog kućanstva od 1991. godine nemaju na teritoriji BiH, kao i u zemlji
sadašnjeg boravka (Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji) drugu stambenu jedinicu koja se smatra uvjetnom za stanovanje, a sukladno odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta i da nisu korisnici pomoći za trajno stambeno zbrinjavanje,
7. da nije primio/la pomoć u rekonstrukciji, dovoljnu da zadovolji odgovarajuće standarde o minimumu
stambenih uvjeta.


II POSEBNI KRITERIJI ZA DODJELU POMOĆI

Posebni kriteriji služe za procjenu potreba potencijalnih korisnika pomoći po prioritetima, te pomažu u odabiru korisnika pomoći na transparentan način, poštujući načela jednakopravnosti pristupu pomoći za rekonstrukciju usvrhu povratka. Posebni kriteriji u okviru Regionalnog stambenog programa su:

a) broj članova i starosna dob članova zajedničkog kućanstva;
b) ukupna visina primanja svih članova zajedničkog kućanstva;
c) pripadnost podnostelja prijave i/ili članova zajedničkog kućanstva određenim kategorijama:

- Kućanstva koja žive u nedostojnim uvjetima: Bez tekuće vode, struje, sanitarnih uvjeta i sl.;
- Invalidnost/onesposobljenje: Osobe koje imaju umanjene mentalne ili fizičke sposobnosti usljed
bolesti, ozljeda ili ranjavanja koje ometaju normalne svakodnevne aktivnosti i potrebe koje treba
riješiti kako bi se omogućilo da te osobe funkcioniraju;
- Teška zdravstvena stanja/kronični bolesnici: Osobe pod brigom i medicinskim tretmanom, u uvjetima koji mogu uticati na identifikaciju trajnog rješenja;
- Samohrani roditelji, staratelji ili hranitelji: Kućanstva čiji su nositelji samohrani roditelji, staratelji ili hranitelji sa jednim ili više maloljetnih članova;
- Starije osobe koje žive same bez potpore obitelji: Osobe iznad 65 godina, koje žive bez potpore
obitelji;
- Žene izložene riziku: Žene suočene sa rizikom usljed svoga spola (samohrane majke, udovice, žene
žrtve nasilja i sl.);
- Djeca ili adolescenti izloženi riziku: Maloljetnici sa roditeljem/starateljem/hraniteljem koji su posebno izloženi riziku (ne pohađaju školu, djeca sa posebnim obrazovnim potrebama, djeca u sukobu sa
zakonom, maloljetni supružnik i sl.);
- Potrebe za posebnom pravnom i fizičkom zaštitom: Obitelji poginulog bojovnika, obitelji nestalih osoba, obitelji civilnih žrtava rata, bivši ratni zatočenici/logoraši, žrtve zlostavljanja ili nasilja,
uključujući nasilje u obitelji i nasilje na osnovu spola – bilo da se radi o nasilju u zemlji porijekla, za
vrijeme sukoba ili zemlji prihvata, pripadnici određenih etničkih ili vjerskih skupina i sl.).


III DOKUMENTI KOJIMA SE DOKAZUJE ISPUNJAVANJE KRITERIJA

1.) Dokaz da je potencijalni korisnik, neovisno od formalnopravnog statusa, izbjegla osoba iz Bosne i Hercegovine koja boravi u zemljama regiona
Ispunjavanje općeg kriterija da je potencijalni korisnik pomoći osoba koje je izbjegla iz BiH u Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji, dokazuje se:

a) potvrdom nadležnog organa zemlje boravka (za sve članove zajedničkog kućanstva prijavljene za pomoć u rekonstrukciji) ili
b) potvrdom o prijavi prebivališta/boravišta izdatom u zemlji trenutnog boravka, za sve punoljetne članove zajedničkog kućanstva podnositelja zahtjeva za pomoć u rekonstrukciji.

2.) Dokaz o statusu vlasništva/stanarskog prava
Kao dokaz statusa vlasništva ili stanarskog prava nad stambenom jedinicom koja je predmet zahtjeva za dobivanje pomoći u rekonstrukciji, dostavljaju se sljedeći dokumenti:
- Zemljišnoknjižni izvadak ili posjedovni list ne stariji od 6 (šest) mjeseci, i/ili
- CRPC odluka odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, i/ili
- Rješenje o povratu imovine/stanarskog prava rješenje nadležnog općinskog organa o povratu i/ili
uvođenju u posjed.

3.) Dokaz o kretanju
Uvjerenjem o kretanju podnositelja zahtjeva za rekonstrukciju koje izdaje nadležni organ, dokazuje se da je korisnik pomoći na dan 30.04.1991. godine imao prebivalište u stambenoj jedinici koja je predmet rekonstrukcije.
Potrebno je priložiti original uvjerenja o kretanju ili ovjerenu kopiju.
U izuzetnim slučajevima, kada podnositelj zahtjeva nije u mogućnosti dostaviti uvjerenje o kretanju na osnovu kojeg se može pouzdano utvrditi prebivalište na dan 30.04.1991. godine, kao dokaz o kretanju pribavlja se izjava dva svjedoka, ovjerena od strane organa nadležnog za ovjeru potpisa.

4.) Izjava podnositelja prijave
Izjavom podnositelja, koja se ovjerava kod organa nadležnog za ovjeru potpisa, dokazuje se:
a) da je na osnovu dobrovoljne odluke, kao trajno rješenje izbjegličkoraseljeničkog problema izabrao/la
povratak u Bosnu i Hercegovinu;
b) da je stambena jedinica koja je predmet rekonstrukcije neuvjetna za stanovanje sukladno odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta;
c) da korisnik/nositelj kućanstva i članovi njegovog kućanstva koji su prijavljeni za dobivanje pomoći u
rekonstrukciji od 1991. godine nemaju na teritoriji BiH, kao i u zemlji sadašnjeg boravka (Crnoj Gori,
Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji) drugu stambenu jedinicu koja se smatra uvjetnom za stanovanje, sukladno odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta i da nisu korisnici pomoći za trajno
stambeno zbrinjavanje;
d) da korisnik nije primio pomoć u rekonstrukciji, dovoljnu da zadovolji odgovarajući standard o minimumu stambenih uvjeta.
Ispunjavanje posebnih kriterija dokazuje se potpisanom i ovjerenom izjavom podnositeja prijave, uključujući i suglasnost podnositelja prijave za proslijeđivanje podataka nadležnim organima u Bosni i Hercegovini i zemlji trenutnog boravka u regionu u cilju provjere vjerodostojnosti.

Ukoliko se prilikom dodjele pomoći utvrdi da su pojedini podnositelji prijava namjerno ili svjesno dali netočne podatke u prijavi i/ili neistinite navode u izjavi, takva prijava će biti diskvalificirana.

IV NAČIN PODNOŠENJA PRIJAVA I DOSTAVLJANJA DOKUMENTACIJE

Prijave se podnose na propisno popunjenom i ovjerenom aplikacijskom obrascu sa izjavom koji je dostupan uz objavljeni tekst Javnog poziva na internet stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH www.mhrr.gov.ba,a koji se može se podići i u diplomatskokonzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine u zemljama regiona, na adresama kako slijedi:

Crna Gora Atinska 58, 81000 Podgorica
Republika Hrvatska Torbarova 9, PP 27, 10001 Zagreb
Republika Srbija Krunska br. 9, 11000 Beograd


Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH će osigurati da aplikacijski obrasci, takođe, budu dostavljeni
institucijama nadležnim za pitanja izbjeglica u Crnoj Gori, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji.
Popunjen i ovjeren aplikacijski obrazac sa izjavom, skupa sa dokumentima kojima se dokazuje ispunjavanje općih kriterija za dobivanje pomoći kovertira se i dostavlja poštom na adresu:

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice,
71000 Sarajevo, Trg BiH 3, sa naznakom „JAVNI POZIV – RSP“.

Sve prijave koje budu dostavljene u roku iz javnog poziva, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice će evidentirati i skupa sa priloženom dokumentacijom proslijediti na razmatranje odgovarajućem Povjerenstvu za odabir korisnika.
Dokumentaciju koja nije tražena tekstom javnog poziva nije potrebno dostavljati jer se ista neće uzimati u
razmatranje.
Rok za dostavu prijava na javni poziv je 7. 2. 2013. godine.

Pozivaju se svi oni koji su u ranijem periodu dostavili prijave za registriranje zahtjeva za dobivanje pomoći za rekonstrukciju i povratak da obnove svoje zahtjeve sukladno sa ovim javnim pozivom.
M I N I S T A R
Broj:01504889/12
mr. sc. Damir Ljubić

 


Sažetak i zaključci okruglog

     stola o Posavini u Orašju

Autor  Perica Dujmenović

 

ORAŠJE: Okrugli stol na temu „Položaj Bosanske Posavine i Županije Posavske u budućim ustavnim promjenama održan je Orašju kako je i najavljeno, ali uz nešto manji broj govornika od predviđenog, jer su neki sudionici otkazali svoje sudjelovanje u zadnji trenutak pravdajući ga drugim obvezama koje nisu mogli odložiti.

Unatoč tim izostancima okrugli stol je okupio respektabilno društvo koje je imalo što za reći na zadanu temu. Uz domaćine okruglog stola, predsjednika HSP BiH za Posavinu g. Ilije Mikić i predsjednika Posavske stranke g. Ninoslava Sušilovića, na skupu su govorili predsjednik FBiH g. Živko Budimir, predsjednik HSP BiH g. Zvonko Jurišić, predsjednik SDA g. Sulejman Tihić, sveučilišni profesor Ivo Banac, predsjednik HHO Ivan Zvonimir Čičak, član središnjice HKD Napredak Franjo Baotić, vikar samostana Plehan fra Mirko Filipović i g. Emir Suljagić iz udruženja 1. mart. Osim govornika okruglom stolu su kao gosti-promatrači sudjelovali i zamjenik visokog predstavnika u BiH g. Dariusz Karol Bachura i glavna tajnica hrvatskog veleposlanstva u BiH gđa Mirela Lucić.

Na samom početku goste je pozdravio i skup otvorio g. Ilija Mikić koji je između ostalog istakao da je ovaj okrugli stol prvotno trebala organizirati Skupština ŽP koja je iz samo njima znanih razloga pokušala odgoditi skup za mjesec travanj čime je još jednom pokazala svoju indolentnost kada su u pitanju vitalni interesi građana Bosanske Posavine i Županije Posavske. Mikić je izjave Vlade ŽP ocijenio ciničnim budući da su od strane Vlade ŽP davane izjave kako će ukidanjem Županije Posavske u Posavini bez posla ostati između 1200 i 1300 sadašnjih uposlenika u županijskoj administraciji. U isto vrijeme Vlada ne pokazuje interesovanje za budućnost same županije kojom vlada.

Veoma je važno održavati ovakve skupove jer se glas Posavljaka mora čuti. Sami moramo odlučivati o svojoj sudbini, a ne drugi u ime nas, zaključio je Mikić.

Ninoslav Sušilović, predsjednik Posavske stranke bio je ne manje oštar u kritici aktualne vlasti i prema većini stranaka iz BiH koje su uredno bile pozvane da sudjeluju na ovom okruglom stolu, ali su se oglušile na poziv osim g. Jurišića i g. Tihića. U svom uvodnom izlaganju g. Sušilović je u kraćim crtama posjetio na relevantne statističke pokazatelje koji se tiču Bosanske Posavine gdje je stavio akcent na dvadesetogodišnje političko djelovanje relevantnih političkih čimbenika u kreiranju posavske političke zbilje u periodu od zadnjih 20-tak godina.

Vikar franjevačkog samostana na Plehanu kod Dervente, fra Mirko Filipović održao je vrlo emotivan govor koji je možda i na najslikovitiji način sažeo presjek postojećeg stanja u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

– Čemu govoriti o položaju onoga čega nema? Istakao je u uvodu fra Mirko. Aludirajući svakako na administrativnu trodiobu Bosanske Posavine koja je nastala kao rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma. Fra Mirko Filipović, aludirajući na izostavljanje pitanja Bosanske Posavine iz službenih političkih pregovora, govorio je da je Posavina zemlja koje nema i da zato nitko o njoj ništa ne govori. –Posavina je izranjavana i umjesto da joj se pomogne u oporavku njoj je navučena „luđačka košulja“. Podjelom Posavine na tri cjeline, FBiH, RS i Distrikt Brčko sputan je svaki pokušaj da se posrnula i ratom opustošena Posavina revitalizira. – Ne sjećam se da je i jedan medij u Republici Srpskoj spomenuo ime Bosanske Posavine. Tamošnji mediji cijelu Republiku Srpsku smatraju monoetničkim prostorom te stoga ne treba čuditi njihovo vladanje, rekao je fra Mirko Filipović.

Vlasti Republike Srpske aktualiziraju popis stanovništva i on im je prioritet. Razumljivo, jer njih interesiraju rezultati etničkog čišćenja. S druge strane hrvatska vlast u sve ove poratne godine nije se udostojala u niti jednoj općini uspostaviti ured za povratnike što samo po sebi govori i o interesima službene politike Hrvata. Ciljano, sve mjesne zajednice u RS-u su svedene na kulturno-umjetnička društva kako iste ne bi postale relevantan društveno politički subjekt u općinama Republike Srpske.

Uz navedeno, fra Mirko je hrvatska područja u Posavini pod administrativnom upravom Republike Srpske nazvao osakaćenim dijelom Posavine u kojem nema nikakve gospodarske aktivnosti.

Isto tako fra Mirko Filipović je prigovorio vlasti kako nije ni pokušala gospodariti Posavinom (RS) te stoga ne čudi što je položaj Hrvata u tom dijelu Posavine izrazito loš i što je proces povratka prognanika na nezadovoljavajućoj razini.

Osvrćući se na Županiju Posavsku fra Mirko je iznio vrlo zanimljivu opservaciju ocijenivši je kao „ograničen prostor“ u čijem stvaranju su sudjelovali i „domaći graničari“!

Nadalje fra Mirko je istakao; -Lokalni političari (ŽP) služe svojim političkim centrima, a ne narodu Županije Posavske.

Možda su i ove riječi plehanskog vikara najslikovitije opisale vlast u ŽP: -I ovaj dio Posavine (Županija Posavska) umro je na rukama onih kojima je dana na upravljanje!

Za Distrikt Brčko vikar Filipović je rekao da je umjetna tvorevina, a kao zaključak svog obraćanja ponovio je da o položaju Posavine ne vrijedi zboriti zato što ga nema. Položaja nema jer je u tuđim rukama. Posavina je objekt, a ne subjekt i njom upravljaju drugi, zaključio je fra Mirko.

Prof. dr.Ivo Banac ugledni sveučilišni profesor iz Zagreba na početku svog izlaganja istaknuo je kako uvijek o BiH i Posavini govori sa strepnjom, jer je njegov glas izvana, ali je prijateljski. Dr. Banac istaknu je kako problem Bosanske Posavine, ali i cijele BiH vidi kao rezultat ratne podjele dvije krajnje negativne politike, spomenuvši Tuđmana i Miloševića i njihove poglede na BiH.

Isto tako dr. Banac ništa manje konkretan nije bio govoreći o povratku u Bosansku Posavinu pri čemu je rekao da je to pitanje sada iluzorno. Dodao je i da ovi prostori (Bosanska Posavina) nemaju dugoročnu perspektivu. Svoje tvrdnje d. Banac temelji na postojanju politike koja ima sjedište u Banja Luci čija je intencija da izađe iz BiH. –Dodikova politika najveća je opasnost za mir u ovom dijelu svijeta, istaknuo je dr. Banac i dodao kako je još veći problem što ta politika nema odgovora. Upozorio je da politika velikih svjetskih sila, pri tome ističući Rusiju, svojim investicijama služi kao pokroviteljstvo samoj Republici Srpskoj. Kao argument svojih navoda dr.Banac je istakao izjavu velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića koji je rekao da je srpska politika od svih ciljeva ostvarila samo jedan cilj, a to je podjela BiH. –To je nešto što moramo imati u vidu, bio je jasan dr. Banac.

-Ne mogu se načuditi hrvatskim strankama koje prave partnerstvo s takvom politikom, nedvosmisleno je istaknuo zagrebački sveučilišni profesor.

Nakon definiranja problema profesor Banac pokušao je dati odgovor na pitanje što je rješenje. –Bojim se da u ovom trenutku ne postoji realno rješenje. Dugoročno rješenje je anuliranje Daytonskog sporazuma. Ideja o proširenju Brčko distrikta na ostale posavske općine otvara stanovita pitanja, ali ih ne rješava, rekao je dr. Banac i dodao kako ne vidi racionalno rješenja koje može biti postignuto na miran način.

-Živimo u prividnom miru koji ima sve elemente sukoba, a rješenje vidim u iskakanju iz ovakve situacije za što je nužno političko organiziranje u jedan blok koji bi se suprotstavio ovakvoj politici, a kojeg u ovom trenutku ne vidim, zaključio je dr. Banac.

Kritizirao je i politiku Zagreba prema Posavini, ali i cijeloj BiH. –Hrvatska politika bježi od Bosne i Hercegovine. Stvorit će se schengenska granica koja će još više zalediti beha probleme.

Osvrćući se na naše istočne susjede dr. Banac je rekao; -Ono što Srbija radi prema BiH je politika destrukcije koja se nije promijenila od Miloševića. 

Predsjednik Federacije BiH Živko Budimir u svom izlaganju nije štedio „stožernu“ stranku okrivljujući je za niz aktivnosti koje su doprinijele ovakvom stanju. –Nemamo urede za raseljene u Republici Srpskoj, ali imamo Hrvata iz „stožerne“ stranke na poziciji ministra za izbjeglička pitanja. Isti je smišljeno postavljen na tu poziciju kako bi se izveo zaključak da je proces povratka u Posavinu završen i da nema više interesa za povratak, istaknuo je predsjednik Budimir.

U svom daljem izlaganju Budimir se dotakao uzroka koji su doveli do etnički čistih područja u BiH. -Srpska politika ne samo da je odgovorna za progon nesrpskog stanovništva sa područja današnjeg prostora Republike Srpske nego je organizirano i planski iselila srpsko stanovništvo sa područja koje je po Daytonskom sporazumu pripalo Federaciji BiH. Kao primjer takvoj politici imamo plansko iseljavanja Srba iz okoline Sarajeva,koje je uslijedilo 45 dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu kada se iselilo 140.000 Srba.

–Srbi su koristili sve metode da bi spriječili povratak prognanih. –S druge strane hrvatska politika u BiH, ali i u Hrvatskoj bila je suprotna težnjama Hrvata Bosanske Posavine. Istovjetnu politiku vodili su bošnjački političari prema Bošnjacima, rekao je Budimir. -Sve tri nacionalne politike težile su podjeli BiH na nacionalne entitete.

Nadalje Budimir ističe i druge mjere srpske politike s kojima žele ozvaničiti rezultate etničkog čišćenja. -Aktualan je Zakon o katastru koji ima za cilj oduzeti zemlju Hrvata i Bošnjaka koji se nisu vratili na svoja ognjišta. Isto tako popis stanovništva također ima isti cilj – legalizaciju etničkog čišćenja. Nadalje, državne institucije se pokušavaju učiniti nefunkcionalnim kako bi se stvorio privid o nemogućnosti funkcioniranja zajedničke nam države, rekao je Budimir.

Svoju ideju o Distriktu Posavina, staru više od godinu dana, Živko Budimir potkrijepio je tvrdnjom da u ovom trenutku nema kvalitetnijeg rješenja za Bosansku Posavinu. Uspostavom distrikta Posavine većina Srba bi bila svjesna da nema podjele BiH, jer bi Srbi iz banjalučke regije bili odsječeni od istočnog dijela Republike Srpske. Distrikt bi bio prihvatljiv za prognane, jer bi stvorio uvjete za povratak, argumenti su generala Budimira s kojima je branio stav o distriktu kao trenutno najprihvatljivijem rješenju za Bosansku Posavinu.

Predsjednik Budimir se dotakao prijedloga rješenja koje ovih dana kruži u medijima, a isti govori o pripajanju Posavskog kantona Tuzlanskom kantonu. Istaknuo je da su Hrvati Posavine zabrinuti jer u Tuzlanskom kantonu neće moći participirati na ravnopravnoj osnovi budući da bi u njemu bili manjina. Uz postojeće Hrvate Tuzle s ovim pridodanim iz Posavine Hrvati bi brojali tek 10% stanovništva u tom kantonu što ih opet svrstava u podređeni položaj i takvo rješenje smatra neprihvatljivim, zaključio je predsjednik Budimir.

Emir Suljagić, predsjednik udruženja građana „1. mart“ ima vlastita iskustva iz Srebrenice te je došao na ovaj skup kako bi ih podijelio s Posavcima.

Suljagić je naveo kako Bošnjaci u istočnoj Bosni, konkretno u Srebrenici nemaju ništa manji problem. Tvrdi da je aktualna vlast Republike Srpske uložila 1,6 milijuna maraka u industriju lažiranja ne bi li onemogućila povratak i pravo na svoje prognanim Srebreničanima. Nisu uspjeli, jer smo mi organizirani kroz udrugu „1.mart“ uspjeli animirati i registrirati više od 4.000 prognanih Srebreničana koji su imali pravo glasa, ističe Suljagić.

-Danas smo ovdje da jednako tako pozovemo prognane Posavce da učine isto. Da se registriraju i u što većem broju izađu na izbore jer je to legitiman način da ostvare svoja prava. –Ovu zemlju vodi diskriminirajuća politika prema 800.000 – 1.000.000 građana BiH. Prozvao je i Sredoja Novića kao jednog od ključnih ljudi koji opstruiraju registraciju birača iz inozemstva.

Također, Suljagić je istaknuo da je broj nesrba u RS-u daleko veći nego se to službeno prikazuje. Kao rješenje problema istaknuo je nužnost promjene izbornog zakona, a političare u BiH je ocijenio kao najciničniju kastu u Europi koja ne smije reći NE!

Povratak na svoje i registracija građana iz inozemstva su legitiman i zakonski čin koji može dovesti do promjena, a jedini je način koji može rezultirati promjenama bez prolijevanja krvi.

Ponovio je uspjeh Srebreničana (naglasivši da će se poslužiti retorikom Milorada Dodika) koji je jamac da Srbi svoju politiku mogu okačiti mačku o rep. Ponovio je da Posavci slijede put Srebreničana, da se registriraju i da na legitiman način kroz izborni proces ostvare prava koja im pripadaju, a koja su im u ovom trenutku nedostižna.

Na kraju svog izlaganja Suljagić nije propustio kritizirati Međunarodnu zajednicu, slikovito ih opisujući kao kučad koja maše repom pred Dodikom. Šene kao psići. A OHR udrugu „1.mart“ naziva nuklearnom političkom bombom, što samo po sebi govori u kakvom su podaničkom odnosu organi MZ prema Dodiku i njegovoj politici, zaključio je Suljagić.

Predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora (RH) Ivan Zvonimir Čičak čim je uzeo riječ metaforično je zatražio antidepresive jer je prethodna izlaganja doživio kao emocionalna. U politici nema emocija. Ovo što sam čuo je vizija, a ne realna politika, ustvrdio je na samom početku Čičak. Suglasan je da je u BiH posrijedi primirje usporedivši sadašnje beha rješenje sa načinom stvaranja bivše Jugoslavije koja nije nastala na demokratskim rješenjima nego je plod ratnih djelovanja.

Prigovorio je organizatorima što su uopće pozivali hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića (nije se odazvao na poziv). -Ako ste ga već pozvali trebali ste pozvati i srbijanskog predsjednika Nikolića. Naravno ni on ne bi došao, ali bi znao daje pozvan i morao bi prihvatiti svoj dio odgovornosti i ne bi se mogao vaditi da ne zna za probleme koji vas tište. –Istu politiku kakvu Srbija vode prema BiH takvu politiku vodi i Republika Hrvatska.

–Tko vas podržava u vašim nastojanjima da ostvarite svoja prava? –Nitko! Nedvosmislen je bio Čičak te je nastavio – vi ste ometači real-politike koju zagovara Međunarodna zajednica. Što vi možete očekivati kada u Hrvatskoj npr. jedan Raspudić zagovara savez sa Rusima samo da se razbije BiH, rezolutan je bio predsjednik HHO-a.

U svom daljem izlaganju Čičak je kritizirao pogreške hrvatske politike kritizirajući šurovanje Zagreba sa Dodikom. Napomenuvši da je neprihvatljivo bilo čovjeka kao što je Dodik proglašavati čovjekom godine („Večernji list“ op.a.).

Svojim primjerima Čičak je nedvosmisleno htio upozoriti da je službenom Zagrebu bliže stajalište Dodika nego Hrvata Bosanske Posavine, istaknuvši da su Posavci usamljeni u svojoj borbi za svoja prava i da su bez saveznika što im itekako otežava poziciju, zaključio je Čičak.

Predsjenik HKD Napredak g. Franjo Topić bio je spriječe doći u Orašje, ali je u ime Središnje uprave diskusiji nazočio Franjo Baotić koji je u uvodnom izlaganju rekao da priče oko reforme FBiH ne bi ni bilo da nije bilo tužbe Sejdić-Finci. Baotić je istakao složenost samog sustava u BiH i naveo je kako nismo u stanju riješiti ni puno jednostavnije probleme kao što su socijalni nemiri koji se automatizmom kvalificiraju kao bošnjački ili kao hrvatski.

Baotić je prijedlog Živka Budimira o Posavini kao distriktu ocijenio kao jednim od rješenja koje je moguće. Uz to se više osvrnuo na jednu drugu opasnost koja nam prijeti ulaskom Republike Hrvatske u EU. Zapitao se je li to još jedan poziv za egzodus Hrvata iz BiH? 

Sulejman Tihić predsjednik najjače stranke u BiH, na početku svog izlaganja izrazio je žaljenje što se skupu u Orašju nisu odazvali predstavnici drugih političkih stranaka. Kao Posavac izrazio je i žaljenje što je „Dayton“ skrojen na štetu svih, a posebno žali što Posavina nije ostala kao cjelina. –Očekivao sam da hrvatske stranke pokažu interes za Posavinom, ali eto nisu, rekao je Tihić.

-Na jednom od sastanaka s Dodikom i Čovićem pokušao sam postaviti pitanje Bosanske Posavine na što mi je Dodik odgovorio; Šta te briga Posavina to je moja i Čovićeva stvar, kazao je Tihić.

Također, Tihić primjećuje kako se HDZ od svehrvatskog pokreta pretvorio u interesnu stranku Hercegovaca. I sam je iznenađen velikim gubitkom pozicija načelnika u općinama s hrvatskom većinom. Naveo je primjer Viteza gdje su Hrvati u većini, ali svojim međusobnim nesuglasicama i neslogom mjesto načelnika su prepustili Bošnjacima što Bošnjaci nisu mogli ni sanjati. –To nije dobro za BiH, ali nažalost takva je stvarnost, poručio je Tihić.

Tihić je također spomenuo zemljovide koji su se ovih dana mogli vidjeti u medijima. Također je ukazao na to da pripajanje županije Posavske Tuzlanskom kantonu nije dobro za razvoj ukupnih odnosa u BiH i da treba tražiti drukčija rješenja. SDA se zalaže za promjeni ustavnih reformi na području cijele BiH, a ne samo da se takve promjene odnose na Federaciju BiH, jasan je bio Tihić.

-Mi radimo što je realno moguće. Bošnjaci se vraćaju u RS. Imamo dva načelnika općina. Da je i hrvatska politika bila usmjerena na povratak danas bi imali drukčiju poziciju Hrvata u BiH, a posebno u Posavini. Nije rješenje hrvatsko pitanje rješavati samo u FBiH, nego ga treba rješavati i u Republici Srpskoj, zaključuje Tihić. U finišu svoje diskusije Tihić je ponovio spremnost SDA da se reforme provedu na razini cijeli BiH, a Hrvatima je preporučio da se angažiraju oko registracije prognanih birača, a izrazio je i očekivanje da će Republika Hrvatska pomoći u povratku prognanih Hrvata u Bosnu i Hercegovinu.

Kao zadnji diskutant svoj stav prezentirao je predsjednik Hrvatske stranke prava BiH dr.Zvonko Jurišić. -Nema sumnje da je stanje u Posavini produkt etničkog čišćenja. Neprihvatljivo je kako se hrvatska politika oduševljava politikom Milorada Dodika, rekao je Jurišić i dodao da ne postoji čarobno rješenje. -Iluzorno je očekivati masovni povratak, prvenstveno što je povratak u Posavinu izravno vezan za povratak Srba u Republiku Hrvatsku, nadovezao se na prethodnu misao pravaški prvak.

Unatoč tomu Jurišić nije pesimista. Rješenje vidi u promjeni izbornog zakona. Nužno je ukinuti aktivnu registraciju državljana BiH u inozemstvu. Na taj način bi se stvorili uvjeti da se u redovitoj demokratskoj proceduri s uporištem u zakonu na izborima osvoji veći broj mandata čime bi Hrvati politički mogli parirati i na taj način ostvarivati svoja prava, poručio je Jurišić.

Jurišićevim izlaganjem završen je dio okruglog stola koji je po protokolu predviđen za sudionike okruglog stola. Nakon toga riječ je dana gostima koji su u ulozi publike pažljivo pratili izlaganje istaknutih političara i javnih osoba i intelektualaca.

Prvi se za riječ javio Ivo Nedić iz Orašja koji je iznio stav da mješoviti kantoni nisu održivi i da se zapravo problemi javljaju uglavnom u mješovitim kantonima. Nedić je također zastupao tezu da je Županija Posavska ekonomski održiva i da je rješenje Posavine u entitetu s hrvatskom većinom.

Predstavnik HSS/NHI iz Bosanskog Šamca Mijo Pandurević u kraćim crtama iznio je prijedlog svoje stranke. HSS/NHI predlaže hrvatsku izbornu jedinicu u Republici Srpskoj kojom bi Hrvatima bila zagarantirana zastupnička mjesta u tijelima vlasti Republike Srpske. Također, njihov prijedlog podrazumijeva uspostavu tri distrikta u BiH. Posavinu, Podrinje i općine sa srpskom većinom na području Glamoča i Drvara koje su sada u Federaciji BiH. Na taj bi način sva tri naroda imali po jedan distrikt koji bi na adekvatniji način štitio interese tamošnjeg stanovništva od majorizacije većinskog naroda u njihovim entitetima.

Do kraja su se još javili Adnana Tihić iz Bosanskog Šamca i Đuro Matuzović iz Orašja koji su pozdravili skup, pohvalili organizatore i izrazili nadu da će ovakvih skupova biti još jer su konstruktivni i pridonose u rješavanju postojećih problema.

Nakon što su se organizatori zahvalili svim sudionicima okruglog stola moderatorica Ruža Lović je proglasila završetak službenog dijela okruglog stola u Orašju.

 ZAKLJUČCI S OKRUGLOG STOLA

"Položaj Bosanske Posavine i Županije Posavske u budućim ustavnim promjenama u BiH" održane 25.01.2013. godine u Orašju: 

-          Buduće ustavne promjene trebaju obuhvatiti cijelu BiH a ne samo prostor FBiH.

-          Bosanska Posavina, kao prirodna regija treba biti jedinstvena administrativna, politička i gospodarska cjelina u BiH. Prijedlog "Distrikta Posavina" smatramo trenutačno najprimjerenijim modelom administrativnog ustroja.

-          Intenzivnije raditi na registraciji birača iz dijaspore i tražiti ukidanje aktivne registracije za iste.

-          Apelira se lokalnim vlastima (na prostoru cijele Bosanske Posavine) održavanje ovakvih ili sličnih skupova na kojima bi sudjelovali svi direktno zainteresirani subjekti (političke stranke, kulturne institucije, akademska zajednica,...) kao pokušaj iznalaženja trajnih rješenja u zajedničkom interesu.

DRŽAVNO MINISTARSTVO BiH

 Donacije kuća „ključ u ruke“

 

Državno ministarstvo Bosne i Hercegovine za ljudska prava i izbjeglice raspisalo je natječaj za obnovu stambenih prostora po sustavu ključ u ruke za one građane Bosne i Hercegovine koji su u vrijeme rata izbjegli u zemlje regije, tj. u Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. Rok za prijavu na ovaj natječaj istječe 7. veljače 2013. godine, a adresa na koju treba dostaviti prikupljene dokumente i potpisan formular i izjavu jest: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 71000 Sarajevo, Trg BiH 3, s naznakom „JAVNI POZIV – RSP“.
 
Prijave se podnose na obrascu koji je postavljen i uz ovaj tekst pri vrhu stranice desno, ili na internet stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH www.mhrr.gov.ba, a može se podići i u diplomatsko
konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine u zemljama regije ( u Hrvatskoj: Torbarova 9, PP 27, 10001 Zagreb). Uz popunjeni obrazac prijave treba priložiti i potpisanu izjavu, ovjerenu kod javnog bilježnika, kojom podnositelj prijave jamči slijedeće: 

a) da je na osnovi dobrovoljne odluke, kao trajno rješenje izbjegličko
raseljeničkog problema izabrao povratak u Bosnu i Hercegovinu;

b) da je stambeni prostor koji je predmet rekonstrukcije neuvjetan za stanovanje sukladno odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta;

c) da korisnik/nositelj kućanstva i članovi njegova kućanstva koji su prijavljeni za dobivanje pomoći u rekonstrukciji od 1991. godine nemaju na teritoriji BiH, kao i u zemlji sadašnjeg boravka (Crnoj Gori, Hrvatskoj ili Srbiji) drugi stambeni prostor koji se smatra uvjetnim za stanovanje, sukladno odgovarajućim standardima o minimumu stambenih uvjeta i da nisu korisnici pomoći za trajno stambeno zbrinjavanje;

d) da korisnik nije primio pomoć u rekonstrukciji, dovoljnu da zadovolji odgovarajući standard o minimumu stambenih uvjeta.

U objavljenom pozivu, koji se također može kompletan pročitati pri vrhu ove stranice desno, navedeno je i koje dokumente podnositelj prijave mora priložiti, ali i koje posebne uvjete treba ispunjavati: najvažniji je da ni on niti oni koje prijavljuje kao članove kućanstva nemaju nikakav prostor pogodan za stanovanje niti u BiH niti u zemlji gdje sada borave. 

Pri samom koncu teksta poziva, koji je potpisao ministar Damir Ljubić, navodi se kako oni koji su ranijih godina već podnosili prijave ovome ministarstvu a nisu bili izabrani, sada se moraju ponovno prijaviti, jer stara prijava ne vrijedi

Jednako tako, potvrdili su nam iz ministarstva, oni koji su se prošloga ljeta prijavljivali federalnom ministarstvu za izbjeglice, mogu se prijaviti i sada, ali ne vrijedi im ona prijava, nego moraju priložiti sve dokumente koji se traže za ovu prijavu. Preporučljivo je, stoga, da  svi koji mogu upute prijavu i na ovaj poziv pa neka čekaju koji će pokušaj biti uspješniji. Pritom treba imati na umu da je za ovaj natječaj potrebno manje dokumenata, ali je rigorozniji s obzirom na pitanje imovine u Hrvatskoj. 

U svakom slučaju, ured naše udruge bit će ponovno na raspolaganju za svaku dodatnu informaciju i pripomoć u prikupljanju potrebnih dokumenata i popunu obrazaca i provjeru ispravnosti sve dokumentacije koju treba poslati. 

Na koncu, još jednom treba napomenuti: krajnji rok prijave je 7. veljače ove godine. Nakon toga sve prijave bit će nevažeće.

 Feniks.info

Liturgijska čitanja:

       Iz 63, 7-9; Iv 17, 11b-17

Uvod u misno slavlje
:

Draga subraćo biskupi i svećenici; dragi redovnici i redovnice,
poštovani hrvatski branitelji, braćo i sestre u Kristu Gospodinu!
Tijekom mjeseci i godina koje su za nama, osobito tijekom jučerašnjega dana, u noći bdijenja i u jutru iščekivanja, upućivali smo svoje molitve Bogu, otvarajući srce njegovoj volji i moleći blizinu i snagu našim generalima.
Naviknuti na razne udarce, pa i na one koje duša teško podnosi, susreli smo dodir Božje prisutnosti te osjetili dar koji pokreće srce i svaki osjećaj pretvara u radost i oblikuje u riječi: Bože, hvala ti! To su bile prve riječi koje su mnogi ponavljali, koje su odjekivale u domovima i dušama Hrvata. Jednako su to pokušale izraziti pjesničke riječi, melodije i zvuk zvona, a ipak, samo molitva to može obuhvatiti.
I dok smo jučer sklapali ruke, palili svijeće, zajedno pjevali i molitvom povezali Hrvatsku, tinjala je u nama nada. Zbog toga nam je srce puno što ovdje, u zajednici vjernika, vidimo ostvarenu nadu zajedništva s našim generalima: gospodinom Antom Gotovinom i gospodinom Mladenom Markačem! Draga braćo, dragi hrvatski generali, dok ste kao zatočenici mislima navraćali u hrvatsku Domovinu, vjerujem da ste se spomenuli i ove Stepinčeve katedrale. I sada ste tu. Neka je blagoslovljen vaš povratak među nas!
Braćo i sestre, kao što smo iskreno molili da Bog čuje naše vapaje, istom snagom srca danas mu radosno zahvaljujemo. Oraspoložimo se za slavlje Kristove žrtve, skrušimo se, ispitajmo svoju savjest i s kajanjem za grijehe slavimo Gospodina.

Homilija

Braćo i sestre!
1.Toliko se puta u našemu životu čini da Bog ostaje nevidljiv; da su njegova očitovanja i njegov glas ostali u dalekim prošlim vremenima. Ali, danas smo dionici očitovanja njegove dobrote. Zato su večeras riječi proroka Izaije i naše riječi: Slavit ću ljubav Gospodnju, slavna djela njegova, za veliku dobrotu što nam je iskaza u svojoj samilosti, u obilju svoje ljubavi. Danas nam je pokazao da je Spasitelj u svim našim tjeskobama.
Osjećali smo tegobe, klonuća i nemir; osjećali smo malodušnost i nevjericu zbog toga što je istina bila toliko zanemarena, do mjere da budu žrtvovani nedužni.
Večeras, dok se radujemo slobodi naših generala, ne zaboravljamo događaje koji su vezani uz trnovit put do hrvatske slobode i nezavisnosti, koja počiva na hrabrim ljudima, spremnima na žrtvu za dobro bližnjih i svoje Domovine, uvijek poštujući i zauzimajući se za prava drugih. Spominjemo se početaka, oduševljenja i spremnosti hrvatskih ljudi da žive u slobodi poput drugih naroda. Večeras ne smijemo zaboraviti sve žrtve koje su ugrađene u našu radost, prinoseći molitvu za pokoj preminulih, među kojima na poseban način za prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franju Tuđmana.
2. Ova sveta misa obuhvaća sve nama znane i neznane, ali Bogu itekako poznate ljude koji su dragovoljno bili spremni braniti Domovinu i izgrađivati je u odgovornosti. Dragi generali, vi ste na tome putu postali simbolom hrvatske pravedne borbe i zbog toga vam zahvaljujem. Hvala vam što ste svojim držanjem, svojim trpljenjem prepoznali da se u zatočeništvu ne nalazite sami. S vama je bila vaša Domovina, a mi, vjernici, nismo prestajali moliti za vas, a kao Crkva, premda prozivani i pogrđivani, nastojali smo se zauzimati za istinu. Hvala vam, jer ste mnogima postali primjerom zauzimanja i vrlina u koje se mogu ugledati osobito mladi naraštaji.
Zbog neodgovornih pristupa i postupanja, hrvatska obrana slobode dovođena je u pitanje; povijest se pokušavala iskriviti do razine poniženja, ali vaše svjedočanstvo i životna patnja govori više od bilo kojega pokušaja zatiranja istine.
Samo vi i Bog znate što vam je tijekom proteklih godina bilo u srcu. Ali ste kao vjernici znali da je vaš put na tragu onoga puta kojim prolazi pravednik, kojim je prošao Bog u svome Sinu Isusu. I vi ste imali uzore i potporu u onim vjernicima koji su se pouzdavali u Gospodina. Znam da vas je ta žrtva pročistila i unijela novo svjetlo u vaše živote. Zato je znakovito da ste danas u ovoj prvostolnici u kojoj su zemni ostatci nekih od najčasnijih Hrvata, među kojima na poseban način svijetli blaženi Alojzije Stepinac.
3. Braćo i sestre, ovo je važan događaj koji kao vjernici ne mjerimo političkim mjerilima. On je važan za naše hrvatsko društvo. On je važan za svakoga tko je ljubitelj istine i želi nositi odgovornost za Hrvatsku. Vidjeli smo što znači oglušiti se na osjećaj naroda, na sigurnost koja postoji u našoj hrvatskoj duši. Ljudima koji su proživjeli rat i koji su morali započinjati iznova; kojima su pogažena prava samo zato što su Hrvati i katolici, bilo je jasno da nije istina ono što se nameće. Znali su da je istina u onome što živi na dnu duše, pred čim je čovjek ponizan i zahvalan. Hrvatska nije tražila tuđu nesreću; branila je svoje, oslobađala od nasilja. Udaljiti se od naroda i njegova osjećaja rađa tragediju i malodušje.
Bog govori nama danas; govori s pomoću života ove dvojice naše braće. Čujemo li to dovoljno glasno? Bog je poslao svoga Sina, da bismo imali puninu radosti u sebi. Ako čuvamo pouzdanje u Gospodina, ne trebamo se čuditi što će se na nas dizati oni koji mrze i nas i Boga, ali ne smijemo posustati, posumnjati i odbaciti Boga. Koliko god smo kao vjernici u svijetu, mi nismo od svijeta. I kada želimo čuti istinu, ne čujemo je ako slušamo samo sebe. Zbog toga nam je potrebna molitva, zajedništvo Crkve i mjera ljubavi. Znati sebe, svoju malenost i svoju slabost, prepoznati u Bogu, ali i svoju veličinu po dostojanstvu koje nam je Bog podario – ta istina oslobađa!
4. Večeras zahvaljujemo Bogu i ponovno molimo za Domovinu. Čuli smo Isusa koji moli nebeskoga Oca: "Posveti ih u istini". Tom istinom koju smo tražili i svjedočili, tom istinom i sada pristupamo ozbiljnim pitanjima naše Domovine. I nije nam svejedno, jer osjećamo da se i dalje pokušava graditi na nečemu što je daleko od osjećaja naroda. Osobito mislim na pitanja o odgoju djece i mladih, o obrazovanju hrvatskih učenika i studenata. Nije nam svejedno kada vidimo da netko želi odmaknuti roditelje od djece i od odgovornosti za njihov odgoj, nametati propise i programe koji ne vode k dobru hrvatske Domovine.
Braćo i sestre, ovih dana nas povijest upozorava da se ne odmičemo od životnoga izvora koji je u Bogu. Onda kada ljudski oslonci padaju, znamo da ostaje sigurnost i uporište u Bogu koji nam ponovno vraća snagu. Dragi generali, hvala vam za svjedočanstvo i žrtvu! Vi se vraćate svojoj Domovini. Hrvatska vas i danas treba.
Dobri Bože, hvala ti za očitovanje dobrote! Čuvaj nas uvijek svojom zaštitom! Zagovor Presvete Bogorodice i blaženoga Alojzija Stepinca neka vazda prati sav puk hrvatski. Amen!

Generali su slobodni!

Zagreb, 28. listopad 2012.

Tanja Popec u spomen svećeniku Ivi Balukčiću

Don Ivi – sa zahvalnošću

 

Što je život? To pitanje postavljamo u susretu sa smrću dragih i bliskih osoba, uz obljetnice smrti ili pak uz blagdane kao što su Svi Sveti i Dušni dan. Dr. don Ivo Balukčić na kraju svoga zemaljskog života „održao“ mi je katehezu o tome, a da pritom nije izgovorio ni jednu riječ. Iskustvo je to koje nadilazi teološka predavanja. To je nijemo svjedočanstvo koje dopire do srži bića. Zbog njegove snage, koja može biti poticaj i drugima, pišem ovu kolumnu sa zahvalnošću prema don Ivi, svećeniku Vrhbosanske nadbiskupije koji je, nakon kratke i opake bolesti iznenada preminuo u Zagrebu, 27. listopada ove godine. Duhovni pisci kažu da se umiranje jednih događa zbog obraćenja drugih. Don Ivo je bio teolog koji je i po struci i iz prakse poznavao moć medija i želio je njihovu snagu iskoristiti za dobro. Zato je i naglašavao, zajedno s Učiteljstvom Crkve, da su mediji – divni Božji darovi. Jedan od njih, ovaj naš portal, neka sada postane posrednikom don Ivine posljednje zemaljske epizode o susretu s Kristom koji, kada šuti, postaje najglasniji, i to upravo na križu.

 

Posljednji pogled i dodir

Naš posljedni susret bio je u petak uvečer, i to bez riječi. Bolnica u zagrebačkoj Dubravi spremala je bolesnike na počinak, a don Ivina se soba za mene pretvorila u katehetsku dvoranu u kojoj sam Krist leži na bolesničkoj postelji i ponovno, sada pred mojim očima, prolazi agoniju s križa. Bilo je to u muci ovog Kristovog svećenika. Operiran dan ranije, te je večeri ležao bez riječi. Komunicirao je pogledom. Otvarao je oči, na trenutak snažno, a onda opet kao neki bijeg u polusvijest. Posjetila sam ga s prijateljima, u sastavu kao i prije devet godina kada je počela naša suradnja. Prepoznao nas je. Stajali smo kraj njegove postelje bez riječi, iznenađeni onime što vidimo. Svatko je u svojim mislima učinio posljednji „razgovor“ s njim. Don Ivo je i na meni zaustavio svoj pogled. Najprije mi je pružio ruku. Bila je topla, a stisak dovoljno jak da pomislim kako se ipak ne gasi svijeća njegova života. Nakon toga pogled, i to pogled tako dubok da potrese i prodire u dušu. Imala sam osjećaj da te sekunde gledanja dugo traju, da čita moju dušu i da mi očima izgovara posljednji savjet te me usmjerava prema križu kojega je svako malo pogledao blago i u njemu se „utopio“, kao da ga je dušom dodirivao, ali se još malo k nama vraćao, za oproštaj. Poput njegovih prodornih plavih očiju, u misli mi se urezao i zvuk, gotovo nijemi krik za životom kroz udisaje koji kao da su na kraju snaga. Iako je imao mogućnost disanja pomoću maske, uspio ju je skinuti i koristiti vlastite snage za to. Prizor vrlo bolan, a tako znakovit za našu Hrvatsku! Tijelu je prirodno, čak i s posljednjim zrncima snage, boriti se za život, a ne protiv njega! Na don Ivinom križu Krist je ponovio riječi sa svoga križa: „Žedan sam!“ Kako su usne i usta bili suhi od disanja, kao i od napora da ih pomakne u oblik izgovorene riječi, prijatelj mu je ponudio gazu natopljenu vodom ne bi li si malo olakšao agoniju. Vidjela sam taj bolan, a zahvalan pogled, kao i pokrete cijeloga lica da uzme iz gaze sve, do posljednje kapi vode. Dok mozak više nije mogao komunicirati riječima, tijelo je pokretima slalo najjasniju poruku da je život svet, Božji, i da se ne predaje do trenutka kada Gospodin zaustavi taj put i okrene nebesku stranicu.

 

Umirući su poruka nama živima!

Gledala sam posljednje sate Krista, raspetoga na križu, kroz tijelo Njegovog svećenika. „Čula“ sam Njegove riječi: „Žedan sam.“ Iskustvo koje ostavlja trag, dubok i obvezujući. Jer, iskreno rečeno, malo je onih koji u dnevnom ritmu obveza, borbe za posao, egzistenciju, misle o posljednjim trenucima života. A smrt će doći k svakome, bez iznimke. I dok mi je ovaj oproštaj bio potresan, nevjerojatan, tužan, osjećam ga i kao milosni dar trpećega Krista koji upravo na križu i po križu otkupljuje čovjeka od smrtnosti, krhkosti, propadljivosti. Don Ivine oči u ovom susretu, sigurna sam, već su zavirivale „s one strane“ života. Kažu da mnogi ljudi osjećaju kada im dolazi kraj. Dan prije operacije, preko onih koji su ga posjećivali, poručivao je da je svima oprostio, i neka njemu oproste. Prije tjedan dana, kada sam ga posjetila, činilo mi se kao da je svjestan muke koja ga čeka. Ipak se i našalio da je u bolnici završio nakon našega posljednjega projekta u Odžaku. Pokušavajući ga malo oraspoložiti, komentirali smo pogled koji je imao s prozora sobe na četvrtom katu. Vidio je zvonik crkve. I budući da ga je opaka bolest iznenada prikovala uz krevet, više nije mogao sudjelovati u misnom slavlju. Sada mu je samo ostao pogled na zvonik i križ koji se na njemu vidi u zelenilu Dubrave. Uz taj prizor, pomalo sa sjetom, ali mirno, Gospodinu predano, dodao je: „Sada mi samo treba stprljenja kako bih prošao kroz ovu borbu.“ Gledao je križ s prozora prije operacije, gledao ga je i u posljednjim minutama svoga zemaljskog života, a kao svećenik bio mu je predan i posvećen više od 30 godina, od 1979. kada je zaređen u Sarajevu. I još nešto.Kažu da je Nebeska Majka na poseban način zaštitnica svećenika. Don Ivo je rođen 3. listopada 1953. godine u sjeni svetišta Gospe Kondžilske, u Slatini na području župe Komušina. Bio je to marijanski mjesec, kao i ovaj u kojem je umro. Umirao je na granici petka – koji je po tradiciji dan pobožnosti prema Srcu Isusovu (zaštitniku Vrhbosanske nadbiskupije i Katedrale u Sarajevu) i subote – tradicionalno Marijinog dana. Je li Gospa došla po njega?

 

Otvorenost za druge

Upoznali smo se prije devet godina, baš nekako u ovo doba godine, kada je počela suradnja moje matične kuće i Katoličkog tjednika iz Sarajeva kojem je don Ivo bio glavni urednik. Prihvatio me kao da se odavno znamo. Imala sam njegovo povjerenje. I rasla sam uz to povjerenje, i kao osoba i kao novinarka.Već od prvih susreta bio je vrlo jednostavan i pristupačan, odnosio se prema meni kao da smo odavno u ovom zajedničkom poslanju, promicanju jedinstva Hrvata i istine o Crkvi i Hrvatima u BiH. Prihvatio me gotovo kao članicu svoje ekipe, bez puno riječi. Kao da se naša suradnja podrazumijevala. Na srcu mu je bilo umrežavanje Hrvata, pa je tako i mene umrežio s dobrim ljudima u Sarajevu koji su, i profesionalno i osobno, spontano postali dio mojega života. Zapravo, kao i on. Naši osobni susreti nisu bili česti, ali su bili bogati idejama, željom da se djeluje, hrabri ljude, osobito u ranjenoj Bosni, a posljednih godina i u Odžačkom kraju gdje je do smrti bio župnik i dekan. Imao je stav utemeljen na Kristu, nije se mirio s beznađem, nije prihvaćao liniju manjeg otpora, podržavao je nas mlade snage, kao i svoje vjernike. Istina je, ljudi su ga voljeli. Bio je čovjek s jasnom vizijom što mu je činiti, životno opredjeljen za dobro, posvećen Kristu kao njegov svećenik, a nadasve čovjek za ljude kojima je bio poslan.

 

Svećenik za medije

Kao teolog znanstvenik, svoj je rad usmjerio medijima. Njegova disertacija, koju je obranio na Teološkom fakultetu u Luganu u Švicarskoj govorila je o Mass medijima i teološkim krepostima. Želio je, naime, reći kako naši mediji mogu utjecati pozitivno ili negativno na vjeru, nadu i ljubav? Te su kreposti Božji darovi, ali su i mediji divni Božji darovi, kako nas je poučio papa Pio XII. nazivajući medije „čudesnim izumima tehnike koji su ujedno i divni Božji darovi“, što je kao misao vodilju preuzeo i Drugi vatikanski sabor u Dekretu o medijima „Inter mirifica.“Don Ivo se nije ustručavao komentirati niti negativne teme za Crkvu: „Ako Crkva sama ne progovori o nekim svojim unutar crkvenim problemima, onda se otvara prostor za manipulaciju onih koji Crkvi ne žele dobro. Zato je jako bitna pravovremena i istinita informacija“, govorio je „Veritasu“ prije četiri godine. Don Ivo je u svijet medija ušao još u bogoslovskom časopisu „Mladi teolog“ u Sarajevu kao glavni urednik. Kasnije je uređivao glasilo Vrhbosanske nadbiskupije i metropolije „Vrhbosnu.“ Surađivao je u više radijskih i televizijskih emisija kao predstavnik Katoličke Crkve. Od 2002. godine, kada je ponovno pokrenut sarajevski „Katolički tjednik“ bio je njegov glavni urednik – sve do odlaska na službu župnika u Odžak.

 

Poruka Crkvi u Hrvata

Na srcu mu je bilo međusobno povezivanje Hrvata: „Progoni i stradanja Hrvata i katolika, a osobito u nedavnoj srpskoj agresiji na BiH učinili su to da je velika većina Hrvata katolika iz BiH našla svoje novo prebivalište u Hrvatskoj. Želimo da ne zaborave ni oni ni njihova djeca gdje su im korijeni. Pod tim vidom želimo jasno reći i Hrvatskoj državi i hrvatskoj Crkvi: ne zaboravite nas, ne ostavite nas, vaša pomoć nam je dragocjena. Mi smo vam dali s naše strane što smo mogli, a to su žive osobe, članove Crkve, duhovna zvanja koja su porijeklom iz BiH. Očekujemo pomoć ne samo iz kršćanske ljubavi i zbog toga što smo članovi jedne Crkve, nego još više jer smo članovi jednog naroda, jedne uže zajednice koja se zove Crkva u Hrvata.Sigurno da i kroz teme koje tretiramo pod tim želimo utjecati i na ozračje bilo u Crkvi bilo u Hrvatskome društvu. Jasna stvar da za to treba još vremena, angažmana i promidžbe. Uz to držim da treba više pozornosti posvetiti kvalitetnim novinarima, vjernicima laicima koji mogu u možda i bolje nego svećenici djelovati u kršćanskom duhu kroz medije.“ I ne samo da je ostavio zadaću nama koji smo ga poznavali i surađivali s njim, već i Crkvi u našem narodu: „Čitajući današnje medije u Hrvatskoj, slušajući ih i gledajući, daleko su od onoga što pripada jednom katoličkom narodu. Premalo je katoličkih, ali i onih pravih istinskih vrednota. Puno je žutila, puno je skandala, seksa, pa i nekakvih izmišljenih ili stvarnih afera. Premalo je pozitivnoga u današnjim medijima. Stoga bi odgovorni u Crkvi trebali ozbiljno prići tom problemu i pokušati naći odgovarajuće rješenje.“

 

Iz posljednjeg intervjua: „Istina je naše poslanje!“

Budući da smo se upoznali u projektu tribina „Što je Hrvatima BiH?“, već od početka sam shvatila da don Ivo njeguje snažan nacionalni osjećaj smatrajući ga ključem opstanka Hrvata u Bosni, ali i u Hrvatskoj. Nije se slagao s konceptom koji je Posavinu suzio samo na derventski kraj, već je želio da javnost zna za Odžak i okolicu u kojem je povratak uspio do 80%. Kada smo nedavno radili na medijskom projektu u sklopu volonterske akcije „72 sata bez kompromisa“ govorio je kako je mladima želio ponuditi i nešto edukativno, jer nemaju priliku čuti svjedočanstva o mučeništvu Hrvata u Bosanskoj Posavini. Potaknut skrivanjem žrtava, i svećenika i laika, želio je da se i njegov, Doborski dekanat, aktivno i zauzeto uključi u sastavljanje popisa žrtava, tzv. Hrvatski martitologij u kojem je bio predstavnik Vrhbosanske nadbiskupije. U posljednjem intervjuu kojega mi je dao 30. rujna ove godine rekao je: „U Doborskom dekanatu, s 15 župa, ima oko deset tisuća žrtava iz vremena Drugog svjetskog rata, i to uglavnom muškaraca. Ostale su majke koje su preuzele teret podizanja i odgoja djece. Volio bih kada bi se ta žrtva teološki produbila, da ne ostane tek običan podatak, već da nešto izvučeno, da naučimo iz njihove žrtve i mi danas nešto učiniti za ovaj kraj i narod. To je smisao popisivanja žrtava. U ovom nedavnom ratu, pak, više su stradala materijalna dobra, i kuće i crkve. No, sve to treba ujediniti i izvući neku pouku. Situacija je i politički komplicirana i ne mogu je razumijeti niti oni koji je vode, pa zato mnogi dižu ruke od svega. Također, nakon rata prošlo je dosta vremena, ljudi su se skrasili na drugim mjestima. No, moramo imati i dimenziju vjere. Vjerujemo da Bog može namjestiti i povijesna zbivanja te nas iznenaditi.“ Optimistično je završio ovaj posljednji intervju s napomenom da je BiH „rasadnik i katoličkog i hrvatskog življa, jer podaci govore da je svaki treći Hrvat u Hrvatskoj porijeklom iz BiH, što pokazuje živahnost, dinamizam i volju za život ovoga naroda.“

 

Za kraj, (ne)moguća misija?

Don Ivo nije samo govorio da Crkva treba biti prisutna u medijskom prostoru. I sam je činio što je mogao, bilo kao urednik, bilo kao župnik koji je svojim vjernicima otvarao prostor medijskoga djelovanja; od web stranice do tjedne radijske emisije. I sam je pisao vijesti, izvješća i komentare za medije na području Crkve u Hrvata, unatoč brojnim obvezama koje je imao kao župnik i dekan. I možda zato što je bio radnik na medijskom polju, razumio je novinare i znao je kako i najviše predstavnike hijerarhije povezati s njima. U općepoznatom stavu da predstavnici Crkve iz BiH lakše, otvorenije, spontanije i češće komuniciraju s medijima, crkvenim i svjetovnim, slutim da je don Ivo bio „dobri duh“, kao nevidljivi most koji je usmjeravao jedne prema drugima. Njegove su riječi bile: „Crkva potiče vjerske poglavare da uspostave ispravan i trajan dijalog s današnjim medijima. Mislim da jednim sustavnim i dobro pripremljenim planom za medije u našoj Crkvi možemo ući i u današnje civilne medije.“No, nije krio ni razočaranost stvarnom situacijom: „ Nažalost, bojim se da je tu Crkva u Hrvata u sadašnjem trenutku zakazala.“ (Veritas, 2008.) Ipak, bez obzira na to, sam je činio koliko je mogao, i uvijek je gledao naprijed. Kada smo se, mi, don Ivina ekipa u sastavu od prije devet godina, sastali uz njegovu smrtnu postelju, samo smo zaključili: „Večeras nas je okupio u onom sastavu kako smo bili prije 9 godina. Je li taj njegov zadnji 'poziv', kao nijemi urednički sastanak, bio i njegova oporuka nama, da se držimo zajedno, kao nekada? U službi jedinstva hrvatskoga naroda?“ Od ove, naizgled ponekad nemoguće misije, mi ćemo i dalje činiti moguću misiju, samo sada s jednim nebeskim zaštitnikom više!

 

Don Ivo, dok ostajemo u vjeri da nas novi susret čeka na „nebeskom uredničkom kolegiju“, za ove zemaljske stranice, radijske, a na kraju i katehetske dane i sate, od srca hvala!


Piše: Tanja Popec


Apel mira iz Sarajeva

13. rujna 2012.

________________

Sarajevo (Agenzia Fides) - "Potrebna nam nova hrabrost za suočenje s poteškoćama. Gledajući naprijed, moramo stvoriti dijalog u jeziku koji se sastoji od simpatije, prijateljstva i suosjećanja. Ovaj zajednički jezik nam omogućuje da razgovaramo, sagledavajući ljepotu različitosti i vrijednost jednakosti. Živjeti zajedno u miru je je Božje volja. Mržnje, podjele, nasilja, pokolji i genocid, nisu od Boga." To je izvadak iz mirovne poruke kojom je zaključen sastanak "Živjeti zajedno je budućnost", koji je organizirala Družba svetog Egidija od 11. do 19. rujna u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Predstavnici različitih religija našli su se zajedno u ovoj zemlji koja još uvijek nosi rane od posljednjeg rata koji se vodio u Europi. Bolni sukob opominje sve: "Rat je je veliko zlo i ostavlja otrovno naslijeđe. Treba nastojati svim silama sa se izbjegne pad u strašnu spiralu mržnje, nasilja i rata", stoji je u poruci. Iako u naše vrijeme "sve više i više ljudi biva geografski bliže… To mora biti učinjeno i na duhovnom području unatoč razlikama u vjeri. Mi smo drukčiji, ali naše jednoglasno uvjerenje je: zajednički život među različitim ljudima može biti bilo gdje u svijetu. Moguće je to i u Sarajevu i bilo gdje. Moramo se odgovorno pripremiti za budućnost. Velika odgovornost u tome je na vjeri."
U vrijeme gospodarske krize koja je prisutna "primamljivo je da se odustane, čak i da se okrivi druge za vlastite probleme, prošle ili sadašnje. Dakle, ljudi postaju jedni drugima stranci ili neprijatelji. Opasna kultura kivnosti razvija kulturu straha ... Religije imaju veliku zadaću. One govore ljudskom srcu o Bogu, bez mržnje, predrasuda, straha i otvorenog za ljubav. To iznutra mijneja i muškarca i ženu. Religije mogu naučiti svakog muškarca i ženu i sve ljude umjetnosti življenja zajedno kroz dijalog, uzajamno poštovanje, poštivanje slobode i različitosti. Time mogu stvoriti humanije svijet. Budući da smo svi isti i svi različiti."

 

S engl. preveo Anto Burić, svećenik

ŠKOLSKA GODINA 2012/13   U NAŠEM SELU

Dragi moji župljani! 
Počela jejoš jedna nova školska godina.
U nedjelju, 02. rujna na pučkoj svetoj Misi zazvali smo Duha Svetoga
i molili dragoga Boga da bude uz našu mladost, koja evo kreće
u još jednu bitku svog mladog života kako bi iskoristili vrijeme koje se
nalazi pred njima i stekli što više znanja za svoj budući život.
Dođi, božanski Tješitelju i ispuni im srce sa sedam svojih darova
Odgoj je važniji od obrazovanja!
Kako često roditelji i škola postignu samo to
da su naše glave pune znanja,
a o razumnom mišljenju i dobroti nema traga.
Montaigne
Tredba odgajati - ne suca, ne vojnika, ne svećenika,
ne radnika. Odgajati treba ČOVJEKA!
rekao je Jean-Jacgues ROUSSEAU
Ne učimo za školu, nego za sebe.
Naša djeca, to je naša starost.
Pravilan odgoj, to je naša sretna starost!
Loš odgoj, to je naša buduća nesreća, naše suze,
naša krivnja pred drugim ljudima
naša krivnja pred drugim ljudima, pred čitavom zemljom!
Anton Semjonović MAKARENKO
Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok ne dobiješ šefa.
Bill Gates
Učenje bez razmišljanja je prazno,
razmišljanje bez učen ja opasno!
Lao Tse
Tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je - izbjegavajte ga!
Tko ne zna, a zna da ne zna, dijete je - naučite ga!
Tko zna, a ne zna da zna, spava - probudite ga!
Tko zna i zna da zna, mudar je - slijedite ga!
Konfucije

U brojkama ove godine to izgleda ovako:

Osnovna škola Novo Selo prvi razred                       11

drugi razred                       8
treći razred                        8
četvrti razred od 9             12
peti razred od 9                  5
   Ukupno u Osnovnoj školi u 5 razreda                         44

Osam razreda u Odžaku šesti razred                           12

sedmi razred                           9
osmi razred od 9                     16
osmi razred od 8                     17
   Ukupno u osmogodišnjoj školi u Odžaku                         54

Osnovna škola Novo Selo                                       44
   Srednja škola u Odžaku                                       54
   Srednja škola u Odžaku                                       42
   Studenti iz Novog Sela 2012 / 2013                       22
Školu pohađa iz Novoga Sela šk. god. 2012 / 2013     162

Djeca prvog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Anđela Grgić Dragan Ana r. Čančar
2 Tamara Pušeljić Željko Sonja r. Harambašić
3 Ilija Ćulap        - Ivanka Ćulap
4 Katarina Čančar Marko Jelena r. Martinović
5 Pero Agatić Mato Ružica r. Agatić
6 Mihael Iličević Anto Katarina r. Vrljić
7 Pero Kovačević Pavo Ana r. Kovačević
8 Ilija Čančar Franjo Marjana r. Jelaš
9 Andrea Marić Marjan Kata r. Studenović
10 Stjepan Martinović Dragan Arnela r. Ferčilović
11 Luka Studenović Anto Dragica r. Martinović
Djeca drugog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Mijo Iličev ić Stipe Mara r. Abramušić
2 Marko Brezonjić Ilija Vinka r. Šipić
3 Ivica Ravnjak Goran Ivanka r. Radman
4 Ilijana Ivančić Zlatko Mara r. Jazvić
5 Ivona Ivanković Milenko Marjana r. Martinović
6 Stažija Lukač Dragan Kajica r. Radoš
7 Marko Lukač Anto Pava r. Jurkić
8 Nermin Jazvić      - Sabina r. Hadžiibrah.
Djeca trećeg razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Juro Jurkić Marko Marija r. Jeleč
2 Dragana Martinović Dragan Arnela r. Ferčilović
3 Matije Udovčić Juro Luja r. Ivančić
4 Gabrijel Iličević Marko Janja r. Dujmović
5 Dragana Ivančić Ilija Stana r. Stakić
6 Magdalena Šiljić Ilija Ružica r. Čančar
7 Marina Agatić Pero Manda r. Gašić
8 Ivo Lukač Anto Pava r. Jukić
Djeca četvrtog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Matea Martinović Dragan Arnela r. Ferčilović
2 Josip Pušeljić Petar Anica r. Andačić
3 Antonela Aničić Anto Dragica r. Ivančić
4 Marko Protrkić Mato Mirjana r. Slišković
5 Mateo Udovičić Ilija Jelena r. Nikolić
6 Daniel Šimić Stjepan Pavica r. Babić
7 Monika Udovičićč Mijo Dragica r. Jagić
8 Matea Protrkić Matije Ana r. Grgić
9 Kristina Iličević Ivo Ankica r. Studenović
10 Kristijan Agatić Stipo Ivka r. Đojić
11 Ivan Šiljić Ivan Marija r. Pišković
12 Klara Pušeljić Željko Sonja r. Hrambašić
Djeca petog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj.prezime majke

1 Ilija Brnić Božo Željka r. Zelić
2 Daniel Čančar Marko Danica r. Čuturić
3 Florijan Ivančić Ilija Kata r. Klarić
4 Ivona Lukač Božo Kaja r. Martinović
5 Anita Pušeljić Slavko Sanela r. Matošević
Djeca šestog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Anđa Babić Marko Berisa r. Pilavdžić
2 Dario Barukčić Jozo Janja r. Dujak
3 Željko Barukčić Juro Daliborka r. Guberac
4 Antonela Brezonjić Pavo Snježana r. Sliško
5 Ivo Čančar Marko Danica r. Čuturić
6 Juro Ćulap Marko Ljubica r. Šokčević
7 Mihaela Iličević Stipo Mara r. Abramušić
8 Josip Ivanković Miroslav Spomenka r. Katić
9 Ivana Lucić Anto Marija r. Agatić
10 Anita Marić Marjan Kata r. Studenović
11 Antonio Šiljić Ilija Ružica r. Čančar
12 Ivana Udovičić Stipo Ruža r. Zelić
Djeca sedmog razreda 2012 / 13

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj. prezime majke

1 Mislav Andačić Martin Snježana r. Knežević
2 Anton Ivanković Stipo Nada r. Tokić
3 Antonela Ivanković Stipo Nada r. Tokić
4 Dragana Kovačević Dragan Anica r.Kuvač
5 Petar Lukač Marko Manda r. Mutabdžić
6 Marija Lukač Anto Pava r. Jukić
7 Ivana Popić Pero Anđelka r. Jelkić
8 Ilija Pušeljić Željko Sonja r. Harambašić
9 Ivana Šiljić Ivan Marija r. Pišković
Djeca osmog razreda 2012 / 13 od 9

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj.prezime majke





1 Manda Aničić Anto Dragica r. Ivančić
2 Zdenko Babić Marko Berisa r. Pilavdžić
3 Lucija Barukčić Nikola Jela r.Perković
4 Amanda Čančar Zoran Marica r. Ivešić
5 Marko Čolić Ilija Milkica r. Pačak
6 Bono Ćulap Marko Ljubica r. Šokčević
7 Ivan Gudelj Ivica Tomka r. Petrić
8 Ivana Iličević Stipo Mara r.Abramušić
9 Marko Iličević Ivo Ankica r. Studenović
10 Anđelko Jurkić Marko Anica r. Iličević
11 Anja Kovačević Dragan Ružica r. Pavić
12 Lucia Kovačević Dragan Ružica r. Pavić
13 Jurica Lucić Anto Marija r. Agatić
14 Mato Martinović Filip Ljubica r.Filipović
15 Minea Senić Marko Vesna r. Grebenarević
16 Antonio Udovičić Ilija Jela r.Nikolić
Djeca osmog razreda 2012 / 13 od 8

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj.prezime majke

1 Ljubica Babić Anto Ana r. Brnić
2 Mijo Barukčić Juro Daliborka r. Guberac
3 Ivan Brezonjić Pavo Snježana r. Sliško
4 Antonio Ćulap Mirko Kata r. Nedić
5 Mato Grgić Ivo Snježana r. Kobaš
6 Franjo Iličević Marko Janja r. Dujmović
7 Filip Ivančić Anto Dragica r. Ivanković
8 Ana Ivanković Miroslav Spomenka r. Katić
9 Blaženko Ivanković Milenko Mirjana r. Martinović
10 Josip Marić Stipo Mara r. Bajušić
11 Mariija Martinović Pavo Ingrid r. Bartošova
12 Magdalena Pavlović Anto Mand r. Brajinović
13 Dijana Popuić Ilija Janja r. Brandić
14 Matej Pušeljić Slavko Sanela Matošević
15 Pavica Senić Mato Marina r. Štefičar
16 Josip Šiljić Ilija Ružica r. Čančar
17 Jelena Šimić Anto Janja r. Omazić

Polaznici iz Novog Sela u Osmogodišnjoj školi u Odžaku

Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj.prezime majke

1 Mario Agatić Anto Ruža r. Zelić
2 Stjepan Aničić Anto Dragica r. Ivančić
3 Ivana Babić Ivo Kata r. Senić
4 Antonia Barukčić Nikola Jela r.Perković
5 Ivana Barukčić Jozo Janja r. Dujak
6 Ivana Barukčić Juro Daliborka Guberac
7 Franjo Brezonjić Mirko Ana r. Marić
8 Antonio Ivančić Ilija Kata r. Klarić
9 Anamarija Jurić Ivo Anđa r. Čančar
10 Josip Jurkić Ivo Anđa r.Paradžik
11 Tatjana Kovačević Ivo Mirjana r. Tomić
12 Anđa Lucić Anto Marija r. Agatić
13 Marko Lukač Pavo Kata r Jurkić.
14 Ivka Lukić Zlatko Ružica r. Barišić
15 Luka Marić Marjan Kata r. Studenović
16 Mateja Marić Anto Mtija r. Agatić
17 Josip Studenović Anto Dragica Martinović
18 Ivana Udovičić Ilija Jela r. Nikolić
19 Jakov Udovičić Stipo Ruža r. Zelić
20 Zlatko Agatić Pero Luja r. Matić
21 Blaženko Babić Anto Ana r. Brnić
22 Monika Jelaš Marko Anđelka r. Popić
23 Lucijana Lucić Jozo Ružica r. Grgić
24 Luka Lukić Zlatko Ruža r. Barišić
25 Pavo Martinović Filip Ljubica r. Filipović
26 Daniela Protrkić Matije Ana r. Grgić
27 Perica Čančar Zorana Marica r. Ivešić
28 Ivan Đojić Ante Zorica r. Lukić
29 Andrea Lukač Jure Snježana r. Knežević
30 Luja Lukač Marka Manda r. Mutabdžić
31 Anto Martinović Blaža Anđa Marinović
32 Stjepan Šiljić Ivana Marija r. Pišković
33 Stana Čolić Ilija Milkica r. Pačak
34 Ilija Ćulap Mirko Kata r. Nedić
35 Antonela Iličević Marko Janja r. Dujmović
36 Katarina Jurkić Tomo Jela r. Tadić
37 Anamarija Kovačević Pero Ankica r. Bajić
38 Mario Kovačević Dragan Anica r. Kuvač
39 Ivana Lucić Marko Mara r. Iličević
40 Dario Marić Mato Ruža r. Dujak
41 Martina Pušeljić Petar Anica r. Andačić
42 Danijela Šimić Anto Janja r. Omazić

Popis studenata 2012 / 13   iz Novog Sela





Broj Ime Prezime Ime oca Ime i dj.prezime majke

1 Ivana Agatić Dragan Nada r. Cvitkušić
2 Frano Agatić Anto Ruža r. Žilić
3 Kristina Agatić Anto Mara r. Stipić
4 Mario Barukčić Nikola Jela r. Perković
5 Katarina Barukćić Jozo Janja r. Dujak
6 Anto Brezonjić Mirko Ana r. Marić
7 Ivana Ćulap Mirko Kata r. Nedić
8 Juro Ivančić Anto Dragica r. Ivanković
9 Marina Ivanković Ivo Manda r. Barišić
10 Anto Katić Mato Anđa r. Ćulap
11 Ivana Lucić Marko Mara r. Iličević
12 Ružica Protrkić Matije Ana r. Grgić
13 Ivica Protrkić Jakov Kata r. Mikulić
14 Katarina Pušeljić Marjan Manda r. Paradžik
15 Mato Radić Juro Šimica r. Lukač
16 Ana Šiljić Ivan Mara r. Pišković
17 Dragan Šokčević Mato Mara r. Matanović
18 Marina Udovičić Mijo Dragica r. Jagić
19 Mario Udovičić Mijo Dragica r. Jagić
20 Vinko Udovičić Juro Luja r. Ivančić
21 Ivan Lukač Božo Kaja r. Martinović
22 Ivana Grgić Ivo Snježana r. Kobaš
Novo Selo, 2012                           Pavao Brajinović
                                                         župnik

Uspjeh zahvaljujemo Bogu

s kojim          

               ustajemo i liježemo

 

“U London sam otišla po zlato i to sam i osvojila, vrlo jednostavno”, izjavila je za Laudato.hr olimpijska pobjednica u bacanju diska Sandra Perković po povratku iz Londona u rodni Zagreb.

Svima je ispunila srca ponosom kad je zbog njezina uspjeha na Olimpijskom stadionu u Londonu zasvirala hrvatska himna. To je bilo najveće slavlje i za njezina trenera Ivana Ivančića, a zlatna medalja nagrada je za upornost i pobjedu duha nad nepravdom i bolešću.

Iako su joj tek 22 godine, Sandra je prošla trnovit put. 2008. godine puklo joj je slijepo crijevo i u bolnicu je stigla u posljednji trenutak. “Život mi je tada visio o koncu. Kada sam preživjela, drugi put sam se rodila”, rekla je kasnije Sandra. Brzo se vratila sportu i nakon juniorskog europskog zlata, osvojila je i seniorsko u Barceloni. A onda novi obrat – bila je pozitivna na dopinškoj kontroli zbog čega je ‘odslužila’ šestomjesečnu suspenziju, no vratila se još jača.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

“Uspjeli smo ponajviše zahvaljujući Bogu, ustajemo i liježemo s Bogom i on nam pomaže u svakodnevnom životu, na treninzima i na samim natjecanjima. On smiri one naporne i pomogne onima koji vjeruju u njegovu milost i moć, ništa od ovoga ne bismo uspjeli bez Božje pomoći”, rekli su u razgovoru za Laudato.hr Sandra i njezin trener Ivančić.

“Sam plasman na Olimpijske igre naporan je put i veliki uspjeh, no ovo što je osvojila Sandra rezervirano je samo za jednog od njih nekoliko tisuća, i samo uz Božju pomoć i vjeru mogu se prebroditi sve poteškoće i ostvariti sreća”, ukazao je Ivančić.

Laudato.hr


DJEČJI FESTIVAL PJESME I ŠARGIJE

             „BALEGOVAC 2012“

 

Na rukometnom igralištu naše škole u četvrtak 27. lipnja 2012

održan je prvi DJEČJI FESTIVAL PJESME I ŠARGIJE „BALEGOVAC 2012“

Petsto do šesto ljudi došlo je podržati tu našu mladost i zajedno s njima poigrati i zapjevati. Čak tri puta se morao produživati postavljeni šator kako bi mogli posjedati barem oni stariji čije noge nisu više za dugo stajanje.

Satovi s naših tornjeva otkucali su dvadeset sati. Sa njihovom otkucajima sjedinili su glas violine i šargije u rukama naših najmlađih jer je predviđeni program počeo. Voditelji kroz program bile su Pavica Senić i Dijana Popić:

 

Pavica: Dragi prijatelji!

 

Dijana: Sve vas, koji ste večeras ovamo došli, u ime našeg KUD-a fra Ivo Šimić, Novo Selo – Balegovac, od srca pozdravljamo i svima želimo dobrodošlicu!

 

Pavica: Dobro došli na prvi festival šargije i pjesme „Balegovac 2012“

 

Dijana: Rekoše naši stari.“ Narod koji se stidi svoje prošlosti, upitna je i nesigurna njegova budućnost!

 

Pavica: A narod koji se stidi svojih običaja, pljuje po grobovima svojih

             otaca koji su se s tim običajima ponosili, za njih i s njima  

           živjeli, zajedno se radovali i plakali, često puta i svoje živote za

           njih žrtvovali!

 

Dijana: Baš zato, da bi našu prošlost otrgli od zaborava, obnovili je, čuvali je, i prenijeli na generacije koje dolaze, osnovali smo naš KUD fra Ivo Šimić i tako povezali našu prošlost i sadašnjost.

 

Pavica:

-          S tom prošlošću, mi želimo živjeti, kako su naši stariji živjeli,

-          Čuvati običaje koje su oni gajili,

-          Pjevati pjesme koje su oni pjevali,

-          I igrati kola koja su oni igrali.

 

Dijana: Zato naše društvo ima: dramsku, folklornu i glazbenu sekciju.

 

Pavica: Za ovu godinu našeg postojanja, ozbiljno i naporno smo radili,

             učili i vježbali.

 

Dijana: Dio toga pokušat ćemo vam prikazati i večeras. Koliko smo u tome uspjeli procijenite sami, a mi pozivamo našeg župnika vlč. Pavu neka otvori ovaj festival.

 

Župnik: Od srca se pridružujem pozdravima naših voditeljica Pavice i

           Dijane. Drago mi je da je ovo naše druženje vezano uz deseti, znači, jubilarni patron naše mlade župe, sv. Petra i Pavla. Nadam se i hoću da vjerujem da će to jednog dana postati tradicija i prerasti u smotru dječjeg folklora ovoga kraja. Kaže stara poslovica: I najduži put počinje prvim korakom. Pa čast mi je najaviti: neka taj prvi korak počne: Zvonko, Ivana, Ivana, žao mi je treća Ivana nam je otišla u Švicarsku, Luka, Dario, Kristijane, Marko, Mateo, Pavo, šargije i violine u ruke i pokažite što znate, osvjetlajte obraz svom učitelju Bariši, svoje roditelje sve nas razveselite, a vi svi uhvatite se u kolo i zaigrajte, nek se zemlja trese. Živjeli

 

Pavica: Ivana Barukčić i Ivana Iličević otpjevat će pjesme:

-          Dvi Ivane i

-          Ko to tamo pjesmu pojeva

-          A onda će im se pridružiti Anita i Mihaela pa će zajedno otpjevati pjesmu:

-          Curovale dvije seke

 

Dijana: Cure su osvjetlale obraz,a sada pozivamo kršne momke da se i

             oni pokažu: Nastupaju:  

           Marko Protrkić i Mateo Udovičić, zapjevat će pjesme:

-          ispod stare kruške

-          i selo moje

 

Pavica: Budući da je ovo festival i šargije a ne samo pjesme, pozivam

             svirače neka zasviraju, a svi koji znaju neka poigraju.

 

Dijana: Pjesmu: Šargiju mi razbile barabe – otpjevat će nam brat i

             sestra Pavo i Ivana Vidić

 

Pavica: Pjesma: Pastirče mlado i milo i nastupaju Matea Martinović i

             Ivana Vidić

 

Dijana: Već smo ih jednom čuli, a sada ponovno nastupaju same Anita

             i Mihaela s pjesmama:

-          Čujem, iz oka ti i sad suza krene i Moj dragane

 

Pavica: Još jednom svirači sviraju kolo, a vi ustanite i igrajte!

 

Dijana: Cure su započele večeras ovo naše druženje, onda je red da

             dečki završe:

Dario Barukčić i Kristijan Agatić nastupaju sa pjesmama:

   - Spremio se ćaća da ide na prelo

   - i često vidim

 

Službeno večerašnje druženje završilo je pozivom na pripremljenu večeru, a žene su krenule sa kolačima i kavom.

 

Preko pedeset donatora od srca pomoglo je naše mališane a oni su im se odužili na najbolji način; Svirkom i pjesmom!

-          Neka ih dragi Bog poživi!

-          Neka im udijeli milost ustrajnosti, a sve dobročinitelje nagradi onako kako to On zna!

HVALA SVIMA ZA SVE!

                                                                     župnik Pavo


Prva priČest 03.06. 2012

 

Ulazna – O, velik je Bog

Braćo i sestre! Pred nama stoji 12. generacija prvopričesnika ove naše mlade župe. Pozivam da u

ime sve djece naše župe,čestitku će uputiti Ivana Šiljić Kiće

 

Čestitka djece: - DRAGI NAŠI PRVOPRIČESNICI!                                        

        

Sva djeca i odrasli ove naše mlade župe pod zaštitom apostolskih prvaka svetog Petra i Pavla žele vam preko mene čestitati ovaj za vas veliki dan, jer stvoritelj neba i zemlje, Božji Sin Isus Krist danas će po prvi puta ući u vaša mala, dječja srca. Tu veliku čast nemaju ni anđeli na nebu, koji istina Boga gledaju svaki dan, njemu služe i s njim žive, ali ga ne mogu kao vi primiti, ne mogu se s njime u svetoj pričesti sjediniti.

         Danas će preko vas Krist biti prisutan u vašim obiteljima, našoj župi, u ovom našem dragom posavskom kraju. Tamo gdje je Krist, tamo je mir, tamo je sreća, tamo je radost, tamo je ljubav, tamo je samo nebo, izvor radosti i veselja!

         Zato u ime sve djece i odraslih ove naše župe, ja vam na svemu tome od srca čestitam, i skupa ćemo s vama moliti da taj Isus koga ćete primiti uvijek ostane s vama kako bi mogli biti dobra i prava djeca na ponos svojih roditelja i čitave naše župske zajednice. ŽIVJELI!

 

 

 

U ime roditelja prvopričesnicima će pozdrav uputiti Željka Brnić Bože

 

 

Dragi naši prvopričesnici! – Željka Brnić 

 

U ime svih nas roditelja, srdačno vas pozdravljam i radujem se s vama u ovom radosnom danu, za vas nezaboravnom događaju. Mi, vaši roditelji dužni smo vam čistu i cjelovitu vjeru prenositi riječju i životom, a vi dragi naši slavljenici, iako ste još mali trebate vjeru svojih očeva, djedova i pradjedova nositi kao baklju u vrijeme koje je pred vama.

Na tom putu nismo sami ni mi ni vi, s nama je Isus u Euharistiji koji vas čeka. Nije li upravo ovo slavlje Prve Svete Pričesti sjajna prilika da svi zajedno proslavimo Krista, prisutnog u kruhu i vinu. Isus je sam rekao, ja sam kruh života. U znaku razlomljenog kruha ovjekovječio je svoje predanje, što ga je za sve nas učinio jedanput na drvu križa.

U svakoj svetoj misi on nam se daruje u kruhu i vinu, a danas se posebno želi darovati po prvi puta vama, draga naša djeco.

Zato vas Gospodine župniče u ime svi nas roditelja molim da za Isusov stol primite našu djecu, da im razlomite kruh života, koji će okrijepiti njihove mlade duše. Hvala! 

 

Župnik: - Dragi Prvopričesnici!

 

Cijela naša župna zajednica raduje se danas s vama i vašem svečanom danu. Isus vas danas zove da pristupite k njegovom prijateljskom stolu, da se s njime sastanete primajući prvu sv. Pričest, te da budete jaki na putovima svog budućeg života, i uvijek činite dobro, a izbjegavate zlo.

Ako bi me netko zapitao, što bih vam danas na vaš svečani dan najradije zaželio:

- možda uspjeh,

- možda napredak u školi i u životu,

- možda sreću i blagoslov Božji?

Sve to treba, ali jedna mi je želja glavna:

Ostanite vjerni onom što danas započinjete, ostanite vjerni prijateljstvu s Isusom – kroz djetinjstvo, svoju mladost i kroz cijeli vaš život.

Neka vam u tom budu pomoć vaši roditelji, vaša braća i sestre, cijelas vaša obitelj, i čitava naša župna zajednica, vaši učitelji i vjeroučitelji, a s vjernošću Isusu doći će: uspjeh i napredak, sreća i blagoslov Božji i sve drugo što bude potrobno za vaš uspješan budući život.

S tim mislima srdačno Vas u ime cijele župne zajednice pozdravljam i želim da ovaj dan ne zaboravite čitavog Vašeg života.

Neka sada pristupe slijedeći prvopričesnici:

 

 

Broj

Ime

Prezime

Ime oca

Ime i dj.prezime majke

Mj. i datum rođenja

 

 

 

 

 

 

1

Ivona

Lukač

Božo

Kaja r. Martinović

Sl. Brod,18.09.2002

2

Anita

Pušeljić

Slavko

Sanela r. Matošević

Sla. Brod17.3.2002

 

 

 

 

 

 

3

Daniel

Čančar

Marko

Danica r. Čuturić

Orašje, 23.09.2002

4

Florijan   Ivo

Ivančić

Ilija

Kata r. Klarić

Orašje, 26.04.2002

5

Ilija

Brnić

Božo

Željka r. Zelić

Virovitica,15.03.2002

 

Ime

Prezime

Ime oca

Ime i dj.prezime majke

Mjesto i datum krštenja

 

 

 

 

 

 

1

Ivona

Lukač

Božo

Kaja r. Martinović

Novo Selo, 14.12.2002

2

Anita

Pušeljić

Slavko

Sanela r. Matošević

Novo Selo,     27.4.2002

3

Ilija

Brnić

Božo

Željka r. Zelić

Novo Selo,     27.4.2002

4

Daniel

Čančar

Marko

Danica r. Čuturić

Novo Selo,     2.11.2002

5

Florijan

Ivančić

Ilija

Kata r. Klarić

Novo Selo,     16.6.2002

 

Vi možete sjesti, a prvopričesnici neka počmu pripemljeni program:

 

Ivona: U svitanje novog dana

     Došli smo do Tvog oltara.

Donijeli smo čiste duše

Dječja srca, puna žara,

 

   Anita: Prvi put ćeš k nama doći

       Pod prilikom svetog kruha.

                                      Čekamo te i želimo

     Donesi nam svoga Duha.

 

       Zajedno: Radost ovog svetog jutra

   Nek se nikad ne ugasi.

       Tvoja ljubav, Tvoja milost

                                        Nek nam dušu uvijek krasi.

 

Ilija: Danas meni zora sretni danak javlja,

       Danak slatke sreće i najvećeg slavlja.

       Danas mi sunce žarče lice zlati,

        Danas me anđeo Bogu mome prati.

              

             Danas meni srdasšce tako burno tuče,

             Danas mene Isusu želja žarče vuče,

             Danas duša moja, hram će postat bijel,

             Danas neka kliče, sa mnom svijet taj cijel.

 

       Ivo: Laticama bijelim ljiljana i ruža,

             U svojem sam srcu iskitio prijestolje bijelo,

             Isuse, za tobom čeznem, da prijestolje ovo,

             Do smrti resi samo tvoje tijelo!

 

 

 

I već radost struji, mojom dušom mladom,

Osjećam sreću i ljubav nebesku, jer Isuse ti ćeš doći sagom!

Srce svoje danas, nudim Isusu dragom,

Da postane mojim cijelim blagom.

 

 

Danijel: Pozvao sam s neba bijele anđele,

             Da pjevaju pjesmu ljubavi i sreće,

             Koje se samo pred tobom ore,

             Gledam Te očima sreće, što za tobom gore.

 

 

Prostro sam sag mladenačke radosti,

Posuo ga cvijećem, mirisnim i bijelim,

Pred oltar naše crkve kleknut ću danas,

Isuse, za tobom žudim, svojim srcem cijelim!

 

 

Anita: Danas ti Bože želim dati srce svoje,

           Molim te primi moj najljepši dar,

           O, nek se u njem skrije srce tvoje,

           I srca tvoga u njem plamti žar.

 

 

Ivona: Ovo je najljepši naš dan…

           i danas se s nama anđeli vesele

           jer ispuni se naš davni san,

           Isuse, naše te duše žele!

 

Ivona i Anita zajedno: Umnoži nam jutra pričesna

                                   da ne lutamo nikad tamom

                                  već kao vječno svjetlo

                                   blistamo Tvojim plamom!

 

 

 

Gospodine smiluj se,….

Slava, Bogu na visini…

 

Čitanja:

1. – prvo čitanje: Ivona Lukač Bože

Otpjevni psalam – Gospodin je Pastir moj…-

2. čitanje: Ilija Brnić Bože

Aleluja -

Evanđelje

Propovijed

 

OBNOVA KRSNIH OBEĆANJA

 

Sada djeco pođite krsnom zdencu gdje ste jednoga dana po sakramentu svetoga krštenja postali djeca Božja i članovi mističnog tijela Kristova:

Svećenik:

Draga djeco, vi od svoga krštenja pripadate zajednici koju nazivamo Kristovom Crkvom. Na vašem su krštenju umjesto vas vaši roditelji i kumovi dali obećanje da će vas odgajati u vjeri. Danas trebate vi sami potvrditi ono što su oni za vas na krštenju obećali.

Svećenik: Vjerujete li u Boga, da je on naš Otac i da voli sve ljude?

Djeca: Vjerujem!

Svećenik: Vjerujete li u Isusa Krista, da je on Sin Božji, koji je postao

               čovjekom i za nas umro?

Djeca: Vjerujem!

Svećenik: Vjerujte li u Duha Svetoga koji vodi Kristovu Crkvu?

Djeca: Vjerujem!

Svećenik: Hoćete li rado vršiti volju našeg Nebeskog Oca?

Djeca: Hoću!

Svećenik: Hoćete li nastojati živjeti kao Božja djeca?

Djeca: Hoću!

Svećenik: Hoćete li pomoći da na svijetu bude manje zla, a više dobra?

Djeca: Hoćemo!

Svećenik: U tome neka vam pomogne svemogući Bog, koji vam daruje

             svoju ljubav i daje snagu da biste mogli održati svoje obećanje.

A sada molimo svi zajedno:

Čvrsto vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom
i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere,                               uIsusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi.
Svoju odluku polažem u Bezgrešno Srce                                       Presvete Bogorodice Marije.
Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj,
čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom.
Amen.

 

Molitva vjernika

 

Braćo i sestre, dragi prvopričesnici, nakon što smo obnovili krsna obećanja i ispovjedili svoju vjeru, od srca, svi zajedno uputimo svoje molitve velikom i dobrom Bogu da nas nauči živjeti u zajedništvu s Njim. Neka nas vodi snagom Duha koji nam je darovan, po Isusu Kristu, Božjem Sinu koji nas je sam pozvao na Euharistijsku gozbu, a po njoj na gozbu svoje vječne ljubavi u nebu. Recimo zajedno: UČVRSTI NAM VJERU GOSPODINE!

 

 

Ilija:

1. Isuse! Ti si volio i voliš djecu. Evo nas danas pred tobom na dan naše      

prve svete Pričesti. Udijeli nam živu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav

prema tebi i svima koje susrećemo u svom mladom životu. Želimo Te moliti: Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika, da se novošću života, darovanim Kristovim uskrsnućem, neprestano obnavlja i podmlađuje novim članovima, koji će joj biti vjerni sinovi i kćeri i tako svjedočitiradost zajedništva s tobom. Molimo Te…

 

Anita:

2. Za pastire Crkve, papu našega Benedikta, za biskupe i svećenike, našeg župnika, učitelje i vjeroučitelje, da ih vodiš svojim Duhom i posvećuješ svojom snagom. Čuvaj ih vjerne u poslanju koje si im udijelio. Budi im putokaz i svjetlo u njihovoj službi navještenja. Molimo Te…

 

Florijan:

3. Za nas prvopričesnike, da znamo uvijek cijeniti ovaj veliki dar svete Pričesti, koji nam daje dobri Bog. Budi uvijek uz nas dobri Bože. Pomozi svima nama da ostanemo odani tvome Sinu, Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Da po svakoj nedjeljnoj svetoj misi, rastemo u dobroti, ljubavi, odanosti i poslušnosti Tebi. Molimo Te!

 

Ivona:

4. Isuse, molimo te za naše drage roditelje, naše obitelji i  

sve obitelji naše župne zajednice, i cijeloga svijeta. Pomozi im u njihovim poteškoćama i problemima. Potakni u njima brigu za spas i odgoj povjerene im djece. Sačuvaj mir, ljubav, radost zajedništva i svima njima udijeli svoju Milost, da tu tešku i odgovornu službu mogu obaviti onako kako Ti to želiš i zapovijedaš. Molimo Te.

 

Danijel:

 

5.Oče nebeski, ti si u svom Sinu nadvladao moć smrti i darovao nam vječni život. Mi se danas želimo sjetiti i moliti za sve naše umrle, poginule i nestale. Obraduj ih radošću vječnoga života uz zajedništvu s tvojim svetima. Budi dobri otac svim našim pokojnicima i jednoga dana i nas sjedini s njima u svom nebeskom Kraljevstvu. Molimo Te.

 

Svemogući i dobri Bože!Po Kristovu silasku među nas ljude, i po daru Duha Svetoga, uveo si nas u svoje božansko zajedništvo. Prati naš životni hod svjetlom svoga duha da snaga vjere i pouzdanja nadjača svaku sumnju i životna iskušenja. Daj nam svoju milost i pomozi nam da trajno rastemo u zajedništvu s tobom te zavrijedimo vječni život u tvom nebeskom kraljevstvu. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

 

Možete sjesti, slijedi prinos darova:

 

Čita: Danijel

 

Na Kristov oltar prinosimo sada svoje darove, molitve i prošnje koje će po rukama svećenika, koji vrši ovu službu u ime Velikog Svećenika Isusa Krista, biti prineseni pred nebesko prijestolje.

 

Čita: - Ivo – darove nosi Anita i Ilija

 

PRINOS BIBLIJE I BISERIJA: Gospodine, današnji je dan početak našeg bližeg života s tobom, u sakramentu euharistije. Prinosimo ti Bibliju, nama napisanu tvoju riječ i molitvenik gdje su ispisane molitve koje mi tebi upućujemo. Po ovim molitvama prinosimo ti sav svoj život, sva naša nastojanja, padove i tjeskobe, sve naše ispunjene i neispunjene želje. Želimo da postaneš uistinu dio našega života i da sve naše nesigurnosti i strahovi nađu oslonac u tvojoj sigurnosti. Amen!

 

Čita: Ivona – darove nosi Danijel

 

HOSTIJE: Prinoseći ovaj kruh, Gospodine, prinosimo ti sva naša nastojanja i sva naša traženja – tebi kruhu vječnome, kruhu živome, kruhu svetome. U tebi želimo živjeti, da bismo i mi postali kruh za sve ljude u zajedništvu s tobom.

Bez kruha nema života. Redovito jesti kruh s nekim znači biti mu prijatelj. Mi smo Kristovi prijatelji, jer želimo redovito za Njegovim stolom blagovati Kruh života.

Zato s ovim kruhom na oltar vječnog Kralja stavljamo sav svoj život, svoju sadašnjost i svoju budućnost, jer Krist Kralj svijetom vlada. Krist kraljuje! Krist uvijek Pobjeđuje! Amen!

 

Čita:- Ilija - darove nosi Ivo

 

VINO - Crkva na oltar svojega Kralja donosi vino da po njegovoj božanskoj riječi postane krv Saveza, krv pomirenja i otkupljenja. Krist Kralj primio je kalež iz Božje ruke i ispio ga do kraja.

Zato Gospodine primi, ovo vino. Ono plod je loze, sunca i muke čovjeka. Prinosimo ti zajedno s njim naša srca, radosti i muke, žuljave ruke i znojem obliveno lice.

Vino za svetu žrtvu prinosimo da postane Krv Kristova. Budimo svi dionici Krvi Kristove na ovoj svetoj Misi. Amen!

 

Čita: Anita – darove nose Danijel i Ivona

 

VODA I SVIJEĆA: Kralju svega stvorenoga donosimo na oltar bistru vodu. U vodi si nam, Gospodine, pokazao izvor spasenja i opečatio nas krštenjem u svojoj milosti. Obukao si nas u svoje svjetlo istine i radosti. Oteo nas mraku i rodio na novi život svetim krštenjem.

Primi, Gospodine, ovu vodu i ovu svijeću iz naših ruku i budi nam izvor i svjetlo života. Voda krštenja pere nas od pra - grijeha. Blagoslovljena voda posvećuje nas znakom križa.

Iz njegove nutrine provrela je živa voda da žedne duše napoji darovima duha. Amen!

 

 

Prikazanje -

PRIJE PRIČESTI

 

 

Draga djeco, došao je i taj sveti, svečani trenutak, kada će sam Bog pod prilikama kruha doći u vašu dušu, zato Ga sami pozovite da bude dragi gost vaše mlade duše.

 

Svi: LJUBAV JE PRONAŠLA PUT

 

Ilija :- Ljubav je pronašla put, sad će doći među nas.

           U maloj bijeloj hostiji, svima će donijeti spas.

 

       Ivona i Anita zajedno Isuse, Isuse, u maloj bijeloj hostiji,

                                       Čekam te, dođi, u srcu mi ostani.

 

Ivo:- Radost je danas tu, jer moje srce malo

         Primit će dragog Isusa, ko svoje najveće blago.

 

       Ivona i Anita zajedno: Isuse, Isuse, u maloj bijeloj hostiji,

                                          Čekam te,dođi, u srcu mi ostani.

 

Danijel:- Dođi mi prijatelju, kroz život vodi me ti.

               Dođi Isuse, u srce moje, ja ću te čuvati

         Ivona i Anita zajedno: Isuse, Isuse, u maloj bijeloj hostiji,                                                                    

                                        Čekam te,dođi, u srcu mi ostani.

ZAHVALA IZA PRIČESTI

Danas te draga djeco toliko toga nadam se lijepoga doživjeli. Prije završetka treba se zahvaliti svima koji su vam pomogli da dođete do oltara, zato pozivam prvopričesnike da to i sami učine.

 

Anita

 

Prvi puta i mi maliPričest sad smo blagovali,

Krist nam posta kruh života,sama ljubav i dobrota. 

Hostija je sveta bijela u naš život došla cijela,

Postali smo sveti, novi. Bože, ti nas blagoslovi

Ivo

Šaptao mi Isus dobri, da ga svaka zloća boli,                                                                            samo dobru, čistu djecu, njih najviše Isus voli.                                      Zato sam mu obećao, poslušan ću biti svima,
prijatelje ljubit svoje,samo da me rado ima.

Ilija

Dok je crkva mirisala, sva u sjaju i u cvijeću,
Isusu sam obećao, ostavit ga nikad neću.                                                       Bit ću takav da me ljubi i činit ću što on traži,
jer jedino on mi može, da na srcu rane blaži.

Ivona: - ZAHVALA RODITELJIMA!

 

Svi bi redom govorili, sad o svojoj sreći!

Dopustite lijepo molim, meni koju reći!

Za sve što je naše srce, doživjelo danas!

Roditelji naši hvala, molit ćemo za vas!

 

Svi:   RODITELJI NAŠI DRAGI ŽELIMO VAM DANAS REĆI

             OD SRCA VAM SADA HVALA – A OSTALO KAD BUDEMO VEĆI!

 

Bilo bi danas nepošteno ne naglasiti jednu činjenicu, a to je: nije župnik sam pripremao ovu djecu. Tu su roditelji, tu su njihovi učitelji, tu su konačno sada i njihovi vjeroučitelji. Tomislav je po prvi puta danas predvodio pjevanje sa četvrero djece koji idu kod njega na tečaj gitare, a ja pozivam Ivicu neka on završi ovo slavlje!

 

Ivica Radić

Dragi prvopričesnici,

Dragi roditelji prvopričesnika,

Draga braćo i sestre!

 

Stojim pred vama kao kateheta naših dragih prvopričesnika, da kažem nekoliko riječi. A što reći? Svi vi znate koje su muke i radosti sa djecom. Željeli ste ih i imamte ih. Bog vam ih je dao. Hvala mu. Oni su vaša i naša velika radost ali i velika briga. Svatko od vas bi želio da mu djeca budu naj... naj... Kako vi tako i župnik i ja i svi njihovi učitelji i odgojitelji. Manje-više svi nastojimo dati od sebe sve najbolje što možemo i znamo, u granicama svojih mogućnosti i sposobnosti!

 

Nadam se da smo i uspjeli dok smo ih do ovoga čina doveli. Ovo je druga stepenica njihova kršćanskog života. Nakon krštenja, oni su na drugom lijepom ispitu. Evo vidimo da su ga lijepo položili. Ako je itko sretan, to ste vi, roditelji i svi mi koji vam na bilo koji način pomažemo u njihovom odgoju. Kamo sreće da ovako polože i druge životne ispite koji ih čekaju. I oni i svi mi bi bili sretni i radosni i dragom Bogu zahvalni.

 

Danas u njihov mladi i nevini život dolazi jedan Prijatelj kojega oni ne vide, ali ga osjećaju. O Njemu bi im mi odrasli mogli puno pričati. I pričajmo, to nam je dužnost i obveza. Oni imaju jednu lijepu sliku o Njemu, koja im je prenešena kroz vas, roditelje, župnika i nas vjeroučitelje.

Nastojmo i ubuduće tu sliku rasvjetljavati, već prema njihovoj dobi i pameti. Što im mi budemo više pričali i dobrim primjerom svoga života pokazivali, to će oni biti bliže Njemu, kao što su i nama naši pričali i u život nas upućivali.

 

Znam da ste, kao i ja, zamišljeni i pitate se: Što će od njih u životu biti? Ja se nadam de će ih današnji prijatelj, Isus, kojeg su tako rado prihvatili i ponijeli u sebi svojim kućama, voditi kroz život i paziti na njih, tamo gdje mi ne možemo dospjeti. Znamo često puta reći: Bože, stavljam svoje dijete u Tvoje ruke jer ja nisam uvijek uza njega. I danas recimo tako, jer ne možemo biti uvijek u njihovoj blizini kao što to dragi Bog može i čini.

Zahvaljujem se danas dobrom Bogu koji je došao u njihov život i koji će biti s njima i u njima. Tvrdo vjerujem da ih neće pustiti da lutaju ovim svijetom bez glave i pameti.

Zahvaljujem se svima vama koji ste ih rodili, odgojili i ovdje do Krsitova stola dopratili. To je garancija da naša vjera i naš narod neće izumrijeti i da neće na mjesto Boga u njihovu životu netko drugi doći i njihovo srce okupirati.

Zahvaljujem se u ime svoju vas našem župniku, koji ih okuplja, uči i pokazuje kako će sa svojim Bogom biti uvijek prijatelji, s njim živjeti i svoju budućnoat graditi.

 

Kao njihov vjeroučitelj zahvaljujem se pjevačima, učiteljima i svim vjernicima koji su na bilo koji način pridonijeli, što ovaj dan ovdje bijaše ovako u lijepom ozračju.

 

Zahvaljujem, konačno vama draga djeco, da ste danas dobili dragog gosta koji će biti cijelog života vaš najveći i najvjerniji prijatelj. Svi ćemo mi jednoga dana otići od vas ali On će ostati uz vas i kada nas ne bude bilo blizu vas. Nemojte mu nikad okrenuti ledja. On vama neće sigurno. I završit ću moleći za sve njih:

Bože nemoćni smo bez Tebe. Primi ih u svoje okrilje i vodi ih brižno, nježno i  sa puno ljubavi u budućnost.

A vama dragi prvopričesnici poručujem: neka Bog bude vaš najbolji prijatelj i bit ćete od svakog zaštićeni i nitko vam neće moći ništa nauditi. Amen! Tako neka bude. Živjeli!

 

Završetak: danas smo sretni

 

Novo Selo, 03.06.2012                                     župnik

OPLAKUJE MAJKA

                       SINOVE SVOJE

Dana 25. svibnja 2012.održani  su Petnajesti dani sjećanja na nevino stradale žrtve  u Drugom svjetskom ratu (uglavno stradali  25. svibnja 1945.) u prostoru Podvučijaka – općina Odžak.

Svečanu procesiju  od župne crkve u Posavskoj Mahali do Nuića groblja, gdje je masovna grobnica, predvodio je dr.Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup.
Neposredno prije Svete Mise  vijence su položila sljedeća Izaslanstva:

  • Ispred  HDZ-a Republike Hrvatske  vijenac su položili gosp. Josip Vidović i gosp. Ivan Rašić,brigadir i pred. Udruge „Zavjet“.
  • Izaslanstvo Zagrebačke županije i Dubrovačko-neretvanske županije udruge „Zavjet“. 
  • Izaslanstvo Udruge „Bosansko-Hercegovački Hrvati“  gosp. Mile Stanić, pred. Udruge, gop. Ante Ljevar i  gosp. Jakov Barišić.
  • Izaslanstvo HDZ- BIH  Dr.Ante Domić, član predsjedništva, gop. Marijan Živković, zastupnik u parlamentu Federacije i gosp. Mijo  Matanović, zastupnik u Domu naroda Federacije.
  • Izaslanstvo općine Odžak  gosp. Luka Jurić, načelnik Općine.
  • Izaslanstvo Mjesne zajednice Posavska Mahala gosp. Zlatko Herceg, pred.

Nakon dužnog poštovanja i kratke molitve za pokojne, služena  je koncelebrina Sveta Misa predvođena Biskupom i svećenicima Odžačkog kraja, uz pristutnost mnoštva vjernika.
U svojoj propovijedi Biskup je, istaknuvši lik apostola Petra, ukazao na snagu Duha Božjeg koji djeluje, jer ako želiš učiniti nešto savršeno počni s nesavršenim ljudima.
U biblijskoj slici Rahele koja oplakuje svoje sinove kojih više nema:  „mnoge mlade prekrila je trava, a što nije odnijela je Sava“. Biskup je istaknuo kako su,
mnoga ljudska prava povrijeđena:

  • Pravo na grob i dužnost pijeteta prema pokojnome.
  • Pravo na istinu i povijesne činjenice. 

Ipak temelj društva je zdrava obitelj, kultura života i civilizacija ljubavi.
U svojoj završnoj poruci  Biskup je istaknuo:  Budućnost pripada onima koji vole život i koji žive kulturu života. 

U popodnevnim satima,  oko 300  stotine osoba nastavilo je svoje druženje na zajedničkom ručku gdje su svoje pozdravne govore  uputili:

Mjesni župnik gosp. Ivan Ravlić, uz pozdrav i zahvalu gostima, zahvalio se organizatorima istaknuvši gosp. Anicu Bošnjak, r.Šimić.
Sve goste pozdravio je domaći svećenik Matija Šimić, i prikazao ukratko dramu na Odžaku.
Gosp. Josip Vidović u svom pozdravnom govoru prenio je pozdrave od novoizabranog rukovodstva HDZ-a RH gosp. Tomislava Karamarka,pred. i gosp. Milijana Brkića, tajnika.
Ispred Udruge „Zavjet“, sve prisutne pozdravio je gop. Ivan Rašić,brigadir.
Gosp. Mile Stanić
ispred udruge Bosansko-hercegovački Hrvati u svom pozdravnom govoru istaknuo okolnosti Bitke za Odžak koja je počela 19.travnja 1945. a završila 25.svibnja 1945. Govornik je u svom govoru istaknuo posljednje riječi jednog od zapovjednika na Odžaku:
„Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.“
Sve prisutne, u ime zastupnika u Parlamentu Federacije  gosp. Marijana Živkovića i gosp. Mije Matanovića,  gosp. Dr. Ante Drmića, člana predjedništva HDZ-e BIH, gospode Ministara u Posavskoj županiji Ive Jelušića, Marijana Oršolića, Mate Brašnjić i Josipa Vidović,  pozdravio je gosp. Luka Jurić, načelnik općine Odžak.
Časnom zboru obratio se  i  Dr.Ivo Balukčić, dekan Doborske dekanije.
Svoje riječi ohrabrenja uputio je počasni gost Dr.Valentin Pozaić, biskup,  istaknuvši da je najljepša knjiga o ljudskim pravima Biblija. „Što je čovjek da ga se spominješ...“  Bog  ih blagoslovi i reče napunite ovu zemlju Hrvatsku.

Nakon ispraćaja dragog gosta Dr. Valentina Pozaića,biskupa, svoje tople riječi uputila su tri govornika:
Dr.Majić, direktor Doma zdravlja Odžak, Dr. Čavar, predsjednica hrvatskog pokreta za obiteljski život, Gosp. Jakov Barišić.

Riječi Dr.Majića izgovorene napamet, probudile su suze mnogim prisutnima:

„Kad se sjetim čedrdeset pete, ja ne plačem suze same lete.
Otac gine ja ostajem dijete.
Zato pitam goru Maribora, gdje su naša braća iz logora.
Odgovara gora Maribora, valja reći nema drugog zbora.
Tu su naša braća izginula, a Hrvate tama je prekrila.
Tu poginu Hrvat do Hrvata, mili Bože, a i brat do brata.
Tu poginu junak do junaka, Boga moli Hrvatica majka.
Ona moli našeg dragog Boga, bar mi Bože ostavi jednoga.
Da polete naši mali tići, bolje vrijeme mora nekad stići.
Doće vrijeme našeg preporoda, to je sudba hrvatskoga roda.
Procvjetat će i lijepa naša, sve na slavu nestalih ustaša.
Ovu pjesmu prenio mi tata, da se pamte stradanja Hrvata.
Zato pjesmu svako treba znati, krvav danak platiše Hrvati.
Maribore da si malo bliže, svoj bi braći podigao križe...“

 

Iz govora Dr. Čavar,

 Hrvatske Odžačke kamikaze!

Vitezovi slavni obrane Odžaka,
One naše kobne četrdeset pete,
Uzori vječni hrvatskih junaka,
Domovine naše Hrvatske svete!

Puni mjesec dana ostali ste sami,
Nakon Nezavisne Države Hrvata,
U rijetko do tada viđenoj drami,
Obrane Odžaka, nakon onoga rata.

Branili su Odžak do zadnjih ratnika,
Kamikaze viteške, po cijenu života,
Bunkeri puni mrtvih, ranjenika,
Za ljubav slobode, ratna strahota.

Tukli su vas danima sa svih strana,
S tisućama bombi, topovskih granata,
Željni vaše smrti, željni vaših rana,
Tijekom prvog Domovinskog rata.

U Odžaku hrvatskome borba se vodi,
Dok cijelom Europom više se ne puca,
U Odžaku Hrvat mašta o slobodi,
Za Državom Hrvatskom srce mu kuca.

Odžački junaci vječna vam Hvala!                                                                                                                                Za viteštvo hrvatsko i živote vaše,
Hrvatska je majka kamikaze dala,
Počivajte vječno pored Save naše!

Vitezovi Odžački uzor ste bili,
Hrvatskog drugog Domovinskog rata,
Po cijenu života Odžak ste branili,
Naraštaj novi naroda Hrvata.

Odžak, 18. svibanj 2012.

Održan kolokvij : „Hrvatske žrtve i mučenici Drugog svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“.

 

„Hrvatske žrtve i mučenici Drugog svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji" naziv je kolokvija koji je u sklopu 15. dana sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata i poraća u odžačko-modričkom kraju, održan u Odžaku 15. i 16. svibnja. Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić pozvao je na kolokvij dekane Vrhbosanske nadbiskupije te predstavnike redovničkih zajednica iz nadbiskupije s ciljem da se nastavi rad na prikupljanju podataka o hrvatskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu i poraću osobito među vjernicima laicima.

Pozdravnu riječ na otvorenju uz kardinala Puljića uputili su u ime franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marjan Karula i Luka Jurić načelnik općine Odžak.

O važnosti kolokvija kardinal Puljić je rekao: „Mi smo dužni upoznati istinu i doći do svih podataka o broju stradalih, o mjestima stradanja, te na neki način to zabilježiti. Uz to što ćemo ostaviti pamćenja za buduća pokoljenja, dužni smo moliti za njih. Ovo je Godina vjere u kojoj s vjerom pristupamo i s dužnim poštovanjem svim stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću. A onda želimo iz ovoga stratišta gdje je bilo najteže pomalo probuditi svijest i odgovornost prikupljanja podataka stradalih na cijelom području Vrhbosanske nadbiskupije i tako se uključujemo u program koji čini Crkva u Hrvata“.

Uz to, istaknuo je kardinal Puljić, namjera je prepoznati one koji su bili svijetli likovi kao pravi mučenici. „Ne samo da želimo poštivati žrtve, nego prepoznati one likove koji su ostavili svijetli trag svjedoka vjere. I na neki način to obvezuje da ova Crkva izrazi poštovanje, a da bi to mogla mora ih upoznati i pokrenuti možda čak i proces za proglašenje blaženim“. Na kolokviju je sudjelovao i predsjednik Komisije za hrvatski martirologij biskupskih konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Povod za osnivanje Komisije za hrvatski martirologij bio je poziv pape Ivana Pavla II. na pragu trećeg tisućljeća svim narodima da popišu svoje mučenike, jer sjećanje na mučeničku prošlost može biti korisna i spasonosna za novo vrijeme u koje se ulazi. U Hrvatskoj je tim povodom izgrađena Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. U travnju ove godine održan je simpozij koji je za temu imao mučenike, stradalnike, iz vremena komunističke vladavine te je označio početak sustavnog istraživanja žrtava.

„Kolokvij je svojevrsni nastavak simpozija. Ulazi se u pojedine regije i biskupije“, istaknuo je biskup Bogović. Upoznao je sudionike sa značenjem hrvatskoga martirologija te kako se treba provesti rad na terenu u pojedinim biskupijama. Trenutno se radi na popisu stradalih u vrijeme komunizma, no to nije jedini cilj Komisije jer ona istražuje sve mučenike u povijesti hrvatskoga naroda kao i one koji su na ovom prostoru stradali za svoju vjeru prije dolaska Hrvata.

Predsjednik Komisije za hrvatski martirologij bio je prvi predavač i govorio je na temu „Smisao i način čuvanja memorije mučeništva i mučenika“. Istraživanje prošlosti, rekao je, može dovesti do stravičnih spoznaja o stradanjima. Nameće se pitanje ima li smisla to prenositi. „Ima smisla jer treba spasiti istinu i, koliko se može, ukloniti nepravdu jer su mnogi ljudi nepravedno osuđeni. Treba pravednika kvalificirati kao pravednika, ali paziti uvijek da ne prenosimo zlo pamćenje“. Biskup Bogović je podsjetio i na logiku počinitelja zločina koji iznosi svoju priču, lažnu priču o svakom stradalniku. Ako se tom pričom nije uspjelo zavarati ljude, onda je bilo zabranjeno govoriti o tome. Stoga treba „uvijek jasno svjedočiti što se stvarno dogodilo. I to je okvir koji i nas obvezuje da spasimo istinu o tim ljudima i da ono plemenito, lijepo i dobro što su učinili i što su nevini trpjeli, da postane dio našega razmišljanja i naše memorije“.

Dekani i predstavnici redovničkih zajednica izvijestili su o tome što je učinjeno u popisivanju žrtava na njihovom području.

Predstojnik Studija povijesti na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu prof. dr. Jure Krišto govorio je o komunizmu kao ideologiji i političkom programu. Iscrpna su potom bila izvješća o žrtvama i mučenicima na svome području, predstavnika iz deset dekanata Vrhbosanske nadbiskupije. Osim statističkih podataka koje su iznijeli o popisanim žrtvama oni su iznijeli i nekoliko svjedočenje koja govore i strahoti koje su zločinci počinili nad svećenicima, a o kojima dosada nitko nije pisao. „Tek je jedina želja koju su krvnici ispunjavali svojim žrtvama svećenicima bila, kao što reče sarajevski dekan Pavo Šekerija u jednom svjedočenju, da li želi da mu odsječena glava padne na perag ili na oltar. Naglasili su kako su upravo oni najviše odgovorni da se započne s detaljnim popisom napose civilnih žrtava te da im je upravo taj kolokvij poticaj na zauzetiju angažiranost na tom prevažnom području, kako bi se otele zaboravu i odala počast svim žrtvama.

Kratka izvješća u redovničkim zajednicama iznijeli su potom fra Marijan Karaula; Mučenici i žrtve u franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, s. Ozana Krajačić; Drinske mučenice, i s. Veronika Popić; Mučenice Milosrdnice sv. Vinka Paulskog.

Program je završen raspravom nakon koje je vjeroučitelj Ivica Radić pročitao zaključak s kolokvija.

Zaključi kolokvija o Hrvatskim žrtvama i mučenicima II. svjetskog rata na području Vrhbosanske nadbiskupije

Odžak

Sudionici Kolokvija - Hrvatske žrtve i mučenici Drugog svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji - održanog u Odžaku 15. svibnja 2012. pod predsjedanjem uzoritog kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog i mons. Mile Bogovića predsjednika za Hrvatski martirologij HBK i BK BiH nastojali su sagledati tragove žrtava i mučeništva naše nedavne prošlosti. S tim u vezi došli smo do određeni zaključaka koje upućujemo javnosti:

1.Potrebno je popisati sve žrtve po župama te one iz svećeničkih i redovničkih zajednica. U tom radu treba surađivati s nadbiskupijskim povjerenikom za Hrvatski martirologij.

2.Potičemo odgovorne u Vrhbosanskoj nadbiskupiji da nastavi i dovrši rad na pronalaženju mučenika među žrtvama i za njih pokrene kanonski postupak.  

3.Predlažemo da se na razini (župa, dekanata i određenog kraja) Nadbiskupije odredi dan mučenika i način proslave toga dana.

4.Molimo župnike i odgovorne u redovničkim zajednicama da nastoje oko prikupljanja svjedočanstava živućih svjedoka.

5.Pozivamo državne vlasti u BiH da omoguće popisivanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemogući manipulacija žrtvama.

6.U skladu s Rezolucijom 1481 (od 25. siječnja 2006.) Vijeća Europe o Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, pozivamo državne vlasti u BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.

7.Pozivajući se na spomenutu Rezoluciju ističemo da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznanje njihovih patnji.''(Rezolucija, br. 8)

8. Potrebno je kroz odgojno-obrazovni sustav i u skladu s načelima međunarodne zajednice prenositi mladima što je moguće cjelovitiju povijesnu istinu o zbivanjima jer ''moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja.'' (Rezolucija, br. 7)

Voditelji programa uz vjeroučitelja Ivicu Radića bili su Mateo Crnčić i Marija Matanović. U znak zahvale za doprinos tom važnom projektu kardinal Puljić darovao je, zlatnom medaljom s likom Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i slikom katedrale, izrađenoj prigodom obnove 130. obljetnice redovite crkvene hijerarhije u BiH, biskupa Bogovića, a istom zlatnom medaljom domaćeg župnika dr. Ivu Balukčića koji je bio inicijator i glavni organizator kolokvija te načelnika općine u Odžaku Luku Jurića.

Drugoga dan sudionicu su pohodili mjesta stradanja odžakog kraja: Pećnik, Garevac, Posavsku Mahalu, Novo Selo Balegovac, Gornju Dubicu i Prudu. Središnji događaj bilo je euharistijsko slavlje koje je u spomen kapeli „Burića štali“ u Garevcu predslavio kardinal Vinko Puljić uz domaćeg župnika Filipa Brajnovića i doborskog dekana dr. Ivu Balukčića te 24 svećenika i veliki broj vjernika.

Prije Mise u „Burića štali“, domaći sin vlč. Vlado Jagustin predstavio je svoju knjigu u kojoj je prikupio svjedočenja preživjelih koja govore o zločinačkom činu nad 500-ak Hrvata koji su od 25. do 28. svibnja 1945. bili zatvoreni u toj štali, odakle su ih noću partizani odvodili i ubijali te njihova tjelesa zatrpavali u jamu na Pašincu ili bacali u rijeku Bosnu i Savu.

„Stojim u ovoj štali s jednim posebnim osjećajem drhtaja srca, koliko je tu žrtve bilo, ali to nije jedino mjesto, samo je jedno od tolikih mjesta“, rekao je na početku Mise kardinal Puljić čija je propovijed bila posebno dirljiva i poticajna.

„Moliti i čuvati spomen na pokojne naša je kršćanska dužnost, jer vjerujemo u uskrsnuće mrtvih“, naglasio je te posvjestio važnost vrednovanja žrtava i mučenika. „Mi moramo znati vrednovati te žrtve, narod koji to ne zna nije vrijedan života. Neće nâs uništiti neprijatelj, naša duša, naše srce, naša oprana pamet će nas uništiti. Zato želim ovim spomenom žrtava i mučenika u nama probuditi dostojanstvo, samopoštovanje, da shvatimo iz čega smo nikli koje je naše korijenje. Mi time nećemo buditi mržnju osvetu nego probuditi ono što istinski vjernik treba znati, a to je imati osjećaj poštovanja prema križu, u svakome od nas utisnutu“.

Pojasnio je zašto je prevažno ispitivati i doći do istine. „Ono što na poseban način želim je, da ispitujući istinu i stvarajući podatke istinite razbijemo manipulaciju sa ratnim žrtvama, politizaciju s nevinim žrtvama. Tu moramo energično ustati barem sa strane Crkve, jer snaga naša leži u istini, u poštivanju tih žrtava, poštivanju te ljubavi koja se dokazuje žrtvom. Dodao je da su mučenici i žrtve svakome od nas zavjet, a spomendan na njih, poticaj da učinimo nešto više, da probudimo svijest, odgovornost i zauzetost, samopouzdanje, ozdravimo javno mnijenje, vratimo dostojanstvo i ponos čovjeku.

„Gruda natopljena trudom, znojem i krvlju, sveta je, nema cijene, neprocjenjiva je, jer cijena je život“, i toga je puta ustvrdio i na kraju poručio kako se u ovoj Godini vjere moramo posvetiti, probuditi vjeru, vjeru čovjeka u Boga, povjerenje čovjeka u čovjeka i ljubav prema svojim korijenima.

Biti na svim tim mjestima, na kojima su toliki nevini bez suđenja i presude pobijeni, ostavlja čovjeka bez riječi. Dirljivo je bilo na svim tim mjestima na kojima čovjek ostaje bez riječi; Nujić groblju u Posavskoj Mahali na čijim je spomen pločama vidljivo kako je iz jedne obitelji ubijeno tri ili više osoba. O povijesti toga kraja na groblju je govorio domaći župnik vlč. Ivan Ravlić.

U Pećniku gdje je u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijeno 316 muškaraca, kod spomenika poginulim, pjesmom „Majko mira, moli za nas“, kardinala i sudionike dočekao je župnik Mirko Ikić s povratnicima. Nakon molitve dirljivom su pjesmom koju su otpjevali mještani Mirko Čolić i Anto Križan pokazali kako i na taj način, prenoseći s generacije na generaciju, Posavljaci čuvaju spomen na svoje poginule. Tek neke od riječi koje je na kao mladić 1945. napisao jedan od svjedoka pok. Mata Kljajić: „Bilo je to 45 kad zaplaka i majka i dijete...Mladi momci ljudi oženjeni na Odžaku svi su pobijeni... što je mogla odnijela je Sava, a što nije prekrila je trava, Obrala si zrele i rumene, a ostale trule i zelene..., dovoljno govore o veličini žrtve i mučeništva, te strašnom zločinu koji je zavio u crnu svaku kuću tog lijepog i pitomog Posavskog kraja.

Na povratku iz Garevca, sudionici su posjetili Novo Selo-Balegovac gdje je kardinal Puljić zajedno s župnikom Pavom Brajnovićem molio opjelo za pokojne iz te župe. U Gornjoj Dubici župnik fra Velimir Bavrka u svom je izvještaju o žrtvama toga kraja rekao kako je u planu da se podigne spomenik majci, jer su tolike hrabre majke Posavine kao udovice iznijele sav teret života. Susret je završen u Prudu gdje su se kod kapelice pomolili za sve poginule iz te župe. Sudionicima kolokvija riječ ohrabrenja i zahvale kardinal Puljić uputio je na zajedničkom objedu u prirodi tog lijepog mjesta na Starači, a domaćinima darovao knjigu „Stanje katolika u BiH“. (kta/b.l

Odžak, 18. svibanj 2012.

Autsajderske bilješke Piše: Ivica Šola

 

     Moja žena Milanka Opačić

                       Datum objave: 25. travnja, 2012.

 

Ova socijaldemokratska vlast ne samo da bezočno cipelari najranjivije, već se ljudima upliće u brak, u organiziranje života i skrbi o djeci.

Tako su nedavno u Delnicama, siromašnom kraju, poslali inspektore majkama koje unajmljuju umirovljenice da im čuvaju djecu, zbog neplaćanja poreza i rada na crno. Udri po penzionerima i ženama koje su uopće sretne što imaju posla, treniraj pravnu državu na najnezaštićenijima! U zemlji u kojoj veliki poduzetnici duguju državi milijune kuna poreza, u kojoj jednu trećinu pojede siva ekonomija, problem su umirovljenici koji si tako uspiju bar malo popraviti ogromne mirovine od tisuću i kusur kuna, najveći su problem penzići - kriminalci i (samohrane) majke, koje ih unajmljuju jer nemaju izbora. To što su iste te majke spremne legalno plaćati bilo kakvu legalnu instituciju, vrtić, jaslice, ali im ista ta država to nije omogućila, to nije bitno, iako joj zato plaćaju poreze i doprinose. Ima istine u izreci da je svaka vlast savez bogatih protiv sirotinje.

Ta ista, pak, vlast sada, preko ministrice Milanke Opačić, zabrinuta za djecu na čijim roditeljima treniraju poreznu i inu disciplinu, kani propisati i očevima obvezni roditeljski dopust. Upad države uosobljene u gospođi Opačić u privatno područje, u moju obitelj, u nešto što je stvar dogovora mene i supruge, bez obzira što se radi o, po tko zna koji put, nemuštom kopiranju europskih praksi, totalitarna je rabota u kojoj licemjerna država želi supstituirati nešto što i tako ne može.

Juridički mobing

Problematične obitelji i očevi ne mogu biti izgovor za takvo što. Ako se sugerira očevima, muškarcima da su primitivčine, koje izbjegavaju boraviti s vlastitom djecom, onda je ovaj zakon ne samo seksistička uvreda, već i dokaz življenja u nekom irealnom svijetu tipičnom za političarku koja nikada u životu nije radila ništa osim što se bavila politikom. Kao što je, ako ćemo šiljiti zob, seksistički i diskriminirajuće da gospođa Opačić smije usvojiti dijete i postati samohrana majka, koristeći se i svojim političkim privilegijama, a muškarac, koji bi to isto želio, ne može. To da je Milanki Opačić ili Zoranu Milanoviću više stalo do moje djece pa da me kao retardiranog i bešćutnog idiota moraju zakonski prisiljavati na to, e to je već na granici juridičkog mobinga. Umjesto da se, na primjer, pobrine kako da zaštiti žene koje zbog trudnoće bivaju šikanirane od poslodavaca, umjesto da pritisne trgovce koji unatoč smanjenju PDV-a nisu smanjili cijene dječjih potrepština, ministrica, kojoj je doniranje ljudskog zametka i bubrega jedno te isto (?!), izigrava rodno i spolno osviještenu političarku, koja nas, balkanske mužjake, mora privesti civiliziranosti.

Orvelovski zakon

Kada danas popodne, kao masa očeva, budem išao sa sinom na igralište ili u šetnju, kada budem presvlačio kćer dok mama obavlja druge poslove, uvijek ću se sjetiti i konzultirati s gospođom Opačić. Jer ću skrb i odgoj djece od sada koordinirati s njom, s hrvatskom vladom, a ne s mojom suprugom. Ovim totalno glupim, orvelovskim zakonom, država mladim očevima propisuje ljubav prema vlastitom djetetu?! Zapravo mi više ništa nije jasno: Gospođo Opačić, jeste li vi možda moja žena?

"Budućnost Bosanske Posavine“

 

 

DERVENTA - Konferencija „Budućnost Bosanske Posavine“održala se u Derventi. Kao uvodničari konferencije obratili su se Krešimir Zubak, dr. Miodrag Živanović i dr. Enver Kazaz.

Konferenciju je pozdravnom riječi otvorio predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Živko Budimir kazavši kako „one koji se ne mogu vratiti u svoje domove jer njihove kuće još nisu obnovljene, ne zanimaju novonastale granice entiteta, distrikta niti politički razlozi i okolnosti zbog kojih su  nove administrativne cjeline nastale, niti kako se danas zovu. Ono što oni osjete jest odnos prema njima od strane bivših i novih susjeda – komšija, odnos lokalnih vlasti prema njima i njihovoj želji da se vrate, odnos struktura vlasti entiteta, države kao i odnos političkih struktura koje ih zastupaju i koje se bore za njih, odnosno za povrat njihove imovine i ostvarenje elementarnih ljudskih prava“.

Predsjednik Budimir je kazao kako su ljudi umorni od silnih neispunjenih obećanja i ogorčeni praksom da u njihovo ime, oni koji žele opravdati činjenicu što do sada nije ništa učinjeno po pitanju povratka,  govore kako se prognani zapravo ne žele vratiti.

„Posebno ih vrijeđa kada takve izjave daju oni koji su ih protjerali i koji i danas čine sve kako bi njihov povratak otežali, odnosno onemogućili. Najmanje oni imaju pravo govoriti o njima ili u njihovo ime“, kazao je predsjednik Budimir.

On je naglasio kako „najčešće izgovorena misao prognanih o današnjim političkim okolnostima može se sažeti u konstataciju kako oni nisu živjeli, niti su prognani iz Federacije BiH ili Republike Srpske, već iz svojih kuća koje su bile u Bosni i Hercegovini. Najčešće izgovoreno pitanje prognanih iz Posavine je, temeljem kojeg zakona ili prava dio Bosne i Hercegovine može biti ekskluzivno pravo jednog naroda, a napose  Bosanska Posavina koju su nastanjivala sva tri naroda podjednako, a oni koji danas polažu pravo na nju bili su najmalobrojniji“.

Predsjednik Budimir je nazočnima kazao kako prognani s pravom očekuju da im se omogući život u mjestima u kojima su rođeni i u kojima su živjeli.

„Pokušajmo danas, 17 godina nakon završetka rata i 20 godina nakon što su protjerani, krenuti putem ostvarenja njihovih očekivanja“, istaknuo je predsjednik Federacije u svom govoru.

Profesor dr. Enver Kazaz se u svom uvodnom izlaganju osvrnuo na Daytonski sporazum i na njegove rezultate. Kazao je da je taj sporazum politička nužnost i da nam u njemu valja živjeti: „Dayton je, nažalost, naša sudbina, on je kancer Bosne i Hercegovine, ali i ono što je čuva“, utvrdio je pof.dr. Kazaz. Govoreći o povratku u Bosansku Posavinu kazao je kako nije realno očekivati da će se povratnici vratiti na prostor gdje im nije osigurana institucionalna zaštita. „Kao što su invalidi žrtve rata, prognanici su žrtve političkog mira u BiH“ Kazao je kako nije realno očekivati da će političke elite u Republici Srpskoj raditi na poboljšanju političkog položaja Hrvata u RS-u. On se, također, dotakao i bošnjačkih i hrvatskih političkih elita. Za prve je kazao kako su usredotočeni na vladanje u Federaciji, a za druge kako im je fokus na getoiziranju Hrvata u Hercegovini.

„Kad govorimo o području Posavine, onoliko budućnosti koliko u sebi nosi BiH, toliko u sebi nosi i Posavina“, konstatirao je na početku svog uvodnog  izlaganja profesor dr. Miodrag Živanović.

Govoreći o prognanim osobama, prof. dr. Živanović je kazao kako je su izbjegla lica zapravo 4. konstitutivna nacija u BiH, a da kao petru strukturu možemo uzeti međunarodnu zajednicu.

Kazao je kako naši narodi najlošije žive pod vlašću svojih nacionalnih elita te je napomenuo kako su politički vrhovi udaljeni od života te nitko ne dotiče stvarna i životna pitanja.“Svi govore o svemu drugom, osim o onome od čega se živi. Dobili smo cjelokupnu sliku života kao jednu veliku karikaturu“ , kazao je dr. Živanović.

On je istaknuo da  bi se došlo do realizacije povratka, potrebno je osigurati jedinstven ekonomski prostor BiH, praviti državu socijalne pravde te sekularnu državu, a istaknuo je i potrebu za renesansom u obrazovanju.

„U normalnim zemljama ekonomski faktor je bitan faktor povratka. Kod nas je sve naopako pa je kod nas najvažniji politički moment  pa kulturno-religijski i tek onda ekonomski“ zaključio je prof. Živanović.

Kazao je da je prvenstveno potrebno uraditi promjene u legislativi, promjene po kojima se u BiH neće živjeti isključivo kao Hrvat, Srbin ili Bošnjak, već prije svega, kao ljudi.

Kazao je kako sve elemente diskriminacije treba eliminirati iz sadašnjeg Ustava. „Ne možemo disati ako ne proširimo horizonte“, zaključio je dr. Živanović.

Krešimir Zubak je u svom uvodnom izlaganju istaknuo važnost današnje konferencije kazavši kako već sama činjenica da se okupilo u povodu teme o budućnosti Bosanske Posavine je sama za sebe jedan veliki rezultat te je kazao kako očekuje pozitivne rezultate ove konferencije i na terenu.

„Ja sam iskazao svoju čestitku gospodinu Živku Budimiru. Bez obzira što konferencije ovakvog tipa nemaju neke velike efekte, veliki efekat je sama činjenica da smo mi ovu temu stavili na dnevni red, da je to organizirano na jedan dobar način, da su se odazvali brojni intelektualci, predstavnici međunarodne zajednice, veleposlanici, predstavnici Republike Hrvatske, dakle da je održan jedan reprezentativan skup. Ja očekujem da će ovo dati ipak neke pozitivne efekte“, kazao je Zubak

U proteklih 15 godina izgovoreno je nebrojeno riječi, napisano puno analiza, tekstova, znanstvenih radova pa i knjiga o problemu izbjeglih i raseljenih u Bosni i Hercegovini. Bilo bi iznimno teško pobrojati koliko raznih sastanaka, konferencija  i znanstvenih skupova je održano na temu rješavanja problema prognanih i raseljenih, odnosno njihovog povratka. Politički predstavnici, kako lokalni, tako i EU i MZ, činili su velike napore za rješavanje povratka. Osiguravana su iznimno velika sredstva, proračunska i donatorska za obnovu porušenih stambenih i društvenih-zajedničkih objekata u svrhu provedbe aneksa 7  ''Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH'', međunarodnog sporazuma čija je provedba ovisna upravo od povratka. Dolazeći danas ovdje iz raznih pravaca mogli ste vidjeti rezultate – učinke svih tih napora koje sam samo površno pobrojao.

Svoje obraćanje Vama, sudionicima ovog Okruglog stola, a koji smo se okupili u ozbiljnoj namjeri traženja rješenja njihovog problema, a nakon velikog broja susreta koje sam imao s tim još uvijek obespravljenim ljudima, pokušat ću realizirati govoreći u ime njih, a ne kao predsjednik Federacije BiH, predstavnik institucija vlasti.

Gledajući iz kuta onih čija je imovina, koju su cijeli život stvarali uništena i još nije obnovljena, gledajući iz kuta onih koji se nisu mogli i još uvijek se ne mogu vratiti tamo gdje su rođeni, gdje su proživjeli radosne, ali i žalosne trenutke svoga života, nismo učinili dovoljno. One koji se ne mogu vratiti u svoje domove jer njihove kuće još nisu obnovljene, ne zanimaju novonastale granice entiteta, distrikta niti politički razlozi i okolnosti zbog kojih su  nove administrativne cjeline nastale, niti kako se danas zovu. Ono što oni osjete jest odnos prema njima od strane bivših i novih susjeda – komšija, odnos lokalnih vlasti prema njima i njihovoj želji da se vrate, odnos struktura vlasti entiteta, države kao i odnos političkih struktura koje ih zastupaju i koje se bore za njih, odnosno za povrat njihove imovine i ostvarenje elementarnih ljudskih prava.

Ti ljudi umorni su od silnih obećanja, koja se godinama ne ispunjavaju. Oni su ogorčeni praksom da u njihovo ime, a ustvari pravdajući to što do sada nije učinjeno, mnogi govore kako se prognani, a napose ovdje u Posavinu, ne žele vratiti. Posebno ih vrijeđa kada takve izjave daju oni koji su ih protjerali i koji i danas čine sve kako bi njihov povratak otežali, odnosno onemogućili. Najmanje oni imaju pravo govoriti o njima ili u njihovo ime.

Najveći dio prognanih traži i očekuje, a to i jest jedino pravično i pravedno, da im oni koji su njihove kuće uništili odnosno srušili, iste obnove i vrate njihovu radom stečenu imovinu, a odluka o povratku je tada na njima.

Najčešće izgovorena misao prognanih o današnjim političkim okolnostima može se sažeti u konstataciju kako oni nisu živjeli, niti su prognani iz Federacije BiH ili Republike Srpske, već iz svojih kuća koje su bile u Bosni i Hercegovini. Najčešće izgovoreno pitanje prognanih iz Posavine je, temeljem kojeg zakona ili prava dio Bosne i Hercegovine može biti ekskluzivno pravo jednog naroda, a napose  Bosanska Posavina koju su nastanjivala sva tri naroda podjednako, a oni koji danas polažu pravo na nju bili su najmalobrojniji.

Prognani od nas očekuju i od nas traže povrat njihove imovine i stvaranje okolnosti koje će jamčiti ostvarivanje punih ljudskih prava i stvarne jednakopravnosti. Oni s pravom očekuju da im omogućimo život u mjestima u kojima su rođeni i gdje su sahranjivali svoje najmilije i rađali svoju djecu. Traže i očekuju da netko tko je uzurpirao njihovo vlasništvo ili doselio u njihova mjesta nema veća prava od njih. TRAŽE LI OD NAS NEŠTO NEZAKONITO, NEPOŠTENO, NELJUDSKO ILI NEMOGUĆE?! POKUŠAJMO DANAS, 17 GODINA NAKON ZAVRŠETKA RATA I 20 GODINA NAKON ŠTO SU PROTJERANI KRENUTI PUTEM OSTVARENJA NJIHOVIH OČEKIVANJA.

Srdačno Vas pozdravljam i u njihovo ime i zahvaljujem što ste se odazvali mom pozivu na ovaj okrugli stol s apelom da svi otvorenije i odlučnije govorimo, ali i djelujemo u smislu realiziranja njihovih pravednih očekivanja.

 1. Povratak u Bosansku Posavinu nije okončan, iako to neki žele tako prikazati.

2. Podaci o prijavljenim osobama za povratak koji su obrađeni u institucijama BiH i RH-a najbolje ilustriraju prvi zaključak, a potpuno demantiraju tezu kako Hrvati i Bošnjaci ne žele da se vrate u Bosansku Posavinu.

3. Neodrživa je trajna podjela Bosanske Posavine na RS- i FBiH jer je to uvijek bilo jedinstveno društveno, gospodarsko i kulturno područje i zato u budućim ustavnim promjenama tu neprirodnu podjelu treba otkloniti.

4. Institucije vlasti u RS-u, pored materijalne sigurnosti i zapošljavanja u javnim poduzećima, trebaju osigurati sigurnost kako osobnu, tako  i imovinsku.

5. Izmjenom Izbornog zakona povratnicima treba osigurati da imaju svoje autentične političke zastupnike.

6. Ovlašćuje se predsjednik FBiH Živko Budimir da u ime ovog skupa, a na temelju podataka o stanju u Bosanskoj Posavini koje je prezentirala udruga Feniks, prenese zaključke s konferencije predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku i predsjedniku RH-a Ivi Josipoviću.

Sisak 2012

 

Susret hrvatske katoličke mladeži

                                    

                                           5 i 6 svibanj

 

Došao je konačno i taj dan. Pripreme koje su trajale kroz puna dva mjeseca bile su učinkovite. Sedamdesetero mladih naše župe odlučilo je biti sudionik dugo najavljivanog „Susreta hrvatske katoličke mladeži, „SISAK 2012“. U jedanaest godina postojanja naše Župne Zajednice ovo je bilo šesto učešće na takvim susretima: Osijek, Pula, Varaždin, Livno, Zadar i Sisak.

Župa domaćin je već davno bila odabrana i određena, a to je Uznesenja Bl. Djvice Marije u Pešćenici, nedaleko od Siska. Budući da je tamo župnik već nekoliko godina msgr. Marko Cvitkušić, naš svećenik Vrhbosanske Nadbiskupije, rodom iz Garevca, nije bilo puno razmišljanja u izboru domaćina. Po običaju, posjetio sam ga, pregledao sve što me zanimalo, i dogovor je pao.

Dolazimo! S mladima stižu odbojkaši, nogometaši i folklor. Namjera nam je dostojno prezentirati našu župu, rodnu nam Posavinu i dragu nam Bosnu.

U subotu, 5. svibnja, već u 7 sati, autobus od 50 mjesta bio je pun. S otkucajem sata s našeg crkvenog tornja začula se sirena, i autobus je krenuo put odredišta. Na put su krenuli slijedeći:

 

SISAK 212

Br.

Ime

Prezime

Ime oca

 

1

Mario

Agatić

Antin

2

Ivo

Agatić

Pere

3

Zlatko

Agatić

Pere

4

Kristina

Agatić

Ante

5

Manda

Aničić

Ante

6

Božica

Barišić

Ilije

7

Monika

Barišić

Ilije

8

Mario

Barukčić

Nikole

9

Antonija

Barukčić

Nikole

10

Lucija

Barukčić

Nikole

11

Vlč.Pavao

Brajinović

Pave

12

Marija

Brajinović

Pave

13

Perica

Čančar

Zorana

14

Ivan

Đojić

Ante

15

Marko

Đojić

Ante

16

Matea

Grgić

Ive

17

Juro

Ivančić

Juro

18

Josip

Jurišić

Bariše

19

Katarina

Jurkić

Tome

20

Josip

Jurkić

Ive

21

Danijela

Kovačevič

Pero

22

Mario

Kovačevič

Dragana

23

Anamarija

Kovačević

Pere

24

Mario

Kovačević

Ante

25

Anto

Kovačević

Pere

26

Ivana

Lopar

Marka

27

Željko

Lucić

Joze

28

Anđa

Lucić

Ante

29

Ivan

Lukač

Bože

30

Dario

Marić

Mate

31

Mario

Marić

Stipe

32

Mateja

Marić

Ante

33

Luka

Marić

Marjana

34

Dario

Martinović

Jure

35

Anto

Matanović

Mije

36

Blaženko

Pavlović

Ante

37

Danijela

Popić

Ilije

38

Ivana

Popić

Marka

39

Danijela

Protrkić

Matija

40

Mato

Pušeljić

Petra

41

Martina

Pušeljić

Petra

42

Mario

Stanić

Pejo

43

Josip

Studenović

Anete

44

Ružica

Šarić

Tomislava

45

Josip

Topolovac

 

46

Janja

Udovčić

Ante

47

Antonela

Udovičić

Jure

48

Mario

Udovičić

Mijo

49

Marina

Udovičić

Mije

50

Andrea

Lukač

Jure

 

Poslije kraće molitve i zaziva da nas dragi Bog prati, začula se pjesma, šale i smijeh. A zar i može biti drugačije kad su u pitanju mladi? Granične formalnosti prošle su dosta brzo i naš autobus je dozvoljenom brzinom klizio autoputom prema svom odredištu. U radosti i veselju opazili smo smjerokaz koji nas je upućivao da se približilo naše skretanje. Odmah poslije naplatnih kućica primili smo nove goste. Ivana i Lucija, volonteri župe domaćina su nam se priključile sa propagandnim materijalom i ostale s nama dok nismo napustili njihovo mjesto. To je pozitivna novost u ovakvim prilikama, jer više nema opasnosti da zalutamo. Na određenom parkingu prihvatili su nas drugi volonteri čija je zadaća bila brinuti se o autobusima koji su počeli sve češće pristizati i puniti veliki parking trgovačkog lanca Kaufland.

Prvo odredište bio je vidljivo reklamirani McDonald's gdje smo zauzeli veliki dio ograđenog prostora. Dok smo uživali u naručenoj okrepi čulo se pitanje usmjereno na adresu naših pratilaca:

„ Jel cure, gdje ovdje ima dućan“? „Što ti je sad to“, iznenađeno upita Lucija, gledajući prema meni, da joj prevedem to pitanje sa bosanskog na razumljivi hrvatski jezik, što je popraćeno gromoglasnim smijehom s naše strane.

Za vrijeme okrepe napravljen je plan što i kako dalje. Treba osmisliti 4 sata vremena, jer predprogram počinje tek u 15 sati. „Svi muzeji, crkve i druge znamenitosti našega grada su otvorene i na raspolaganju, možemo zajedno krenuti u obilazak,“ čuo se Ivanin glas. Rečeno, učinjeno. Oni krenuše u obilazak, a župnik prema autobusu gdje je pravio društvo šoferu Edi koji nas je tamo čekao.

U 14 sati, u samom centru grada, mladi su poput prave rijeke svjetlosti oživjeli sisačke ulice. Ispred sisačke katedrale nepregledna povorka mladosti krenula je ulicama grada prema Zelenom Brijegu, prekrasnoj livadi ispred crkve sv. Kvirina, sisačkog mučenika, gdje je predviđena centralna svečanost sa sv. Misom. Promatrao sam tu razdraganu mladost koja je slala jasnu i glasnu poruku svima onima koji su pola stoljeća najavljivali propast Crkve Kristove, i njezinih sljedbenika, a takvih je u ovome kraju bilo jako, jako mnogo, a ima ih još dosta i danas: „Ni vrata je paklena neće nadvladati!“ Sv. Pavao bi dodao: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas“? Meni se učinilo kao da čujem hrapavi glas Thompsona: „NEKA VIDE DA NAS IMAAAAA“!

Naime, Sedmi nacionalni Susret hrvatske katoličke mladeži doveo je ovog vikenda u drevni grad Sisak oko 30.000 mladih iz Hrvatske, BiH, Crne Gore, Srbije i hrvatskih katoličkih misija. Priključio sam se na kraju kolone u tom nepreglednom mnoštvu koje je već pratilo program koji je počeo. Organizatori Susreta u pretprogramu mladima su ponudili svjedočanstva kršćanskih vrijednosti: obiteljski i bračni život, redovništvo i svećeništvo, raspjevanu mladost i domišljatost 1700 volontera.

Predvođeni svojim biskupima i svećenicima, s geslom „U svjetlosti hodimo – u predvečerje subote mladi su sudjelovali u središnjem misnom slavlju na otvorenom uz crkvu sv. Kvirina, mučenika i zaštitnika Sisačke biskupije.

 

A koje su poruke upućene mladima jučer u Sisku?

* “Želimo s ovoga susreta poslati poruku nade’, istaknuo je mons. Vlado Košić,    

   sisački biskup i domaćin „Susreta“ pozdravljajući sudionike.

* Želimo svima reći: ‘Ne bojte se! Jamstvo pobjede je graditi

   život s Kristom.”„Mi smo narod pobjednika, to svima

   poručujemo iz Siska, grada hrvatskih pobjeda.“

Prenoseći u pismu blagoslov Svetog Oca Benedikta XVI, kardinal Tarcisio Bertone, državni tajnik Svete Stolice,

* mlade je pozvao na hod s Kristom u svjetlu i prema

   svjetlu:„Svjesni smo napasti koje prijete da    umanjesjaj  nalicu kršćanina i Crkve. Stoga je i godina vjere koja je prednama izvrsna prilika za osobni ispit savjesti: koliko svjetlomoje vjere obasjava put drugima, kako bi i oni u svjetlu hodili.“

* U pozdravnom govoru predvoditelja slavlja, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića, bilo je vrlo živo sjećanje na susret Pape i hrvatske katoličke mladeži 4. lipnja 2011. u Zagrebu.Papa je, naime, tada primijetio snagu mlade vjere novog hrvatskog naraštaja.

* „Hrvatska mladeži, ovdje smo da to jačamo i svjedočimo. Krist uskrsli živi, ovdje je s nama, Njega pozdravljamo, u Njemu se radujemo i s Njim u Duhu Boga Oca molimo”, rekao je kardinal.

Nazočnost velikog broja mladih na središnjem događaju SHKM u Sisku biskup Mijo Gorski u propovijedi je nazvaosvjedočanstvom duha, nade i vjere u mladeži hrvatskoga naroda. Govoreći o svjetlu, koje stoji u središtu simbola Susreta i gesla „U svjetlosti hodimo”, mons. Gorski podsjetio je da samo u svjetlu Kristove osobe možemo spoznati stvarnost kakva jest, sebe kakvi jesmo i svoju zadaću u ovome svijetu:

* „Svojom osobom i svojim riječima Isus raspršuje tamu, a Pismo kaže da je trostruka;

   ‘požuda tijela’ koja zarobljava naša sjetila te    postajemo sluge nagona;

   ‘požuda očiju’ koja podržava našu pohlepu za materijalnim

     dobrima i

   ‘oholost života’ koja potiče na zamjenu uloga, te si čovjek prisvaja božanska svojstva i prava nad životom i nad prirodom.“

* „Ne dajte se zavesti onime što zarobljava, a daje prazninu, ne bojte se budućnosti, jer Bog je Gospodar povijesti. Prigrlite Kristovo evanđelje, oplemenite svoj život i razvijajte čistu ljubav”,istaknuo je predsjednik Odbora za mlade HBK i ohrabrio sudionike susreta:

* „Ohrabri se draga hrvatska katolička mladeži, s Bogom možeš više i bolje. Budite ponosni i radosni Kristovi vjernici, budite ponosni članovi Katoličke Crkve, budite hrabri i časni gađani naše domovine Hrvatske. Neka nitko ne kaže da nema ideala, da nema ponosa, nade.    

   Vi ste ponos hrvatske Crkve i hrvatskoga naroda. To dokazujete svaki put kada djelujete i živite časno i u ime Božje.

“O geslu susreta govorio je i predsjednik HBK mons. Marin Srakić prepoznajući u njemu želju mladih da im je stalo hoditi, ne u varavom blještavilu, već u svjetlosti koja nema zalaza – u Kristu Gospodinu.

Na kraju misnoga slavlja obznanjen je i sljedeći domaćin ovakvog događaja – 2014. godine. To će biti Dubrovačka biskupija.

U Sisku je ujedno započela tradicija prenošenja drvenoga križa, simbola nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži kojega su domaćini jučer predali mladima Dubrovačke biskupije.

A o domaćinstvu susreta 2014. dubrovački biskup mons. Mate Uzinić kratko je za HKR rekao:Možda to bude poticaj i za buđenje Dubrovnika i Dubrovačke biskupije, u svakom smislu, tako da – iako određeni strah postoji – iskreno se nadam da je to ipak jedan ‘kairos’, trenutak milosti, koji nam svima može pomoći da krenemo, da nešto napravimo, a što će biti dobro.

 

“Po završetku velebnog misnog slavlja, 30 tisuća hodočasnika krenulo je na svoja nova odredišta: „Župe domaćine“! Naše volonterke naš autobus usmjerile su prema župi Pešćenica, dvadesetak kilometara od Siska prema Velikoj Gorici.

Za susret hrvatske katoličke mladeži u Sisačkoj biskupiji župa Pešćenica je ugostila mlade iz Đakovačke-Osječke i Vrhbosanske nadbiskupije. Razdragani domaćini ispunili su mjesni vatrogasni dom čekajući s nestrpljenjem svoje nove podstanare kako bi što prije pokazali svoju gostoljubivost. Ta formalnost je brzo obavljena jer je raspored napravljen još prije polaska na put. I ja sam svima zaželio laku noć i krenuo na zasluženi odmor u kući Mate Bajića koji je rodni Garevac zamijenio svojim novim odredištem. Iako se dobro snašao, kako sam kaže, srce je u Garevcu i nema namjeru ga preseljavati preko Save, koristeći svaki slobodan trenutak kad može boraviti u starom kraju. Još jednom se pokazala nepobitna istina: „Mato je odselio iz Garevca, ali Garevac iz njega nije, i nada se da nikada i neće“!

Već oko 10 sati u nedjelju ujutro, stigao je mini bus sa novih dvadeset naših župljana koji zbog zauzetosti nisu mogli poći u subotu. Bili su to uglavnom stariji članovi kuda i pjevači koji su nam bili potrebni.

1

Bariša

Kovačević

Antuna

2

Anica

Kovačević

Dragana

3

Dragana

Kovačević

Dragana

4

Stana

Ćulap

Pave

5

Dragica

Udovičić

Mije

6

Janja

Barukčić

Joze

7

Ljubica

Šiljić

Ive

8

Dragica

Studenović

Ante

9

Luka

Studenović

Ante

10

Janja

Barukčić

Joze

11

Katarina

Barukčić

Joze

12

Ivana

Barukčić

Joze

13

Dragica

Udovičić

Mije

14

Mijo

Udovičić

Ivana

15

Manda

Pušeljić

Marjana

16

Ivana

Barukčić

Jure

17

Kata

Ćulap

Mirka

18

Kata

Marić

Marjana

19

Anita

Marić

Marjana

 

U nedjelju mladi su sa župljanima Pešćenice slavili sv. Misu kojoj je predsjedao povjerenik za mlade Zagrebačke nadbiskupije, vlč. Ivica Budinšćak. Župnik Marko je na početku misnog slavlja pozdravio mlade i njihove duhovnike vlč. Pavu Brajinovića iz Novog Sela-Balegovca (Bosanska Posavina), fra Branka Janjića iz Belišća, s. Idu Malnar iz Vođinaca i trajnog đakona pešćeničke župe Daniela Jurića.

 

Propovjednik je u prigodnoj i nadahnutoj propovjedi govorio o Isusovoj prispodobi trsa i loze. Slikom o trsu i lozama Isus govori o životno značajnoj povezanosti kršćana s njime. On je trs, a svi smo mi krštenjem nakalemljeni na njega; tako živimo od njegove snage i donosimo rod zajedno s njime. Znamo što znači kalemiti lozu ili voćku. Životni sok dolazi iz trsa, iz stabla, a loza odnosno grana donosi rod samo kad je povezana, kad nije odsječena ili odlomljena. Tu se divno očituje naša povezanost: plod dobrih djela donosimo Kristovom snagom i svojom suradnjom, ali uvijek povezani s njime. "Bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15, 5), reče Isus. Ne može roditi odsječena loza niti odlomljena grana.

Poslije misnog slavlja kojega su uveličali mladi i KUD Preslica iz Pešćenice svojim skladnim pjevanjem, molitvama i čitanjem liturgijskih tekstova, mladi su se predstavili kratkim informacijama o župama iz kojih dolaze kao i prigodnim programom.

 

Našu župu je predstavila Katarina Barukčić Joze. Poslije nje naši pjevači predvođeni vjeroučiteljem Tomislavom Galić izveli su njegovu vlastitu skladbu koja je oduševila sve nazočne. U narodnim nošnjama naš folklor uz violinu i šargiju odigrali su naša tradicionalna kola pruđu i varalicu. Kada su naša djeca predvođena Barišom zasvirali, mnogima su suze radosnice pokvasile njihovo razdragano lice i pred njihovim očima zasjala je rodna Bosna koju su morali napustiti u vihoru rata. Na kraju uhvatilo se veliko kolo u kome su zaigrali svi naši doseljenici koji ima veliki broj na ovim prostorima.

Župnik Marko se potom zahvalio svima na lijepom druženju, domaćinima na srdačnom prijemu i svima koji su na bilo koji način doprinijeli da Susret protekne u bratskoj i sestrinskoj atmosferi. Na rastanku je mladima podijeljena brošura Župe na području općine Lekenik koju je za ovu prigodnu izdala Turistička zajednica u suradnji sa župama koje se u njoj nalaze, a mi smo po običaju mjesnog župnika zakitili vezenim peškirom. Mladi su se potom zaputili na zajednički objed koji je serviran u Mjesnim domovima u Donjem Vukojevcu i Ogulincu. U Vukojevcu su ih dočekali ukusno čobanac, zvuci tambura i skladna popijevka IFG Tamburica.

Uz ostala događanja u nedjelju, 6. svibnja upriličena je prijateljska odbojkaška utakmica muških ekipa HOK BALEGOVAC (BiH) i ekipe koja je bila sastavljena od igrača OK PEŠĆENICA i OK SISAK QUIRIN. Iako je borba bila do kraja neizvjesna pobijedili su ujedinjeni domaćini.

 

Pomalo umorni, pružale su se ruke u znak pozdrava, izmijenjali su se mobiteli, i čulo se: DO VIĐENJA na jesen u Bosni. Dođite čekamo vas, odjekivalo je iz autobusa koji je polako izlazio sa stadiona u Lekeniku i krenuo našoj dragoj Bosni.

Kao župnik bio sam ponosan na tu našu mladost koja se svake godine sve više i više predstavlja kao „zajednica“, što mene posebno veseli. Novi sadržaji uz pjesmu, violinu i šargiju govore da sav uloženi trud nije bio uzalud.

 

Dok su se u autobusu dosta glasno prepričavale nezaboravne doživljene zgode i počeli već praviti planovi za „DUBROVNIK 2014“ u meni je nešto govorilo:vrijeme je za promjene, ipak netko mlađi potreban je ovoj mladosti jer preteško je ovo breme, još malo i sedamdeseta će pokucati na vrata moga života. Neka bude sve na slavu Bogu, jer bez njega ne možemo učiniti ništa. HVALA SVIMA, a posebno našim domaćinima na čelu sa njihovim župnikom msg. Markom Cvitkušićem! Neka dragi Bog sve blagoslovi i svima naplati za sve, a bilo je puno toga za pohvaliti i nagraditi!

                                      

                                           župnik Pavo

 

    SMIJEH JE KORISTAN

 

 

Dokazano je da je smijeh oblik unutrašnjeg jogginga, koji pokreće brojne mišiće

Smijeh liječi depresiju, bolove u leđima i astmu, te djeluje poput masaže lica nakon koje koža postaje elastičnija i mlađa. Poput prave fizičke aktivnosti može dovesti i do 120 otkucaja srca u minuti, a potaknuti ga možeš slijedećitehniku ritmičnog disanja koju primjenjuju glumci

Tijekom smijanja raste nivo hormona ugode - endorfina i dopamina - dok padaju razine stresnih hormona kortizola i adrenalina. Depresivni i anksiozni ljudi koji se uspiju nasmijati doživljavaju olakšanje.

Smijeh može pomoći liječenju mnogih bolesti, ne samo depresije. Nesanica, probavne smetnje i neke druga teža oboljenja mogu biti ublaženi kurom smijeha. Bolovi u leđima, astma, kolitis, dermatitis, hipertenzija, čir, upala jetre - sve su to bolesti kod kojih smijeh pomaže. Čak i postotak kolesterola u krvi opada u tijelu koje je često izloženo napadima smijeha.

Dokazano je da i imunološki sustav, naša prirodna barijera protiv vanjskih agresivnih agenata, poput virusa i bakterija, može biti stimuliran smijehom. Imunološki i živčani sustav komuniciraju između sebe i međusobno si pomažu. Pod utjecajem smijeha raste broj i snaga stanica koje se bore protiv uljeza.

Jogging na mjestu

Dokazano je da je smijeh oblik unutrašnjeg jogginga, koji pokreće brojne mišiće i razgibava tijelo. Poput prave fizičke aktivnosti može dovesti i do 120 otkucaja srca u minuti, a ramena i dišna dijafragma ritmički se podižu. Cijeli je organizam prisiljen na fizičku aktivnost, koja se prvo očituje na muskulaturi.

Mišići nogu, ruke i prsnog koša se opuštaju. Otuda i ono karakterističnohvatanje za trbuh tijekom smijeha. Sve u svemu, smijeh je pravi energetski tuš. Prvi mišići koje su uključeni u proces smijanja oni su na licu. Sveukupno ih se petnaest stavlja u pogon, od velikog jagodičnog do malog risoriusa. Smijeh nas čini ljepšima, jer facijalni mišići koji se njime pokreću gimnasticiraju našu kožu čineći je elastičnijom. I jeftinije je nego ići na masažu lica!

Liječnici tvrde da je i glumljeni smijeh koristan za zdravlje, jer i on pokreće niz mišića koji se aktiviraju u pravom smijehu. Kao posljedica, i simulacija smijeha dovodi do lučenja hormona ugode. U nešto manjoj mjeri, to se događa i kod namještenog smiješka.            

Naši stari rekoše: Bolje minut smijeha nego sat plača. Zato se smijmo jer to bar ništa ne košta!

 

    Naš KUD u ŠVICARSKOJ

 

Ivica Radic

 

FESTIVAL FOLKLORA

          

          HRVATSKIH GRUPA U         

                             

                                  ŠVICARSKOJ


Naše društvo iako je mlado za njeg čuo velečasni Vlado...“ Riječi su ovo pjesme koju su mladi iz Balegovca – Novog Sela, pjevali pred prepunom dvoranom „Simplonhalle“ u gradu Brigu. Čule su se ove riječi između svih ostalih i u autobusu na putu do Švicarske dok su mladi uvježbavali svoj nastup. A to je tako nekako i bilo. Fra Vlado Ereš, voditelj hrvatske katoličke misije Lausanne – Wallis u Švicarskoj, čuvši i vidjevši, o blagdanu svetog Petra i Pavla, mlade iz netom osnovanog KUD-a „Fra Ivo Šimić, kako igraju tradicionalna kola i pjevaju pjesme, ostao je oduševljen i poželio je da ih vidi u Švicarskoj na trećoj smotri folklora hrvatskih grupa, koju on organizira. Bilo je ovo pomalo nestvarno za tek osnovano društvo. Ako ništa drugo lijepo za čuti.

Ali kada je došla vijest da je Fra Vlado odlučio realizirati svoju želju, i ponudio platiti put folklorašima, radosti nije bilo kraja. Bio je to odličan poticaj mladima i odličan početak jednog mladog KUD-a. Sada je trebalo intenzivnije raditi i pripremati se za taj važni nastup. To nije bio problem, svi su rado dolazili na probe vrijedno vježbali željno iščekujući dan polaska.

I došao je tako 27.01.2012., dan kada smo krenuli na put u Švicarsku. Krenuli smo ujutro rano, u 03.30.h, ispred Crkve Svetog Petra i Pavla u Novom Selu. U Odžaku su nam se pridružili mladi, koji su također pošli s nama da nastupe u okviru svojega benda koji se naziva „Bend mladih.“ S njima je bio i njihov župnik i dekan doborskog dekanata dr. vlč. Ivo Balukčić. Tako je krenulo naše petnaestosatno putovanje.

Zvuči puno, ali putovanje nije bilo naporno. Autobus je bio pun mladih ljudi i kako bi drugačije i moglo biti nego veselo. Pjevalo su, igralo se i zbijalo šale. Bilo je prelijepo. Na granicama također nikakvih problema. Pratila nas neka sreća, ali sigurno i molitva našega župnika vlč. Pave Brajinovića koji nas je s molitvom ispratio i često se javljao napominjući nam da je u mislima i u molitvi s nama. U švicarsku, u grad Brig, stigli smo navečer oko 20.00h. domaćini su nas dočekali ispred dvorane u kojoj sutra trebamo nastupati. Bili su to sve naši ljudi većinom iz Odžačkog kraja. Većina tu ima rodbinu i bio je to zaista prelijep susret pun radosti i za nas koji smo došli i za one koji su nas dočekali. Nismo se puno zadržali. Ubrzo smo pošli kod svojih domaćina na počinak. O njihovom gostoprimstvu trebalo bi posebno pisati jer sve pohvale ne bi stale u okvir ovoga što pišem. Bili su odlični. Hvala im.

Ujutro, prelijepo buđenje s pogledom na snijegom obijeljena brda, a potom slobodan dan do 16.00h. popodne, kada je dogovorena proba. Iskoristili smo to za šetnju gradom. U 16.00h obavljena je zadnja proba pred nastup. Bilo je malo treme, ali i neka je, to je dobro, jer kažu da je nedostatak trema pred nastup, znak odsustva poštovanja onih pred kojima se nastupa. Bližilo se vrijeme nastupa. Dvorana se popunjavala i bivala je sve ljepša kako je koja folklorna grupa dolazila u svojim prelijepim narodnim nošnjama.

Susret je započeo pjevanjem hrvatske himne, a potom je sve prisutne pozdravio fra Vlado Ereš. Pozdravljajući našu grupu izrazio je žaljenje što s nama nije i naš župnik vlč. Pavo. Naglasio je svim Odžačanima i u iseljeništvu ali i onim koji su stigli, da se moderna povijest Odžačkog kraja neće moći pisati bez vlč Pave i da će on u toj povijesti zauzimati posebno mjesto.

Potom je započela manifestacija prelijepih nošnji i nastupa. A nastupile su slijedeće folklorne grupe:
„Naši i Vaši“ iz Vispa
„Živa grana“ iz Ženeve
„Biseri“ iz Yverdona
„MFS“ iz Clarensa ( Montreuxa )
„Bosanska Posavina“ iz Zuricha – Badena
KUD „Basel“ iz Basela
KUD „Tićino“ iz Tićina
   Naša folklorna grupa predvođema sa „našim Barišom, učiteljem i voditeljem KUD-a“ kao specijalni gost nastupila je posljednja, kao šećer na kraju. Imali smo na raspolaganju najveću minutažu. Bilo je prelijepo i svi su bili oduševljeni. Mladi su svirali, igrali i pjevali. Dvorana ih pratila pljeskom. S našim nastupom završio je folklorni dio. Potom je uslijedila tombola i novije pjesme za mlade ali i starije. Plesalo se, pjevalo i igralo kolo. Tako sve do ranih jutarnjih sati. Sve u najboljem redu i veselju.

Sutradan smo imali misu u zajedništvu sa našim domaćinima, koju je predvodio vlč. Ivo Balukčić u koncelebraciji sa fra Vladom Erešom, voditeljom misije. Na toj misi je gotovo bila opipljiva ljepota zajedništva. A cijelu su misu uljepšali pjesmom mladi iz Odžaka tj. „Bend mladih“. Poslije mise slijedio je pozdrav s našim domaćinima i riječi zahvale. Bili smo presretni, i oni i mi, zbog svega lijepog što smo doživjeli kroz ta tri dana, ali i tužni zbog rastanka. Još jednom se pokazalo:“sve što je lijepo, kratko traje“!

Na povratku smo svi bili pomalo tiši, prebirući u sebi sjećanja i sve ono lijepo što smo doživjeli. Povratak kući prošao je također bez ikakvih problema i sretno smo se vratili. Nadamo se kako ćemo imati još puno ovakvih nastupa i putovanja.
Ovo u Švicarskoj za sve nas zaista je veliki događaj, o čemu svjedoče mnogi eminentni gosti koji su prisustvovali ali i medijska pokrivenost. Naime, ovaj događaj popratila je i hrvatska televizija, Večenji list i mnogi drugi mediji.
Nama ostaje zahvaliti Fra Vladi Erešu, našim domaćinima u Švicarskoj, našim voditeljima KUD-a, našemu župniku vlč. Pavi Brajinoviću i nadasve dragome Bogu za jedno prelijepo iskustvo.

                                                       Ivica Radić, vjeroučitelj

               VELIKI POZDRAV A JOŠ VEĆA HVALA!

 

            Evo u ime sve djece, njihovih roditelja, učitelja, vodstva   

            našega KUD-a, čitave naše ŽUPNE ZAJEDNCE, odavde do

            VALISA želim poslati jedno veliko HVALA!

 

     Nismo ni u snu sanjali za takav dar koji nam se dogodio. Ono

  što može samo dragi BOG potpomognut s jedne strane

  neumornim fra Vladom i druge strane moram reći vrijednom

  Katom, jer kakav bi ja bio njezin župnik kad je ne bi  

  spomenuo, to ne može nitko.

   Zato velika vam hvala, vama i

 

   svim obiteljima.

 

     Veliki je to poticaj za našu djecu, jer oni su još na početku.

Bez vaš pomoći i dobrote još dugo tako nešto ne bi im se

dogodilo. Težak je još put pred njima i svima nama oko njih, da

postanu ono što žele,a sad su vidjeli da njihov trud neće biti

uzalud. Oni su svi izvan sebe od radosti.

 

       Meni je jako žao što nisam mogao biti sudionik tih

događanja, ali dat će Bog, ima vremena.

 

                 Osim ove zahvale molio bih vas da mi kao istinski

          prijatelji u nekoliko rečenica napišete najiskrenije što nije bilo

          dobro ili u vladanju ili u nastupu da se te pogreške drugi puta 

          ne bi ponovile.

 

           Evo još jedenom hvala za sve. Veliko hvala obiteljima koje su

           ugostili našu djecu. Vama bez kojih od ovoga svega ništa ne bi

           bilo. Bog koji se ne da u dobroti nadvisiti svima za sve uzvratio

            stostruko.

 

               Sve vas volimo,

               Za vas se dragom Bogu molimo,

               I od ovog susreta sve vas u svojim srcima nosimo!

               Hvala svima za sve!

 

                                                                             Vlč. Pavo

 

 

 

DOŠAŠĆE 2011

 

Dragi prijatelji!

Vjerujem da svakog od nas zanima što označava riječ advent ili došašće? Latinska je to riječ, a izvedena je iz riječi „advenire“ što označava dolazak ili isčekivanje nekoga. Zato je Došašće vrijeme radosnog iščekivanja i bliže priprave za Božić. To je ujedno vrijeme vjere i nade da će Krist ponovo doći. Budući da Gospodin dolazi nama, mi smo ti koji se trebamo pripremiti. Cijeli je čovjekov život zapravo jedna priprava za susret s Gospodinom, koji nam je svakim novim danom sve bliže.

I nije to sve, riječ „advenire“ ima još jedno značenje što označava i „pustolovinu ili avanturu“. Pa s pravom pitamo, a što je to zapravo avantura u kontekstu riječi „advenire“?

Avantura u kontekstu "advenire" označava dolazak Boga čovjeku, osobi u svakom trenutku života. On, dakle Isus dolazi čovjeku, k tebi i meni u tihim poticajima i otkucajima srca. Stoga, pitajmo se, koliko smo u dodiru sa samim sobom? I jesi li kod sebe? Jesi li u sebi?
Ako si kod sebe, ako si u sebi ako si u komunikaciji sa samim sobom, poslušaj i čut ćeš Njegov poziv ali i njegov dolazak.

Nije dobro takvo iščekivanje u kom nas Gospodin zatekne pozaspale, rastresene i zaokupljene nekim drugim stvarima koje su od male važnosti.

Često smo zaokupljeni upravo materijalnim pripremama i pritom zaboravimo prave razloge iščekivanja i susreta s Bogom.
Evo, zašto je u našem srcu tako često velika i mučna praznima. Od sve priprave, nađemo tek toliko vremena za "brzinsku" ispovijed.

-         Nabrajamo grijehe bez istinskog kajanja, pokore…

-         ili pokorom smatramo ona dva tri Oče naša... izgovorena na brzinu…

-         i onda se čudimo kada dođe ponoć, a u našim srcima praznina, izostanak rođenja maloga Isusa...

-         gotovo da nema čovjeka koji to nije doživio i onda se pitao zašto?

Vrijeme prolazi, ne dopustimo sebi da nam Božić dođe i prođe bez rođenja Isusa u našim srcima, ne daj nam Bože to, nego započnimo pripravljati svoju dušu i srce za Krista odlaskom na sv.mise zornice, postom, molitvom, djelima milosrđa.

Bog je zapravo došao na ovaj svijet i On je s tobom, u tebi i oko tebe u tvome bratu siromahu, prijatelju i svim ljudima koje ti šalje i kojima tebe šalje. Da li ga prepoznaješ, nalaziš?

Ali? I ti i ja, čini mi se slabo primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom i koji „nešto traže“ u ispruženoj ruci. Pitaš li se, a što ta ispružena ruka traži?

Znajmo prijatelji, svaki susret s nekim čovjekom u tijeku tvog dana pustolovina je i Božji dolazak k tebi i to neka ti bude poseban događaj, dakako ako si za njega otvoren. I budi čovjek. Budi biće što nadolazi! Budi došašće. Budi advent!

Pa, prijatelju, neka ti je sretno adventsko vrijeme koje nadolazi!

 

 

                                 vaš župnik

 

 

 

Promocija našeg obnovljenog    

                   KUD-a

 

Dragi prijatelji!

 

Od srca vas pozdravljamo i želimo vam dobrodošlicu na promociju našeg KUD-a fra Ivo Šimić, Novo Selo – Balegovac.

Pozdravljamo na poseban način :

       - Prisutne svećenike na čelu s našim dekanom dr. Ivom Balukčićem.

       - društveno političke djelatnike na čelu sa Ministrom prosvjete gosp.

           Ivom Jelušić i Mijom Matanovićem, predstavnikom u parlamentu

           naroda u Sarajevu.

-   sve naše drage učitelje i profesore i sve vas koji se večeras  

   nađošte skupa s nama.

 

Prema do sada dostupnim podacima u starim samostanskim spisima ''naselje Balegovac'' prvi put se spominje 1.715 godine, dakle prije 296 godine. Ime je dobilo po Balim - begu koji je bio zapovjednik turske konjice, a ime mu se vezuje uz osvajanje Beograda i Mohačke bitke, zašto je od sultana nagrađen darovanim posjedom u ovome kraju, čije ime «Konak» kako vam je poznato, postoji još i danas.

 

Ime Balegovac, 1955 godine tadašnja komunistička vlast dekretom briše sa lica zemlje i određuje mu ime ''Novo Selo'' kako se i danas službeno zove! Iako je to ime izbrisano, mi ga volimo, čuvamo i za njega se borimo jer ono je simbol stradanja naše prošlosti. Na žalost vihori rata od njegovog postanka do danas počinjali su i završavali na ovim prostorima, odnosili mlade živote, a barbarskim rušenjem i paljenjem razvoj sela i čitavog posavskog kraja vraćali na sam njegov početak.

 

         Najkrvavije i najdublje tragove ostavili su Drugi svjetski i nedavno završeni Domovinski rat. Nakon Drugog svjetskog rata u selu nije bilo muškarca zrelije dobi jer su svi pobijeni u svibnju, 1945, njih 285, a kada smo se poslije Dejtonskog sporazuma 1996 godine vratili nakon četverogodišnjeg izbjeglištva od prekrasnog i bogatog sela i čitavog ovog kraja, ostalo je zgarište i smetlište jer sve je bilo opljačkano, zapaljeno i razrušeno. Uzeli su sve što se moglo uzeti, ali ostalo je ono najbitnije, ostala je naša ljubav prema ovoj, krvlju natopljenoj grudi i našem Balegovcu.Ta nas je ljubav vratila i ona nas još i danas veže neraskidivim vezama. Tako je bilo jučer, tako je danas, mi ćemo mladi našega sela sve učiniti da tako bude i sutra.

        

     Očevi naši nisu se uplašili velikog izazova koji se našao pred njima. Ne žaleći svoga truda, ni svoje zarade, zasukali su rukave i počeli popravljati svoja razrušena ognjišta.

-          Život se u naše selo kao i čitav ovaj odžački kraj, vratio na  

     velika vrata.

-          Iz naših kuća se ponovno čuje plač novorođenčeta,

-          Osnovnu i srednju školu ove godine pohađa oko 170 učenika, a

ponosno ističemo da i ove godine imamo 22 studenta.

 

Dobili smo župu, napravili župnu kuću, crkvu i ovu dvoranu. Sedamdeset posto svih sredstava dale su naše obitelji, a preostalih trideset pomoć je naših dragih prijatelja.

 

-         Napravili smo nogometno igralište i obnovili naš nogometni klub Dragovoljac,

-         Naš klub „HOK Balegovac“ još uvijek s ponosom čuva to drago nam ime, a naši očevi strpljivo čekaju trenutak kada će ono zauzeti svoje mjesto koje mu i pripada.

-         Na našim sokacima ponovno se okupljaju mladi, čuje se vesela pjesma i igra kolo uz zvuke violine i šargije.

 

To je bio razlog da se ozbiljno počela razmatrati mogućnost obnove našeg KUD-a koji je pod imenom Ivo Lola Ribar 1984 godine pobijedio na općinskoj smotri folklora u Odžaku i čitav ovaj kraj predstavljao na regionalnom takmičenju u Banji Vrućici kod Teslića. Iako smo tamo stigli u posuđenim nošnjama Garevca jer nismo imali svoje, s napomenom da nam je Odžak odbio posudbu, od 59 grupa učesnika, zauzeli smo odlično, sedmo mjesto.

 

Na žalost, taj prekrasni bljesak se morao brzo ugasiti jer smo bili nepoželjni i okrenuli su nam leđa kako mjesna, tako i općinska vlast, a velika želja mladih nije bila dovoljna da se KUD održi na životu.

 

Kada su u proljeće prošle godine izliveni temelji ove dvorane, u župnoj kući,16.travnja održan je prvi sastanak na temu oživljavanja našeg KUD-a. Da se ne bi gubilo vrijeme, naš župnik nam je ponudio za vježbanje svoj dnevni boravak, i tako se ponovno krenulo s radom. Zato mu se od srca večeras zahvaljujemo i tražimo od vas za njega jedan srdačni pljesak.

Od te večeri do danas uz nas je bio i jedini s nama radio naš učitelj Bariša, zato mu u ime sviju nas veliko HVALA i dajte i za njega jedan pljesak.

Zaslužio je on još i više, ali to ćemo mi pokazati svojim redovnim dolaskom i marljivim radom na našim probama, na ponos našem selu, njemu i svima nama.

 

-         svoj prvi nastup imali smo na platou ispred naše crkve na Mali Uskrs, svibnja kada su naši gosti bili sjemeništarci iz Travnika zajedno sa svojim poglavarima. Radost se tada  

       miješala sa suzama:

   - plakali su naši očevi i majke sjećajući se svoje mladosti i vremena koje je iza nas. Plakali su jer vrijeme koje je spomenute godine stalo, taj dan je napravilo novi korak i ponovno krenulo naprijed na radost sviju nas.          

     - plakali smo i mi mali, jer većina nas nije mogla nastupiti zato što nismo imali dovoljan broj nošnji. To nas ipak nije obeshrabrilo nego izazvalo u nama još veću želju da ustrajemo u svom radu vjerujući u naše bolje sutra.

     - u nedjelju, 22. svibnja, kada je naša župa krenula na svoje zavjetno hodočašće Gospi Aljmaškoj i posjet gradu heroju, legendarnom Vukovaru, povodom našeg jubileja,nitko nije bio sretniji od nas mladih jer nam je bila namijenjena posebna zadaća.

 

Pred Gospom smo tri puta rekli „Gospo, HVALA“

       - za dar života naših očeva i majki,

         - za naš povratak na spaljena ognjišta,

       - i na poseban način, hvala što je i naše selo dobilo svoj župu.

A onda smo, poslije svete mise uz zvuke violine i šargije na prepunom platou ispred crkve pokazali što smo,tko smo i odakle smo. To je bio drugi nastup ove naše mladosti.

 

     - Za naš treći nastup nije trebalo dugo čekati jer smo na naš patron  svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29.lipnja svojim nastupom uzveličali proslavu naših dragih zaštitnika.

- Zadnju nedjelju mjeseca srpnja, župa Dubica je slavila posvet

svoje crkve. Među mnogobrojnim uzvanicima bili smo pozvani i mi, što nas je posebno obradovalo i razveselilo, (hvala župniče još jednom) a mi smo na njihovu ljubav uzvratili svojim nastupom pod ručkom gdje smo pobrali mnogo pljeska i dobili svoju prvu zahvalnicu.

 

- Posebno je bio svečan naš peti nastup, u nedjelju 7. kolovoza kada smo zajedno s našim kardinalom proslavili naš jubilej, desetgodišnjicu osnutka župe i na svečanoj akademiji uz blagoslov ove novonapravljene naše dvorane dali svoj doprinos.

- Na poziv župnika iz Ulica, fra Ante Tomasa, koji je kao dubički kapelan, učio i poučavao naše očeve i majke, na Malu Gospu, 08. rujna uzveličali smo svojim nastupom njegov ovogodišnji patron i na taj način mu se zahvalili na njegovoj dobroti koju je pokazao prema nama kao naš dragi donator. ( Fra Anto, HVALA vam još jednom. )

Dragi prijatelji! Evo, večeras, u ovo subotnje predvečerje, pozvali smo sve vas, ovdje nazočne jer svoju ljubav želimo podijeliti zajedno s vama i predstaviti skupa sa našim starijim članovima, naš ponovno oživljeni KUD, koji, kako ste čuli sada nosi ime sina našega sela, svećenika, franjevca, čije ime se na žalost moralo pribrojiti osamnaestorici naših pali branitelja ovog domovinskog rata.

 

Noseći njegovo ime želimo nastaviti širiti onu ljubav koji je pokojni fra Ivo cijeli život živio i živeći pokazivao prema Bogu stvoritelju i čovjeku, prijatelju.

Naš KUD ima dvije sekcije:glazbenu i folklornu. Za početak našeg večerašnjeg druženja, glazbena sekcija će vam odsvirati i otpjevati dvije pjesme: Pastirče mlado i milo i Tri Ivane

 

sviraju: TRI IVANE, ZVONKO I LUKA;

   Pjevaju:   Ivana Iličević Stipe

                   Anita Marić Marinka

                   Ivana Barukčić Jure

                   Mihaela Iličević Stipe

                   Ivana Barukčić Joze

                         Mićo Barukčić Jure

                        Matej Pušeljić Slavke

Prije nego krenemo sa daljnjim programom dozvolite mi da vam pročitam naše donatore:

           - Udruga Novo Selo – Balegovac iz Švicarske 1.000 Fr. Za te novce KUD je registriran i kupljeno 10 pregača koje ćete večeras vidjeti na našim izvođačima.

         - fra Anto Tomas, župnik iz Ulica 700 E

         - Ministarstvo Prosvjete, kulture i sporta 500 KM

         - Općina Odžak 500 KM

 

Ovdje iz sela: - Firma GRAFOSTIL, Sonja i Željko Pušeljić

                   - naš župnik, vlč. Pavo

                    - Tadija Šiljić za naš KUD iako je invalid, sam je

                       napravio i darovao ovu prekrasnu šargiju .

Njemu i svim našim donatorima veliko hvala, a sada slijedi kolo pruđa

 

      Čuli ste večeras naše dosadašnje donatore. Na žalost, potrebe su daleko veće od pristiglih donacija. Da ne bi bilo suza sada će nastupiti svi oni koji redovno dolaze na probe,ne samo iz našeg, nego i susjednih sela, ali nemamo za njih nošnje. Dok oni igraju, zapjevat će:

Naša pričuvna pjevačka garnitura.

 

Sada će nastupiti članovi našeg prvog KUDA. Oni će odigrati kolo osmicu s kojim su nastupili u Tesliću daleke 1984. godine.

 

Dok se folkloraši malo odmore zapjevat će nam Mihaela i Anita, pjesmu: Selo moje.

 

A sada ponovno naši mladi koji će izvesti kolo četvorku.

 

Pjesma: U istom smo krilu rasli i ponovno Mihaela i Anita.

 

Večeras želimo iskoristiti priliku pozdraviti i reći veliko hvala Anki Vidić. Sve ove nošnje su njezino djelo. Hvala joj na riječima: „ma vi samo nosite nek djeca igraju, a platit ćete kad mognete“ Teta Anka hvala vam i Bog vas poživio još dugo i dugo, a sada kolo varalica.

 

Naša pjevačka grupa i pjesma: Curovale skupa dvije seke….

 

 

Dragi prijatelji! Ovim amo Završili naš prvi dio večerašnjeg programa. Četiri kola, četiri pjesme, za četiri mjeseca probe, nadamo se da i nije tako loše.Hvala vam na strpljenju!

 

Drugi dio našeg programa biti će vani ispred naše dvorane gdje vas čekaju pripremljeni stolovi. Sve što nudimo, nudimo iz ljubavi i na taj način vam se želimo zahvaliti za vašu iskazanu ljubav koju ste pokazali svojim dolaskom. HVALA VAM i nemojte zaboraviti vratiti sat da možete duže spavati!

 

P.s. Bila je to večer koja se neće dugo zaboraviti, jer s njom je počelo nadamo se jedno novo vrijeme. Imamo samo jednu želju: Da dragi Bog dadne da traje što duže!

 

 

Novo Selo, 29.10.2011

ŠESTO HODOČAŠĆE VJERNIKA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I BANJALUČKE BISKUPIJE                

U MARIJU BISTRICU

Šesto hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu održano je 8. listopada pod geslom „Umnoži nam vjeru!“ Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je u propovijedi govorio

-         o obiteljskoj pouci i molitvi,

-         nedjelji kao Danu Gospodnjem

-         te potrebi svjedočenja vjere u javnosti.

Hodočašće je okupilo oko devet tisuća vjernika. Uz kardinala Puljića, koncelebrirali su biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, pomoćni biskup banjolučki mons. dr. Marko Semren, te stotinjak svećenika, kako iz BiH, tako i iz više dekanata u Hrvatskoj. Među hodočasnicima je bilo i onih koju su porijeklom iz BiH, a sada žive u Hrvatskoj i Austriji. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor župe sv. Petra i Pavla iz Tuzle.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji svakoga 8. u mjesecu moli se na nakanu beatifikacije sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga vrhbosanskog nadbiskupa rođenoga u Slavonskom Brodu 1843. i preminuloga u Sarajevu 8. prosinca 1918. godine. Tako je ovo hodočašće bilo „na Stadlerov dan“, rekao je uvodno vrhbosanski nadbiskup. Vjernici iz BiH sa zahvalnošću su se spomenuli i nedavne beatifikacije Drinskih mučenica što je bilo vidljivo i u brojnim šalovima i zastavama koje su nosili. „Želimo vrednovati one koji su ugradili svoj život za našu vjeru“, rekao je kardinal Puljić,

„Došli smo kod Marije, koja je učiteljica u poslušnosti vjere, naučiti kako se Božjom Riječju hraniti i slušati je, da nam Riječ bude izvor snage u svagdašnjem životu“, rekao je i podsjetio na naše katoličke korijene primjećujući da danas, unatoč brojnim mogućnostima pouke u vjeri, ne postoji obiteljska pouka. „Nisu naši stari znali puno tumačili kad su nas odgajali, ali su znali biti bogobojazni, iz njihovih očiju mogli smo pročitati što je grijeh, nikada ga nisu branili,

-         grijeh su nazivali grijehom,

-         ispovijedali su ga,

-         zlo su nazivali zlom, a dobro dobrim“, prisjetio se kardinal

-         Danas kao da ne smiješ govoriti što je zlo.

-         Sve je manje obiteljske molitve.

-         Vratimo Isusa u naše kuće, obitelji, da nam donese slogu, razumijevanje, ljubav, poštivanje, ako se budemo družili s Bogom u molitvi, zahvatit će nas njegova ljubav.

-         Ljudi su shrvani, beznadni, prazni, trebaju otvoriti srce Božjoj ljubavi.

-         Svjesni smo ovih vremena kada ni Dan Gospodnji nije svet, nedjelja.

-         Nedjeljom se nije radilo, išlo se na misu, to više nije prepoznatljivo, zato smo došli moliti Gospu, umnoži nam vjeru da taj dan Gospodnji bude dan kada ćemo se s Bogom susresti, kada ćemo jedni druge susresti, kada će obitelj biti zajedno i doživjeti da smo istinski Božji, da taj dan bude svet, da to donesemo u svoju domovinu i u Europu – rekao je kardinal Puljić, osvrnuvši se i na sakrament braka.

 

„Knjiga iz koje se najbolje vjeronauk zapamti je majčino srce, ona s mlijekom prenosi vjeru, i to nam danas treba, da srcem vjeru prenesemo, da kućni odgoj bude Crkva u malom“, naglasio je vrhbosanski nadbiskup i pozvao na obiteljsku molitvu „koja čini da nam Bog bude bliz, a s kim si, takav si.“ „Ako se budemo s Bogom družili u molitvi, zahvatit će nas Njegova ljubav, a danas nam nedostaje da otvorimo srce Božjoj ljubavi“, rekao je i pozvao na čuvanje svetosti nedjelje, dana kada ćemo se susrest s Bogom, jedni drugima, dan kada ćemo doživjeti da smo istinski Božji:“ Jednako je važno očuvati i svetost braka, jer to je Božja stvar. „No, danas nam nameću da je junak onaj koji oskvrne brak, prevari i zavede, ali mi želimo vratiti svetost sakramenta ženidbe, jer on je gnijezdo iz kojega niče budućnost.“

Budući da je hodočašće bilo na Dan neovisnosti Republike Hrvatske, kardinal Puljić se osvrnuo i na temu slobode, „ali ako ćemo tu slobodu zloupotrijebiti i samo slušati kako jedni druge napadaju, rugaju se, pa i nas jadne iz BiH u Saboru prozivaju, onda je to tužno. Želimo slobodu gdje će istinski brak biti svet, gdje će dostojanstvo čovjeka biti veliko, gdje će čovjek moći istinski živjeti slobodu savjesti, Božju Riječ čuvati i nadu svjedočiti“, istaknuo je kardinal Puljić. Ohrabrio je i bolesnike potičući ih na strpljivost i slavlje Sakramenta bolesničkog pomazanja: „Ako nas vjera istinski jača, uči nas i kako se spremiti zakoračiti na drugi svijet. Smrt nije tragedija, već završetak zemaljskog života i korak u Vječnost. A ondje valja zakoračiti s vjerom.“

Vrhbosanski nadbiskup upozorio je i na opasnost potrošačkog mentaliteta koji nas sve više zarobljava, te ukazao na važnost učenja skromnosti: „Potrebno je vratiti se skromnosti da ne trošimo više nego što imamo, shvatiti da nas ne smije zarobiti mentalitet trošenja. Nije smisao života što više imati i potrošiti, već to sve treba služiti da budemo bolji ljudi, vjernici, kršćani, da se život istinski ostvari u dobroti. Život ima onoliko smisla koliko ga živimo iz vjere. Imajmo hrabrosti othrvati se javnom mnijenju i kao vjernici u njega utkati svoje svjedočanstvo, svjedočanstvo uvjerenja. Nemoj se hvaliti da si katolik. Pokaži i dokaži da vjeru živiš, svjedočiš i ono što je sveto braniš.“ „Svijet možemo mijenjati ako ćemo i sami dopustiti da nas Riječ Božja promijeni“, zaključio je kardinal Puljić i vjernike pozvao na obiteljsku molitvu i čitanje Svetog pisma.
Križni put na Bistričkoj kalvariji za sve je hodočasnike u popodnevnim satima predvodio biskup Komarica. (kta/t.p.)

 

20:00 - Mladi koji su otkrili i osjećaju Boga, obratili su se Papi i posvjedočili o svojim iskustvima u vjeri. Papa je poprilično radosno reagirao na njihova iskustva i podržao ih u daljnjem životnom putu i odabiru.

Draga mladeži!

 

Sve vas srdačno pozdravljam! Osobito sam zadovoljan što sam ovdje s vama, na ovom povijesnom trgu koji je srce grada Zagreba. Ovaj je trg mjesto susreta i komunikacije, na kojemu često prevladava žamor i svakodnevna vreva. A sada, vaša ga nazočnost gotovo pretvara u „hram“, čiji je svod samo nebo, koje se večeras čini kao da se naginje nad nas. U tišini želimo primiti Riječ Božju koja je naviještena, kako bi prosvijetlila naš um i zagrijala naše srce.

Iskreno zahvaljujem monsinjoru Srakiću, predsjedniku Biskupske konferencije, za riječi kojima nas je uveo u ovaj naš susret. Na poseban način pozdravljam dvoje mladih te im zahvaljujem što su nam dali svoja lijepa svjedočanstva.

Danielovo iskustvo podsjeća na ono svetoga Augustina; iskustvo je to traženja ljubavi negdje „vani“, a poslije se otkriva da mi je bliže od mene samoga, „dodiruje“ me u mojoj dubini i pročišćava… Mateja nam je pak govorila o ljepoti zajednice koja otvara srce, um i narav… Hvala vam oboma!

Sveti nas je Pavao, u čitanju koje smo čuli, pozvao da se „radujemo u Gospodinu uvijek“ (Fil 4,4). Riječ je to po kojoj duša zadrhti, ako uzmemo u obzir da Apostol naroda tu poslanicu piše kršćanima u Filipima dok je bio u zatvoru, u iščekivanju presude. On je okovan, ali navještaj i svjedočanstvo Evanđelja ne mogu biti zatočeni. Iskustvo svetoga Pavla pokazuje kako je, na našem putu, moguće očuvati radost i u mračnim trenutcima. Na koju on to radost misli? Svi znamo da u srcu svakog čovjeka boravi snažna čežnja za srećom. Svako djelo, svaka odluka, svaka nakana nosi u sebi tu skrivenu intimnu i prirodnu potrebu. Ali, vrlo često, primijetimo da smo pouzdanje položili u stvarnosti koje ne ispunjavaju tu želju, nego štoviše, otkrivaju svu njihovu neizvjesnost. I upravo se u tim trenutcima osjeća potreba za nečim što „nadilazi“, što daje smisao svakodnevnom životu.

Dragi prijatelji, vaša je mladost vrijeme koje vam Gospodin daruje da biste mogli otkriti smisao postojanja! To je vrijeme velikih obzora, snažno življenih osjećaja, ali i strahova zbog zahtjevnih i trajnih odluka, teškoća u učenju i radu, pitanja o otajstvu boli i patnje. Još više, to predivno razdoblje vašega života u sebi nosi duboku čežnju, koja ne briše sve ostalo, nego ga uzdiže kako bi mu dala puninu. U Ivanovu Evanđelju Isus, obraćajući se svojim prvim učenicima, pita: „Što tražite?“ (Iv 1,38). Draga mladosti, te riječi, to pitanje nadilazi vrijeme i prostor, zahtijeva od svakoga muškarca i svake žene da se otvori životu, i traži pravi put… I evo ono što iznenađuje: Kristov glas i vama ponavlja: „Što tražite?“. Isus vam danas govori: putem Evanđelja i Duha Svetoga, da je On vaš suvremenik. On je onaj koji traži vas, prije nego vi Njega!

Potpuno poštujući vašu slobodu, On se približava svakome od vas i predlaže sebe kao istinski i odlučujući odgovor na onu čežnju koja prebiva u vašem biću, na želju za životom koji vrijedi živjeti. Pustite da vas uzme za ruku! Pustite da bude prijatelj i suputnik na vašem putu! Pouzdajte se u Njega, neće vas nikada razočarati! Isus vam daje da izbliza upoznate ljubav Boga Oca, daje vam da shvatite da se vaša sreća ostvaruje u prijateljstvu s Njime, u zajedništvu s Njime. Stvoreni smo i spašeni iz ljubavi. I samo u onoj ljubavi, koja želi i traži dobro drugoga, uistinu možemo iskusiti smisao života, i radosni smo što ga živimo, pa i u naporima, kušnjama, razočaranjima, čak i plivajući protiv struje.

Dragi mladi, ukorijenjeni u Kristu, moći ćete u punini živjeti ono što jeste. Kao što znate, na toj sam temi razvio svoju poruku za sljedeći Svjetski dan mladih, koji će nas okupiti u kolovozu u Madridu, i prema kojemu idemo. Pošao sam od snažnoga izraza svetoga Pavla: „Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, učvršćeni u vjeri“ (Kol 2,7). Rastući u prijateljstvu s Gospodinom, kroz Njegovu Riječ, Euharistiju i pripadnost Crkvi, uz pomoć vaših svećenika, moći ćete svima svjedočiti radost susreta s Njim koji vas uvijek prati, i zove vas živjeti u pouzdanju i nadi. Gospodin Isus nije Učitelj koji zavarava svoje učenike; On jasno kaže da hod s Njime zahtijeva zalaganje i osobnu žrtvu, ali se isplati!

Dragi mladi prijatelji, ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine. Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti. Dopustite da vas povede u Božje visine! U doba vaše mladosti, podupire vas svjedočanstvo brojnih Gospodinovih učenika, koji su živjeli u svom vremenu noseći u srcu novost Evanđelja.

Sjetite se Franje i Klare iz Asiza, Ruže iz Viterba, Terezije od Djeteta Isusa, Dominika Savija. Koliko mladih svetaca i svetica u velikom krilu Crkve! Ali ovdje, u Hrvatskoj, vi i ja upravimo misli na blaženoga Ivana Merza. Sjajan mladić, u potpunosti uključen u društveni život, koji nakon preminuća mlade Grete, njegove prve ljubavi, kreće sveučilišnim putom. U godinama Prvoga svjetskog rata nalazi se pred razaranjem i smrću, ali sve ga to oblikuje i izgrađuje, dajući mu da nadvlada trenutke krize i duhovne borbe. Ivanova je vjera toliko ojačala da se posvećuje proučavanju liturgije i započinje snažan apostolat među samim mladima. Otkriva ljepotu katoličke vjere i shvaća da je njegov životni poziv živjeti, i činiti da živi, prijateljstvo s Kristom. Koliko divnih djela ljubavi i dobrote ispunja njegov put.

Umire 10. svibnja 1928., sa samo 32 godine, nakon nekoliko mjeseci bolesti, prikazujući svoj život za Crkvu i mlade. Taj mladi život, darovan iz ljubavi, nosi Kristov miris, te je svima poziv da se ne bojimo povjeriti sebe Gospodinu, kao što to, na poseban način, razmatramo u Djevici Mariji, Majci Crkve, koja se ovdje ljubi i časti kao „Majka Božja od Kamenitih vrata“ („Madre di Dio della Porta di Pietra“). Večeras želim Njoj povjeriti svakoga od vas, da vas prati svojom zaštitom, a nadasve da vam pomogne susresti Gospodina i u Njemu pronaći puni smisao vašeg postojanja. Marija se nije bojala cijelu sebe darovati u Božji nacrt; u Njoj vidimo koji je naš cilj: puno zajedništvo s Gospodinom.

Cijeli je naš život hod prema Jednoj i Trojednoj Ljubavi koja je Bog; tako možemo živjeti u sigurnosti da nikada nećemo biti napušteni. Dragi mladi Hrvati, grlim vas sve kao djecu! Nosim vas u srcu i ostavljam vam svoj blagoslov.

„Radujte se u Gospodinu uvijek“! Njegova radost, radost istinske ljubavi, neka bude vaša snaga.

Amen. Hvaljen Isus i Marija!

21:05 - Sveti Otac je napustio Trg bana Josipa Jelačića dok su mi tisuće skandirale ime i pjevale poznate pjesme. Papa je odlazio s iskrenim osmijehom na licu i pozdravljao okupljene. Sljedeća postaja je Kaptol, gdje će pozdraviti mlade.

 

 

 Dolazak pape benedikta XVI.

                

                U Hrvatsku

 

Papa Benedikt XVI. stupio je danas na hrvatsko tlo, a izlazeći iz zrakoplova, mašući im, pozdravio je hrvatske državne dužnosnike, biskupe i vjernike okupljene u zagrebačkoj Zračnoj luci iz koje je počeo svoj dvodnevni pohod Hrvatskoj pod geslom "Zajedno u Kristu".
Po izlasku iz zrakoplova, na kojemu su vijorile hrvatska i vatikanska zastava, papu Benedikta XVI. dočekali su hrvatski predsjednik Ivo Josipović, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić, te skupina od 450 vjernika Velikogoričkog dekanata sa svojim župnicima.
Dočeku su nazočili i predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor s potpredsjednicima Vlade Darkom Milinovićem, Gordanom Jandrokovićem i ministrom Božidarom Pankretićem, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, potpredsjednici Sabora Vladimir Šeks i Željka Antunović, savjetnik Predsjednika RH za vanjsku politiku Joško Paro, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga general pukovnik Drago Lovrić te biskupi Hrvatske biskupske konferencije.
Papa se nakon izlaska iz zrakoplova pozdravio s obitelji Ivana i Klaudije Kardum s petero djece koji su mu uručili cvijeće, čime je do izražaja došao i povod Papina pohoda Hrvatskoj, obilježavanje Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji.
Nakon izvođenja himni Vatikana i Hrvatske te vojne počasti, predsjednik Josipović i Sveti Otac uputili su se prema natkrivenom podiju s kojega će uputiti svoje pozdravne riječi. Podnožje podija okićeno je cvijećem u bojama vatikanske zastave.
Od dolaska Svetoga Oca u Zračnu luku i tijekom cijelog njegovog posjeta u Papinoj su pratnji kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK Marin Srakić, apostolski nuncij u Hrvatskoj Mario Roberto Cassari, savjetnik apostolske nuncijature Mario Lalli te nacionalni koordinator za pripremu papinog pohoda Enco Rodinis.
Današnji Papin pohod Hrvatskoj prvi je ovogodišnji i 19. njegov apostolski pohod izvan Italije.
U pratnji Svetoga Oca doputovali su državni tajnik Tarcisio Bertone sa zamjenikom Giovannijem Angelom Becciuom te predsjednik Papinskog vijeća za obitelj kardinal Enio Antonelli i tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola Eterović s osobnim tajnikom msgr. Georgeom Gänsweinom, te osamdesetak osoba, među kojima dvojica kardinala, dvojica biskupa te 49 novinara i fotoreportera.

Govor predsjednika Josipovića na dočeku pape

                       Benedikta XVI.


Vaša Svetosti,

Dobro došli u Hrvatsku! Hrvatska je počašćena i raduje se Vašem dolasku. Iznimna mi je čast da Vam mogu biti domaćinom u Vašem državnom posjetu, a kao Predsjednik Republike dijelim i radost milijuna hrvatskih vjernika katolika koji Vas danas dočekuju kao Svetog Oca u pastirskom pohodu.

Vaš dolazak pada u sretnom trenutku kada Hrvatska slavi dvadesetu obljetnicu uspostave suvremene demokratske države, države koja je u svoje zasade postavila dobrobit slobodnih pojedinaca. Obljetnica je to koja se poklapa sa zaključenjem naših pristupnih pregovora s Europskom unijom. Došli ste, Vaša Svetosti, u trenutku kada se - na već bliskom obzoru - jasno vidi ostvarenje potpunog formalnog političkog urastanja moderne Hrvatske u svijet kojemu Hrvatska kulturno oduvijek pripada.

Ranim priznanjem Hrvatske kao države u trenucima koji su bili presudni ne samo za nastanak nego i za sam opstanak moderne Hrvatske, Sveta je Stolica u političkom smislu odigrala ključnu povijesnu ulogu. Snagu političkog i moralnog autoriteta Svete Stolice i Katoličke crkve slijedile su mnoge države, agresija na Hrvatsku je zaustavljena, i naš je državni opstanak bio osiguran. U modernoj povijesti 20. stoljeća, djelujući iz prostora svoje duboke duhovne slobode, Katolička je crkva u Hrvatskoj, posebno u razdoblju revolucionarnog jednoumlja, odigrala važnu ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog bića i domoljublja. Za obranu naše zemlje to se pokazalo presudnim.

Hrvatska, zemlja s dugom kršćanskom tradicijom, s katoličanstvom kao bitnim elementom nacionalnog i kulturnog identiteta većine svojih građana, zalaže se za slobodu religije, za pravo vjerskih zajednica da se, u skladu s vlastitim uvjerenjima, slobodno organiziraju, za poštivanje posebnosti identiteta različitih konfesija te poštivanje njihova pravnog položaja. Zalaže se za promicanje ekumenske i interkonfesionalne tolerancije i dijaloga. To su vrijednosti koje pripadaju najboljim demokratskim tekovinama suvremenog svijeta, a ujedno su i baština Drugog vatikanskog koncila, značajnog događaja u suvremenoj povijesti Crkve, u čijem su pokretanju i radu sudjelovali kardinal Franjo Šeper i teolog Tomislav Šagi Bunić, prvi promicatelji koncilskog optimizma i tolerancije u Hrvatskoj.

Međutim, mnogo dublju korjenitu ulogu, ulogu koja danas nadilazi nastanak moderne nacije, suvremeno državotvorstvo, pa i samo domoljublje, odigrala je univerzalna Crkva kao nositelj kršćanske civilizacije i kulture. To je civilizacija i kultura u kojoj su se radi dobrobiti čovjeka pojedinca slobodne volje spojili duh ljubavi i razbora. Život čovjeka pojedinca, bez obzira na vjersku pripadnost, život obitelji, naroda, države ili društva u kojem postoji sklad ta dva načela, dobar je život. Život u kojemu je napuštena i jedna od te dvije temeljne sastavnice nije dobar. U našem etičkom i moralnom sustavu vrijednosti shvaćamo da razbor imamo da bismo bili dobri drugom čovjeku u zajednici obitelji, naroda, društva. Kao bićima zajednice, mjera naše dobrobiti izmjerena je s dobrobiti našeg bližnjeg. Dobrobit zajednice i pojedinca moguća je ako smo na temeljima tradicije otvoreni i novim izazovima, ako smo spremni na viziju i promjene koje nosi suvremeni svijet, ako smo spremni raditi za budućnost. Otvorenost novim idejama i vrijednostima, čini nas sposobnim svladati izazove vremena koje dolazi.

Hrvatska je u svojim počecima bila izložena mržnji i bezumnosti, i izvana, ali i iznutra. Hrvatska je u svojim počecima stradala. Ali Hrvatska se ponosno digla na noge kao zemlja europskih vrijednosti.

Vaša Svetosti,

u osnovi našega današnjeg društva, nalazi se spremnost, odlučnost naših građana da se u trenucima najtežih izazova, hrabro, u najvišem činu razbora i ljubavi, stave na raspolaganje zajednici, pa i svojim životom.

Vaš dolazak u Hrvatsku kao Vrhovnog Svećenika Katoličke Crkve o dvadesetoj obljetnici naše države, tu je i zato da se mi, ponosni baštinici kršćanske kulture i civilizacije, podsjetimo da se u samoj najdubljoj osnovi plemenite žrtve naših palih sjedinjuju upravo ljubav i razbor. Želio bih da nas žrtva naših palih, nestalih i osakaćenih obveže sve, svakog od nas, svakog građanina ove zemlje.

Obveza iz njihove žrtve najsnažnije se proteže na one među nama kojima su drugi građani povjerili upravljanje državom, nama kojima povjeravaju svojim trudom teško stečen novac zato da im služimo dobro i pravedno. Korupcija, bilo moralna, bilo materijalna, izravno je uperena protiv dobrobiti građana i države, protiv duha ljubavi i razbora, izravna je izdaja žrtve pale za Domovinu, izravna je izdaja demokratskih vrijednosti, izravna je izdaja i kršćanske baštine kojom se u Hrvatskoj toliko ponosimo.

Premda je to možda manje očito, posebno iz perspektive i osjećaja nanesenih nepravdi, ali i mjera dobrobiti jednoga naroda ili jedne države u velikoj je mjeri određena s mjerom dobrobiti naših bližnjih naroda, susjeda.

Oslanjajući se na svoje kršćanske korijene, suvremena Hrvatska želi biti velikodušna u opraštanju prema svojim susjedima, jer kroz opraštanje nalazimo put pomirenja, a u pomirenju uzajamnu dobrobit. Hrvatska nije otok, Hrvatska živi u svijetu, Hrvatska živi sa svojim susjedima. Makar nisam vjernik, u dubini svojih uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti. Stoga sam i u temelje svoje unutarnje politike postavio pravdu i pravednost, a u temelje svoje međunarodne politike oprost i pomirenje među narodima.

Vaša Svetosti,

u Vama, u Sv. Stolici, u Crkvi Katoličkoj i kršćanima u Hrvatskoj i u susjednim zemljama našao sam sudionike te politike. Spremne sudionike oprosta i pomirenja našao sam i u drugim religijama s kojima se i u Hrvatskoj i u susjedstvu dodirujemo, posebno s pravoslavljem i islamom. Mi dijelimo iste temeljne vrijednosti, mi s njima živimo i moramo živjeti u skladu, jer ljubav i razbor ne žive među zidovima, nego univerzalno. Oprost i pomirenje, i sami neposredni proizvodi temeljnog jedinstva ljubavi i razbora, u osnovi su suvremene Europe. Kroz njih se suvremena Europa ujedinjuje, kroz taj se duhovni temelj naš kontinent gotovo sasvim oslobodio prijetnje rata, najvećeg zla čovječanstva. Kroz taj put oslobađanja od uskogrudnosti Zapadna je, Središnja i Istočna Europa prošla prije nas. Bez ovih dubokih kršćanskih osnova, bez praštanja i pomirenja, ujedinjenje Europe ne bi bilo moguće. Ujedinjenje Europe u osnovi je kršćanski projekt. Upravo zbog te duboke ukorijenjenosti hrvatskoga naroda u kršćanstvu, uvjeren sam da će naši građani i građanke velikom većinom podržati pristupanje Europskoj uniji. I ovom Vam se prilikom, Sveti Oče, još jednom zahvaljujem na Vašem ustrajnom ohrabrivanju hrvatske budućnosti u ujedinjenoj Europi.

Vaša Svetosti,

Vaš je pastoralni posjet u najvećoj mjeri posvećen obitelji. U uvjetima ubrzane globalizacije, prodora lake i drukčije komunikacije kroz masovne medije i univerzalne društvene mreže, naša se društva pa i obitelji danas susreću s još neslućenim izazovima već zamijećenih promjena tradicionalne paradigme odnosa. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti ona pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom u kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je ona, kako stoji i u hrvatskom Ustavu, „pod posebnom zaštitom države“. Nalazimo se pred nizom velikih pitanja na koja tek trebamo naći odgovore. Svi ćemo, uključujući i mene, ovih dana veoma pozorno saslušati Vaša razmišljanja, Vaše riječi upućene hrvatskim obiteljima, riječi upućene svima nama o obitelji.

Neka nas Vaš dolazak još jednom podsjeti na ljubav, razboritost i pomirenje.

Dobro došli u Republiku Hrvatsku.

Papa Benedikt XVI.:hrvatski narod pripada Europi


Gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,
časna braćo u biskupstvu,
poštovana gospodo predstavnici vlasti,
draga braćo i sestre!

S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik u ime Isusa Krista. Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku
zemlju i, kao nasljednik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike. Napose pozdravljam katoličku
zajednicu: biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, vjernike, te posebice obitelji ove zemlje, koja je blagoslovljena
naviještanjem Evanđelja, nadom života i spasenja za svakog čovjeka. Upućujem prijazan pozdrav Vama, Gospodine
predsjedniče Republike Hrvatske, i drugim civilnim i vojnim vlastima ovdje okupljenima. Zahvaljujem Vam, Gospodine
Predsjedniče, na srdačnim riječima dobrodošlice te izražavam najbolje želje za visoku dužnost koja vam je povjerena, kao
i za mir i za napredak cijele zemlje.
U ovome se času želim prisjetiti triju pastoralnih posjeta mog ljubljenog prethodnika, blaženoga Ivana Pavla II.,
Hrvatskoj te zahvaliti Gospodinu za dugu povijest vjernosti koja povezuje vašu zemlju sa Svetom Stolicom. Brojimo više
od trinaest stoljeća snažnih i posebnih veza, prokušanih i učvršćenih u ponekad teškim i bolnim okolnostima. Ta je povijest
rječiti dokaz ljubavi vašega naroda prema Evanđelju i prema Crkvi. Od samih početaka, vaš narod pripada Europi te joj,
na poseban način, daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima, koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život
kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece. Izazovi suvremene kulture, prožete društvenim raslojavanjem i
nestabilnošću, te obilježene individualizmom koji pogoduje shvaćanju života bez obveza u neprestanom traženju „prostora
privatnosti“, zahtijevaju uvjereno svjedočanstvo i smiono zauzimanje u promicanju temeljnih moralnih vrijednosti,
ukorijenjenih u društvenom životu i identitetu staroga kontinenta. O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči
punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve
europske narode pomažući, kako svakom pojedinom tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku
baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Neka tako ova draga nacija, snagom svoje bogate tradicije, pridonese da Europska
unija cjelovito vrjednuje to duhovno i kulturno blago.
S geslom „Zajedno u Kristu“, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. Nacionalni dan hrvatskih katoličkih
obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra,
učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništvo s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti.
Već sad iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim
izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija
Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje. Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina
Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno
s Djevicom Marijom, „Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske“, neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje. Hvala!

 

 POSJETA TRAVNIČKOG SJEMENIŠTA NAŠOJ ŽUPI

 

Kišovito svibanjsko, nedjeljno jutro, našoj župi i njezinim župljanima donijelo je dvostruku radost:

1.    – suha zhemlja, koja već dugo vremena nije osjetila kap kiše, to jutro bila je dobrano okupana tom blagoslovljenom tekućinom. Uistinu, bio je to velikki dar i blagoslov Božji!

2.    – prije devet sati u dvorište naše crkve ušao je prekrasan autobus, sa dragim prijateljima iz Travnika. Poglavari i sjemeništarci su izabrali našu župu za svoj ovogodišnji Emaus i svojim dolaskom uzveličali naš mali desetgodišnji jubilej!

Mlada, nasmijana lica, stisak ruke, riječi dobrodošlice, i svi smo završili pred likom naše nebeske Majke Marije u našoj crkvi jer je počeo mjesec SVIBANJ, njoj u čast posvećen. Tko pjeva dva puta moli, kaže narodna poslovica. Prekrasni glasovi, lijepa pjesma, završila je kratkom dobrodošlicom župnika.

Ono najbitnije u proteklih deset godina našeg postojanja župnik je iznio pred naše pristigle prijatelje, pogledali dvoranu koja je u još u toku granje, a onda su goste preuzeli Ivan i Mario. Odveli su ih u župnu kuću gdje je bio pripremljen doručak. Radosti, veselju, gromoglasnom smijehu nije bilo kraja. Pa zar i može biti drugačije kad je mladost u pitanju?

Poslije kratke okrepe tijela, u pogon su stavljene gitare gdje se pred crkvom već napravio veliki krug pristiglih župljana koji su znatiželjno promatrali tu mladost koja se zna veseliti životu.

Rektor sjemeništa preč. Marjan Pejić sa svojim suradnicima neumorno je vršio pripreme za sveto liturgijsko slavlje koje je bilo potpuno u njihivoj izvedbi. Prepuna crkva uživala je u svemu onome što su nam naši dragi prijatelji pripremili.

-      Veličasntvemo pjevanje  sjemenišnog zbora,

-      Prekrasna propovjed predvoditelja ovog misnog slavlja, oca rektora;

-      Sve je završilo scenskim prikazom „Priorove priče“ na kraju svete mise. Dodatna draž svemu bio je nastup sina ovoga kraja Matiasa Zečevića koji jeizvanrednim glasom izazvao mnoge suze na licima naših majki kojima je to na poseban način bilo upućeno.

 

PRIOROVA PRIČA


( Svećeničkoj majci u počast )

Već prvi mrak je skrivao zidine samostana. Na visočini alpskoj, gdje bjesni vjetar ljut. U samostan su stigla dva putnika prozebla, jer bura im i studen zapriječili daljnji put.

S gostoljubljem ih prior u toplu vodi izbu, i sjedoše svi sretni uz blistav vatre sjaj. U razgovor se dadu. O gorju, snijegu, vjetru, a katkad spomenu i dragi rodni kraj.

Spomenuše i majku. Tad nakašlja se prior i glednuv ih u oči izusti skromnu riječ:" O braćo, čujte, priču o majci svećeničkoj, što se zbi – ima tome mnogo ljeta već."

" O rado!" – kliknuše oba, a prior počne priču: - I nekako je tiše sad zvonio mu glas – "Življaše udova jedna s jedincem malenim sinom. Ja ih dobro poznavao, ko što sad gledam vas.

Kućica, zemljice malo, cijeli im bio imutak. Ali u domu, veselje punjaše svaki kut, jer iz majčina srca strujio ljubavi dašak, zgrtajući samo cvijeće na proljetni sinčića put.

Miso je svaka te žene kod djeteta stajala njena, za njega moleći vruće probdjela mnogu je noć. Kad li na veliku radost dječak joj jednog dana izjavi, da bi na službu Gospodnju želio poć.

Majka ga u grad odvede daleko od rodnog sela. Smjesti ga ondje u školu ni ne misleći koliki trud jadnicu još čeka, dok sinak joj dođe do cilja. Ljubav je presilna bila prožela njezinu grud.

Vrati se u selo sama. Teški su nastali dani. Gladna je radila mučno skucka da krvavi groš. Žuljeve brojila nije. Ko crv se mučila, trla, prala, al joj je uvijek trebalo novaca još!

Tada se dosjeti srce – dosljetljiva ljubav je prava! Majka ko žrtva se dadne, da svećenik bude joj sin: Iznajmi čovjeku nekome ljubljenu kućicu rodnu, njivice ono komadić i maleni vrtić njin.

Ona pak ode u službu k bogatu gavanu jednom, svinje da hrani mu, perad i poslove radi sve. Sinku je novac slala, pisala, pisala često, ali o svom životu nije mu nikad, ne!

Katkad u grad je došla, pohodila svoje dijete, koje je raslo i cvalo ko veseo poljski cvijet. Pred Bogom suzama vrelim molila milost je željenu, da joj to dijete bude svećenik jednom svet.

Dječak je rastao i cvao, mladić se razvio iz njeg, koji je želio vruće svećenik Božji bit. Učio on je već svetu nauku Božanske Riječi, kad li ga zahvati napast. Još čuva ga molitve štit.

Ali je đavao pleo zamke od blistave svile, navale spremao žešće, slikao sjajnije sne! Svijet ga je zamamno zvao – i podlegne nesretni mladić. Ostavi zvanje i nadu, i majčine želje sve!

Jednoga zimskoga dana u selo je išao svoje. Majci da iskaže osobno odluku srca svog. Znao je da teško će joj biti, al kako, to nije znao, jer je sve njezino srce poznavao tek svevišnji Bog.

Mladić za njezinu žrtvu i napore nije znao. Bila je mećava silna, vjetar je vijao snijeg, studeno brijao lice i mamio suze na oči. Kad je prešao mladić pred sobom posljednji brijeg.

Kad je već bio blizu do sela prispio prozeblih uda. Najednom začuje mukli hropavi, očajni " Joj !" Naprijed jurnu – gle pred njim u snijegu ležaše žena. Stislo je grbaovo drvo pod teret teški svoj.

Mladić joj priskoči spremno,digne je brzo iz snijega. Velik je imala rubac, on nije poznavao nje. Samilost dirnu ga nježna, kad ju je vidio takvu, kako pod teretom silnim snaga joj gine, mre.

" Zašto se sirota, ženo, mučite teretom takvim?" "Ah ništa, sve je to zato, da svećenik bude mi sin". Zadrhta mladić po tijelu pred očima magla mu dođe, srce ga bolno zazebe: " Da svećenik bude mi sin".

Pogleda jače ženu: bila je njegova mati, ali ga znala nije jer studen ju svladala bje. Služeći gavanu, drva iz šume mu nosila sada, te joj je zima i studen skršila udove sve.

" Majko, krikne sad mladić, zar ti si to, ljubljena majko!" Suze mu grunuše gorke, lomila njegova se grud. Tisnuo majku je na srce i noseći je tako u selo jurio je snježnom poljanom, jurio, Bože, ko lud.

Više je spasio nije. Umrla je još te noći. Ali je saznao za svu njezinu brigu i jad. " Majko, o patnice moja, svećenik Božji ću biti!" Reče i s odlukom tvrdom natrag se vrati u grad.

Posto je svećenik kašnje, sretan u svom zvanju. Majka doživjela nije mlade mu mise čar, ali kroz čitavi život njezina blažena duša sipala na njeg iz raja je ljubavni žar.

Tu spusti prior glavu, a suze bljesnu dvije, i padnu iz oka na tle ko svjetla zrnca dva. Iz grudi muklo, tiho, ko tužba samog sebe tad jurne uzdah teški:" Taj mladić bijah ja!"

Tišina vlada nebom. U peći vatra šumi. Na tornju gorske crkve zabrenči bučno bat. U vihoru oluje, što vije smrzlim snijegom, polako gine večernji mračni sat.

A putnika dva šute, ganućem obuzeta, i sve je tako tiho u tihoj izbi toj. O majko svećenička, tu svaku suzu tvoju platit će, platit će tebi u nebu Gospod tvoj!

Završnim blagoslovom dali smo Bogu Božje, a onda je došlo

na red caru carevo. Izlaskom iz crkve počelo je veselo kolo

gdje su još jednom došli do izražaja  mladost i veselje.

 

Prijavljene obitelji za ručak, strpljivo su čekale završetak  kola da im se dodijele oni koji će za njihovim obiteljskim stolom osjetiti gostoljubivost i dobrotu čovjeka ovoga kraja čije je srce široko i gostoljubivo poput ove nepregledne posavske ravnice, o čemu su neprestano pričali ti mladi ljudi nakon završenog ručka i ponovnog povratka pred crkvu.

 

Popodnevno druženje započeli su najmlađi članovi našeg KUD-a „fra Ivo Šimić“svojim prvim nastupom koji je oduševio sve prisutne. Iako je kiša neumorno padala nitko nije ni pomišljao povući se negdje pod krov dok sve nije bilo gotovo.

Po završetku dječijeg programa prisutni su se podijelili na dva dijela.

-      Ljubiteljima kola i dobre stare pjesme uz harmoniku i gitare nastavili susvoje veselje;

-      Sportaši su počeli odmjeravati snage na školskom igralištu u malom nogometu.Najednoj starni domaćinini, na drugoj gosti iz Travnika.

-      Prva utakmica završila je 3:3;

-      Druga je bila katastrofa. Doćain je nadigran sa 6:3.

-      Treća je bila za srce i dušu pa se goplovi nisu ni brojili.

Po završetku sportskog dijela, počela su pozdravljanja, izmjena adresa i telefona među novopečenim prijateljima.

Začula se sirena autobusa, ruke su mahaled na jednoj i drugoj strani, a mi smo krenuli prema Odžaku. Tu nas je dočekao mjesni župnik i dekan, progovorio o značajkama ovoga kraja, pokazao lijepo urfeđenu crkvu, uz obostrano hvala, krenuli smo u hotel gdje nas je u maloj Sali čekala pripremljena večera. Ukusni čobanac, čudesno veliki palačinjci povratili su izgubljenu snagu.

 

Uz veliko „HVALA“ župnika vlč. Pave „što ste nam došli,“ predstavnika sjemeništaraca i na kraju kako to dolikuje oca rektora, „što ste nas ovako primili,“ završilo je još jedno nezaboravno druženje.

Kiša je ustrajno padala, autobus je krenuo u suprotnom pravcu, ruke su otpozdravljale na obadvije strane.

Što je autobus više nestajao ja sam sve više uranjao u svoje razmišljanje. Samo od sebe ote mi se: „Bože! Hvala ti za ovo! Bože pa ovo je bilo veličanstveno. Bože, toliko radosti,veselja, smjeha, šale, već dugo nije bilo ovdje.
Pa zar tako malo treba da čovjek osjeti radost!“

 

Nešto se u meni odjednom promjeni. Umjesto „hvala Bože“ pojavi se „zašto Bože“?

-      Zašto naši mladi bježe od radosti i ljubomorno čuvaju bolni grč koji opterećuje njihovu dušu?

-      Zašto naši mladi traže radost i veselje tamo gdje ga sigurno naći neće?

-      Zašto mnogi nisu došli da se uvjere kako se trijezne glave može pjevati, igrati, smijati, radovati se, druge čniti sretnim, radost dijeliti sa svima?

-      Dok se cijelo poslije podne radost nastanila u ovaj kutak ove naše zemlje, naši mladi sjede u:

-      Dimu kavane;

-      Takmiče se tko će više isprazniti pivskih flaša;

-      Tko će smisliti veću glupost;

-      Tko će reći veću psovku i svaku drugu gadost;

-      Zašto ustrajati u svojoj osamljenosti, zaboravljenosti, nadutosti,oholosti, umiščljenosti?

-      Zašto je za naše mlade svaka „droga“ draža i ukusnija od“ Kristove droge“ koja jedina usrećuje čovjeka?

-      Bože! Ma sve pokušavam nekako razumjetio, ali kada ta mladost toliko laže sama sebi grcajući danonoćno u toj svojoj zapuštenosti i praznini, to nikako ne mogu shvatiti, a Krist je tu, na dohvat ruke!

 

Molim te Bože! Pomozi i njima i meni!

 

             župnik Pavo

              

 

Nedjelja,01.05.2011

 

 Mostar, 1. veljača 2011.

 

Dr. don Tomo Vukšić imenovan za prvog biskupa vojnog ordinarija

Osnovan Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu

 

 

Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija.

Imenovanje je točno u podne, 1. veljače, a po nalogu Svete Stolice, u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru pred mons. dr. Ratkom Perićem, biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim i njegovim suradnicima, dekanima i članovima Konzultorskoga zbora i Prezbiterskoga vijeća hercegovačkih biskupija obznanio apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico. Podsjetio je da je Ugovor između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice, koji se odnosi na osnivanje Vojnog ordinarijata za vjersku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih snaga, potpisan u Sarajevu 8. travnja 2010. i ratificiran u Vatikanu 14. rujna iste godine.

„Radi se o imenovanju od velikoga značenja, zbog puno motiva: ne samo za Crkvu, nego za cijelu BiH. Ovo je posebno važno za Crkvu u BiH, jer vjerska skrb za katoličke vjernike članove Oružanih snaga – koja je osigurana već više godina – uzdignuta je na razinu Vojnog ordinarijata, kao što se događa u mnogim zemljama, i sada će moći biti vršena i koordinirana od jednoga biskupa. Osim toga, ovo imenovanje je važno također jer još jedan nasljednik apostola dodaje se petorici članova Biskupske konferencije“, kazao je nuncij D'Errico koji je potom čestitao novoimenovanom biskupu Vukšiću, ali i Mostarsko-duvanjskoj biskupiji na čelu s njezini biskupom mons. dr. Ratkom Perićem.

Nuncij D'Errico je uputio i izraze iskrene zahvalnosti „onima koji su već odavno pripravili ovaj događaj Crkve: a to jest don Tomi Kneževiću i njegovim suradnicima, koji su s velikom posvećenošću i kompetentnošću obavili uistinu pionirski posao, u onome što se odnosi na vjersku skrb katoličkih vjernika članova Oružanih snaga i na organizaciju Ureda koji je već uključen u strukturu Ministarstva obrane i Oružanih snaga“. Zahvalio je i „civilnim vlastima i vladinim ustanovama koje su doprinijele sretnom ishodu pregovora za potpis i ratifikaciju Ugovora o Vojnom ordinarijatu, a posebice najvišim vlastima Ministarstva obrane i članovima Mješovitoga povjerenstva koji su s velikom kompetentnošću obavili zadaću da harmoniziraju razne prijedloge o specifičnim točkama Ugovora“.

Dr. don Tomo Vukšić je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.

Nakon što je pohađao filozofsko-teološki studij u Sarajevu, i odslužio vojsku (1977-1978), bio je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru od 1980. do 1982. Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984) te onaj iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986). Od 1986 do 1988 vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988-1991), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991) tezom: „Odnosi među katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.“

Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (od 1991 do 1994); predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992-1997); vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (od 1993. do 1998.); sudski vikar u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji (1993-2009); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (od 1998 do 2005), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine.

Sada je generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije (od 2009), profesor patrologije i ekumenske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, profesor patrologije i ekumenske teologije na Teološkom institutu u Mostaru (od 1991).

Odlično poznaje talijanski jezik; zna također njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. (kta)

 

P.s. Imenovani biskup bio je vrlo čest i drag goste naše mlade župe.

      Rado navraćao, davao podršku i savjete kako bi se što lakše 

      ostvario zacrtani plan.

 

 U ime naše župe i svih naših župljana čestitamo novom biskupu.

 Neka ga prati dragi Bog na svakom koraku. ZASLUŽIO JE!

 

                 župnik Pavo!

 

MAŠKARE 2010

 

Već od ranih sati u ovo prohladno pokladno jutro

našim sokacima mogle su se vidjeti neuobičajene nošnje

u koje su obučeni učenici naše škole. Razdragano dječje srce

nije moglo dočekati dogovoreni sat kada će svi zajedno sa

svojim učiteljicama krenuti na uobičajenu šetnju kroz selo.

Iz kuća počelo se provirivati očekujući najavljenu povorku

naših učenika. Svatko je želio vidjeti svoje dijete, kćer, sina,

unuku, praunuku ..... susjedu .. prijatelja...

Na kapijama već od jutarnjih sati stavljeni su stolovi  s toplim

čajem i mirisavim kolačima, kao da su se takmičili tko će bolje

i ljepše počastiti drage goste. Plaća se već zna., jedna slika sa

pristiglim mališanima koja će krasiti vitrinu sve do slijedećih

poklada. Majka i baka ponosno će svakoga upozoravati tko dođe

u goste da ne smije propustiti priliku i vidjeti kako su lijepi.....

 

Hvala svima! Onima koji su se spremili, kao i onima koji su ih spremili.

Kaže narodna: BOLJE JE DA PROPADNE SELO, NEGO OBIČAJ!

Dok je naših učiteljica, naših majki, na poseban  način naših mališana

neće propasti ni selo niti običaj!

ŽIVJELI I SRETNO DO GODINE!

            ;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;;

KARNEVAL, MESOPUST, POKLADE, FAŠNIK, MAŠKARE – to su sve nazivi koji označavaju „ludi“ tjedan u veljači, obično prije korizme, u kojem se ljudi maskiraju – prerušavaju u osobu o kojoj su maštali i glume nekog drugog. Od svih riječi koje se koriste u različitim dijelovima Hrvatske, izvorno hrvatska je samo riječ poklade i mesopust. To je vrijeme kad SVATKO MOŽE BITI ONO O ČEM SNIVA. To je prilika o kojoj sanjaš, a koju je lako ostvariti: BUDI ŠTO ŽELIŠ! To oblačenje predstavlja privremeni bijeg od svakodnevice, ili dobra prilika narugati se  kroz mnoštvo događanja za sve uzraste i ukuse. Karnevalskim će manifestacijama obilježiti stoljeća pokladne tradicije, mesopusne i drevne običaje koji vuku korijene iz davnine, kada su prema narodnoj predaji "grde maske" urnebesnim veseljem rastjerivale sile zla, prizivajući proljeće, slaveći rađanje novoga života.

Poklade: starohrvatski glagol klasti - prerušavati se

Fašnik  : prema njemačkoj riječi - Fastnacht - noć posta

Karneval: prema latinskoj riječi - carni vale – zbogom mesu

Maškare: prema talijanskoj riječi mascherare – prerušiti se

Mesopust: post – nejedenje mesa

 

 

Etimologija riječi karneval svoje korijene vuče iz kršćanstva. U 9. stoljeću, u vrijeme Grgura Velikog, propisuje se crkvena mjera koja predviđa da se u ponedjeljak i utorak, uoči Čiste srijede ili Pepelnice, posti. Nedjelja koja prethodi Pepelnici nazvana je dominica carnis privii (nedjelja bez mesa), a narod ju je pojednostavljeno nazvao karneval ili mesopust (bezmesje). Riječ je o običaju da se neposredno pred početak korizme, koja traje četrdeset dana, započne post.
No, u 15. stoljeću post se u najširim krugovima zamjenjuje suprotnim navikama - prekomjernim uživanjem u jelu i piću, kao i razuzdanim zabavama pod maskama, ispod kojih je sve dopušteno, jer nitko te ne može prepoznati. Švicarski povjesničar umjetnosti i kulture Jakob Burckhardt (1818. - 1897.), pišući o talijanskoj renesansi kaže da ga riječki karneval podsjeća na rimske saturnalije, u kojima se pokazuju više no slobodni prizori. Naziv karneval najvjerojatnije se iz Italije proširio cijelom Europom. Najstariji tiskani spomen riječi karneval u hrvatskom jeziku pronalazimo u knjizi »Kratko skupljene ćudoredne iliti moralne bogoslovice bosanskog franjevca Marka Dobretića«, koja je objavljena 1782. godine u Anconi.

         Od hrvatskih naziva koji se vežu uz karneval najčešće su poklade, fašnik, maškare i mesopust. Smatra se da je uz riječ post vezan i staroslavenski glagol klasti, no postoji i tvrdnja da riječ poklad označava ostavu, polog, depozit i skladište, što sugerira da se u te dane gosti ugošćuju te da se pokladaju jestvine (ostavlja meso). Po riječima povjesničara Vladimira Mažuranića (1845. - 1928.) riječ mesopust dolazi od latinske riječi carnis privium, što znači »posljednji dani mesojedja, kad treba da se pusti meso«, dok je naziv fašnik raširen u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske. Prema tumačenju, predstavlja iskrivljeni oblik njemačke riječi Fasching, čiji stariji oblik vastschang, zabilježen u 13. stoljeću, znači »ispiti posljednju čašu“.
         Zajednička crta svih ovih svetkovina jest slobodnije i opuštenije ponašanje. Upravo stoga, i zbog mogućnosti da za kratko vrijeme budeš netko ili nešto drugo, karnevali će, i dalje osvajati ljude diljem svijeta.

 

 

 

Popis ubijenih svećenika BiH u II svjetskom ratu 

Priredio: Vlado Jagustin, svećenik u Živinicama

1.  Adamčik fra Bruno, profesor, star 37 godina. Rođen je 1908. godine u Konjicu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1932. godine za svećenika. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Ubijen na Križnom putu u svibnju 1945. godine. 

2. Anić vlč. Mladen, svećenik uhvaćen u Pajićima kod Solakove Kule od partizana koji su bili stacionirani u Kutama kraj Prozora. Odveli su ga svezana ispod sela prema Sa stavcima u banjalučici i dolje kod rijeke ubili na lokaciji Prva Gruda nedaleko od izvora. Nitko ga nije smio shraniti. Luka Ivanko iz Pajića svjedoči da ga je on pokopao. Priča: «Bio je sav u krvi, izrešetan metcima. Iskopali smo, u blizini sela Vratne gore, nedaleko od mjesta stradanja, grob i tu smo ga ukopali. Bio je u civilnom odijelu, mršav, srednje visine, s oputnjacima na nogama. Sve se to zbilo u jesen, između 10. i 15. listopada 1945. godine. Najprije je postavljen drveni križ, a poslije smo se zavjetovali ja i Marko Ivanko i naručili klesani križ. Mislim da je svećenik iz Drinovaca, a prema nekima iz Mamića, te da mu je zadnja župa bila negdje u Šibeniku.».

3. Bakula don Ante, svećenik star 58 godina. Rođen je 1884. godine u Posušju. Nakon završenog školovanja u rodnom mjestu, Mostaru, Travniku i Sarajevu zaređen je 29.6.1909. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Bjagaju, Viru kod Posušja i u Gornjem Hrasnu. Partizani su ga krajem travnja 1942. godine danima mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sjeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili  i bacili u jamu u Vlahovićima kraj Ljubinja. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. 

4. Baltić fra Viktor, svećenik star 40 godina, rođen 1903. godine u Livnu. Nakon završenog školovanja zaređen  1928. godine za svećenika provincije Bosne Srebrene.  Bio je na službi   župnik u Suhom Polju na Kupreškoj visoravni i župnik u Ljubunčiću kraj Livna. 8. veljače 1943. godine partizani su ga zatvorili, mučili i ubili u zatvoru u Livnu. 

5. Bandić vlč. Branko, svećenik star 48 godina. Rođen 1897. godine u Banja Luci. Nakon završenog školovanja zaređen je 1921. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je upravitelj župe Devetine. Partizani su ga ubili u zatvoru u Banja Luci 1945. godine.

6. Barbarić fra Marko, star 80 godina. Rođen 1865. godine u Šiljevištima kraj Vitine. Nakon završenog školovanja zaređen je 1887. godine za svećenika. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bivši župnik živio je u samostanu na Širokom Brijegu na glasu svetosti, rođeni brat sluge Božjeg Petra Barbarića. Upucan samokrijesom od partizana 7.2.1945. godine, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu, spaljen i zatrpan. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici.

7. Barišić vlč. Jakov, župnik u Gradačcu, rođen 05.09.1890. godine u Dobrinji, župa Modriča. Bio je prvi stradali svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Zaređen je za svećenika 02.09.1913. godine. Iste godine imao je Mladu Misu i pomaže tog ljeta župniku u Modriči. Sljedeće godine 1914. župnik je u Pećinama više Travnika, a 1918. godine opet je župnik u planiskoj župi Rostovu na Sebešiću. Sljedeće godine kratko 1919. godine župnik je u Golom Brdu, danas župa Kandija kod Bugojna. Iste godine odlazi za župnika u Gradačac gdje ga zatiče smrt u petak 15.05.1942. godine. Napisao je svom školskom prijatelju 28. travnja 1942. godine, kanoniku Marku Nediću u pismu, koji se tada nalazio u Sarajevu,  ove riječi: «Mi smo u opsadnom stanju, od četnika ugroženi od konca veljače sve do danas dan i noć… Da se Bog smiluje, ako ovo još malo potraje, mi smo za ovu godinu gotovi, jer pomoći nema, a opasnost od hajduka bit će još veća, kad zelena šuma sklopi svuda. I moja je kuća prva na udaru, a blizu su dolazili. Moli se za ovaj narod, koji si uvijek volio, a ne zaboravi ni mene, dok sam živ, a pogotovu, ako čuješ, da sam poginuo. Još bi bila dobra smrt, kako je strašno živ zapasti u ruke krvoloka!». Četnici su provalili ujutro oko 6 sati u Gradačac oko 15. svibnja 1942. godine. Župnik Barišić počeo je zvoniti na uzbunu crkvenim zvonom i tu su ga četnici uhvatili pred crkvom, tukli, ismijavali te na kraju i masakrirali. Koža mu je bila od polovice glave pa preko čela sve do brade, sa skoro čitava lica zguljena, usnice izrezane, pod vratom je bio preklan, a na tijelu znaci pušćanih i revolverskih hitaca. Kada su ogulili kožu s glave mučitelji su po živim ranama posipali sol.  Zahvaljujući činjenici da je ubijeno samo sedam osoba te da su preživjeli brojni autentični svjedoci ovoga zločina, brzo je zabilježen I objavljen način pogibije Jakova Barišića.  Prema kanoniku Marku Nediću, jednome od dva suvremena svjedočanstva autentičnih svjedoka, cjeli događaj se zbio ovako: “U petak u 6 sati u jutro primjeti momak (tj. Barišićev poslužitelj), da se bježi, i upozori prečasnog da bježi i momak pobjegne. U času već je rulja bila blizu, a siromah prečasni poleti u zvonik i počne zvoniti na uzbunu, i samo je stigao dvaput potegnuti konopcem, i bio je u njiohovim rukama. Da je sve ovako, pričaju njegovi najbliži i jadna stara majka. Gonili su ga do bunara, tu su ga tukli i rekli mu: Reci da si Srbin, a on glasno reče: Nikad, ono što sam to i ostajem Onda ćeš poginuti. Neka, ne žalim za svoju vjeru, domovinu i narod umrijeti. Prekrsti se i glasno počne moliti Očenaš, a krvnici opsuju njegovu molitvu i Pavelića i sruše ga na zemlju. Zapovjednik-komadant Trebavskog čeničkog odreda iz susjednog sela Skugrića bio je pravoslavni pop Savo Božić, a komandir čete Savo Nikić. Partizani su kasnije pjevali pjesmu: «Pope Savo i ta tvoja brada, čupat će je trinaesta brigada», označujući kolioki je bio krvolok i da je dodijao čak i partizanima. Ubijena su još šestorica katolika zajedno sa župnikom. Pokopan je 18. svibnja 1942. godine na mjesnom groblju.

8. Barišić vlč. Krešimir, star 34 godine. Rođen je 27. srpnja 1907. godine u Jajcu. Odrastao je i školovao se u sirotištu trapista kod Banja Luke. Nakon završenog školovanja zaređen je 1933. godine za svećenika Baljalučke biskupije. Bio je kapelan u Banjoj Luci i župnik u Krnjeuši. Partizani zajedno s četnicima živog strahovito mučili, izmasakrirali tako što su mu odrezali neke dijelove tijela te su ga živoga  zapalili u župnoj crkvi u Krnjeuši u kolovozu 1941. godine. U crkvi su našli samo bedra koja nisu izgorjela.

9. Barišić vlč. Stipo, rođen 1918. godine na Ceru, kod Dervente. Poslije završene osnovne škole, te završenog školovanja za spremanje svećenika u katoličkim ustanovama u Travniku i Sarajevu, zaređen za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1944. godine. Putujući vlakom tri dana prije svoje Mlade mise pri napadu angloameričkih zraklopova na vlak 06. srpnja 1944. godine ranjen je od bambardiranja u vlaku između Želeće i Žepča. Na putu do bolnice prema Doboju  izdahnuo je u svojoj 26. godini života. 

10 . Barišić fra Stjepan, star 62 godine. Rođen je 23.1.1882. godine u Podhumu kod Konjica u Neretvici. Pučku školu završio je u Kreševu, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Livnu. zaređen je u Petrićevcu 1905. godine za svećenika provincije Bosne Srebrene. Župnik je u Stratinskoj i Podhumu, vikar u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Partizani su ga uhvatili, odveli iz župskog ureda strijeljali u šumi u selu Kute 03.02.1944. godine u prozorskoj općini. Nije bio pokopan, psi su razvlačili njegove kosti dvojice ubijenih katolika s njime, a njegove nisu dirnuli. Kasnije su seljani sakupili njihove kosti i sahranili zajedno s fra Stjepanom na mjestu gdje su ubijeni kraj potoka. Danas je to uređen grob.

11. Bebek fra Kazimir, star 44 godine. Rođen je 1901. godine u Vitini. Nakon završenog školovanja zaređen je 1927. godine za svećenika. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hrecegovini. Bio je župnik u Klobuku i u Pločama. Ozna ga je 14.7.1945. godine odvela iz samostana u Mostaru, osudila na smrt, svezala žicom, strijeljala i bacila u Neretvu zajedno s Bencun fra Josipom. 

12. Bencun fra Josip, star 76 godina. Rođen je 1869. godine u Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je 1893. godine za svećenika. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Izbičnom 1928. do 1937. godine. U mirovini je bio na Širokom Brijegu i u Mostaru. Prilikom “čišćenja” Mostara od Hrvata, partizani su ga 14.2.1945. godine odveli iz samostana u Mostaru, svezali žicom, strijeljali i zajedno s Bebek fra Kazimirom bacili u Neretvu. 

13. Bilogrivić msgr. dr. Nikola, star 54 godine. Rođen je 1893. godine u Tuzli. Nakon završenog školovanja zaređen je 1916. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Ozna ga je strijeljala 1947. godine u Banjoj Luci. Bio je banjalučki župnik i povjesničar.

14. Bockmann vlč. Josip, star 35 godina. Rođen je 1910. godine u Novoj Topoli. Nakon završenog školovanja zaređen je 1936. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je župnik u Glamoču i Prijedoru. Partizani su ga zajedno s fra miroslavom Buzukom natjerali da iskopaju raku – grob. Nakon mučenja potajice su ih strijeljali 22. 2. 1945. godine pokraj mjesta Šipulje kod Sanskog Mosta. 

15. Bošnjak don Nikola, svećenik star 36 godina. Rođen je 1909. godine u Ljutom Dolcu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1934. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Trebimlji i Prenju. Poslije toga je vojni dušobrižnik u Sarajevu. Povukao se iz Sarajeva s vojskom i civilima 1945. godine prema Bleiburgu. Englezi su ga izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali u šumi Macelj 1945. godine. 

16. Božić fra Dobroslav, svećenik star 42 godine. Rođen 1903. godine u Potočanima kod Odžaka. Nakon završenog školovanja zaređen je 1925. godine za svećenika provincije Bosne Srebrene. Bio je vikar u samostanu Kreševo. Nestao 1945. godine i nema nikakvih podataka o njegovoj smrti.

17. Bralo vlč. Božidar, svećenik star 38 godina, rođen 1907. godine u Brini kod Livna. Nako završene osnovne škole u Livnu, gimnazije u Travniku i teologije u Sarajevu, zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1932. godine. Bio je župnik na Marindvoru u Sarajevu. Dolaskom partizana na vlast, objesili su ga u Sarajevu 1945. godine.

18. Brekalo vlč. Zvonimir, svećenik star 28 godina. Rođen je 1916. godine u Bosanskoj Gradišci. Nakon završenog školovanja zareden je 1939. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Odveden u jasenovački logor. Umro je od tifusa 1944. godine kao zatvorenik u Jasenovcu.

19. Briševac fra Danijel, star 54 godine. Rođen 1890. godine u Volaru kraj Prijedora. Nakon završenog školovanja zaređen je 1915. godine za svećenika provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Bihaću, Sanskom Mostu, Volaru, Petrićevcu i Stratinskoj. Četnici su ga iz Stratinske odveli i nakon mučenja i zlostavljanja strijeljali  25. kolovoza 1944. godine u Stratinskoj. 

20. Brković fra Augustin, star 32 godine. Rođen 1913. godine u Varešu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1939. godine za svećenika provincije Bosne Srebrene. Bio je kapelan u Tramošnici. Partizani su ga ubili pri povlačenju prema Bleiburgu 1945. godine. 

21. Buconjić don Ante, svećenik star 36 godina. Rođen je 1909. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je 1935. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Vinici i u Prenju. Kasnije je obavljao dužnost vojnog dušobrižnika. Englezi su ga izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali u šumi Macelj 1945. godine.

22. Buzuk fra Miroslav, star 39 godina. Rođen je 1906. godine u Briševu kraj Sanskog Mosta. Svoju Mladu misu imao je 1928. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene.  Vršio je službu župnika u Volaru i Doljanima, te gvardijana u samostanu Plehan kod Dervente. Po naređenju partizana, nakon što su on i velečasni Josip Bockmann iskopali raku – grob, partizani su ih nakon mučenja  i poniženja potajice strijeljali kraj mjesta Šipulje kod Sanskog Mosta u veljači, 22. 2. 1945. godine.

23. Čolak fra Dane, star 32 godine. Rođen je 1916. godine u Mamićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1941. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan u Drinovcima. Englezi su ga u svibnju 1945. godine na prijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga ubili i zatrpali u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji.

24. Ćosić fra Efrem, star 26 godina. Rođen 1919. godine  u Kulini kod Dervente. Zaređen za svećenika 1943. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Partizani su ga uhvatili i strašno mučili zajedno s fra Ljudevitom Josićem. Ubili su ga u Tuzli 1945. godine.

25. Ćurić fra Anđeo, star 31 godinu. Rođen je 1914. godine u Srđevićima, župa Bila. Za svećenika je zaređen 1938. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je vojni svećenik. Partizani su ga uhitili I strijeljali 14.7.1945. godine u Zagrebu. 

26. Čalušić fra Marko, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Potočanima kod Odžaka. Zaređen je za svećenika 1937. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Sivši u Usori. Nestao je 1945. godine i nema nikakvih podataka o njegovom nestanku.

27. Čondić fra Alojzije, star 28. godina. Rođen je 1917. godine u Livnu. Zaređen je za svećenika 1941. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. OZNA ga je ubila u lipnju 1945. godine. Nema nikakvih podataka o okolnostima njegove smrti i pokopa. 

28. Čondrić vlč. Emil, rođen 1918. godine u Želeći kod Žepča. Nakon završene osnovne škole, gimnazije u Travniku, teologije u Sarajevu, zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1942. godine.  Ozna ga je ubila 8.8.1945. godine na planini Zvijezda kod Vareša u 27. godini života sa još dvije časne sestre i sedmoricom katolika. Kasnije se doznalo da je zakopan u selu Brgule iznad Vareša. Imao je  još brata svećenika Ivana blizanca, kojega je JNA osudila na smrt i strijeljala. Treći brat im je dugo godina bio svećenik i poslije rata služio na mnogim mjestima. 

29. Čondrić vlč. Ivan, rođen 22.2.1918. godine u Želeći kod Žepča, sin Stjepana i Ane rođene Knežević. Prva dva razreda osnovne škole završava kod časnih sestara Milosrdnica u Žepči, druga dva u Zenici, gimnazije u Travniku, teologije u Sarajevu, zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 9.2.1941. godine. Bio je kapelan u Modriči i Morančanima, te župnik u Rostovu i kateheta u Sarajevu. Imenovan je 14.7.1945. godine župnikom u Žepču, ali nikad nije preuzeo tu službu. Presudom vojnog suda VI armije osudila ga je 28.12.1945. godine na smrt strijeljanjem  u Sarajevu u 28. godini života. Prema saznanju obitelji Čondrić presuda je izvršena tek 24.2.1946. godine. Za grob mu se ne zna.

30. Čurčić mrgr. Antun, star 75 godina. Rođen 1869. godine u Grahovniku. Zaređen za svećenika 1899. godine. Bio je generalni vikar Banjalučke biskupije. Partizani su ga teško ranili pri napadu na Banja Luku, te umire od zatrovanja rane 09. siječnja 1944. godine. 

31. Dragičević fra dr. Marko, profesor, star 43 godine. Rođen je 1902. godine u Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1929. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Profesor je klasika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1935. do 1945. godine. Partizani su ga iz crke u Izbočnom od oltara odveli  i sa katehetom iz Mostara Mandić fra Nevinkom  11.2.1945. godine  nakon teškog mučenja obojicu ubili. Do danas za grobove im se ne zna. 

32. Dujlović vlč. Anto, star 29 godina. Rođen je 1914. godine u Ružićima. Nakon završenog školovanja zaređen je 1939. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Župnik je u Gumjeri. Četnici ga izboli nožem sa 16 uboda, a zatim strijeljali i bacili u jamu kraj Gumjere kod Prnjavora 11. srpnja 1943. godine. 

33. Dujmušić vlč. Dragan, rođen 1899. godine u Polju, župa Dolac, kraj Travnika. Nakon završenog školovanja u Dolcu, Travniku i Sarajevu zaređen je za 29.6. 1922. godine za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. Bio je kateheta u Tuzli, te župnik u Zvorniku i Morančanima kod Tuzle. Partizani su ga odveli iz Morančana osudili na smrt i istog dana 7. listopada 1943. godine strijeljali u 44. godini života, u Par Selu kod Tuzle. 

34. Elez vlč. Anto, rođen 1914. godine u Ogorju Donjem kod Šibenika. Nakon završenog školovanja zaređen za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1941. godine. Bio je kateheta u školi. Partizani su ga ubili pri povlačenju 1945. godine. 

35. Galić fra Križan, star 74 godine. Rođen je 1870. godine u Gorici. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1893. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u mnogim župama u Hercegovini, a 1944. u mirovini u Međugorju. Narod ga je smatrao fratrom čudotvorcem. Partizani su prilikom napada na Međugorje 30 listopada 1944. godine bacili ručnu bombu u župni stan od koje je poginuo. Ukopan na groblju Kovačica. 

36. Gašpar – Gačić fra Filip, star 52 godine. Rođen je 1893. godine u selu Ambar u Roškom Polju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1917. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Šuici, Seonici i Gradnićima. Partizani su ga u veljači odveli iz župnog stana u Gradnićima i ubili 6. veljače 1945. godine. Ukopan na groblju Podadvor u Čitluku. 

37. Gelić fra Tomislav, star 31 godinu. Rođen 1913. godine u Vitezu. Nakon završenog školovanja za spremanje svećenika zaređen je za svećenika 1940. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Bugojnu. Partizani su ga uhvatili i strijeljali 09. rujna 1944. godine u Bugojnu zajedno s fra Stankom Karinom koji je tri puta preživio strijeljanje.

38. Glavadanović fra Berislav, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Fojnici. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Englezi su ga izručili Titovim partizanima u Bleiburgu u svibnju 1945. godine. Ubijen je od partizana negdje na “križnom” putu 1945. godine.

39. Glavaš fra Radoslav, star 36 godina. Rođen je 1909. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1933. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1942. do 1945. godine. U isto vrijeme načelnik je u ministarstvu pravosuđa i član Bogoštovlja NDH u Zagrebu. Kada su partizani došli u Zagreb, osuđen je na smrt i obješen 27. svibnja 1945. godine. Do danas mu je grob nepoznat.

40. Gospodnetić vlč. Juraj, star 31 godinu. Rođen 1910. godine u Postirama na Braču. Nakon završenog školovanja zaređen je 1938. godine  za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je župnik u Bosanskom Grahovu. Uhitili su ga poslije nedjeljne sv. Mise, vodili ga kao medvjeda po Grahovu i četnici su ga nakon okrutnog mučenja izmasakrirali i nabili na ražanj te živog ispekli pred majkom kraj Bosanskog Grahova 27. srpnja 1941. godine, a za njegov grob se ne zna.

 

41. Grabovičkić fra Karlo, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u mjestu Dokanj, župa Drijenča kod Tuzle. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1941. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je vojni svećenik i povukao se zajedno s vojskom prema Bleiburgu. Ubijen je od partizana u šumi Macelj u svibnju 1945. godine.

42. Grebenarević fra Bono-Bonaventura, star 59 godina. Rođen je1884. godine u Biloj kraj Livna. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1909. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Župnik je u Podhumu kraj Livna. Partizani su ga odveli 1943. godine u zatvor u Livnu gdje je mučen i ubijen 1.12.1943. godine. 

43. Greilach o. Severin, svećenik Trapist, star 76 godina. Rođen je 1871. godine u St. Stefanu u Njemačkoj. Za svećenika je zaređen 1897. godine. Član je Reda reformiranih Cistercita - Trapista u Opatiji Marija Zvijezda kraj Banja Luke. Umro od gladi u sabirnom logoru u Kovinu u Bačkoj 1947. godine.

44. Grubišić fra Zvonko, star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Posuškom Gracu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1940. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini.  Bio je kapelan na Humcu i u Mostarskom Gracu zajedno s još petoricom franjevaca. Partizani su ga ubili 6. veljače 1945. godine u Mostarskom Gracu. Eshumiran i ukopan 1971. godine u širokobriješkoj bazlici.  

45. Gujić fra Eugen, star 37 godina.  Rođen je 1905. godine u Fojnici. Nakon završenog školovanja za spremanje svećenika zaređen je za svećenika 1927. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je samostanski vikar u Fojnici. Nakon prijekog suda strijeljali su ga domobrani  u Zagrebu 3. rujna 1941. godine nakon srpske podvale i optužbe da je ubio pravoslavnog svećenika 27. travnja u Bilješevu kod Kaknja.. U času kad je bio ubijen, nije bio svećenik ni fratar. Prešao je u svjetovne svećenike I upravljao župom Prilišće kod Karlovca. Zbog neuredna života otpušten je iz svećeništva.

46. Gujić fra Tvrtko, star 38 godina. Rođen je 1907. godine u Fojnici. Nakon završenog školovanja za svećenika zaređen je 1929. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je gvardijan u Fojnici do 1944. godine.  Partizani su ga strijeljali 14.7.1945. godine u Zagrebu. 

47. Idžotić fra Ognjen, star 42. godine. Rođen 1903. godine u Jajcu. Nakon završenog školovanja zaređen za svećenika 1928. godine i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio  je župnik u Foči kod Doboja. Partizani su ga uhitili i ubili 1945. godine u župi Foča između Doboja i Dervente. 

48. Ivandić vlč. Marijan, rođen 1902. godine u Brezicima, župa Radunice. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1926. godine. Bio je župnik u Odžaku. Dok je njegov narod ostao boriti se za vlastita ognjišta, on je s malobrojnima povukao se prema Bleiburgu. Partizani su ga u 43. godini života zajedno s ostalim zarobljenicima ubili u Macelju ( Maceljske šume) 1945. godine.

49.Ivandić vlč. Mato, rođen  je 1909. godine u selu Brezice u župi Radunice, kod Maglaja. Nakon završenog školovanja u katoličkim ustanovama zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1937. godine. Vršio je službu katehete u Derventi. Partizani su ga u njegovoj 36. godini života uhvatili prilikom povlačenja, ubili i bacilli u Jazovku 1945. godine.

50. Ivanković fra Ćiril, star 67 godina. Rođen je 1878. godine u Rakitnu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1900. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u brojnim župama i samostanima Hercegovine. Od 1939. godine u mirovini je na Humcu i u Gradnićima. Partizani su ga ubili 6. veljače 1945. godine u Gradnićima. Ukopan u groblju Podadvor u Čitluku. 

51. Ivanović fra Ivan, star 28 godina. Rođen 1917. godine u Gornjoj Skakavi, župa Dubrave kod Brčkoga. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1942. godine  i član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je kapelan u Busovači. Povukao se zajedno s vojskom i civilima prema Austriji. Partizani su ga ubili u šumi Macelj 1945. godine.

52. Jelavić fra dr. Bono, star 47 godina. Rođen je 1898. godine u Veljacima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1923. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Najprije je bio vjeroučitelj u Mostari, profesor na Širokom Brijegu, te župnik u Međugorju i Vitini. Partizani su ga ubili 11.5.1945. godine kraj Velike Gorice kod Zagreba.

53. Jelčić fra Andrija, star 41 godinu. Rođen 1904. godine u Stubici. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1930. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bi je župnik u Čapljini, te župnik i gvardijan na Širokom Brijegu. Partizani su ga 8.2.1945. godine odveli sa Širokog Brijega iz fratarske hidrocentrale gdje su se bili fratri s narodom  sklonili zbog granatiranja i ubili negdje na putu za Split. 

54. Josić fra Ljudevit, star 26 godina. Rođen 1919. godine u Ljubiji. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Partizani su ga strijeljali 1945. godine u Tuzli zajedno s fra Efremom Ćosićem.

55. Jurčić fra Maksimilijan, star 32 godine. Rođen je 1913. godine u Ružićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan u Blizancima, Gorici. Partizani su ga kao župskog vikara sa Humca i drugog meštra novaka odveli i ubili 28. siječnja 1945. godine negdje  u Vrgorcu, ali mu se za grob ne zna. 

56.Jurić vlč. Dragutin, rođen 1903. godine u Radešinu kod Konjica. Nakon završenih škola u katoličkim ustanovama za spremanje svećenika zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1928. godine. Bio je župnik na Uzdolu u ramskoj dolini kod Prozora i kateheta u Doboju. Prilikom povlačenja patrizani su ga uhvatili u Zagrebu i strijeljali  u njegovoj 42. godini života 1945. godine. 

57. Jurković fra Julijan, star 43 godine, gvardijan i župnik samostana Rama- Šćit, prva žrtva franjevačke provincije Bosna Srebrena. Rođen je 8. listopada 1898.. godine u Johovcu kraj Doboja, župa Foča. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1923. godine. Obnašao je dužnosti kapelana I župnika u više župa: Plehanu, Sutjesci, Varešu, Sasini, Sanskom Mostu, Foči, Nišu, Fojnici te Rama-Šćit.Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Partizani su u noći između 13. i 14. srpnja 1942. godine provalili u Ramu i zapalili crkvu. Po iskazu domaćih seljana partizani su uhvatili fra Julijana na putu prema selu Kopčići, doveli u jednu kuću na Šćitu, mučili i prerezali pilom za rezanje drva u Rami 14.07.1942. godine. Ni za njegovgrob  se ne zna.

58. Köck vlč. Alojzije, njemački vojni svećenik, veliki prijatelj Hrvata, koji je dobro naučio govoriti hrvatski jezik. Djelovao je pri vojsci u Bosni i Hercegovini, na terenu Vrhbosanske nadbiskupije. Partizani su ga uhvatili, mučili u Gostovićkom bazenu i ubili na najokrutniji način 1942. godine.

59. Karlović fra Velimir, star 31 godinu. Rođen 1914. godine u Dubici kod Odžaka. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Nakon izručenja hrvatske vojske i civila od strane Engleza Titovim partizanima u svibnju 1945. godine u Bleiburgu, partizani su ga likvidirali u poznatim “marševima smrti”  u svibnju 1945. godine.

 

60. Katavić fra Anto, star 43 godine. Rođen je 1902. godine u Busovači. Nakon završenog školovanja za spremanje svećenika zaređen je za svećenika 1926. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Brestovskom.  Partizani su ga ubili u šumi Macelj 1945. godine.

61. Kaurinović msgr. Josip, star 67 godina. Rođen 1875. godine u Šehovcima kod Sanskog Mosta. Nakon završenog školovanja zaređen 1901. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je župnik i dekan u Prijedoru. Četničko – partizanske snage pri napadu na Prijedor 16. svibnja 1942. godine ubili su ga nakon što je 12 sati hrabro branio župni dvor.

62. Ključević fra Vlado, star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Foči. Nakon završenog školovanja u katoličkim ustanovama, zaređen je za svećenika 1941. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je kapelan u Sivši u Usori. Partizani su ga ubili u Sivši 1945. godine. 

63. Konjevod don Lovro, svećenik star 28 godina. Rođen je 1917. godine u Hutovu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1942. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Rotimlji i vojni dušobrižnik u Mostaru. Stradao prilikom partizanskog napada na vlak Mostar – Sarajevo u noći između 13. i 14. 2. 1945. godine. 

64. Kožul fra Julijan, star 39 godina. Rođen je 1906. godine u Ljutom Dolcu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1932. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hecegovini. Bio je župnik u Seonici, Drinovcima i u Veljacima. Partizani su ga ubili 10 veljače 1945. godine u Ljubuškom zajedno s fra Paškom Martincem. Do danas mu se za grob ne zna. 

65. Kožul fra dr. Tadija, star 36 godina. Rođen je 1909. godine u Mokrom, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1933. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Profesor je kalsika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu I odgajatelj u konviktu. Partizanii su ga 7.2.1945. godine ispekli živa na vatri. Nađen je s izgorenim brevijarom u ruci. Ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu. Eshumiran 1971. godine I sahranjen u širokobriješkoj bazilici. 

66. Kraljević fra Krsto, star 50 godina. Rođen je 1895. godine u Grljevićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1921. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini.  Bio je župnik na službi u Humcu, Slanom, Tomislavgradu i profesor na Širokom Brijegu. Upucan samokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom brijegu, tu spaljen i zatrpan. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici. 

67. Kraljević fra Stanislav, star 74 godine. Rođen 1871. godine u Mokrom, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1894. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik I gvardijan u više župa. Od 1928. do 1937. godine župnik je u Rasnom. Od 1937. godine u mirovini je u samostanu na Širokom Brijegu. Upucan samokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom brijegu, spaljen i zatrpan. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici. 

68. Krešić don Martin, svećenik star 64 godine. Rođen je 1880. godine u Donjem Hrasnu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1903. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Trebimlji, Rotimlji i Gabeli. Partizani su ga u veljači 1945. godine odveli iz župne kuće u Gabeli i strijeljali.

 

69. Križić fra Jakov, star 52 godine. Rođen je 1893. godine u Roškom Polju.Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1917. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hecegovini. Bio je župnik u Jablanici, Čerinu i u Čitluku.Partizani su ga odveli iz Čitlika i ubili 9. veljače 1945. godine.Ukopan u groblju Podadvor u Čitluku. 

70. Leventić fra Žarko, star 26 godina. Rođen je 1919. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan na Širokom Brijegu od 1944. do 1945. godine. Upucan samokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu, tu je spaljen i zatrpan. Eshumiran je 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici. 

71. Lipovac fra Zvonko, star 31 godinu. Rođen je 1914. godine u Petrićevcu kod Banja Luke. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je student i voji svećenik. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali na “križnim putu” 1945. godine. 

72. Lončar fra Slobodan, star 30 godina. Rođen 1915. godine u Vinjanima, župa Vir. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1940. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan na Širokom Brijegu. Partizani su ga kao župskog vikara iz Drinovaca odveli i strijeljali 13.2.1945. godine u Ljubuškom.

73. Majić don Andrija, mlađi, svećenik star 35 godina. Rođen je 1910. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je 1935. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Trebimlji i Vinici. Našao se u koloni pri povlačenju vojske i civila prema Bleiburgu. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali 15.7.1945. godine I bacilli u jamu jazovku kod Žumberka.

74. Majić fra Bonifacije, star 62 godine. Rođen je 1883, godine u Vitini. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1906. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Profesor je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, kateheta u Mokrom i u Lištici, graditelj konvikta i gimnazije. Od 1944. godine je u mirovini na Širokom Brijegu. Partizani su ga odveli iz fratarske hidrocentrale gdje se bio sklonio s narodom i fratrima od granatiranja i ubili 1945. godine negdje na putu prema Splitu.

75. Majić vlč. Marijan, rođen 1914. godine u Vinjanima Donjim kod Imotskog u Hrvatskoj. Za svećenika je zaređen 1941. godine. Bio je na službi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na Palama i u istočnoj Bosni kao vojni svećenik. Nakon izručenja hrvatske vojske i civila od strane Engleza Titovim partizanima u Bleiburgu u svibnju 1945. godine, partizani su ga ubili u 31. godini života na “marševima smrti” 1945. godine negdje u Sloveniji.

76. Mandić fra Nevinko, star 37 godina. Rođen je 1908. godine u Lisama, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1932. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kateheta u Mostaru od 1933. do 1945. godine. Partizani su ga 11.2.1945. godine zajedno s profesorom sa Širokog Brijega Dragičević fra dr. Markom u Izbočnom gdje su služili sv. Misu od olatara odveli, mučili i ubili na nepoznatom mjestu. Do danas im se za grobove ne zna. 

77. Marijan vlč. Jerko, star 30 godina. Rođen 1915. godine u Briševu kraj Stare Rijeke. Nakon završenog školovanja zaređen je 1940. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Englezi su ga na prijevaru izručili Titovim partizanima, koji su ga likvidirali u strašnim “marševima smrti” u svibnju 1945. godine.

 

78. Markotić fra Svetislav, mladomisnik, star 24 godine. Rođen je 1921. godine u Grabovniku. Nakon završenog školovanja zeređen je za svećenika 1944. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja marijina u Hercegovini.  Englezi su ga kao mladomisnika u svibnju 1945. godine na prijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga ubili i pokopali u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji.

79. Martinac fra Paško, star 63 godine. Rođen je 1882. godine u Dragićini, župa Čerin. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1907. godine. Bio je župnik u mnogim župama, a od 1943. godine u mirovini na Humcu. Partizani su ga zajedno s fra Julijanom Kožulom ubili 10 veljače 1945. godine u Ljubuškom. Do danas mu se za grob ne zna.

80. Marušić vlč. Josip, rođen 1920. godine u Sarajevu. Nakon završenog školovanja u katoličkim ustanovama za školovanje svećenika zaređen je za svećenika 1943. godine u Sarajevu. Poslije Mlade mise bio je kapelan u Modriči.  Kao i mnogi pred dolaskom partizanske vlasti povukao se prema Austriji u Bleiburg. Nakon izručenja hrvatske vojske i civila od strane Engleza Titovim partizanima u Bleiburgu u svibnju 1945. godine, partizani su ga ubili u 25. godini njegova života na “marševima smrti”  1945. godine.

81. Matoš fra Miroslav, star 32 godine. Rođen je 1913. godine u Sarajevu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Sivši. Partizani su ga uhvatili i odveli te ga pokraj Sivše ubili 1945. godine.

81. Mihaljević vlč. Alojzije, rođen 1921. godine u Sarajevu. Nakon završene osnovne škole, sjemeništa u Travniku I teologije u Sarajevu zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1944. godine.  Nije primio stalnu službu u pastoralu, nego je ostao u bogosloviji kao ekonom i pomagao u nabavljanju hrane za bogosloviju. Partizani su ga odveli u logor u Sarajevu 1945. godine i ubili u 24. godini  njegova  života. 

82. Mikulić fra Darinko, star 26 godina. Rođen je 1919. godine u Kočerinu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima u svibnju 1945. godine koji su ga likvidirali u šumi Macelj na lokalitetu Lepa Bukva. Eshumiran 1992. godine. Kosti nestručno obrađene bile sve do 2005. godine na Šalati na patologiji pa vraćene i sahranjene 22.listopada 2005. godine u temelje novosagrađene crkve Muke Isusove u zajedničku grobnicu..

83. Miletić vlč. Ivan, rođen 1913. godine u Starom Petrovom Selu. Nakon završenih škola za spremanje svećenika zaređen je za svećenika Vrhbosaanske Nadbiskupije 1939. godine. Duhovni pomoćnik je u Derventi, nakon Mlade mise, vojni svećenik, župnik u Goraždu i Višđegradu. Kapelan je 1943. godine u Bijeljini, gdje su ga partizani uhvatili, mučili i ubili 26. studenoga 1943. godine u njegovoj 30. godini života. Kapelan u Modriči Rikard Weiss u župskom uredu u Modriči partizanskim vlastima je rekao: “Zašto ste ubili moga kolegu kapelana u Bijeljini”, i taj priogovor ga je koštao glave sledeće godine kao i pokojnog Ivana. 

84. Miličević fra Lujo,mladomisnik, star 26 godina. Rođen je 1919. godine u Studencima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Englezi su ga, kao studenta bogoslovije, u svibnju 1945. godine na preijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga ubili i sahranili u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji. 

85. Mioč fra Borivoj, star 36 godina. Rođen je 1907. godine u Livnu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1932. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Žeravcu kod Dervente, u Vidošima i Ljubunčiću kraj Livna. Partizani su ga odveli iz Ljubunčića u noći između 06. i   07. 1944. godine u Glamoč. Prije smrti su ga strašno mučili i na kraju ga potkovali kao konja, te je tako i izdahnuo. 

86. Naletilić fra Stjepan, star 38 godina. Rođen je  1.11.1906. godine u Lisama kod Širokog Brijega. Nakon završenog školovanja u Širokom Brijegu i Mostaru i Fribourgu u Švicarskoj zaređen je za svećenika 5.11.1933. godine. Bio je kapelan na Humcu i u Tomislavgradu te župnik u Kongori. Prema nekima odveli su ga “komunistički odredi” 17.05. 1942. godine i ubili. Prema drugim izvorima  između 19. i 20. svibnja 1942. godine zarobili su ga u župnoj kući “srbo-četnici iz susjedstva” i odveli prema Riliću na Kupreškoj Visoravni pa su ga oko 24.5.1942. godine ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru te ga tako živoga pekli, doslovno je izgorio. Prema istraživanju iz 1976. godine, skupina Srba i Muslimana čija su imena zabilježena, pod vodstvom Bože Miškovića iz sela Baljaka nasilno su odvela fra Stjepana iz župske kuće I u šumi Ravašnici iznad Vukovskog kod Kupresa razapinjali su ga na jednoj jeli I potom ga pekli na ražnju. Do danas mu je grob nepoznat.

87. Neumann o. Alojzije, svećenik, star 70 godina. Rođen je 1877. godine Gross Strehlitzu u Njemačkoj. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1902. godine. Član Reda reformiranih Cistercita – Trapista u Opatiji Marija Zvjezda kod Banja Luke.Umro je od gladi 1947. godine u sabirnom logoru u Kovinu u Bačkoj.

88. Nestor vlč. Maksimilijan-Waldemar,star 53 godine. Rođen 12. prosinca 1888. godine u Gross – Strehlitzu u Njemačkoj. Nakon završenog školovanja zaređen je 2. veljače 1917. godine za svećenika kao trapist, da bi 1931. godine prešao u djecezanske svećenike banjalučke biskupije. Bi je na službi u Ljubunčiću kod Livna, zatim župnik u Bosanskom Petrovcu. Četnici i partizani Srbi 27.7.1941. godine napali su šumski vlak s hodočasnicima koji su se vraćali s proslave Sv. Ane  u Kninu i ubili župnika. Odsjekli su mu glavu natakli na kolac i nosili u povorci. Zarobili su I sve vjerniuke katolike, svezali ih I odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve zajedno s župnikom Nestorom 27. srpnja pobili kod jame Golubnjača I bacili u nju. Ovaj napad na nenaoružane hodočasnike od 1945. do 1990. godine slavio u Bosni I Hercegovini kao državni praznik i dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. 

89. Nuić fra Anđelko, star 37 godina. Rođen je 1908. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1932. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Goricama i Izbičnu. Iza toga je bio kapelan je u Čitluku i Međugorju od 1941. do 1945. godine.Englezi su ga na prevaru u svibnju 1945. godine izručili Titovim partizanima koji su ga ubili i pokopali u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji.

90. Nuić fra Arkanđeo, profesor, star 49 godina. Rođen je 1896. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1921. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je redoviti  profesor klasika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1927. do 1945. godine. Upucan smokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom brijegu, spaljen I zatrpan. Eshumiran 1971. godine I sahranjen u širokobriješkoj bazilici.

91. Nuić don Jerko, svećenik star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je 1941. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Donjem Hrasnu, a kasnije vojni dušobrižnik. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali na poznatim “marševima smrti” u svibnju 1945. godine.

 

92. Pandžić fra Borislav, star 35 godina. Rođen je 1910. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1934. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je vjeroučitelj  u franjevačkoj gimnaziji i magister sjemeništaraca na Širokom Brijegu od 1940. do 1945. godine. Upucan samokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu, tu spaljen i zatrpan.  Eshumiran 1971. godine I sahranjen u širokobriješkoj bazilici. 

93. Pandžić fra dr. Krešimir, profesor i provincijal, star 53 godine. Rođen 1892. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1915. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor  i ravnatelj na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Vršio je službu provincijala hercegovačkih franjevaca od 1940. do 1945. godine. Partizani su ga ubili u 6. veljače 1945. godine kraj župnog stana u Mostarskom Gracu. Eshumiran 1971. godine I sahrannjen u širokobrieškoj bazilici. 

94. Paponja fra dr. Fabijan, profesor, star 48 godina. Rođen je 1897. godine u Lupnu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1922. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini.  Bio je profesor povijesti i zemljopisa na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1927. do 1945. godine. Partizani su ga odveli iz fratarske hidrocentrale u kojoj se bio sklonio zbog bombardiranja i ubili u Zagvozdu 1945. godine. 

95. Pehar fra Nenad - Venancije,star 35 godina. Rođen je 1910. godine u Stubici. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1936. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor na Širokom Brijegu od 1943. do 1945. godine. Partizani su ga odveli iz samostana u Mostaru, svezali žicom s još šestoricom franjevaca 14.2.1945. godine ubili i strmoglavili u rijeku Neretvu. 

96. Perčinlić vlč. Jopsip, rođen 1909. godine u Travniku. Nakon završenih škola za spremanje svećenika zaređen 1936. godine  je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. Župnik je u Rastičevu na Kupreškoj Visoravni, a poslije u Travniku. “Pričao mi je Marko Jaman iz Rastičeva, crkveni otac, koji je bio na križnom putu i ostao živ, da je susreo vlč. Josipa Perčinlića, bivšeg župnika iz Rastičeva, u koloni kod Maribora. Sjedio je kraj puta umoran i upitao sam ga: “Kako ste velečasni?”. Progovorio sam par riječi s njim i kako je on  tu prispio. Ubrzo je kolona ponovno krenula i više ga nisam vidio. (Svjedočanstvo izrečeno u župskom uredu u Rastičevu Vlč. Vladi Jagustinu, župniku u Rastičevu, 1991. godine)      Nakon izručenja hrvatske vojske i civila od strane Engleza Titovim partizanima u Bleiburgu u svibnju 1945. godine, partizani su ga ubili u šumi Macelj 1945. godine u 36. godini života.

97. Peroš vlč. Petar, svećenik, star 47 godina. Rođen je 1898. godine. Nakon završenog školovana zaređen je 1922. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je vojni duhovnik. Partizani su ga uhitili i ubili 1945. godine u Banja Luci.

98. Petrović fra dr. Leo, profesor, star 62 godine. Rođen je 1883. godine u Klobuku. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1905. godine. Član je franjevačke provincije Uzmesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor bogoslovije u Mostaru, poznati povjesničar. Obnašao je službu generalnog vikara motarske biskupije od 1934. do 1942. godine. Provincijal je hercegovačkih franjevaca od 1943. do 1945. godine Partizani su ga svezali žicom s još šestoricom franjevaca iz samostana u Mostaru i 14.2. 1945. godine stmoglavili u rijeku Neretvu. 

99. Petrović fra Ljudevit, star 27 godina. Rođen je 1918. godine u Varešu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1944. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene.Zamjenjivao je župnika u Svilaju kod Odžaka. Partizani su ga ubili u Gornjoj Dubici  zajedno s fra Vitomirom Zekićem u svibnju 1945. godine. 

100. Prusina fra Rafo, star 61 godinu. Rođen je 1884. godine u Hamzićima, župa Čerin. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1906. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Župnik je u brojnim župama po Hercegovini, a od 1944. godine je u mirovini u Čitluku. Partizani su ga odveli iz samostana u Mostaru, svezali žicom, ubili  i s još šestoricom franjevaca 14.2.1945. godine strmoglavili u rijeku Neretvu. 

101. Puljić fra Metod, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Vašarovićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1937. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Izbičnom od 1941. do 1945. godine. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima u svibnju 1945. godine koji su ga likvidirali u šumi Macelj na lokalitetu Lepa Bukva. Eshumiran 1992. godine. Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. godine na Šalatu na patologiji pa vraćene i ukopane 22.listopada 2005. godine u temelje novosagrađene crkve Muke Isusove u zajedničku grobnicu. 

102. Putica don Vide, umirovljeni župnik, svećenik u Prenju u općini Stolac, star 83 godine. Rođen je 11.6.1859. godine u Prapratnici blizu Hutova. Nakon završenog školovanja u Rimu gdje je zaređen 8.4.1882. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Ravnom, Hrasnu, Stocu i Prenju. Ubili su ga četnici, svrstani u antikomunističke bataljune, 06.09.1942. godine u njegovoj sobi u Prenju kod Stoca iz koje je jedva mogao izlaziti bez tuđe pomoći, potom su njegovo tijelo izbacili na đubrište te polili benzinom i zapalili. Sprovodne obrede u crkvenom vrtu predvodio talijanski vojno vikar. Bio je najstarija žrtva  Crke u Hrvata. 

103. Radoš vlč. Mirko, rođen 1910. godine u Rankovićima kod Travnika. Nakon završenog školovanja za katoličkog svećenika zaređen je 1937. godine za svećenika Vrhbosanske Nadbisklupije. Bio je župnik u Pećinama kod Travnika. Našao se u koloni s vojskom i civilima prema Bleiburgu. Nakon izručenja hrvatske vojske i civila od strane Engleza Titovim partizanima u Bleiburgu u svibnju 1945. godine partizani su ga ubili u šumi Macelj 1945. godine u njegovoj 35. godini života. 

104. Radoš fra Pavao, star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Foči. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1941. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Poslan je na studij hrvatskog jezika i književnosti u Zagreb. Ozna ga je namamila na prijelaz preko granice 1945. godine i ubila. 

105. Raguž don Ivan, svećenik star 68 godina. Rođen 1877. godine u Stocu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1900. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Trebimlji i u Kliševu. Partizani su ga strijeljali u veljači 1945. godine iznad Sjevernog logora u Mostaru. 

106. Roje vlč. Ljubomir Ivan, svećenik star 47 godina, župnik je u Pećniku kod Modriče. Rodio se 1898. godine u Splitu. Odrastao je u Sarajevu, gdje je završio niže razrede gimnazije, a više razrede s maturom završio je u travničkom sjemeništu. U Sarajevu je završio bogosloviju 1924. godine, gdje je godinu dana bio kapelan. Poslije toga imenovan je župnikom u Višegradu i Goraždu, gdje ostaje 15. godina. Po naravi je bio živahan. Kao da je bio predodređen za službu u dijaspori na području koje se prostiralo u tri i pol kotara. Godine 1941. premješten je u Pećnik za župnika u župi svetoga Alojzija. Četnici su 15. siječnja 1945. godine u zoru ušli u Pećnik, pljačkali su i ubijali mještane. Župniuka Roju su ubili na vratima župske kuće zadavši mu jedanaest udaraca nožem (kamom) po glavi  i u gornjem dijelu tijela. Nešto prije njegove pogibije jedna obitelj mu je savjetovala da se skloni, ali nije osjećao potrebu. Župnik Roje, ubijen u 47. godini života, jedan je od 22 djecezanska svećenika – mučenika vrhbosanske nadbiskupije koji su ubijeni za vrijeme II. Svetskog rata.

 

107. Rupčić fra dr. Leonard, profesor star 38 godina. Rođen je 1907. godine u Hardomilju, župa Humac. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1931. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor francuskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1939. do 1945. godine. Partizani su ga u veljači 1945. godine odveli iz fratarske hidrocentrale u kojoj se bio sklonio zbog bombardiranja i ubili negdje na putu prema Splitu.

108. Seine o. Maurus, svećenik, star 67 godina. Rođen je 1880. godine u Hervestu u Njemačkoj. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1906. godine. Član je Reda reformiranih Cistercita – Trapista u Opatiji Marija Zvijezda kod Banja Luke. Umro je od gladi 1947. godine u sabirnom logoru u Kovinu u Bačkoj.

109. Sesar fra Petar, star 50 godina. Rođen je 1895. godine u Kočerinu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1921. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je tajnik i ekonom provincije u Mostaru od 1934. do 1943. godine. Župnik je u Čapljini od 1943. do 1945. godine. Partizani su ga odveli iz župnog stana 1. veljače 1945. godine izudarali kundacima i pored rijeke Neretve strijeljali, a za grob mu se ne zna. 

110. Sivrić fra Mariofil, star 32 godine. Rođen je 1913. godine u Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1936. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je prefekt konvikta od 1940. do 1944. godine. Vikar je samostana na Širokom Brijegu od 1944. do 1945. godine. Partizani su ga odveli 8.2.1945. godine iz fratarske hidrocentrale u kojoj se bio sklonio zbog granatiranja. Izdvojili su ga iz skupine ostalih franjevaca koji su odvedeni prema Splitu. Odveli su ga 10.2.1945. godine i ubili u veljači 1945. godine u okolici Širokog Brijega. 

111. Slišković fra Viktor-Ivan, star 46 godina. Rođen je 12. lipnja 1896. godine u selu Polje kraj Travnika. Nakon završenog školovanja u Docu, Visokom, Sarajevu i Zagrebu zaređen je za svećenika 1919. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je član franjevačkog samostana u Rami na Šćitu. Partizani su ga najprije istjerali iz samostana, zatim ga uhapsili, svezana odveli u Prozor i ubili  16.9.1942. godine kod jednog kestena gdje je bio pripravljen natpis: „Smrt strijeljanjem kao zločinca“. Pokopan je na nepoznatom mjestu.          

112. Slišković fra Ivo, star 68 godina. Rođen je 1877. godine u Mokrom. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1900. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik i gavrdijan u Kočerinu od 1919. do 1942. godine. Od 1942. godine u mirovini je na Širokom Brijegu. Upucan smokrijesom 7.2.1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu, tu spaljen i zatrpan. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici.

113. Smoljan fra Bernardin (Bono), star 61 godinu. Rođen je 1884. godine u Radoču. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1908. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Mostaru, Međugorju i Čitliku. Gvardijan je i župnik na Humcu od 1941. do 1943. godine. Partizani su ga 14. veljače 1945. godine odveli iz samostana u Mostaru, svezali žicom s još šestoricom franjevaca, ubili i bacili u rijeku Neretvu. 

114. Sopta fra Martin, star 54 godine. Rođen je 1891. godine u Dužicama. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1913. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor filozofije Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1932. do 1943. godine, a zatim profesor na bogosloviji u Mostaru od 1943. do 1945. godine. Partizani su ga odveli prema Ljubuškom i na nepoznatom mjestu ubili 11. ili 12 veljače 1945. godine. 

115. Stipić fra Matija - Emil, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1937. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan u Duvnu i Mostaru od 1939. do 1942. godine, a župnik u Goricama do 1945. godine. Englezi su ga u svibnju 1945. godine na prevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali i zakopali u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji. 

116. Strukar fra Franjo, star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Rankovićima kod Travnika. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1939. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Brajkovićima. Partizani su ga zaklali u veljači 1945. godine u Bugojnu i zabranili njegov pokop.

117. Subašić vlč. Ivan, rođen 1890. godine u Dolcu kraj Travnika. Nakon završenog školovanja u katoličkim ustanovama zaređen je 1914. godine za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. Bio je župnik na Stupu u Sarajevu, gdje su ga četnici zaklali 1945. godine u njegovoj 55. godini života.

118. Szita fra Jaroslav, star 31 godinu. Rođen je 1914. godine u Čagliću, župa Lipik. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1939. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je kapelan u Bihaću. Partizani su ga ubili 1945. godine na Plehanu.

119. Šandrk fra Alojzije, star 32 godine. Rođen je 1913. godine u Ljubunčiću kod Livna. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1938. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene.  Bio je župnik u Zoviku. Partizani su ga ubili u šumi Macelj 1945. godine.

120. Šimleša vlč. Božo, star 51 godinu. Rođen 1892. godine u Ćirićima kod Glamoča. Nakon završenog školovanja zaređen je 1915. godine za svećenika Blanjalučke biskupije. Bio je župnik u Lištanima kod Livna. Partizani su ga likvidirali nakon zarobljavanja i Engleske predaje Titovim partizanima na poznatim «marševima smrti» u svibnju 1945. godine.

121. Šimović fra dr. Dobroslav, star 38 godina. Rođen je 1907. godine u Hamzićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1931. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor bogoslovije u Mostaru od 1941. do 1945. godine, te profesor i meštar đaka Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Upucan samokrijesom 7.2. 1945. godine od partizana, ubačen u ratno sklonište u vrtu samostana na Širokom Brijegu, spaljen i zatrpan. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici.

122. Šlafhauser fra Franjo, star 26 godina.  Rođen je 1919. godine. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1944. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Bučićima kraj Travnika. Partizani su ga strijeljali 1946. godine u Sarajevu.

123. Šušak fra Branko, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Mokrom. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1937. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini.  Bio je kapelan u Čitluku i u Mostaru, a župnik u Blizancima od 1944. do 1945. godine. Englezi su ga u svibnju 1945. godine na prijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali i sahranili u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji.

124. Teklić fra Celestin, star 30 godina. Rođen je 1915. godine u Livnu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1941. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Nakon predaje Englezi su ga izručili Titovim partizanima u Bleiburgu 1945. godine. Partizani su ga likvidirali u svibnju 1945. godine negdje u poznatim «marševima smrti».

125. Tepeluk – Klarić fra Anto, star 35 godina. Rođen je 1910. godine u Domaljevcu kod Bosanskog Šamca. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1937. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je kapelan u Tramošnici. Englezi su ga na prevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali u svibnju 1945. godine negdje u poznatim «marševima smrti».

126. Tešić fra Luka, star 51 godinu. Rođen je 1893. godine u Ivanjskoj kod Banja Luke. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1916. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Sasini kraj Sanskog Mosta. Partizani su ga ubili na Badnjak 24.12.1944. godine u Prijedoru.

127. Tomas don Ilija, svećenik star 41 godinu. Rođen je 19. srpnja 1901. godine u Drinovcima. Nakon završenog školovanja u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, a teologiju u Sarajevu gdje je zaređen  29.6.1925. godine za djecezanskog svećenika Mostarske biskupije. Bio je župni vikar u Ravnom, župnik u Trebinji i Klepcima. Partizani i četnici Srbi uzasno su ga mučili, zadali mu 22 rane nožen na tijelu i mučki ubili  01.05.1942. godine u Klepcima. Na njegovu tijelu, koje su ostavili partizani, pronađena su 22 uboda nožem i sjekorom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca, itd., a fotografija njegova mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana. Mrtvo tijelo bačeno je u rijeku Bregavu gdje je sutradan pronađeno njegovo tijelo i sahranjen na čapljinskim groblju. Pokop je uz asistenciju 16 svećenika obavio biskup Petar Čule. Poznata su također i imena partizana koji su izravno sudjelovali u ubojstvu (Veljko Bulut, Nikola Marušić, Sara Spajić...).

128. Topić fra Andrija, župski vikar, star 26 godina. Rođen je 1919. godine u Lisama, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređene je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Partizanska Ozna je 20.5.1945. godine upala u župni stan u Kočerinu i zaklali fra Andriju zajedno s njegovim ujakom fra Valentinom Zovkom na očigled njegove majke, odnosno fra Valentinove sestre Šime. Ukopan na mjesnom groblju.

129. Vasilj fra Grgo, star 59 godina. Rođen je 1886. godine u Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1911. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Čerinu od 1937. do 1943, gvardijan u Mostaru od 1934. do 1937. i 1943. do 1945. godine. Partizani su ga zajedno s drugim franjevcima odveli iz samostana u Mostaru, svezali žicom, ubili i bacili u rijeku Neretvu 1945. godine. Za grob mu se do danas ne zna. 

130. Vasilj fra Jenko, star 31 godinu. Rođen je 1914. godine u Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1937. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kateheta u Konjicu od 1939. do 1945. godine. Partizani su ga ubili 1945. godine kod Klanjca u Hrvatskom Zagorju na Križnom putu. 

131. Weiss vlč. Anto, rođen 1913. godine u Sarajevu. Nakon završenih škola za spremanje svećenika u katoličkim ustanovama zaređen je 1930. godine za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. Vršio je službu vojnog svećenika na Istočnom bojištu. Zarobljen kod Staljingrada 1943. godine i strijeljan od sovjetske armije u 30. godini života.

132. Weiss vlč. Rikard, Rođen  07.08.1916. godine u Doboju, sin Augusta Weissa, strojovođe i Olge rođene Golik. Nakon završene škole u katoličkim ustanovama za školovanje svećenika zaređen je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1942. godine. Kapelan je u Modriči.  Nakon par susreta u rimokatoličkom župskom uredu u Modriči s partizanskim vlastima odveden je i strijeljan. Glavni prigovor njima bila je njegova optužba: «Zašto ste ubili moga kolegu kapelana Ivana Miletića u Bjeljini.» To ga je koštalo glave. Ubijen u Gradačcu od partizana 24.03.1944. godine. Mrtvo tijelo pronađeno u nekoj rupači blizu Gradačca, prenešeno i pokopano u groblje časnih sestara u Čardaku 26.04.1944. godine gdje mu i danas leži ukopano tijelo. Prenešen na groblje istom, kad su partizani otišli, jer ga prije nisu dali prenijeti.

133. Violoni msgr. dr. Ilija, rođen 1879. godine u Albacini u Italiji. Nakon završenog školovanja zaređen je 1902. godine za sećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. Bio je dugo godina župnik u Brčkom. Začasni kanonik Vrhbosanske nadbiskupije. Partizani su ga ubili u Brčkom 1945. godine i tijelo mu bacili u rijeku Savu.

134. Vujnović don Marijan, svećenik star 72 godine. Rođen je 1872. godine u Burmazima kraj Stoca. Nakon završenog školovanja zaređen je 1896. godine za svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik i dekan u Trebinju. Partizani su ga strijeljali na Staru godinu, 31. prosinca  1944. godine u Trebinju.

135. Vukšić fra Tomislav - Radoslav,profesor, star 51 godinu. Rođen je 1894. godine u Studencima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1917. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor fizike i matematike, te ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu od 1926. do 1945. godine. Partizani su ga odveli sa Širokog Brijega iz fratarke hidrocentrale u kojoj se bio sklonio zbog granatiranja u veljači 1945. godine i ubili negdje na putu prema Splitu. 

136. Zekić fra Vitomir, star 39 godina. Rođen je 1906. godine u Varešu. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1929. godine. Član je franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bio je župnik u Gornjoj Dubici kod Odžaka. Partizani su ga ubili u svibnju 1945. godine zajedno s fra Ljudevitom Petrovićem u Gornjoj Dubici.

137. Zlopaša fra Roland - Mate, star 33 godine. Rođen je 1912. godine u Posušju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1935. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor fizike i matematike na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu od 1943. do 1945. godine. Partizani su ga ubili u veljači 1945. godine u Mostarskom Gracu. Eshumiran i ukopan 1971. godine u širokobriješkoj bazilici. 

138.Zovko fra Valentin - Vale, star 56 godina. Rođen je 1889. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1913. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u brojnim župama, a od 1942. do 1945. godine na Širokom Brijegu. Partizani su ga zaklali zajedno s njegovim nećakom fra Andrijom Topićem u župnom uredu u Kočerinu 20.5.1945. godine pred očima njegove sestre Šime i majke fra Andrije Topića. Ukopan na mjesnom groblju. 

139. Zrno don Ante, svećenik star 36 godina. Rođen je 1909. godine u Tomislavgradu. Nakon završenog školovanja zaređen je 1934. godine za djecezanskog svećenika Mostarske biskupije. Bio je župnik u Viru. Partizani su ga uhitili i bez suđenja strijeljali na otoku Daksi 1945. godine.

140. Zubac fra Augustin-Leopold, star 55 godina. Rođen je 1890. godine u Čitluku. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1924. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je kapelan i upravitelj električne centrale na Širokom Brijegu od 1930. do 1945. godine i profesor matematike i fizike. Partizani su ga ubili u veljači 1945. godine u Mostarskom Gracu. Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj bazilici.

 

141. Zubac fra Tihomir, star 27 godina. Rođen je 1918. godine u Gradnićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini.  Bio je kapelan u Grudama do 1945. godine.  Englezi su ga u svibnju 1945. godine na prijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali i sahranili u jednoj od brojnih masovnih grobnica kraj Maribora u Sloveniji.

142. Zubac fra Zdenko, star 34 godine. Rođen je 1911. godine u Gradnićima. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 1935. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je vikar i kapelan na Širokom Brijegu od 1941. do 1943. godine, zatim župnik u Ružićima od 1943. do 1945. godine. Partizani su ga uhitili, mučili i ubili 13.2.1945. godine u zatvoru u Ljubuškom.

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE!

 

 

Zagreb, 14. siječanj 2010.

Biti agnostik nije isto što i biti ateist

 

Zaista iskreno želim da i ovom predsjedniku Bog pomogne u svemu što ga čeka

 

Hrvatska je izabrala novog predsjednika. Gospodin Ivo Josipović bit će tako predsjednik svih Hrvata i Hrvatica, svih građana Republike Hrvatske. Ni on, kao ni drugi prije njega, a ni oni poslije njega, nije po mjeri svakoga i po ukusu svih ljudi. To pokazuju oni koji nisu za njega glasali. Ipak, on je demokratski izabrani predsjednik za sve državljane RH i svima mora služiti na svoj način i po svojoj službi.

Puno se prašine dignulo zbog njegova izjašnjavanja o vjerskom stavu. Jasno je rekao da je agnostik, iskreno i pošteno. Za većinski katolički narod, kako se deklariraju Hrvati, to nije bez stanovitog opterećenja. Hoće li takav predsjednik imati sluha za ono što je većini građana sveto? Tješi fama koja ga prati, da je čovjek uljudan i kulturan. Onda s te strane ne bi trebalo biti nikakvih problema. Svakako da bi vjernicima, i ne samo katolicima, bilo draže da vide svoga predsjednika redovito u crkvi. Možda će se pojaviti tek kod nekih protokolarnih misa i svojom prisutnošću pokazati jedinstvo u brizi za dobro svoga naroda i domovine. Valja razjasniti i riječ agnostik.

To ne znači isto što i ateist. Agnostik je onaj koji priznaje da nema u sebi nikakve sigurnosti u odnosu na sadržaje i uvjerenja koja imaju vjernici. Agnostik priznaje da ne zna. Ateist je u opasnosti da svoj stav smatra jedino pametnim. Agnostik nije takav. Prema tome, od predsjednika možemo očekivati korektnost i toleranciju u poštovanju vjere, očitovanja vjere, vjerskih obilježja. Sigurno ne smatra da sve vjersko treba odmaknuti od javnosti. I vjernici su svakako dužni prihvatiti demokratski novoizabranog predsjednika, a smiju u svojoj vjeri iskreno moliti za njega, kako to preporučuje i Sveto pismo. U uvjerenju da je vjera svjetlo i bogatstvo života i da je Bog dobri Otac svakog čovjeka, vjernici će rado moliti da svaki agnostik dođe do punije spoznaje istine. Nije dobro da se već sada opterećuje predsjednika formulom njegove zakletve u času kad bude primao službu. Ona je određena tako kako glasi za svakoga na tom mjestu. Ako i ne poznaje Boga kako ga vjernici priznaju, novoizabrani predsjednik smije jednako tako, barem iz poštovanja prema većini kojoj će služiti, izgovoriti rečenicu zakletve koja je vjerniku lijepa i sveta: “Tako mi Bog pomogao!”

Tu prepoznajem sličan izazov kao u vrijeme Domovinskog rata kad su naši vojnici tražili krunice da ih nose oko vrata kad idu na ratište. Kad je svećenik jednog vojnika upitao zna li on uopće moliti krunicu, on je odgovorio: “Ne znam, ali znam da će je moliti moja majka i mnogi koji me vole i prate tom molitvom!” Zaista iskreno želim da i ovom predsjedniku Bog pomogne u svemu što ga čeka.


Fra Zvjezdan Linić

Objavio: Večernji list

 

    Dragi moji župljani!

 

 Božić je stigao. Nova godina na izlazu.

 Kakvi smo bili u prošloj i šta se planira u budućoj ..

         pročitaj više

  JOSIP I MARIJA U NAŠEM MJESTU

 

 Da li ste se kada zapitali kako bi to

 izgledalo kada bi se danas, u naše

 vrijeme, na našim ulicama pojavili

 Marija i Josip ...

       pročitaj više

PORUKA HRVATSKIH BISKUPA ZA IZBORE

 

Mi vas, dragi vjernici, potičemo da između

  kandidata izaberete onu osobu koja svoji

životom i javnim djelovanjem najviše

odražava državničku mudrost i sposobnost...

pročitaj više

 


Božićni koncert u Odžaku


U programu je sudjelovalo preko

150 izvođača, a velika dvorana

Centra za kulturu bila je ispunjena

do posljednjeg mjesta ...

     . pročitaj više

 

 

Bacanje badnjaka u Novom Selu

              kod Odžaka

 

                                              

 Jedna od najljepših dječji

 uspomena ovoga kraja za nas

 starije jest:

 ''BACANJE BADNJAKA''.

 Evo kako je to nekada bilo.

   ,, pročitaj više

 Sveta Lucija

 

  Svetica uz čije ime je

  vezano mnogo narodnih

  običaja i zapažanja ..

     .. pročitaj više

 

 

Već punih 16 stoljeća živi u narodu uspomena sv. Nikole.

I ove godine naša je škola proslavila tog Božjeg miljenika.

 

   pročitaj više

 

Sveti Nikola - Svetac i dobrotvor

 I ove godine naša naša škola pripremila je program u čast svetog Nikole

 

pročitaj više

Simbolika adventskog vijenca

Advent - vrijeme priprave

Došašće ili adventsko vrijeme je priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista u Božićnoj noći....više

Hodočašće na Mariju Bistricu

Dragi prijatelji!

Kao i do sada naša župa je i ove godine bila sudionik četvrtog

hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije u Nacionalno svetište Majke

Božje Bistričke u Mariju Bistricu, 10. listopada...više

Počela nova školska godina 2009 / 10

Ja sam mali đačić

i nosim torbačić

ova mudra glava

slova izučava

...više

Susret župnikove generacije u našoj župi

Osvanuo je utorak, 25. kolovoza 2009 godine. Datum koji je prije točno godinu dana u Zagrebu određen za ponovno okupljanje naše generacije koju sačinjavaju svi oni koji su 1961 godine prvi puta svojom rukom otvorili varata sjemeništa u Zagrebu, Dubrovniku, Đakovu ili Subotici ili naknadno došli kao ja...više

Posljednji događaj

         

  Šta: Duhovna obnova
POGLEDAJ OVDJE
Kada: Petak, 26.06.2009
Izvor informacija:
župnik Pavo Brajinović
Tko je ubacio: Pero
Mnoštvo iščekuje misu
Mnoštvo iščekuje misu