Dragi prijatelji!

 

Prvo polugodište ove školske godine završeno je prekrasnom

priredbom u čast '' BOŽIĆA '' koju su učenici naše škole pripremili

zajedno sa svojim učiteljima. Sve je bilo prekrasno.

Od čitavog programa posebno vam donosim u cijelosti igrokaz

 

''JOSIP I MARIJA U NAŠEM MJESTU''.

 

Uloge:  -    Josip,

-          Marija,

-          Pripovjedač

-          žena I

-         žena II

-         gostioničar

-         bolničar

 

Pripovjedač: Isus se rađa i danas. Pitam se je li i danas primljen kao

                     prije 2000 godina i ima li današnji čovjek srca za Boga?

Ima li u srcu današnjeg čovjeka mjesta za one najpotrebnije i prepoznaje

li u njima Njega koji je i sam rekao: ''Što učiniste jednom od ovih

najmanjih, meni učiniste.

Tako Marija i Josip koračaju i danas, tražeći i kucajući na srca ljudi i

pitaju imaju li mjesta za njih i Dijete koje se ima roditi. Već umorni od

puta, sve sporije  prolaze zadnji dio puta prema Gradu Davidovu.

 

Marija:Josipe! Ne mogu više, jesmo li bar blizu Betlehema?

 

Josip:   Marijo! Nema još puno. Da ti budem iskren, sve mi je

            ovo nekako čudno i strano. Možda smo trebali skrenuti

desno preko Save? Ove kuće su tako velike, i ova cesta nije

zemljana, nema prašine. Napravljena je od nečega

crnoga, od čega nas već peku tabani, pa sve teže hodamo.

Ah! Da nije toga popisa stanovništva, sad bi ti bila kod kuće,

u toplom i pravila večeru. No, ne boj se sve će dobro proći,

ja sam uz tebe.

 

Marija; Ali kakve su ovo ogromne kuće i od čega su napravljene

            da izgledaju ovako lijepo? A, otkuda im tolike ogromne

baklje što osvjetljuju ulicu?Već se mrači. Morat ćemo negdje

naći neko prenoćište.

 

Josip: Ne brini se, ja ću se pobrinuti za to.

 

Marija: Ali ovi ljudi? Kakve to haljine nose Josipe?

 

Josip: Ne znam Marijo, bit će da su u ovom kraju drugačiji običaji.

         Pogledaj im prevozna sredstva. To su zapravo neke male

         Pokretne kućice.

 

Marija: Bojim se, Josipe.

 

Josip: Nemaš se čega bojati sve dok je Bog s nama.

 

Marija: U pravu si. Ja znam da je Gospodin sa mnom, da smo pod

           njegovom zaštitom i blagoslovom.

Pripovjedač: I tako polako koračajući dođoše do jednog motela.

                   Odlučiše potražiti prenoćište.

Josip: Pričekaj me ovdje Marijo, idem provjeriti ima li mjesta.

         (ide prema hotelu i kad ugleda ženu začuđeno se okrene

prema publici). Bože, pa u ovom kraju su zaista čudni ljudi.

Žena s kratkom kosom kao u muškarca.

Možda boluje od kakve kožne bolesti?

(okrene se prema ženi)

Dobra večer! Oprostite, ja i moja žena bismo prenoćili

ovdje ako ima mjesta?

 

Žena I: Na žalost gospodine, sve je puno.

 

Josip: Ali zar su baš sve sobe zauzete?

 

Žena I: Da! Pa znate kako je, Božić je! Trebali ste ranije

            nazvati pa rezervirati.

Josip: Božić je? Aha! Laku noć! (zbunjeno)

 

Žena I: Laku noć Gospodine!

 

Pripovjedač: To je bio samo prvi od niza neuspjeha koje su

                   Josip i marija doživjeli te večeri. Išli su od hotela

do hotela, ali su uzalud tražili prenoćište. Svaki odgovor je bio,

nema, zauzeto, nema. Što zbog gužve, što zbog njihove čudne

odjeće, što zbog Marijinog visokog stupnja trudnoće.

Međutim oni nisu gubili nadu., vjerovali su da su ljudi u

dvadeset prvom vijeku humaniji nego što su bili prije dvije

tisuće godina. ( pitaju jednog po jednog polaznika,

svi ih odbijaju).

 

Marija: Što su ti Josipe ovi rekli?

 

Josip: Rekli su mi: Gospodine! Vi mora da se šalite;

         Pa Božić je!

Marija: Božić? Opet taj Božić? Što li im to znači?

 

Pripovjedač: Svi su oni slavili Božić, a nisu ni slutili da se

                  ovaj puta baš kod njih Isus trebao roditi.

                  Koga li su oni o tom Božiću čekali?

Marija: (iscrpljeno) Željela bih da što prije nešto nađemo,

          da bar negdje prespavamo, jer meni je sve gore i gore.

Josip: Marijo! Vjerujem da će sve biti u redu. Nadam se da u

         U ovom kraju ima dobrih ljudi, koji nam žele pomoći.

Marija: Ali gdje su oni? Svi ovi koje sada gledamo samo nekuda

          Žure, razgovaraju o novcu, i kupuju šarene stvarčice,

za koje kažu, to su pokloni za Božić. Ne znam što im 

to znači, ali mi se sve to skupa ne sviđa.

 

Josip: Evo jednog restorana. Pričekaj me ovdje. Idem vidjeti

         Ima li mjesta. (prilazi vlasniku pita).

Gostioničar: Gospodine!Na žalost, mi ovdje dajemo samo hranu

                  i piće, ali ne i prenoćište. Ali probajte ....

Žena II: Brzo zovite hitnu. Zar ne vidite da će se žena poroditi.

 

Josip: Marija, jesi li dobro?

 

Marija: (sjedi na stolici). Tako je izgleda moralo biti.

           Ja se neću buniti.

Bolničar: (mjeri puls) Ona mora hitno u bolnicu.(Josipu)

             Molim vas gospodine, njezin zdravstveni karton

             i knjižicu.

Josip: (začuđeno). Molim? Što ti je to?

 

Bolničar: Molim? Nemate ga? A kako ćemo znati zdravstvene

             podatke rodilje? (odmakne se i razgovara na mobitel)

Halo! Sestro! Ja sam. Rodilja bez podataka!Što ćemo s njom?

Ništa? Pa kako ništa?Aha ... ali sestro Božić je! Dobro

razumijem.(obraća se Josipu). Žao mi je Gospodine, ali nećemo

je moći primiti. Mi smo tu nemoćni. Moramo vas ovdje ostaviti.

Gospodine! Žao mi je, ipak, Sretan vam Božić. Laku noć.

(svi odlaze, Marija i Josip ostaju sami).

 

Josip: Marijo! Mislim da smo zalutalu u neki drugi,

         u neki tuđi svijet koji nas uopće ne prepoznaje. Svijet koji

ne živi po vrijednostima Bića koje nosiš u sebi, a koje će upravo

doći na svijet na svijet, iako to ne zaslužuju. Bolje bi nam bilo u

našem vremenu. Tamo bi nas barem štalica prihvatila ....

 

Pripovjedač:I rodio se mali Isus. Ovog puta rodio se na ulici

između dva vlažna zida susjednih zgrada, okružen gladnim

uličnim mačkama,umjesto goveda iz štalice. Ali u posjet nisu

došla Tri kralja, Nikoga nije bilo...

Čak ni pastira. A jedno svjetlo koje je obasjavalo ulicu

dolazilo je visoko odozgor, s trećeg kata ove sive zgrade

gdje su ljudi večerali Badnju večeru i pjevali Božićne pjesme....

 

P.s. Što bi ti učinio da si ih susreo?

   

             Učenici naše škole