KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC,                                                                                                     nadbiskup (1898. - 1960.)

Molitva u čast blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika

Gospodine, Bože naš,
Ti si blaženom Alojziju Stepincu dao milost čvrsto vjerovati u Isusa Krista i spremnost trpjeti za njega sve do mučeničke smrti.
Pomozi nam slijediti njegov primjer i njegov nauk da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služiti Crkvi kako joj je on služio sve do darivanja vlastitog života za nju.
Njegova živa vjera u Isusa Krista i postojana ljubav prema Crkvi neka nas učvrste u borbama života na putu vječnoga spasenja.
(Po njegovom zagovoru udijeli mi milost...........)
Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rođen 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918.                                              U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Rimski student

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisKup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki doktor filozofije i teologije, vraća se u domovinu.                   U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup na svijetu

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane zagrebačke nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641 - 1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Stepinčeva neustrašivost u vrtlogu rata

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznesi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još veći progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti su prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave,( izbor pape) jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti.  Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Tisuće su svakodnevno posjećivale njegov grob u katedrali, molili zagovor i primali traženu milost.

Hrvatsko nacionalno svetiše Majke Božje Bistričke

U Mariju Bistricu su u listopadu 1998. bile uprte oči svijeta. U tom najpoznatijem hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje, papa Ivan Pavao II. proglasio je               3. listopada blaženim zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je na brojne načine povezan s Marijom Bistricom. Sveti je Otac u Hrvatskoj boravio od 2. do 4. listopada 1998. pohodivši Zagreb, Mariju Bistricu, Split i Solin.

Hodočasnik, propovjednik i ispovjednik

Godinu dana nakon zagrebačkog hodočašća, prigodom 250. obljetnice ponovnog našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke, nadbiskup Antun Bauer je u Mariji Bistrici okrunio Marijin kip krunom hrvatskih vladara. Tom su slavlju bila nazočna četiri biskupa i više od 30.000 hodočasnika iz cijele Hrvatske, premda je pritisak beogradskog režima bivao sve jači.

Nadbiskup Stepinac je tom prigodom, 7. srpnja 1935. u svojoj zavjetnoj propovijedi izrekao zavjet Majci Božjoj:

“Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji.
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok su budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Bl. Alozije Stepinac

Stepinac križonoša
U vrijeme Stepinčeva biskupskoga imenovanja izredali su se mnogi čestitari, među njima i zbor kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. U njihovo ga je ime pozdravio biskup Salis-Seewis. Na tu je čestitku mladi nadbiskup koadjutor odgovorio:
"Zahvaljujem vam od srca iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo patienter, nego i libenter et ardenter, a u savršenosti nisam još toliko napredovao da bih ga nosio patienter, a kamoli još libenter et ardenter" (strpljivo, drage volje, svim žarom).

Nisu li to tri etape duhovnoga uspona nadbiskupa Alojzija Stepinca? Prisjećajući se onih prvih dana nakon biskupskoga imenovanja rekao je:
Što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’”

Tako je Stepinac od prvog časa svoga biskupovanja postao svjestan i odlučan križonoša. I to će postajati sve više i više, do savršenstva, do svoje mučeničke smrti u Krašiću Njegov je odgovor na sve križeve života bio uvijek: “U tebe se, Gospodine, uzdam!”
Stepinac je već na svoju mladomisničku sličicu, kao svoje životno svećeničko geslo, stavio riječi sv. Pavla:
“A ja, sačuvaj Bože, da se ičim drugim hvalio osim križem Gospodina našega Isusa Krista”

Pjesnik Milan Pavelić u pjesmi koju je ispjevao u čast mladom nadbiskupu koadjutoru u lipnju 1934. godine:
Krvavog će znoja mnogu prolit kap,
Udarit će ljuto pastirski ga štap,
Bodljikama oštrim mitra će procvasti,
Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti…
Njegov program ti si, Kriste razapeti!


Nezaboravno je bilo slavlje u Mariji Bistrici 03.11.1998. upriličeno prigodom proglašenja Alojzija Stepinca blaženim ...
Nešto iza 10 sati počelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio papa Ivan Pavao II. Na misnom se slavlju okupilo gotovo petsto tisuća vjernika iz cijele Hrvatske. Na središnji oltar crkve na otvorenom Papa je došao u pratnji nadbiskupa zagrebačkoga msgr. Josipa Bozanića. Na putu do oltara pozdravljeni su dugotrajnim pljeskom, svečanom crkvenom pjesmom i sa mnogobrojnim papinskim i hrvatskim zastavama. Papa je pohodio Hrvatsku drugi put, ali je prvi put pohodio Mariju Bistricu. Veličanstveno je bilo, gledati more svećanika oko Svetoga Oca, svi obučenih u crveno misno ruho kao znak mučeništva.  Tako su  i svojom odjećom podtvrdili slogan Papina drugoga posjeta Hrvatskoj,
„Bit ćete mi svjedoci“
i geslo kardinala Stepinca, koje je vršio cijeloga  ćivota.
„U tebe se Gospodine uzdam“
Prostor središnjeg oltara crkve na otvorenom ukrašen je cvijećem u Papinim bijelim i žutim bojama.

Svetoga Oca je na početku misnoga slavlja pozdravio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. U svome pozdravnome govoru istaknuo je da se slavlje događa na isti dan          - 3. listopada 1946., kada je Alojzije Stepinac pred komunističkim sudom, nevin, održao svoj znameniti svjedočki govor. Nije to bio govor u svoju obranu. Bila je to vjeroispovijest za koje je svetinje živio, koje je svetinje branio i za koju je spreman čiste savjesti svaki čas umrijeti.
Nakon pokajničkog čina, u koji je sve nazočne uveo Sveti Otac, započeo je obred beatifikacije kardinala Stepinca zamolbom nadbiskupa Bozanića:
„Sveti Oče, kao nadbiskup zagrebački ponizno Vas molim da se udostojite ubrojiti među blaženike slugu Božjega Alojzija Stepinca.“

Nakon rata, komunističke vlasti tražile su od Stepinca osnivanje Katoličke crkve odvojene od Rima.
Zbog njegova odbijanja montiran mu je politički proces na kojem je 1946. osuđen na 16 godina strogog zatvora s prisilnim radom. Na današnji dan, 3. listopada 1946. pred sudom je iskazao svoju vjeroispovijest:
Spreman da svaki čas umre za Boga, za Crkvu, za čovjeka.
Sveto je umro u zatočeništvu u Krašiću 10. veljače 1960. praštajući iz sveg srca svim svojim neprijateljima i progoniteljima. Svoj je mučenički život prikazivao kao dragovoljnu žrtvu za Crkvu Božju. Nekoliko godina prije smrti, 12. siječnja 1953., papa Pio XII., nagrađujući njegove vrline i zasluge, imenovao ga je kardinalom. Skrhan posljedicama mučeničkog života i bolešću, kardinal Stepinac nikada nije odjenuo svoj grimizni kardinalski plašt ...
„Sveti Oče! Na veselje svete Crkve Božje, udostojite se svojom apostolskom vlašću proglasiti blaženim našega slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca.“

Izgovarajući formulu beatifikacije, Sveti Otac je rekao:

„Mi, udovoljavajući želji Našega brata, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, budući da smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja, 10. veljače, može slaviti njegov spomendan na način kako je određeno kanonskim propisima.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Papa je tako na ovom svečanom euharistijskome slavlju proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Zvona su zvonila. Stotine pjevača zajedno sa stotinama tisuća vjernika radosno su i svečano zapjevali: „Amen“, a fanfare su odmah nakon toga intonirale:

„To sad nebo navješćuje i glas s neba potvrđuje“ iz božične pjesme „Svim na zemlji“. Istodobno je s velike slike blaženog Stepinca na oltaru crkve na otvorenom, rad akademskog slikara Josipa Biffela iz Zagreba, skinut veo koji ju je do tog trenutka prekrivao te je lik novoga blaženika Katoličke Crkve i ponos hrvatskoga naroda pokazan mnoštvu. I danas to pamtim. I pamtit ću ! Narod je pljeskao i pjevao. Bila je to neopisiva radost u svim srcima.

Relikvijar sa moćima koji je tom prilikom u ime nadbiskupija i biskupija Hrvatske biskupske konferencije uručen papi Ivanu Pavlu II. nakon liturgije beatifikacije darovala osamnaestogodišnja Marijana Beno iz Dubrovnika. Ona je, prema kazivanju postulatora kauze dr. Batelje, kao dijete preboljela dječju paralizu, nakon čega su liječnici prognozirali da je bolest neizlječiva. Njezina majka učinila je zavjet kardinalu Stepincu, nakon kojega je Marijana, uz još 26 bolesnika ozdravila, kako se smatra, po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca. Darovan je i prekrasan Evanđelistar.
Taj se čin odvijao u hrvatskome marijanskom nacionalnom svetištu pred očima Presvete Djevice Marije o stotoj obljetnici Stepinčeva rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i naše nacije.
Euharistijsko slavlje u Mariji Bistrici završilo je Papinim blagoslovom i pjesmom Rajska Djevo, Kraljice Hrvata. I nakon svečanoga Papinoga blagoslova zapjevala se hrvatska himna Lijepa naša.
Na istom tom mjestu neke davne godine ... 7. srpnja 1935. prigodom 250. godišnjice otkako je pronađen ponovno čudotvorni Marijin kip tadašnji je nadbiskup zagrebački Bauer u Mariji Bistrici svečano u stilu starih hrvatskih kraljevskih kruna, okrunio Marijin kip, glavu Isusa i Marije. Njegov tada nadbiskup-koadjutor, održao je svečanu Misu i propovijed. Propovijed je bila sa završnicom koja izražava njegov i naš zavjet Isusovoj majci Mariji:
"Obećajemo da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji!
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumjele rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše!
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše."

Bilo je prisutno mnoštvo hodočasnika. Bistrički „romari“ nikada nisu bili tako oduševljeno dočekani kao taj put na zagrebačkim ulicama. Ulicama grada orile su se hodočasničke pjesme. Poklici i pljesak građana slijevali su se u silnu rijeku vjernosti i odanosti Katoličkoj crkvi i vjeri otaca. Prigodom svečanog objeda tom je zgodom na Mariji Bistrici, tada nadbiskup-koadjutor, a danas blaženi Alojzije Stepinac, izrazio želju da ovo izvanjsko jubilarno slavlje Majke Božje označi početak dubljeg preporoda našeg naroda. Kazao je:
„Marija zaslužuje naše najljepše pjesme, najljepše cvijeće, velike napore, zlatne krune, bisere i dijamante. Ali ne smijemo zaboraviti da više nego sve to Marija nešto drugo od nas očekuje. Cvijeće vene, pjesme zamiru, a i zlato se gubi. Ali nikada ne vene, nikada ne zamire, nikada se ne gubi duboka, iskrena i djelotvorna ljubav prema Mariji. Što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo više za Mariju živjeli — toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist!“

Novi Zakon o kaznenom postupku omogućuje reviziju procesa iz vremena SFRJ

Horvatić otvara mogućnost poništenja presude Stepincu

Da bi se zadovoljili strogi kriteriji i procedure za nečiju svetost, potrebna su tzv. čuda, koja je postulatura za Stepinčevu kanonizaciju proslijedila u Vatikan.

Za Katoličku crkvu slučaj kardinala Stepinca završen je njegovom beatifikacijom kada ga je na čast oltara uzdigao papa Ivan Pavao II.

Za svetost potrebna čuda

Crkva je otpočetka sudski proces Stepincu držala ništavnim i montiranim, pa će zato ovu izmjenu zakona, kojim će se moći u potpunosti taj proces i poništiti, doživjeti kao dodatnu zadovoljštinu. Stepinčeva sudbina obilježila je poratno razdoblje i sudbinu cijele Katoličke crkve na ovim prostorima pa je Stepinac bio simbol crkvenog otpora totalitarnom režimu.

U Crkvi s velikom pažnjom iščekuju proces kanonizacije, nakon toga bi kardinal Stepinac – proglašen blaženim 1998. godine – trebao postati svecem Katoličke crkve. Da bi se zadovoljili strogi kriteriji i procedure za nečiju svetost, potrebna su tzv. čuda, koja je postulatura za Stepinčevu kanonizaciju proslijedila u Vatikan.


Mladost (1898-1924.)

Škola i vojska

 

Propovijed od 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

 

Zatvorenik Jugoslavije (1945-1960.)

 

                      Uhićenje i suđenje

Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

No, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom.

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovjedaonicu, gdje je župnik Vranković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinal i blaženik

Dana 29. studenog 1952., na Dan Republike, Vatikan je objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi, da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je policitemiju, rijetku bolest krvi, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je, da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Završimo upravo tim riječima:''EVO KAKO PRAVEDNIK UMIRE''!

                                            BOG MU SVE OKREĆE NA DOBRO!

 

Kardinalove i izjave drugih velikana o Stepincu


Prebirući po raznoraznim dokumentiranim izjavama kardinala Stepinca i drugih značajnih ljudi i izvora o njemu, odmah upada u oči kako se preko njih, kao preko nekih tajanstvenih stuba, vise ulazi u autentični svijet stavova i djela ovoga tako običnog i tako jedinstvenog čovjeka, nego, možda, preko njegovih objavljenih brojnih biografija. Svaki ovakav izbor citata nužno uključuje subjektivni pristup autora. Ovaj ovdje je uglavnom motiviran mozaičkim upotpunjavanjem manje poznatih izjava i slika o kardinalu Stepincu i okolnostima u kojima je djelovao. Kao takav zasigurno ce dodatno doprinijeti njegovoj autentičnoj slici.  

Louis Breiner, predsjednik Društva američkih Židova:
"...Ovaj visoki crkveni predstavnik osuđen je kao suradnik nacizma. Mi Zidovi prosvjedujemo protiv takvih kleveta. Jer mi poznajemo njegovu prošlost, mi možemo reci, da je on od 1934. i u sljedećim godinama uvijek bio vjerni prijatelj Zidova. Te svoje osjećaje nije skrivao ni za vrijeme okrutnih progona pod Hitlerovim režimom. On je bio jadan od rijetkih ljudi u Europi, koji su tada nastupili protiv nacističke tiranije, i to u svakom trenutku, kad je to bilo najopasnije" (izjava dana dva dana nakon osude Stepinca; Bauer, 1979., s. 130).

Kardinal Stepinac, 1940.:
"Došlo, dakle, sto mu drago u ovim žalosnim vremenima, mi nećemo nikada sagnuti glavu pred zlom koje se siri, pred lažnim duhom vremena, koje je protivno Bogu... I ja vam dovikujem na domaku oluje koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1.300 godina" (ib. s. 200).

Kardinal Stepinac, 1941.:
"... Svaki dan gledamo nove proglašene odredbe, jedna stroža od druge, koje pogađaju kao krive cisto nevine osobe... Da se osobama tuđe narodnosti oduzima svaka mogućnost samoodržanja i da im postavlja jedan sramotni znak, to spada na čovječnost i na ćudoređe. I moralni zakoni ne vrijede samo za pojedince nego i za one, koji vrše vlast u državi... Osim toga, treba smatrati, da djeca u dobi razvitka pogođena ovim mjerama, da ce u njima ukorijeniti osjećaj osvete i kompleks manje vrijednosti, a to ce imati sudbonosni utjecaj na njihov psihološki odgoj. Da li mi posjedujemo pravo, da činimo sličan atentat protiv ljudske ličnosti?" (iz prosvjednog pisma ministru unutarnjih poslova dr. A. Artukoviću, 23.5.1941., Cavalli, 1947., s.163).

Kardinal Stepinac, 1942.:
"... Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuje na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka... Zato je katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje nepravdu i nasilje koje se počinja u ime klasnih, rasnih i narodnosnih teorija... Ona bi se iznevjerila svojoj zadaci, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas svoj glas na obranu sviju koji se žale na nepravde..." (iz propovijedi u katedrali u Zagrebu, 25.10.1942., Benigar, 1974., s. 442).

Kardinal Stepinac, 1943.:
"...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pecat, obilježje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava, u koja nitko ne smije dirati, ograničavati ih silom" (Benigar, 1974., s. 440).

MiIovan Dilas:
"Da pošteno kažem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je bio zaista pravedan osuđen, ali koliko se je puta desilo u historiji, da su bili pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde" (Hrvatska revija, 1956., s. 202).

Nadbiskup Stepinac, 1946.:
"Neki su dokumenti falsificirani; slike na kojima me prikazuju, da dižem ruku na fašistički pozdrav i da sam prisustvovao oproštaju hrvatske legije, koja je išla na Crno more; niti sam prisustvovao tom oproštaju, niti sam fašistički dizao ruke" (sadržaj jedine note koju je napisao na procesu 1946. godine, Beluhan, 1967., s. 127).

Nadbiskup Stepinac, 1846.:
"... Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji bijaše rob u bivšoj Jugoslaviji..." (iz obrane pred sudom, Benighar, 1974., s. 584).

Kardinal Stepinac, dva mjeseca pred smrt:
"... Sveti Ciprijan je dao svom krvniku 25 zlatnika prije nego sto mu je ovaj rastavio glavu od tijela. Ja nemam zlata. Sve sto mogu ja dati je molitva za onoga, koji ce me u smrt otjerati, da mu Gospodin oprosti i dadne vječni život, a meni daruje mirnu smrt... Ja ću uz Božju milost svoju dužnost do kraja ispuniti, bez mržnje protiv ikoga, ali i bez straha pred bilo kime..." (Bauer, 1979., s. 152).

Die Presse, 11.2.1960.:
"...U seoskoj povučenosti svog hrvatskog rodnog sela, zatočen, no ipak medu svojim narodom, teško bolestan, no ipak nepokolebiv u svom ispovijedanju vjere, od kraja rata odcijepljen od svijeta, ipak slavno poznat tome svijetu kao jedan od mučenika za slobodu Crkve na komunističkom Istoku, umro je danas kardinal Stepinac"

Francis Spetlman, newyorski kardinal:
"... Vijesti o smrti kardinala Stepinca ovdje se primaju s tugom. Američki narod u njem prepoznaje duh, koji je nasu domovinu učinio velikom: duh koji se ne obazire na cijenu, koja nikad ne može biti previsoka, kad se radi o slobodi. Mi smo ponosni da je Newyorska nadbiskupija podigla živi spomenik uspomeni nadbiskupa Stepinca "Stepinac High School", gdje se mladi ljudi obučavaju i uče poštovati i uzdizati načela, za koja je ovaj hrabri čovjek živio i umro..." (Hrvatski glas, 7.3.1980.).

Jean Rupp, pariski biskup:
"... Mi se ponosimo velikom ličnošću kardinala Stepinca. On je mučenik modernih vremena, mučenik kršćanski, mučenik svoje dužnosti. On je mogao napustiti svoju domovinu i živjeti slobodno u inozemstvu, ali je on tu ponudu režima odbio, jer je htio ostati, živjeti, i umrijeti u srcu svoje Hrvatske. Bilo prije, bilo za vrijeme, bilo poslije rata, on se uvijek borio za istinu..." (Hrvatski glas, 4.4.1960.).

La Croix, 12.2.1980.:
"... Kardinal Stepinac spada medu heroje Crkve On je izabrao da ostane medu svojim narodom, da ga podržava svojom prisutnošću i da mu ulijeva snagu svojim primjerom šutljive patnje..."

The Globe and Mail, 12.2.1960.:
"... Sada, svojom smrću, kardinal Stepinac se priključuje Crkvi Heroja - možda njezinim mučenicima - koji su neopozivo i nepokolebljivo održali svoju vjeru."

"La Monde", 12. 2. 1960.:
"... Kardinal Stepinac odlazi, a da nikada nije obavljao svoje dužnosti, da nikada nije obukao znakove svoje časti. Zatvoren u svojoj maloj kuci, otkinut od svijeta, fizički iznemogao, rastao je pred očima vjernika do mučeničke aureole..."

Chicago's American, 11. 2. 9960.:
"...Smrt Alojzija Stepinca uklonila je jedan od velikih živih simbola otpora komunizmu, ali je pouka koju nam daje njegov život ostala: sve dok ima ljudi bilo koje vjere, koji ne misle praviti kompromis s jednom pogubnom diktaturom, takva diktatura nije sigurna...".

The Guardian, 11.2.1960.:
"...Sigurno je da su razlozi za proces protiv Stepinca bili politički, a ne moralni, tim vise to mu je dana prilika da napusti zemlju umjesto da odgovara na procesu..."

Catholic Herold, SAD, 19.2.1960.:
"... Kardinal je bio sveti duhovni čovjek, koji se volio družiti s radnicima... Umro je mučeničkom smrću, tezom možda od ijedne za koju se ikada znalo, jer je umirao polako pod Titovom vlascu kroz posljednjih petnaest godina..."

Dr. Isidor M. Emanuel, biskup Speyera:
"... S kardinalom Stepincem otišao je u vječnost jedan od najboljih ljudi našega stoljeća. Kad sam primio vijest o njegovoj smrti, došla mi je samo jedna misao: umro je jedan svetac" (Bauer, 1979., s. 174).

New York Times, 20.9.1979.:
"... Svakog dana, od rane zore pa da kasna iza sumraka, bezbroj vjernika prolazi polaganim hodom, u katedrali Sv. Stjepana, mimo glavnog oltara do male grobnice krcate cvijećem. Tu je mladež, starci i bolesnici, časne sestre, svećenici i seljaci. Zaustave se, pokleknu neki samo za nekoliko sekundi, drugi cijeli sat i dulje, i žarko se mole pred likom kardinala Alojzija Stepinca, nekadašnjeg nadbiskupa Zagreba..."

Kardinal Franjo Kuharic:
"... živio je u izuzetno složenom, teškom i tragičnom povijesnom vremenu... Na svijet je pala strasna noć rata. Hrvatski narod i Crkva u njemu nisu bili izuzeti iz te krvave drame Europe i svijeta... U tom zgusnutom vremenu mraka i bola, jauka i smrti nadbiskup Alojzije Stepinac slijedio je u svojoj savjesti trostruko svjetlo: vjeru, nadu i ljubav... Uvijek je želio dobro svom narodu i svakom narodu; nastojao je pomoći svakom čovjeku bez obzira na uvjerenja; borio se za čast Bojžu i za dostojanstvo ljudske osobe. Ta, bio je učenik Isusa Krista, Boga i Spasitelja..." (AKSA, 8.2.1980).

Papa Pijo XII.:
"Hrvatski kardinal najveći je prelat Katoličke crkve" (J. Sedlar, Stepinac, video-film, London-Zagreb,1998.).

"Vaterland", Svicarska, 10.2.1963.:
"Ne smije se zaboraviti, Stepinac je bio, a on to ostaje još i danas ideja pravde, slobode i istine..."

Maurice Feltin, pariski kardinal:
"... Već od 1937. godine bio je na čelu jednog odbora za pripomoć Zidovima, koji su bježali progonjeni od nacionalsocijalista, tražeći utočiste u Jugoslaviji... On nije prestajao protestirati svom snagom protiv svake forme terorizma, ma s koje strane dolazio. U najtragičnijim godinama rata dao je msgr. Stepinac na taj način odjek rijeci pravde u svijetu, koji se tresao, i to odjek u punom suglasju sa čovječjim aspiracijama..." (Nikolić, 1980., s.193).

Kardinal Stepinac, 1938.:
"U nedjelju 11. prosinca ove godine, na dan parlamentarnih izbora, `Radiostanica Centralnog presbiroa Predsedništva Ministarskog saveta' javila je, a tu su emisiju prenosile i druge radiostanice u drzavi, da sam glasovao za listu Jugoslavenske radikalne zajednice. Na moj zahtjev da tu vijest demantiraju, odgovorili su ponovno istom tvrdnjom... Budući da toga do danas nisu učinili, to sam prisiljen javno izjaviti, da je gornja vijest beogradske `Radiostanice...' potpuno lažna. Savjest mi je nalagala, da glasam za onu listu, koja danas reprezentira težnje hrvatskog naroda za pravdom i slobodom, na koju imade pravo kao svaki drugi narod. To sam i učinio..." (Benigar, 1974., s. 210.-211.).

Kardinal Stepinac, 1939.:
"...Temeljni zakon pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda..." (parafrazirajući papu Pija XII., Hrvatska revija, lipanj 1935., s. 200).

Kardinal Stepinac, 1942.:
"...Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda, kad mu je bila gorka. To očekuje sav hrvatski narod i time se nada i danas od svoga Sabora. Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom bojim, da se osigura blagoslov Boga stvoritelja... Neka donosi zakone pravedne; gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava. Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi." (prigodom otvorenja Hrvatskog sabora, 23.2.1942., Glasnik Srca Isusova i Marijina, Salzburg, travanj 1962., s. 91 ).

Kardinal Stepinac, 1942.:
"Nije ništa čudno, da mnoge osobe pitaju, kakva je razlika između boljševičkih logora i ovih naših. I hoće li ustaški pokret moći računati na blagoslov Božji, ako niječe umirućim ono, to do sada nijedna država nije uskraćivala?..." (u prosvjednom pismu ministru unutarnjih poslova dr. A. Artukovicu, 2.11.1942., Cavalli 1947., s. 170).

Kardinal Stepinac, 1943.:
"Također molim u ime čovječnosti, koju je nas narod uvijek toliko poštivao, da vise ne dopuštate, da nijedan pripadnik ove države nepravedno trpi. U koncentracionim logorima se nalaze mnoge nevine osobe, koje nikako nisu zaslužile tako tešku kaznu... Grijesi protiv naravnog zakona u ime naroda i države, osvećuju se samoj državi i narodu

U Italiji se nalaze na desetke hiljada naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije zatvoreni u koncentracionim logorima i to većinom žene i djeca. Glad, bolesti i stradanja svake vrste su uzrokom tolikog umiranja medu ovim nesretnicima... Poglavniče, ne dopustite, da neodgovorni elementi i oni koji nemaju nikakvu punomoć škode pravom dobru našega naroda..." (iz prosvjednog pisma poglavniku dr. A. Pavelicu, 6.3.1943., Cavalli, 1947., s. 126).

The New York Times (C. L. Sulzberger), 15.2.1960.:
" Na 10. studenog 1950. posjetio sam ga u njegovoj ćeliji u Lepoglavskom zatvoru, gdje je Tito bio utamničen kad je Jugoslavija bila kraljevina. Stepinac blijed, strpljiv, neustrašiv čovjek, bijaše čitao djelo irskog franjevca dok sam ja ulazio praćen od dvojice tajnih policajaca, obuvenih u konjaničke čizme. Ne obraćajući pozornost prema mojoj pratnji i govoreći na tihom francuskom jeziku, reče: Spreman sam svaki dan umrijeti za Crkvu. Potpuno sam indiferentan to se tiče mogućnosti moje slobode... Ako me maršal Tito želi osloboditi, on bi morao razgovarati sa Svetom Stolicom. Katolička crkva ne može bit rob nikoga i nijedne države."

Samuel Stritch, cikaski kardinal:
" Prosšo je Veliki petak i došao Uskrs. Tako ce se isto dogoditi, da ce od Boga određeno vrijeme proći i dani tiranije i progonstva. I Hrvatska ce dočekati svoj uskrs! I kada to vrijeme dođe, mi ćemo bolje razumjeti veličinu kardinala Stepinca, svećenika, biskupa i naroda, koji su ostali vjerni Kristu, kao to bolje razumijemo veličinu i čudo Krista na krizu na Veliki petak, kad ga promatramo u svjetlu Uskrsa" (Nikolic, 1980., s. 200).

lvan Metsrovic, kipar:
"Njegova ce smrt kod njegovih mučitelja izazvati jezu, kad osjete da im je on opasniji protivnik iz groba, nego li je bio iz njihove tamnice. Neće ih progoniti Stepinac koji je za njih dnevno molio, nego ce ih progoniti njihova savjest za njemu učinjenu nepravdu i za posljedice, koje grijehu slijede." (Nikolic, 1980., s. 49).

Alfredo Cifuentes, cileanski nadbiskup:
"...Njegovi su ga krvnici htjeli uništiti, a uveličali su ga mučeničkom aureolom. Mislili su da ce izbrisati njegovo ime, a učinili su ga besmrtnim... Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolički svijet započeo je njegov besmrtni život slave i pobjede. Jer je jedan mučenik uzišao na nebesa." (EI Diario Ilustrado, Santiago de Chile,16.2.1960.).

Alan Horic, knjizevnik:
"Treba vise stoljeća pregaranja i bolova, da jedan narod pruzi sebi i svijetu takav svijetli lik... Stepinac je žrtva i svog hrvatskog i svog katoličkog uvjerenja...l mi smo muslimani gledali u njemu primjer vjerske dosljednosti..." (Hrvatski glas, Winnipeg, 29.2.1960.).

Kardinal Franjo Kuharic:
"Osobnom je patnjom doživljavao dramu i tragediju svakog čovjeka, bez obzira na njegovu rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Tu univerzalnost ljubavi, crpljenu iz vjere u Isusa Krista i Evanđelje, svjedočio je praktično i konkretno djelima karitativne pomoći, i svojim intervencijama da se olakšaju ljudske patnje. Zauzimao se hrabro i odlučno za progonjene, zatvorene, mučene, bez obzira s koje strane dolazila nasilja i nepravde. Zahtijevao je od svake vlasti, da sudovi budu pravedni, zakoni ljudski, postupci čovječni..." (Nikolic, 1980., s.154).

Fulton Sheen, americki biskup:
"Mons. Stepinac došao je pred sud kao duhovni vođa Hrvatske, a izašao je iz sudnice kao vođa svog naroda i kao primjer za svijet." (J. Sedlar, Stepinac, video film, London-Zagreb, 1998.).

The Register, 11.2.1960.:
"... On je prvi crkveni knez, koji je umro u zatvoru i samoći u koju su ga bacili komunisti. U cijelom slobodnom svijetu 52-godišnji prelat bio je već dugo vremena poštovan kao jedan od najhrabrijih mučenika crkve modernog vremena..."

Newsweek, 22.2.1960.:
"... Je li bilo značajno, da je vlada dopustila, da kardinal Stepinac bude pokopan u svojoj katedrali u Zagrebu? Katolici Jugoslavije, kojima su na pameti procesi održani nedavno protiv svećenika zbog `protudržavne djelatnosti', primili su tu vijest ne kao znak nade, nego kao znak diplomatske lukavosti..."

Savjest mu je bila čista jer je svakoga trenutka tražio samo da ispuni Božju volju i slijedi Njegove zapovijedi, bez prihvaćanja kompromisa, hrabro svjedočeći istinu u ljubavi, istaknuo je zagrebački nadbiskup.

- Čiste se savjesti bez straha suočava s progonstvom. U osobi blaženoga Stepinca prepoznajemo svijetli primjer vjernosti Kristu i Crkvi, vjernosti koju je on živio u slobodi jasnim svjedočenjem Istine'' – rekao je kardinal Bozanić.

P.s. ISTINA KOLIKO SE GOD PROTIV NJE BORILI MORA ISPLIVATI NA POVRŠINU!