BOŽIĆNA PŠENICA I SV. LUCIJA

 

Sveta Lucija (lat. Lux,lucis - svjetlo) rođena je 284. u

Sirakuzi na Siciliji (Italija) u imućnoj obitelji. Jedan natpis

iz Giovanni-katakomba u Sirakuzi  jamči nam njezinu

povijesnu egzistenciju. Prema legendi iz 6. stoljeća umrla

je 304. godine mučeničkom smrću.

 

U to je vrijeme Crkva još uvijek bila u nemilosti rimskog

cara Dioklecijana. Kako predaja kaže, dok je još bila

djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu.

On je ubrzo umro, a i majka Eutihija joj se teško razboljela.

Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije

mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina

majka krenule po ozdravljenje na grob svete Agate u Kataniju.

 

Došavši tamo, Luciji se ukazala sveta Agata i rekla joj: ”Zašto tražiš moj

zagovor za  ozdravljenje svoje majke, kad i sama možeš isprositi zdravlje

za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti

svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina.

Kao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti

Sirakuzu.''

U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju

baštinu razdijeliti siromasima, da ona zauvijek ostane samo Isusova.

Majka ju je savjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima,

ali joj je Lucija odgovorila: ”Tako bih siromasima dala svoje

imanje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost.

Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo

pred sobom, a ne za leđima. Tako i naša dobra djela trebaju

svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.”

 

Što je naumila, to je i učinila. Sve je svoje počela dijeliti siromasima.

Zato ju je njezin mladić prijavio da je kršćanka. Luciju su onda

prisiljavali da žrtvuje rimskim idolima. Odbila je ponudu riječima:

”Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje.

Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice.

Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino

da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Kad joj je sudac zabranio

dalje govoriti, hrabra je Lucija odgovorila: ”Gospodinova se ne

smije gušiti. Ja sam službenica Gospodnja koji je rekao da

će njegov Duh govoriti iz učenika kad im budu sudili.''

 

Sudac joj se rugao zato što je rekla da iz nje govori Božji Duh.

Lucija je dalje svjedočila: ”Dok čisto živim, moje je tijelo hram

Duha Svetoga.'' Okrutni sudac joj je tada zaprijetio da će je na

silu osramotiti u javnoj kući, pa da će je ostaviti Božji Duh.''

Na to mu je ona odgovorila: "Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću,

moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku

krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom. ''

 

Kad je sudac pokušao odvesti Luciju u kuću bludnica, nisu je mogli

maknuti s mjesta. Predaja kaže da je jaram volova nije mogao pokrenuti.

Kada je nije uspio osramotiti na ovaj način, naredio je da je poliju vrelim

uljem i smolom pa da je zapale. No, vatra nije dolazila do nje, dok je

stajala poput proljetne ruže. No, kako tvrdo ljudsko srce nema

smilovanja, dao joj je probosti vrat mačem.

Tako je Lucija dobila odjednom dvije krune: djevičansku i mučeničku.

Prije smrti uspjela je predvidjeti skoru smrt cara Dioklecijana kao

i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo.

 

Svetu Luciju počeli su štovati već u 5. stoljeću i to štovanje vrlo

brzo se proširilo na sve zapadno kršćanstvo do današnjeg dana.

Zanimljivosti vezane uz sv. Luciju

 

 

Na blagdan Sv. Lucije, zaštitnice vida, krojača, kovača, ratara  i

lađara, 13. prosinca, u gotovo svim krajevima postoji običaj sijanja

božićne pšenice kao simbola obnove života i radosti i svega obilja u

nadolazećoj godini.

 

Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama

i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i Južnu Italiju on vezan

samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste te

ukrašava Božićni stol dok tijekom Božićnog vremena stoji pod borom.

Narasla se pšenica, po tradiciji vezala crvenom vrpcom koji joj daje

svečaniji izgled.

 

U sredinu božićne pšenice, koja se sije sa izdubljenom rupom,

stavlja jedna ili čak i tri svijeće koje se palena Badnjak na večer.

Iako danas sadnja božićne pšenice nema ono izvorno značenje,

u nama bude sjećanje na djetinjstvo i radost zbog nadolazećih

blagdana.

 

13. prosinac se po julijanskom kalendaru povezuje sa najkraćim

danom u godini. Narodna tradicija je povezivala ugaslu svjetlost

njezinih lijepih očiju sa najdužom noći sunčanog zimskog ciklusa.

 

Njezino ime u prijevodu s latinskog znači ''svijetla'' pa se to tumači

da ona već imenom naviješta svjetlo Božićne noći.

 

Do danas i u našim krajevima postoji običaj da se od njezinog

Imendana prati i zapisuje vrijeme kroz 12 dana, od Lucije do Božića.

 

Pučko vjerovanje govori kakvo vrijeme bude kroz te dane, tako će

vrijeme biti kroz pojedine mjesece nadolazeće godine.

Pokušajte i vi zapisati pa se sami uvjerite je li to istina.

 

Kako je Lucija zaštitnica vida na njen dan je postojala zabrana

tkanja, vezenja i šivanja.

 

Taj dan je najkraći u godini, pa se uz njega vezuju i mnoge

magijske radnje. Posebno se gatalo o udaji.
Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale

imena momaka za koje bi se željele udati, a dvanaesti su ostavile

prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru.

Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan,

znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime,

sljedeće će se godine udati baš za tog momka.

U nekim su područjima na Sv. Luciju djevojke za udaju postile,

uvjerene da će se udati za momka ako su ga te noći sanjale.

Od blagdana Sv. Lucije započinjala je i izrada tradicijskog božićnog

nakita. Izrađivao se od papira, slame i voćnih plodova, za ukrašavanje

božićnog drvca koje sepod utjecajem njemačke kulturne tradicije

najprije udomaćilo u građanskim, a potom i u seoskim sredinama.

 

Tako pričaše i vjerovaše naši stari! Zapamtite
Pročitaj ovo!

Zapamti i prenesi drugima!

 

                     vlč. Pavao