Deset činjenica koje većina katolika ne zna,

                                             a trebala bi znati

Gotovo u većini slučajeva ljudi napuštaju katoličku vjeru zbog nedostatka razumijevanja. Međutim, da katolici zaista vjeruju da su članovi jedne, istinite Crkve koju je utemeljio sam Krist (i koja je neophodna za njihovo spasenje), nitko je ne bi napustio!

U nastojanju da pojasnimo ono što Katolička crkva naučava, donosimo popis 10 važnih činjenica koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo i branimo naša uvjerenja.

1. Žene nikada neće biti svećenice Često se spominje uz temu ženidbe svećenika, no ovaj se crkveni nauk ne može promijeniti. Godine 1994. papa Ivan Pavao II. izdao je apostolsko pismo Ordinatio Sacerdotalis u kojem je proglasio jednom za svagda da ”Katolička crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i ove se prosudbe definitivno moraju držati svi vjernici Crkve”. Za razliku od pitanja ženidbe svećenika (koje je moguće promijeniti), žensko ređenje je nešto što se neće dogoditi. To nije tzv. ”stakleno zvono” ili pokušaj Crkve da ograniči djelovanje žena. Naprotiv, to je nepogrešivo priznanje da muškarci i žene imaju drugačije uloge i da je Krist ustanovio muško svećenstvo.

2. Petak je još uvijek dan za pokoru –”Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme” (ZKP 1250). Nadalje, ”Uzdržavanje od mesne ili druge hrane, prema propisima biskupske konferencije, neka se obdržava svakog petka u godini, osim ako se podudaraju s nekim danom ubrojenim među svetkovine” (ZKP 1251). ”Biskupska konferencija može pobliže odrediti obdržavanje posta i nemrsa, a isto tako zamijeniti ih, u cijelosti ili djelomično, drugim oblicima pokore, osobito djelima dobrotvornosti i vježbama pobožnosti” (ZKP 1253). Za naša područja u petak je nemrs, to jest ne jede se meso. Ali, ako je netko u takvim okolnostima da mora jesti meso (npr. na terenu, u bolnici, u menzi i sl.) može jesti meso, a umjesto toga se u petak treba odreći nečega drugoga (pušenja, pića, zabave…) ili učiniti neko dobro djelo, u znak sjećanja na Gospodinovu smrt na križu.

3. Biblija je katolička knjiga – Jeste li ikada razmišljali o tome kako je nastala Biblija? Malo poznata, no jasno dokumentirana činjenica jest da je knjige Biblije sastavila Katolička crkva. Dugi niz godina nakon što je Krist uzašao na Nebo, postojala je rasprava o tome koji su svetopisamski spisi bili nadahnuti od Boga. Kanon Svetog pisma (knjige Biblije) je prvi put službeno proglašen na crkvenom koncilu u Rimu 382. godine. Na koncilima u Hiponu (393.g.) i Kartagi (397.g.) 46 knjiga Starog i 27 Novog zavjeta koje se pojavljuju u današnjoj Bibliji potvrđene su nadahnutima od Boga.

4. Misna žrtva jednaka je žrtvi na Kalvariji – Najveća pogreška koju mnogi katolici čine jest da doživljavaju svetu misu kao ”još jednu crkvenu službu”, sličnu onima koje imaju druge religije. U misi, Kristova žrtva na križu je uprisutnjena, slavi se sjećanje na nju i primjenjuje se njezina spasenjska moć. Tridentski koncil kaže da je Krist svojoj Crkvi ostavio ”vidljivu žrtvu koja bi trebala predstavljati onu krvnu jednom prinesenu (žrtvu) na križu i koja bi bila uspomena na nju do kraja vremena, i čija bi se spasonosna snaga primjenjivala za oproštenje onih grijeha koje mi svaki dan činimo”. Kada pohađamo misu, mi se mistično prebacujemo na Kalvariju, gdje se možemo sjediniti  s Kristovom žrtvom i prikazati Ocu.

5. Poništenje braka nije crkveni razvod – Za razliku od pravnog procesa poznatog kao ”razvod” (u kojem je brak okončan), proglašenje o ništavnosti ženidbe (poništenje) izjavljuje da brak nije nikada valjano postojao. Odluka se temelji na činjenici da su na dan izmjene bračnih zavjeta nedostajali neki bitni elementi. Ovaj proces je potpuno u skladu s katoličkim naukom u vezi neraskidivosti braka.

6. Umjetna oplodnja je moralno neprihvatljiva – Mnogi katolici koji pate od neplodnosti koriste ovu metodu u nadi da će imati dijete, ne bivajući svjesni da ovaj postupak Katekizam Katoličke crkve naziva moralno neprihvatljivim (KKC 2377). U enciklici pape Ivana Pavla II., Donum Vitae, Crkva kaže ”…sukladno tradicionalnom naučavanju o blagodatima braka i o dostojanstvu osoba, Crkva se i nadalje, s moralnog stajališta, protivi homolognoj oplodnji in vitro, ona je u sebi nedopuštena i u neskladu je s dostojanstvom rađanja i bračnog sjedinjenja, pa i tada kad se sve poduzme da ne dođe do smrti ljudskog embrija”.

7. Nema spasenja izvan Katoličke crkve – Izvorni je iskaz sv. Ciprijana – ”Extra ecclesiam nulla salus” (Izvan Crkve nema spasenja”). Ova dogma je potvrđena na IV. lateranskom saboru i izvor je konfuzije među katolicima i nekatolicima podjednako. Prema Katekizmu, punina spasenja dolazi od Krista – Glave, po Crkvi koja je njegovo Tijelo. To ne znači da nekatolici ne mogu postići spasenje. Pojedinci koji nisu svjesni da je Katolička crkva ona prava, istinita Crkva, mogu i dalje postići spasenje po zaslugama Crkve, unatoč nedostatku znanja.

8. U hitnim slučajevima svatko može krstiti – Iako su redoviti službenici krštenja biskupi, svećenici i đakoni, svatko može udijeliti sakrament krštenja u hitnim slučajevima, čak i nekrštenik. Ova izuzetna odluka može se pripisati nužnosti krštenja za spasenje čovjeka i želji Crkve da bude lako dostupno svima.

9. Pakao i čistilište još uvijek postoje – Suprotno vjerovanju mnogih katolika, Crkva još uvijek naučava da ”duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, vječni oganj” (KKC 1035). Nadalje ,”Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost” (KKC 1030). Ovaj proces čćenja, službeno potvrđen od Crkve na koncilima u Firenzi i Trentu, poznat je kao čistilište.

10. Katolici se ne klanjaju Blaženoj Djevici Mariji i svecima – Mnogi katolici su u nedoumici oko uloge Majke Božje i svetaca. Hoćemo li se moliti Mariji i svecima ili trebamo ići ”direktno na vrh” i moliti se Bogu? Ukratko, katolička vjera naučava da se trebamo klanjati samo Bogu. “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinomu služi” (Lk 4, 8), kaže Isus navodeći Ponovljeni zakon” (2096 KKC). Blaženu Djevicu Mariju i svece trebamo štovati, a ne im se klanjati. Međutim, zagovor svetaca može biti vrlo moćan i nasljedovanje njihovih vrlina može nam pomoći na putu za Nebo.

Iako je navedeni popis samo zagrebao po površini katoličke vjere, ipak daje uvid u dubinu katoličkog nauka. Daljnja objašnjena o ovim i drugim temama možete naći istražujući Zakonik kanonskog prava i Katekizam Katoličke crkve.

Ne samo da će nam proučavanje nauka Katoličke crkve omogućiti da bolje branimo svoju vjeru kada smo izazvani, nego će nam pomoći da postanemo bliži našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu, koji je osnovao našu Crkvu prije 2.000 godina.

 

Gary Zimak | Catholicexchange.com

 

Prevela i priredila: I.V. | Bitno.net

 

MJESEC SVIBANJ

 

Sve što imaš, posveti Gospi

 

Uvijek sam sretan kad ljudima govorim lijepe riječi, a tako se ružno osjećam kad govorim protiv nekoga, kad nekoga nepravedno kritiziram. Time se razara mozak, prijatelji dragi, na taj način razaraju se stanice tijela. Ne isplati se biti takav! Zato vas večeras molim, zavolite sebe. Imate samo sebe i ako sebe ne volite, pitam se koga ćete voljeti. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! A kad sebe ne voliš, zato nam je tako loše. 

Najprije zavoli sebe jer, pogledaj, sve što imaš, to si ti. I sve od čega možeš imati neizmjerno mnogo, cijelu vječnost, nebo, to si ti. Isus kaže, što koristi ako čovjek sve dobije, a svojoj duši naškodi, sebe izgubi; a svaki grijeh i svaka negativnost tebe razara, tebe ubija. Kako bih volio da volite sebe, poštovani vjernici; kako bih volio da budete ponosni, vi u Međugorju; bili ste malo selo, a gle postali ste svjetski poznati, ali jeste li ponizni? Jeste li puni ljubavi prema svakomu koji dolazi i je li vam Isus na prvom mjestu ili su to gosti? Isus ili gosti? Je li prije molitva ili kuhanje jela? Sveta Misa ili novac? Što ti je na prvom mjestu? Ako voliš sebe, onda ćeš najprije voljeti Isusa, najprije ćeš dati Isusu ono što je njegovo. Ako je tako, imat ćeš i vremena i zdravlja i svega, da ljude nahraniš i da im daš daleko bolje nego bez Isusa. Imat ćeš nutarnje zadovoljstvo, imat ćeš bogatstvo koje ti nitko ne će moći oduzeti, i na nebu i na zemlji.

Braćo moja, pokušajmo se večeras rasplakati nad sobom. Zašto dopuštamo da propada ono što je najljepše? Kad čujem psovku, kad čujem da čovjek ne ide u crkvu i na ispovijed, a iz Međugorja je, iz ove župe, onda kažem da je to suprotno Gospi i pitam se zašto smo se dali zavesti na grijeh. Šteta, jer imamo samo jedan život. Kako je lijepo biti večeras zajedno i ići s Isusom. Kad si s Isusom, onda imaš svega, a kad si bez Isusa, nemaš ništa. Braćo moja, budimo ponizni. Ako vas mi, vaši svećenici, vodimo, i vi se obraćate, onda tu jest Gospa i vjernici iz svijeta s pravom dolaze ovamo, ali onda mi koji smo u Međugorju moramo biti drugačiji, mi moramo biti Gospini. Posvetimo se večeras Gospi, cijelo svoje biće, sve što si kroz ove godine sagradio, sve što imaš večeras posveti Gospi, kažimo: Marijo, posluži se time, da se evangelizira ova župa i da se mobilizira čitav svijet. Neka večeras bude dan obraćenja, dan novog promišljanja, dan poniznosti…

Danas kaži: Isuse, ne želim ići putem grijeha kojim sam išao, on ne vodi u nebo: vratimo se drugim putem svojoj kući, kao Tri kralja. Ako se istim putem vratiš kući, ubit ćeš Isusa u svome životu. Večeras se vratite drugačiji svojim kućama. Neka ti na prvom mjestu bude Isus, Bog, najprije se pomoli, najprije priznaj svoj grijeh, najprije oprosti drugima, onda ćeš vidjeti kako ćeš voljeti, jer ćeš s Isusom voljeti. Neka večeras iz nas iziđe sve negativno, svi zli jezici, i neka Međugorčani samo dobro govore, o svima. Znam da vas Isus voli, znam da ste odabrani, gotovo bih na to mogao biti ljubomoran, ali se radujem da vam je Bog dao toliko darova i tolike milosti, i zato bih volio čuti kako Hrvat voli Hrvata, kako katolik voli katolika, i kako Hrvat i katolik voli svakog čovjeka ove zemlje, bilo koje boje, bilo koje vjere, bilo kojeg nazora, a to možemo. Dao Bog da se to dogodi. Molimo da ova sv. Misa u nama to duboko promijeni. Amen.

 

Duhovna obnova Tomislava Ivančića u Međugorju 

25.Travnja 2013.

 

Sveti Marko, evanđelist naš zaštitnik

 

O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evanđelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine. J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu. Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mučenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima. Već godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu baziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvečanije. U našim krajevima posvećene su sv. Marku dvije katedrale: u Korčuli i u Makarskoj, a u Zagrebu na Griču starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najviše ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda. Blagdan sv. Marka Evanđeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evanđeljem i sa Svetim pismom uopće. Tome neka pripomognu i ove misli! Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji neprestano govori, djeluje i zahvaća. On je od vječnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje. Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi već i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvaćamo Novi zavjet. Ono je “Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1), koju navijestiše već proroci i koja mora biti naviještena sve do konca vremena. Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvećoj nadi koja je ikada u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vječnosti. Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu. Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje učiteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom. Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evanđelje: “Ono je knjiga Gospodinova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih riječi duh i život.” Slaveći danas svetoga Marka, pisca drugog evanđelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati čar njegova predragocjenog spisa.

 

 

Od: Željko Kovačina

Kako prepoznati budućeg        

               supružnika?

Ako Bog dovede ženu njenom mužu (Post 2:22) i usmjeri naš život tako da se upoznamo, kako ćemo biti spremni prepoznati se?

Kako ćemo znati da je to „ona prava” kad se pojavi? Nema jamstva, nema pouzdanih pravila. Uvijek postoji rizik. Ali evo nekoliko znakova…

Prvi je da takvo prepoznavanje ne dolazi od romantičnog zanosa. Isto tako, obično ne dolazi od fraza poput: „on me pali” ili „ona me uzbuđuje”. Mi zbilja vjerujemo da postoji nešto poput „ljubavi na prvi pogled”, ali strast je rijetko pokazatelj iste. Često je to nešto kao duboko prepoznavanje u našem duhu. Nešto klikne. Žena često osjeti budnost u svom duhu i iznenadi je zanos koji se rađa unutar nje a tiče se njegove dobrobiti. Rijetko kad prepoznamo što je to.

N. i ja smo izlazili šest mjeseci kad sam joj, jednog proljetnog dana izjavio da se zbog preokreta obiteljske novčane situacije neću moći vratiti na fakultet na jesen. N. je osjetila iznenadnu tugu u srcu i po tome je znala da sam ja onaj pravi. Dakle, drugi se znak prepoznavanja ne događa po dobrim osjećajima nego po boli. Shvatimo da osjećamo dublju bol kad ne možemo biti s voljenom osobom, nego što je osjećamo zbog neispunjenih romantičnih želja. Preplavi nas osjećaj boli kad se sjetimo da možda nećemo s tom osobom odgajati djecu, štititi ih, blagoslivljati ili ispunjavati joj dane. Prepoznat ćemo dubinu povezanosti i predanosti po našim unutarnjim borbama. Što smo bliže otkriću onoga što nam onaj drugi znači, više ćemo se boriti, ranjavati, tražiti nedostatke ili bilo kakvo opravdanje za bijeg.

Jedan od najsigurnijih znakova da smo pronašli pravu osobu vidimo kad prestanemo razmišljati o tome što možemo dobiti od drugoga, kao u pjesmi „There’ll Be a Hot Time in the Old Town Tonight”-( bit će vruće vrijeme….). Ulovimo se kako razmišljamo da ne idemo u krevet s ovom osobom, jer joj želimo iskazati poštovanje. Želimo je njegovati i blagosloviti. Takve želje postanu više od pukog udvaranja ili moralnosti. O ovoj osobi počnemo plemenito maštati. Neki su muškarci tretirali većinu djevojaka s kojima su prije izlazili kao objekte spolne želje, pa iako prema sadašnjoj djevojci osjećaju sve dublju spolnu privlačnost, osjetili su i kako se javljaju kočnice na koje nisu navikli. Strast biva obuzdavana nečim novim. Više ne želimo samo dobivati, želimo i davati. Nešto u nama želi nas staviti u takav položaj da toj ženi stalno dajemo. Od tad je želimo zaštititi.

Mogli bismo otkriti tko će nam biti bračni drug i jednom dozom zdrave ljubomore. Nije svaka ljubomora loša. Salomon ju je vidio kao znak duboke predanosti: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob” (Pj 8:6). Naš Bog je ljubomoran Bog (Pnz 5:9). Njegova je ljubomora zapravo ljubav prema nama, pa nijedan takozvani bog ne bi smio zauzeti Njegovo mjesto. Osjetit ćemo bol ili ljubomoru ako netko drugi zaprosi osobu koju bismo mi željeli zaprositi. Po toj boli, ne onoj koja proizlazi iz ranjenog ponosa ili ega, nego po onoj koja dolazi od naše brige za dobrobit drugoga, možemo prepoznati u sebi ljubav za potencijalnog partnera. Za parove je dobro da se odmaknu i ohlade na neko vrijeme. Ako im je Bog zbilja namijenio bračnu ljubav, onda je ona stara izreka točna: „što ste dalje, to se više volite”. Boli nas udaljenost od te osobe. Emocije se stišavaju. Misli se primire, ali pravo unutarnje „izjedanje” ne prestaje. Ono raste. Nemirni smo.

Osjećamo se nepotpunima i praznima. Na kraju shvatimo da ne možemo nastaviti dalje bez te osobe uz sebe. Možda smo se osjećali slobodni i „potpuni” prije, ali sad osjećamo da otkad smo našli tu osobu, nikad više nećemo biti potpuni bez stalne veze s njom.

 

John Loren i Paula Sandford ‘Otpusti svoju prošlost’ 

 

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Book, portal Bitno.net objavio ga je s dopuštenjem


 

CVJETNICA 2013

 

Cvjetnica je dan kada slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Ušao je u Sveti grad kao Kralj, ali ne da vlada, nego da se ponizi sve do smrti na križu. Događaji koji se dogodili na Cvjetnicu i koji su slijedili nakon Cvjetnice znakoviti su za cjelokupno Kristovo putovanje, ne samo kroz Palestinu, nego i kroz čitavu povijest ljudskoga roda.

Od prvog ulaska u Jeruzalem pa sve do danas, Isus Krist ovom zemljom neprestano prolazi sad kroz prividno slavlje, a onda kroz osudu i odbacivanje ljudi, sad kroz pobjedu nad bolešću i zlom, a onda kroz Golgotu i križ, sad kroz trijumf nad samom smrću, a onda sam prolazi kroz muku, smrt i grob. Svoj put Isus konačno završava na uskrsno jutro. Ovo Gospodnje putovanje neprestano se ponavlja, u narodima i pojedincima, u svim vremenima i prostorima. Danas se događa u tebi i meni, u nama.

Isusov ulazak u Sveti grad bio je zaista veličanstven. I sam je svjestan toga kada neprijateljima veli: Ako zabranim mnoštvu, klicat će ovo kamenje uz cestu! Ulazi zaista na krilima slave. Ali njemu nije ni do klicanja ni do slave. Ušao je na takav način da pokaže kako je slava isprazna. I usred klicanja njegov pogled je upravljen prema našoj malenosti, grešnosti, izgubljenosti. Zaustavimo zato danas, na Cvjetnicu, sve filmove koji se neprestano vrte pred našim očima i nikako ne dopuštaju da se konačno suočimo sa samima sobom! Pogledajmo sebe i svoj svijet Spasiteljevim očima. Prepoznajmo kako je bijedna naša prošlosti i sadašnjost bez Njega! Prepoznajmo konačno da svoju budućnost i svoju sreću možemo pronaći jedino u njegovu velikom, rasparanom Srcu.

Nemojmo se ponašati poput farizeja i saduceja, židovskih civilnih i vjerskih glavešina. Gledali su čudo za čudom, slušali su riječi kakve nikada nisu izgovorila ljudska usta, dodirivali dobrotu kakvu nikada nije osjetilo ljudsko srce, pa ipak nisu povjerovali. Nakon Lazarova uskrsnuća, posljednjeg i najvećeg čuda što ga je Isus načinio prije svoje smrti, židovski civilni i vjerski glavešine jednoglasno donose odluku: Treba ga ubiti! Nakon toga već danima vrebaju priliku da to i ostvare.

Vjerske i civilne glavešine farizejskog i saducejskog tipa nisu izumrli sa starim Izraelom. Postoje oni i danas, i vrlo su aktivni i danas. Možda se i ja ubrajam u takve. Tamo gdje čovjek zatvara oči pred svjetlom, gdje začepljuje uši pred istinom, gdje zatvara srce pred ljubavlju – tamo ne može nastati ništa drugo nego institucija zla. Ljudi našeg naraštaja, osobito onog mlađeg, ne vole svjetlo. Za svoje glavne aktivnosti često biraju upravo noć. Noć i tama jesu prostor u kojemu redovito djeluju snage zla. Zatvaramo oči pred činjenicom da je laž institucionalizirana i u privredi i u politici, i u zabavi i u svakodnevnici, da se gladnom ljudskom srcu se ne pruža druga hrana osim one koja podržava sebičnost, stvara ovisnost, razara i dušu i tijelo. Danas također dobar dio našega svijeta (i onoga u nama) spreman je ponovno Isusa osuditi i osudu odmah izvršiti.

Cvjetnica je dan kada slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Jeruzalem je grad u kojemu je Bog odlučio boraviti zauvijek. Geografski Jeruzalem samo je simbol koji označava prostor tvoga i mog života. U svakoj Euharistiji Bog dolazi k nama kao ponizni Kralj i Spasitelj. Svaka Euharistija predstavlja odlučni trenutak u kojemu trebamo svoje oči, uši i srce otvoriti i pripraviti na Njegov blagoslovljeni dolazak.


KORIZMA?

 

Razgovarajući i razmišljajući što i kako ove korizme shvatih nekoliko uvjeta „dobrog“ korizmenog odricanja. Prvo, to treba biti nešto za, neka pozitivna odluka a ne još jedna zabrana samom sebi kojom ću si dokazivati kako sam jak i karakteran (i koju ću vjerojatno prvom prilikom prekršiti).

Drugo, ta me odluka treba nadilaziti, tako da me potiče na molitvu Gospodinu u kojoj ću moliti za snagu da ju izvršavam ali opet ne nerazumna i nedohvatljiva u toj mjeri da će mi se i Gospodin slatko nasmijati i ostaviti me u mojim djetinjarijama.

 

Konačno, ona mora biti oslobađajuća. Divno je kada se događa na nekom području u kojem se osjećam zarobljen i skučen i u kojem vapijem Gospodinu da me oslobodi.

Korizma je i vrijeme ispovjedi. Naravno ovdje mislim i na sakrementalnu ispovijed ali i na ono svakodnevno preispitivanje sebe pred Gospodinom, mogu li i želim li ići dalje s njime, želim li i ovu korizmu pokušati doći korak bliže njemu, otkriti nešto novo o sebi i o njemu, ponovo riskirati da se ništa neće dogoditi, da ću biti još jadniji i potišteniji i onda dozvoliti da me iznenadi kako samo On to zna. Mogu li se još jednom odazvati na Njegov poziv:

Reci sebi da

 

No Reci sebi da onakvom kakav jesi.

Samo onaj tko je sebi milosrdan

bit će takav i prema drugima.

Bog želi, da ga ljubiš kao samog sebe.

Budi dobar prema sebi i prihvati se.

Samo onaj koji sebe ljubi, ljubi i druge pokraj sebe.

Bog želi da ga ljubiš kao samog sebe.

Otkrij sebe i svoju vrijednost.

Samo onaj tko svoje darove cijeni,

cijeni i onoga pokraj sebe.

Bog želi da ga ljubiš kao samoga sebe

Oprosti sebi pogreške i krhotine,

samo onaj koji vlastite granice pozna,

oprostit će onome pokraj sebe.

Bog želi da ga ljubiš kao samoga sebe

Oprosti sebi pogreške i krhotine,

samo onaj koji vlastite granice pozna,

oprostit će onome pokraj sebe.

Bog želi da ga ljubiš kao samoga sebe

Bog te prihvaća i dobar je prema tebi,

a ti predaj dalje što on dobra učini

onima koji su pokraj tebe.

A onda će od ja i ti nastati jedan mi.

Reci sebi da


13. Veljače 2013. Pepelnica

– Čista Srijeda: početak korizme


Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji. Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«. Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koje su prikupili u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica.


10 zapovijedi supružnika

 

PRVA ZAPOVIJED
Poštujte i visoko cijenite jedno drugo! – „Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce“ (Matej 6,21). Doista, ako svoga partnera tretirate kao blago, dragocjenost koja vam je darovana, i poštujete ga umjesto da ga kritizirate, brak će vam cvjetati!

 

DRUGA ZAPOVIJED
Nikad ne idite u postelju ljutiti! – “Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Efežanima 4,26). Bijes i ljutnja su ubojice ljubavi. Ako ste tijekom dana imali neki prijepor, izgladite ga prije večeri i u postelji ponovno budite sretni i strasni. U suprotnom bi vam brak mogao biti ugrožen.

 

TREĆA ZAPOVIJED
Opraštajte jedno drugome! – “Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32). Ljudi smo sa svim svojim pogreškama i potrebama, i često griješimo. Tvrdoglavost i ustrajanje u ljutnji guše brak, dok ga ljepota i dobrota praštanja čine stabilnim, a partnere zadovoljnima i zaljubljenima!

 

ČETVRTA ZAPOVIJED
Blagoslivljajte često vašu jedinstvenost i zahvaljujte na njoj! – “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna!” (Psalmi 139,14). Nerijetko nakon braka pokušavamo partnera promijeniti i prilagoditi sebi, izbrisati njegovu divnu jedinstvenost u svemiru. Činite upravo suprotno, uživajte u njegovoj različitosti i dinamici koju ona unosi u vaš život. Ne suprotstavljajte im se – blagoslovite ih i njegujte kao i svoje specifičnosti!

 

PETA ZAPOVIJED
Očekujte najbolje u životu… Od Boga! – “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spas“ (Psalmi 62,2). Ljudi postaju jadni jer očekuju užitak, te ispunjenje i rješenje svojih problema od drugih ljudi, često od poslovnih, a još češće od bračnih partnera. U braku ne smijemo sve očekivati od partnera, sve svaljivati na njega. Bog kroji naš život, a partner nam pomaže da kroz ovaj život lakše prolazimo.

 

ŠESTA ZAPOVIJED
Dodirujte se često! – “Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom!” (2. Korinćanima 13,12). Istraživanja pokazuju kako žena dnevno treba osam do dvanaest nježnih dodira za svoje duhovno zdravlje. Slično je i s muškarcima. Nježni dodiri – zagrljaj, držanje za ruke, poljubac kad dođete kući i slično dio je bračne ljubavi, intimnog odnosa i razumijevanja, pa onda i opće sreće.

 

SEDMA ZAPOVIJED
Rabite Božji dar komunikacije! – „Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali!” (Jakov 3,5). Osjećaje je često teško opisati, a još teže izraziti. Ponekad se ljudi boje razgovarati o svojim osjećajima, boje se pokazati ih, izraziti, izreći. Prevladajte to, razgovarajte s partnerom o svim svojim osjećajima, i lijepim i ružnim, jer bolja komunikacija znači i bolji intimni život, bolji i ispunjeniji odnos!

 

OSMA ZAPOVIJED
Njegujte jedno drugo kao najljepši ružin grm! – „Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samog sebe!“ (Efežanima 5,28). Ruže trebaju četiri stvari kako bi rasle i mirisno cvjetale: sunce, vodu, zemlju i zrak. Sunce je sigurnost. Voda je temelj komunikacije. Zemlja je zajedništvo. Zrak fizički dodir. Činite te četiri stvari i vaš će brak biti poput najljepšeg ružina grma.

 

DEVETA ZAPOVIJED
Otkrijte izgubljeno blago u teškim vremenima! – „Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje!“ (Jakov 1,2). Dijeliti krizne trenutke i biti zajedno u teškim vremenima neizmjerno je blago, kojega moramo biti svjesni i cijeniti ga, spoznati u tome svoju snagu i temelj za ljepšu budućnost. Ne krivite jedno drugo kad vas bude iskušavala nesreća, uzmite to kao od Boga danu mogućnost da ojačate svoju ljubav i shvatite kolika je snaga u njoj. A iz toga zajedništva uvijek će izniknuti nova sreća i prosperitet.

 

DESETA ZAPOVIJED
Sjetite se početka ljubavi! – „Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!” (Otkrivenje 2,5). Znate kako izgledaju pogledi dvoje koji su se tek zaljubili? Taj sjaj nikad ne smije nestati iz vašeg oka, kao ni način ponašanja, prepun onih sitnica, malih pažnji, uzbuđujućih nagovještaja i otkrića. Ne vjerujte u ono “više nema povratka”, to je uvijek moguće. Vratite se u prošlost kako biste osvježili sadašnjost!“

Piše: prof. dr. sc. Irma Kovčo Vukadin

Preuzeto s www.mka.hr


Što je točno brak u

       očima Katoličke crkve?

 

Započet ćemo s osnovnom definicijom parafrazirajući učenje Drugoga vatikanskoga sabora i kanonskoga prava, a potom objasniti svaku njezinu točku:

 

Brak je intimna, isključiva, nerazrješiva zajednica života i ljubavi u koju ulaze muškarac i žena po nacrtu Stvoritelja usmjerenu k njihovu vlastitu dobru te k rađanju i odgajanju potomstva; taj je savez između krštenih osoba Krist Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta.2 

 

Intimna zajednica života i ljubavi. Brak je najbliže i najintimnije od svih ljudskih prijateljstava. Uključuje dijeljenje cjelokupnoga života neke osobe sa svojom suprugom ili svojim supružnikom. Brak poziva na međusobno sebedarje, tako intimno i potpuno da dva supružnika postaju “jedno”.

 

Isključiva. Uzajamno darivanje dviju osoba jedna drugoj isključuje intimno sjedinjenje s bilo kojom drugom osobom. Ono zahtijeva potpunu uzajamnu vjernost supružnikâ. Ta je isključivost bitna i za dobro djece bračnoga para.

 

Nerazrješiva. Muž i žena nisu združeni po prolaznoj emociji ili pukoj erotskoj sklonosti, koje, kad se sebično slijede, brzo izblijede.3 Oni su po Bogu združeni neraskidivom vezom ljubavi kroz čvrst i neopoziv čin njihova vlastita pristanka. Za krštenike, ta je veza zapečaćena Duhom Svetim i, kad se jednom izvrši, postaje apsolutno[1] nerazrješiva.4 Tako Crkva ne poučava toliko da je razvod pogrješan koliko da je razvod – u smislu prekida valjanoga braka – nemoguć, neovisno o građanskomu statusu braka.

 

Ulaze muškarac i žena. Komplementarnost spolova je bitna za brak. Danas je zbrka o naravi braka tako rasprostranjena da bi neki htjeli proširiti pravno “pravo” na ženidbu dviju osoba istoga spola. Ali sama narav braka čini takav prijedlog nemogućim.

 

Po nacrtu Stvoritelja. Bog je stvoritelj braka. On je upisao poziv na brak u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. Brak se upravlja po njegovim zakonima koje vjerno prenosi njegova Zaručnica, Crkva. Da bi brak bio ono za što je stvoren, mora se prilagoditi tim zakonima. Stoga ljudska bića nisu slobodna mijenjati značenje i ciljeve braka.

 

Usmjerena k njihovu vlastitu dobru. “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Tako za njihovo vlastito dobro, na njihovu korist, obogaćenje i, konačno, njihovo spasenje, muškarac i žena ujedinjuju svoje živote u bračni savez. Brak je najtemeljniji (ali ne i jedini) izraz poziva na ljubav koji imaju svi muškarci i žene kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju.

 

Za rađanje i odgajanje potomstva. Oci Drugoga vatikanskoga sabora objavili su: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgoju potomstva te su njime kao svojim vrhuncem okrunjene.”5 Djeca nisu pridodana braku i bračnoj ljubavi, nego potječu iz same dubine uzajamnoga sebedarja supružnika, kao njihov plod i ispunjenje. Dakle, namjerno se isključenje djece suprotstavlja samoj naravi i svrsi braka.

 

Savez. Brak nije tek ugovor između muškarca i žene, nego sveti ugovor. Bog je stvorio brak da oslika i sudjeluje u vlastitomu savezu sa svojim narodom. Tako bračni savez poziva supružnike da imaju udjela u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Suprotno nekim trendovima razmišljanja, nedavni naglasci Crkve na braku kao savezu ne isključuju ideju da je brak također i ugovor. Istina je da savez nadilazi prava i odgovornosti koji jamče neki ugovori i osiguravaju jači, svetiji okvir za brak, ali kanonsko pravo još uvijek namjerno rabi oba termina za opisivanje braka.6

 

Dostojanstvo sakramenta. Na temelju njihova krštenja, ženidba kršćanskih supružnika jest djelotvoran znak sjedinjenja između Krista i Crkve, i kao takav je sredstvo milosti (vidi sljedeće pitanje s podrobnijom raspravom). Brak dviju nekrštenih osoba, ili jedne krštene i druge nekrštene osobe, Crkva smatra “dobrim i naravnim” brakom.

 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno.   

                                           

 

BOŽIĆNA POSLANICA 2012

 

Braćo i sestre! Dragi moji župljani!

 

Upućujući Vam i ove godine Božićnu čestitku, želim da vas obasja svjetlo novorođenoga Isusa te vam otkrije smisao življenja i svakodnevnog trpljenja. Neka očitovana ljubav Božja ispuni sve naše obitelji kako bi u njima vladala sloga, razumijevanje, radost i bogatstvo vjere, hrabro, pošteno i čestito kršćansko življenje. Otkrijte u Kristu smisao svoga života i ostvarite ga po Božjoj ljubavi. Svim bolesnima, nemoćnima i starima želim da Isusovo rođenje donese snagu i strpljivost u njihove živote te da nađu razumijevanje kod svojih najbližih. Neka slavlje Božića, posebice u godini vjere, učvrsti našu nadu i ojača vjeru, kako bismo ovaj svijet mijenjali zračeći dobrotom i plemenitošću, izgrađujući mir, slogu i jednakopravnost među ljudima jer:

 

* Božić je blagdan Božje ljubavi koja je sišla na zemlju za svakoga od nas, kako se

   nitko na ovoj zemlji ne bi osjećao sam, napušen i nesretan.

* Božić je blagdan za sve, radost za sve, sloboda za sve, mir za sve u poštovanju

dostojanstva svakog čovjeka.

* Prepoznajmo Božićnu snagu da okupi ljude, da ih učini osjetljivima za druge, da se

   među ljudima dogodi opraštanje, pomirenje, blizina i obiteljska toplina. Po riječima

sv. Augustina:“Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti!

 

Postajući jedan od nas, Bog ulazi u obitelj donoseći u nju mir i pružajući joj snagu, da živi poput Božje obitelji. Zato želim, da se na Božić na nov način susretnete s Djetetom Isusom u jaslama, kako bi:

     - svi naši susreti s ljudima,

     - naši susreti u obiteljima, s prijateljima i znancima,

     - bili preobraženi sjajem Božića, kako bi u njima uvijek iznova zasjala tajna ljubavi Božje.

Svima vama, dragi vjernici, i svima vama, ljudi dobre volje, želim čestit Božić i sretnu Novu 2013 godinu.Neka Kristov mir zavlada u nama kroz praštanje, pomirenje i vraćanja povjerenja te neka taj mir izgrađuje naše obiteljsko zajedništvo. Upravo takvo obiteljsko zajedništvo radosti vjere treba prenijeti u župsko zajedništvo, kako bismo postali svjedoci nade u ovom beznadnom ozračju koje proživljavamo. Probudimo se! Podignite glave. Krenimo u bolje sutra. Ono što ne možemo vlastitim snagama neka dopuni vjera i povjerenje u Onoga koji nam se rodio u Betlehemskoj štalici. SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2013 GODINU od srca vam želi zazivajući na vas BLAGOSLOV BOŽJI.

                                                                         vaš župnik Pavo

Dragi moji župljani!

 

Useljenjem u novonapravljenu župnu kuću, posvetom naše župne crkve i završetkom župne dvorane, naša župa je čvrsto stala na svoje noge i time i moje poslanje je završeno. Dakle, ono radi čega sam poslan u novoosnovanu župu je zgotovljeno, napravljeno, dovršeno.Hvala Bogu i svima vama!

Ovih proteklih 12 godina ja bih podijelio na dva dijela:ono što se vidi i ono što se ne vidi, bolje rečeno, duhovno i materijalno.

Često vrtim u glavi film prvih radni dana kao župnik ove župe:sv. Misa pred kapelom, sječu trnja, zapaljene kamare, dovoz šljunka, početak gradnje koja evo traje već punih 12 godina.

S ponosom ističem, mnogo se toga dobroga dogodilo, mnogo se toga odradilo, nekoliko briljantnih akcija koje mogu biti na ponos svima onima koji su u njima dali svoj doprinos.Pogledaj tabelu:

  

Broj 

naziv akcije

učestvovalo

 

1

Prilozi žena za crkvena vrata

163   obitelji

2

Darovi župljana za put križa

175   obitelji

3

Darovi žena za grilje na tornjevima

195   obitelji

4

župljani u akciji ''kg, zvona''

800   osoba

5

Djeca za zidne lampe u našoj crkvi

   71     dijete

6

Darovi žena za krstionicu

192     obitelji

7

Popis župljanki za ishranu umjetnika

   180     obitelji

8

Akcija "HRAST" za klupe

   109     obitelji

9

Darovatelji za klupe

   273     obitelji

10

Darovatelji   za proslavu - meso

   44     obitelji

11

Darovatelji za proslavu 29.07.2006 u novcu

   147     obitelji

12

Djeca darovatelji za lustere u dvorani

   57     djece

13

Darovatelji za izgradnju dvorane

   276     obitelji

14

Do sada svoje priloge dalo ukupno

   748     obitelji

15

Od početka do danas naša župa darovala

805.905 KM

16

Od početka do danas sa strane dobiveno

448.526 KM

17

Ukupno dobiveno do sada, 2001 - 2012

1.254.431 KM

18

Ukupno potrošeno 2001 - 2012

1.257.756 KM

19

Ukupni saldo do sada negativan

3.325 KM

 

Ipak ne mogu a da ne spomenem 51 obitelj koja živi u našoj župi a do sada nisu dali niti jedan cent,a mnogi od njih rade u inozemstvu. Ma napravili smo mi i bez njih,a jednoga dana kad budu objavljena sva imena njihovi unuci morat će se stidjeti za njih kad vide kakvo je srce imao njihov otac ili djed. Niti vidim, niti primjećujem da su išta bogatiji od vas koji ste s ponosom u svoje ime i ime svoje djece darivali , radili i pomagali da i Bog u našem selu dobije svoj stan!

Ima na žalost i takvih koje za ovih 12 godina nisam imao prilike ni upoznati.Ne znam ni njih ni njihovu djecu. Sigurno se takvi plaše da ne bi od njih zatražio pomoć, a kažu da pripadaju našoj župi. S ponosom ističem da za 41 godinu mog svećeništva rečenica: „zašto nisi ništa dao za gradnju“ nije izašla iz mojih usta, zato ne vidim razloga da se plaše. Svi takvi, kao i 80 obitelji koji kroz ovih 12 godina nisu dali niti jedne marke za moje uzdržavanje odgovorno tvrdim da nitko nije ostao neposlužen ili da je bilo što kome bilo uskraćeno ili prigovoreno. Neka se svako kiti svojim djelima.

Zaustavimo se i kod ovog duhovnog:

-          Župa je tu. Neka svako sebi postavi pitanje, što se s tom činjenicom promijenilo u tvome životu? Što budete iskreniji sami sebi, vaš odgovor će biti korisniji i istinitiji.

-          Ja kao župnik ne mogu a da ne iznesem neka svoja zapažanja i pitanja na koja bih jako želio dobiti odgovor.

-          Gdje su nam djeca? Gdje su naši mladi? Zašto ih nema na sv, Misi? Za koga je ova crkva pravljena? Oče i majko, vi ste prvi pozvani da odgovorite na ova pitanja.

-          Kako je moguće da tvoje dijete poslije prve pričesti ne uđe u našu crkvu do početka priprave za sv. Krizmu?

-          Zašto je sv. Krizma oproštaj od aktivnog vjerskog života kod naših mladih? Koliko puta je tvoje dijete poslije sv. Krizme nedjeljom došlo na svetu misu? Gdje je nedjeljom 160 krizmanih naše župe?

-          Razlog je samo jedan, naučili su od vas starijih:“ Sad sam ja punoljetan ko i moj tata ili moja mama! Ako oni ne idu na svetu misu, zašto bih ja išao“?

-          Roditelji, jeste li ikada razmišljali što ćete odgovoriti dragom Bogu na pitanje o vjerskom životu svoje djece kad stanete pred Boga i budete se gledali oči u oči? Nedjelja, dan Gospodnji, a tvoje dijete spava kao da nikad nije čulo riječ“Bog“!

-          Isto pitanje bih postavio svima vama dragi moji župljani. Nije to na žalost slučaj samo s djecom. Naše klupe su sve više i više prazne nedjeljom i blagdanom? Volio bih,kad bih mogao ući u vaš život i čuti vaše opravdanje za to. Zapamti: kad budeš u nevolji tražio Boga reći će ti:“Čekaj sad ti mene, kao što sam ja čekao tebe!“

-          Iz razgovora s našom djecom, većina ih ne zna ni što je to zajednička obiteljska molitva?

-          Zar nije bruka i sramota da se sve teže može naći dijete koje će čitati i ministrirati pod svetom misom?

-          Toliko smo darova dobili od dragoga Boga, a onda smo mu okrenuli leđa.Sve više i više se pitam: Pa je li moguće, da naši mladi misle, da je sramota služiti Bogu? Đavlu u čast ne stide se bilo što napraviti, jer to je moderno,a Bogu? Ma kad je Bog u pitanju to je sramota i zastarilo. Da Bog je staromodan, ali droga, kocka, flaša, nasilje, to je moderno! Nazdravlje!

Dragi roditelji! Tražit će Bog dušu vašeg djeteta iz vaše ruke! Vi ste prvi pozvani da svoje dijete uvedete i pravi kršćanski život! Dok pitam vas, pitam danonoćno i samog sebe:“Što sam mogao još učiniti za njih,a da nisam učinio?! Očito da ja sam nisam dovoljan! Probudimo se dok još nije kasno, bolje rečeno, prekasno.Prošlo je pet do dvanaest, već je dvanaest i pet kako bi rekli naši stari. Ipak:STAVLJAM SVE U BOŽJE RUKE!

 

 

Novo Selo, 2012. godine                  Pavao Brajinović, župnik

ŽIVOT KAO ŠALICA KAVE

Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. "Čini mi se da vam treba šalica dobre kave", rekao je i povukao se u kuhinju.

Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih... Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane...

"Poslužite se."

Mjerkanje tuđe šalice...

Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: "Lijepe i skupocjene začas su planule." Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Nastavio je: "Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa."

"A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom... A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice."

"Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu... - poput šalice. Alati za držati život. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo."

"Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi:
-          Pijete kavu, a ne šalicu.
-          Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega.
-          Žive jednostavno. Govore ljubazno.
-          Vole velikodušno."

A ti? Odgovori sam sebi, pa ovu pouku primjeni u život!


Sedam lijepih navika sretnoga braka

Kakvom „vodom” trebaju bračni drugovi puniti svoje vrčeve da bi je Isus mogao pretvoriti u vino svoje ljubavi. (Pater Johannes Lechner CSJ)

 

Svadba u Kani nas uvodi u tajnu sakramenta ženidbe. Ne poznamo zaručnike one svadbe u Kani po imenu, ali je za to spomenuto da je tu bila Marija, Isusova majka i Isus i njegovi učenici. Dogodilo se nešto netipično, kako za svadbu, tako i za vinogradarski kraj – nestalo je vina.

Marijin zagovor je bio isto tako odlučujući za čudo s vinom, kao i posao slugu koji su punili vrčeve vodom imajući u Isusa slijepo povjerenje, iako to nisu trebali, jer Isus nije bio nikakav njihov nadstojnik! Isus im je rekao da napune 6 vrčeva, svaki po oko 100 litara, vode. Problem je bio taj što nije bilo vina.

Razum bi rekao: „Mi trebamo vino a ne vodu!” Ipak sluge to čine. Bio je to nekada prilično težak posao, napuniti takve vrčeve vodom. Trebalo je donijeti 600 litara vode! Značilo je da, s nekom posudom od 15 litara, treba 40 puta ići po vodu da bi se napunilo sve vrčeve, do vrha. Ovi sluge su bili dobro oznojeni – to je sigurno!
Kada se čudo stvarno dogodilo? Ne znamo. No, rezultat je izazvao divljenje: novo vino je bolje. Tako je ustvrdio nadstojnik stola, govori nam evanđelje. 

Svadba u Kani nam pokazuje do kakvih životnih situacija može doći, posebno u braku. Nalazimo se između manjka i punine, između krhkosti i slave. Posebno na polju ljubavi.
Evanđelje nam ukazuje na važnost ovih vrčeva za vodu. Gospodin je učinio da su ovi vrčevi tako važni, jer je po njima došlo čudo u svagdašnji život. Čudo vina u Kani je promjena, pretvorba, to nije stvaranje ni iz čega. Potrebno je ljudsko sudjelovanje.

Za bračne drugove to znači: Gospodin će blagosloviti vodu vaše dobre volje, vašeg stalnog ljudskog nastojanja. Snagom sakramenta ženidbe Gospodin pretvara vodu vašeg dobrog nastojanja u vino Božje ljubavi. On treba vodu, vašu dobru volju, vaše postupanje. Gotovo je s pasivnošću.

Kako mogu bračni drugovi ispuniti vodom svoje posude? Kako će se to dogoditi konkretno? Evo sada ću nabrojiti sedam lijepih navika za sretan brak. Ako se bračni drugovi tako uvježbaju, onda će stalno rasti u ljubavi, a Gospodin garantira da će ih ispuniti nezamislivim blagoslovom i obradovati svojom božanskom ljubavlju. Želim ovdje, ukratko, navesti tih sedam dobrih navika.

1. Drugoga razveseljavati

Sretan bračni par su jedan za drugoga dar i poklon onda kad jedan drugome čine male, sitne radosti, a ne brigu i bol. To zvuči jednostavno, ali u praksi se pokazuje teškim. Da li je ono što ja činim ili govorim radost za drugoga? Tako se ostvaruje „amor benevolenciae”, ljubav dobrohotnosti „ljubav koja veseli”. Pažnja prema drugome je ključ do njegova srca.
Jedan mladić je svojoj zaručnici svakog dana slao neko pismo, mali sitni poklon: bonbon, šlape, ručnik, maramicu… neku dobru knjigu, dok je bio na svjetskom kongresu mladih u Australiji. Svaki dan jedan mali poklon. 
Ovdje može svatko pustiti svojoj mašti na volju. Tko se ovoga bude držao cijeloga života, doživjet će ogromnu količinu ljubavi.

2. Gajiti običaje i obrede koji čine dobro ljubavi i prijateljstvu

Običaji, obredi, geste učinjene iz ljubavi i u ljubavi jačaju veze u odnosu, jer bude osjećaje i potvrđuju pretpostavke. To počinje već načinom i oblikom pozdrava. Ako netko, navečer, dođe kući, najprije pozdravlja psa, onda pali kompjutor i televiziju, a onda pozdravlja ženu sa „što ima danas za jesti, trebam brzo pojesti, jer još imam jedan sastanak!” takvo pozdravljanje sigurno neće voditi dubljem prijateljstvu i ljubavi. Ako promatramo pozdravni ceremonijal nekog bračnog para s gledišta psa, njega se uvijek tako lijepo pozdravljalo da skače u vis od radosti. Tako su se oni na početku „skakućući” pozdravljali da pokažu svoju radost na veselje njihove djece.

Postoji čitav svijet simbola koji se može stvarati, koji uvijek mogu voditi iz vidljivih gesta do nutarnje ljubavi i nju na takav način izražavati. Tome pripadaju i ceremonije poput komplimenata, svaki dan telefonirati, slaviti rođendane i imendane…

3. Otvoreno i iskreno međusobno razgovarati

Sretni bračni parovi će stvoriti siguran prostor gdje oni smiju biti, onakvi kakvi jesu, gdje će bez straha reći svoje osjećaje, želje, očekivanja, gdje će razgovarati o problemima, frustracijama o svemu što im leži na srcu. Kakva je to milost biti prihvaćen od drugoga u svojoj krhkosti i lomljivosti!

Jedan bračni par koji je slavio srebrni jubilej, mi je povjerio što im je bilo najteže i najljepše u tih 25 godina. Najljepše: da je svaki od njih po drugome našao sebe i sve više je to postajao. A najteže je bila askeza: ono što si znao o slabosti, krhkosti drugoga ne upotrijebiti da ga raniš ili povrijediš.

To učvršćuje brak. K običaju lijepih riječi spadaju i obećanja, koje se daju i koja se održavaju, ona jačaju međusobno povjerenje. Održano obećanje daje osjećaj: „Mogu se na tvoju riječ osloniti. Mogu na tebe računati.”

4. U teškim okolnostima biti u komunikaciji oprezan i lukav

Upravo u škakljivim trenucima pronalaze sretni bračni partneri prave putove kako će u (svađi) razgovoru sve moći kazati i biti saslušani i tada stvari zajednički rješavati. Kod baš „vrućih tema” može se držati u rukama, zajednički, neki predmet(npr. štap) što tada znači „sada govori jedan, a drugi sluša” a nakon nekog vremena se izmjene strane.
Poznam jedan bračni par koji, na svojim noćnim ormarićima imaju svijeću. Kad netko ima nešto što je drugom teško izreći, tada zapali svoju svijeću i to je znak za partnera da ima nešto o čemu je teško govoriti. I to onda olakšava razgovor o „vrućim” temama.

Komunikacija bez nasilja je najpravilniji put k duhovnom obraćenju.

5. Neprestano imati brigu jedan za drugoga

Ovo bi se, suvremenim jezikom, moglo reći: uvijek biti za drugoga on line i nikada se ne okrenuti jedan od drugoga. Sretni brakovi će uvijek naći načina i sredstava da emocionalno ostanu povezani. Ovo će stvarati pravu intimnost: pogledi, geste, djela, pokazuju da drugoga prihvaćamo ozbiljno i stvarno. Radi se o kvaliteti prisutnosti: „Ti si za mene između svega broj 1″ Onda iz toga slijedi želja zajedno učiniti neke stvari koje vesele oboje: zajedno kuhati i jesti, piti kavu, čašicu vina na večer ispijati zajedno, zajedno šetati, filozofirati, zajedno čitati Sveto pismo…

Tako se ostaje okrenut jedno prema drugom. Nešto lijepo učinjenog približava. Ostavljanje nečega privlači drugoga prema nama. Sloboda pažljivog prihvaćanja veže jedno uz drugo, veže u savez i u tome je bit bračne ljubavi.

6. Zajednički život nadahnjivati zajedničkim vizijama

Sretni bračni parovi će obogaćivati svoj odnos i zajedničkim kovanjem planova. Zajedno sanjati neke veće planove i zajednički se usmjeravati prema istom cilju. 
Na ikoni presvetog Trojstva Andreja Rubljova se vide tri osobe koje su okrenute, s puno ljubavi, jedna prema drugoj, kao u nekom važnom razgovoru. Razgovor presvetog Trojstva je spasenje svijeta . Pa o tome bi se trebalo razgovarati među kršćanskim bračnim drugovima, a onda, na tom planu, i nešto učiniti. U tom smislu se mogu njegovati i djela milosrđa, posjećivati bolesne, biti uz neku ožalošćenu obitelj, kuhati za mladu majku nakon prvog poroda. …
Ako bračni drugovi imaju jake doživljaje međusobnog dijeljenja, posebno onog za kraljevstvo Božje, jačat će se i njihova nutarnja veza. Možemo to reći sa Titom: „Pojavila se Milost Gospodina, spasiteljica svih ljudi. Očekujemo blaženo ispunjenje našeg nadanja i pojavak slave Spasitelja našega, Gospodina Isusa Krista. On se predao za nas da nas očisti od grijeha i tako stvori čist narod, koji njemu pripada i čezne svom snagom činiti dobro..” (Tit 2,11-14)
Kultura nedjelje i blagdana je pravilan slobodan prostor da se obnove i ostvare velike vizije. Želio bih reći s Marijom: „Sve što vam reče, to činite…” (Iv 2,5)

7. Ustrajati u zajedničkoj molitvi

Molitva povezuje s Bogom i međusobno. U molitvi se otvaramo uvijek većem Bogu i pokazuje nam se da odnos prema drugom nije sve: sretni bračni parovi su svjesni nadnaravnog kojim su okruženi i to onda čini podnošljivim, kako ograničenosti svijeta, tako i ograničenosti njihova odnosa. Doživljaj granica u ljubavi može postati čak odskočna daska kojom ćemo otkriti onu ljubav koja je neograničena, koja uvijek postoji, koja sve podnosi, jer je vječna. 

„Ljubav cilja na vječnost. Da, ljubav je „ekstaza”, ali ne ekstaza u smislu opijenosti nekog trenutka. Nego „ekstaza” kao stalni put na kojem zatvoreni JA postaje davanje SEBE i tako se dolazi do pronalaska samog sebe, pronalaska samog Boga. „Tko želi spasiti svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, spasit će ga.” (Lk 17,33) (papa Benedikt XVI, enciklika Deus caritas est..)

Knjiga Tobije nam govori kako su Tobija i Sara (Tob 8, 1-9) molili prije nego su se tjelesno združili. To je prekrasna molitva za dar jedno drugom, za veličanstvenu Božju ideju stvaranja muškarca i žene.

Intimnost s Bogom vodi k intimnosti srca drugog partnera, a to se opet očituje i u seksualnom predanju. To je pravo povezivanje duhovnoga i seksualnosti u bračnoj ljubavi. Bog nije rival, nego izvor radosti i temelj plodnosti. Bračni par koji zajedno moli, ostaje združen i dobiva od Boga obilje potrebnih milosti.
 Tko moli makar jednu deseticu krunice za drugoga, doživjet će, da će Marija bdjeti nad jedinstvom srca – i u kriznim trenucima.

Ovo je mala, praktična mudrost 7 dobrih navika. One izgledaju malene, tako malene, a istovremeno tako dragocjene, poput vode. Tko prihvati ove savjete i drži ih, opazit će kako su njegove „posude – vrčevi” stalno puni do vrha . I Isus će vodu pretvoriti u dragocjeno vino svoje milosti, svoje ljubavi i svoga života,

Mnogi će biti pošteđeni „bračnih ratova”. Ponekad će se trebati i oznojiti u punjenju posuda vodom, poput onih slugu na svadbi u Kani, koji su trebali nositi vodu iz bunara. Ipak ukus novoga vina kojega Isus daruje, nagrađuje za ovaj trud i usred napora ispunja srećom. 
Tako želim svima doviknuti:” Ispunite vaše posude, a Gospodin će vas ispuniti milošću.”


Marija Bistrica, 13. listopad 2012.

Hrvati iz BiH na hodočašću

                         Majci Božjoj Bistričkoj

7. hodočašće vjernika Vrhbosanske i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu

P.s. Dva autobusa naših župljana imali su tu milost da su bili sudionici ovog velebnog, i nezaboravnog hodočašća našoj nebeskoj majci Gospi Bistričkoj.

„Umnoži našu vjeru“ geslo je ovogodišnjeg hodočašća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije u Nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke. Oko osam tisuća hodočasnika iz BiH u subotu, 13. listopada, sudjelovalo je u euharistiji koju je u Crkvi na otvorenom predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, u zajedništvu s banjolučkim biskupom mons. dr. Franjom Komaricom i apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D'Erricom. Na početku Godine vjere ovo hodočašće bilo je molitva za vjeru u osobnom životu, životu obitelji te za djelovanje u javnosti.

Kao sudionik Biskupske sinode u Rimu o novoj evangelizaciji kardinal Puljić vjernicima je u propovijedi govorio o prenošenju vjere za koju je najvažnija obitelj, jer roditelji djeci prenose ono što žive. „Zato je potrebno ponovo sačuvati svetost braka i obiteljskog ognjišta, da bi roditelji u svome domu uprisutnili radost vjere. To je ujedno i najsnažnija nova evangelizacija“, naglasio je kardinal Puljić. Za svećenike, redovnike i katehete rekao je da oni nadograđuju ove obiteljske temelje kako bi mladi susreli Krista, a upravo u tom susretu snaga je vjere iz koje slijedi svjedočenje: „Nova evangelizacija prvenstveno je svjedočenje vjere.“ Prema kardinalovim riječima, snagu svjedočenju vjere daje molitva, sakramentalni život, euharistija, u čemu se očituje naš identitet, da smo Kristovi. Vrhbosanski nadbiskup ukazao je i na važnost župe kao šire obitelji, što nam može pomoći ustrajati u vjeri. A sa snažnom vjerom možemo biti i hrabri svjedoci u javnosti, „da se ne bojimo kada nas počnu napadati, prozivati i diskriminirati.“ Po njegovom mišljenju, „iako to zovu demokracijom koja počiva na ljudskim pravima, vidimo da je na djelu propala demokracija u kojoj je sve manje ostvarenih ljudskih prava i sve je manje jednakosti, a vrijedi pravilo: tko je jači, taj ima veća prava.“ Katolici i danas trebaju biti hrabri kao i naši preci u prva kršćanska vremena, ili za vrijeme turske vladavine na našem području, ili pak u komunizmu, „pa zar da se u ovoj lažnoj demokraciji stidimo vjere i da budemo kukavice?“, upitao je kardinal Puljić.

S hodočasnicima je podijelio i iskustvo Biskupske sinode u kojoj sudjeluje kao sinodalni otac. Susrećući pastire Crkve sa svih kontinenata svijeta kardinal Puljić je primijetio: „Biskupi iz zemalja gdje se bolje živi pesimističniji su, a oni iz zemalja gdje je progonstvo i trpljenje, optimističniji su. To me zadivilo. Vidim da je snaga ondje gdje postoji spremnost na žrtvu, a gdje se dogodi uljuljanost, vjera stradava.“ Osvrnuo se i na trenutnu političku situaciju u BiH koja ne ide u prilog Hrvata: „Vidimo i danas da i europska i domaća politika, ali i hrvatska politika u BiH, idu prema tome da nas prekriže. Iz hrabre vjere poručujemo: suočit ćemo se i s tim izazovima. Crtajte entitete kako želite, ali nemate pravo izmjestiti nas iz rodnog kraja i zavičaja, nemate pravo zanijekati da budemo i Hrvati i katolici. Nitko nema mandat da nam ta prava oduzme.“ Da bi opstali u tim prilikama odlučujuća je vjernost duhovnim korijenima, kako je i zaključio kardinal Puljić: „Zavjet činimo da korijenje ne izdamo. Pomozi nam, Gospo, da se ne bojimo žrtava. Ljudi žrtve sposobni su graditi budućnost.“

Vjernike iz BiH na zauzetost za budućnost u svojoj zemlji ohrabrio je i apostolski nuncij u Hrvatskoj, a ranije u BiH, nadbiskup D'Errico. „Mora biti jasno da obnovljena zauzetost za budućnost – koja nam se danas čini apsolutno hitnom – je zadatak koji se ne odnosi samo na one koji imaju najviše odgovornosti u društvu ili na crkvenoj razini. To se pitanje odnosi na sve, na svakoga u onom što može učiniti. Ima onih koji mogu učiniti više i onih koji mogu napraviti manje... Svi se moraju osjećati pozvanima napraviti svoj dio, s osjećajem kršćanske i građanske odgovornosti.“ Izrazio je zadovoljstvo što je u Hrvatskoj, u prva tri mjeseca svoje službe, razgovarajući na svim razinama, crkvenim i političkim, o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini, naišao na otvorenost i raspoloživost u traženju prikladnijih rješenja za Hrvate u BiH. Svoju službu, pak, u Hrvatskoj smatra nastavkom one koja mu je bila povjerena kao Papinom predstavniku u BiH od kraja 2005. Godine: „Činjenica je da su mi Sveti Otac i Poglavari Svete Stolice izričito rekli da moja služba u Republici Hrvatskoj mora biti shvaćena kao nastavak mojeg služenja hrvatskom katoličkom narodu koji je na tom području toliko izmučen.“ Podsjetio je na blizinu i solidarnost Svetog Oca s Hrvatima u BiH. Ujedno je izrazio zahvalnost najvišim vlastima Republike Hrvatske, koje su mu posvjedočile u različitim prilikama svoje istinsko zanimanje i potpunu potporu za Hrvate u BiH: „Želja, za koju molimo danas, je da zajedno možemo naći prava rješenja za pitanja koja razmatramo, kako bi hrvatski katolički narod u Bosni i Hercegovini mogao nastaviti davati svoj dragocjeni doprinos za sadašnjost i budućnost Zemlje, s jednakim dostojanstvom i jednakim pravima u odnosu na druge konstitutivne narode.“

U prinosu darova na oltaru Crkve na otvorenom podno bistričke Kalvarije, što su ih prinijeli vjernici u narodnim nošnjama, našli su se: knjiga o stanju katoličkih župa na području BiH 1991. – 2011., svijeća s motivom bl. Ivana Merza kojega Banjalučka biskupija želi, posebno u Godini vjere, ponuditi mladima kao svijetli lik svjedoka vjere i zaštitnika vjernika, Leksikon pokojnih svećenika Banjalučke biskupije, misno vino proizvedeno u biskupiji, sir trapist, plodovi zemlje Derventskog dekanata i župe Uskoplje, te u ime Hrvatske katoličke misije Linz austrijski proizvodi. Na kraju Mise kardinal Puljić vjernicima je podijelio potpuni oprost koji je, uz ispunjene uvjete, za Godinu vjere odobrio papa Benedikt XVI.

Pjevanje je predvodio župni zbor župe Imena Marijina iz Gromiljaka pod ravnanjem s. Marinele Zeko.

Hodočašće je završilo pobožnošću Križnoga puta koju je predvodio biskup Komarica. (kta/t.p.)

 

I tako je završio još jedan milosni dan u majčinskom zagrljaju drage nam Gospe Bistručke.

                             Bogu hvala!


Augustina Barišić


Prihvatiti sebe

  

            ili kako prihvatiti sebe?

Napisao je Phil Bosmans! »Današnji dan ne započinji krhotinama od jučer! A jučerašnji dan — svi dani i sve godine — minuli su i pokopani u vremenu. U njima više ništa ne možeš promijeniti!

-         Je li bilo krša i loma?

-         Ne uzimaj ih sa sobom jer ranjavat će te dan za danom i na koncu nećeš moći živjeti.

-         Ima krhotina kojih se možeš riješiti staviš li ih u Božje ruke.

-         Ima krhotina koje možeš spasiti ako uistinu oprostiš.

-         A ima krhotina koje ne možeš spasiti ni pod cijenu ikoje ljubavi. Te ih moraš ostaviti na miru !« (Phil Bosmans).

Važni ste i vrijedni i ako osjećate da često sumnjate u sebe. Potražite podršku i naučite se osjećati sigurnije, uspješnije i zadovoljnije u svojoj koži! Jer se možete i imate pravo tako osjećati!

Dragi prijatelji, temu – Prihvatiti ili kako prihvatiti sebe (?), potrebno je malo i s duhovne strane probuditi i produbiti, zbog „sindroma“ ili krize u kojoj se svi pomalo nalazimo. A čovjek je danas u krizi identiteta i morala. Vrtimo se u krug i ne znamo gdje smo, komu pripadamo a ponajviše kamo to srljamo? I to su činjenice koje možemo pribrojiti nedostatcima ovog sve češćeg pitanja, kako prihvatiti sebe?

Da, istina je, danas je čovjek u krizi identiteta i morala, krizi materijalnoj i socijalnoj, u krizi opstanka te u krizi opredjeljenja, desno ili lijevo? U krizi su već i djeca, mladi, osobe srednje pa i starije dobi pa ne znaju kako prihvatiti sebe, svoj život i na koju stranu krenuti, pa ne čudi da u zadnje vrijeme susrećem osobe koje mi postavljaju upravo to pitanje, kako i na koji način prihvatiti sebe?

 

Zašto je to tako? I dok sam razmišljam o svemu i promatrala sve ovo iz svoje perspektive, zaključujem, kako ponajprije nismo dovoljno svjesne sebe, kao niti dara života i milosti primljene na krštenju iz čega proizlazi da nemamo dovoljno prisan odnos s Bogom. Ne obraćamo se Bogu dubinama svoje duše. Nismo svjesni posebnosti poziva kojeg smo primili i ne živimo svjesno život izabranih. Živimo u okrenutom svijetu. U krizi smo morala i identiteta, otvoreni materijalnom i gramzljivom sadržaju, a spuštamo se sve dublje u svijet depresivnog vremena koja pritišću i tovare breme na ramena i mi smo sve jače dezorijentirani.
Stoga, ne iznenađuje me otkud pitanje, kako prihvatiti sebe? A da bismo prihvatili sebe, moramo si posvijestiti da postojimo, moramo prihvatiti sebe, svoje darove kao i svoje nedostatke. To nije lako ali taj zadatak stoji pred svima nama. Stoga, da bismo funkcionirali, moramo raditi na sebi i kroz milost Božju izmijeniti ono što nije dobro a prihvatiti sebe upravo onakvima kakve nas je Bog zamislio sa svim svojim ljepotama i manama, nedostatcima i slabostima.

A kako onda prihvati sebe?
Potrebno je posvijestiti sebi da si željeno dijete Božje. Dakle netko te je želio prije tebe, prije tvojih roditelja. Netko s tobom ima plan i zato te darovao upravo tu gdje jesi. Darovan si sebi, roditeljima, obitelji, prijateljima i svima onima koje susrećeš na svom životnom putu. Darovan si i sam sebi da se izgradiš u osobu povjerenja, osobu dobrote i osobu koja ima svoj stav, osobu sa posebnim darovima za lijepo, dobro i sveto. Jer, nitko nema tvojih otisaka prstiju. Nitko na svijetu nije kao ti. Nitko se ne zna tako lijepo nasmijati kao ti. Nitko, baš nitko nema identičan tebi. Bog te stvorio na svoju sliku i priliku, stoga posvijesti sebi tu silnu ljubav koja te obavijala dok te planirao poslati u taj kutak zemlje i mjesta, dvorišta i obitelj gdje sada jesi i gdje prebivaš. Blago tebi ako si shvatio da imaš poslanje, da te Bog želi upravo takvoga kakav jesi....Pokušaj razumjeti tu silnu ljubav Oca i naći ćeš odgovor kako prihvatiti sebe? A da bismo si pomogli kod prihvaćanja sebe potrebno nam je biti svjestan darova i njegovati darove, u smislu imati povjerenja u sebe u svakom trenutku života i u svemu što radimo, a manje razmišljati o neuspjesima. No, ukoliko se i dogode neuspjesi, potrebno ih je prihvatiti kao sastavni dio sebe ili svog života. Bilo bi dobro, a i meni je pomoglo, po mogućnosti svaki dan ili navečer, napisati listu svega onoga što smo pozitivno i dobro učinili. Posvijestiti svoje dobre osobine koje su ti pomogle da bolje razumiješ i prihvatiš sebe i druge, kao i svoje snage i uspjehe, zahvaliti Bogu na svemu što postižeš i što si postigao u sebi da budeš pozitivna osoba prihvaćanja. A kako bismo sebe prihvatili moramo biti realni i istiniti u smislu svojih pogrešaka i slabosti. Ako nam se i dogode, a dogodit će se, potrebno je učiti iz njih i kroz njih. Vidi što možeš napraviti i što učiniti i što u sebi pozitivno trebaš razviti, pa raditi na njima, da se što manje vraćaju u život. Svatko od nas ima svoje slabosti što nije znak da smo loši. Jednostavno – imamo razloga raditi na sebi, ulagati u sebe kako bismo sebe što istinitijim vidjeli i prihvaćali svoje nedostatke.
Potrebno je moliti Boga da ti dade dovoljno svjetla da prepoznaš postignuti uspjeh! Možda si strog prema sebi da i kad uspiješ to ne pripisuješ sebi nego spletu sretnih okolnosti i drugima. Priznaj sebi da si upravo ti zaslužan za ovaj ili onaj uspjeh. Postavi realne kriterije uspjeha i budi ponosan na sebe, znaj cijeniti sebe, jer ako ti znaš sebe cijeniti to će činiti i drugi, ili će biti obrnuto!!!! Također je potrebno promijeniti svoj pogled na sebe! Pa umjesto straha i brige „hoćeš li doživjeti neuspjeh“ i pokušaja izbjegavanja greški – radije se usmjeri na postizanje ciljeva. Zahvali Bogu za darove a sebe pohvali za uloženi trud i napor, a ne samo za postignuti rezultat. Budi ustrajan u nošenju s preprekama. Jer prepreke i (privremeni) neuspjeh su dio puta prema uspjehu. Nisu greške test tvoje vlastite vrijednosti. Ako trenutno i ne ide - ne znači kako nikad nećeš riješiti te probleme. Ne gubi nadu. Prouči situaciju i vidi što možeš napraviti drugačije. Prepreke nas mogu ojačati i „natjerati“ da izvučemo dodatne snage, razvijemo nove vještine, potražimo podršku i savjet. Od velike je važnosti - Ne uspoređivati se s drugima! Da bi prihvatio sebe ne uspoređuj se s drugima, a uspoređuj se samo sa sobom – koliko si danas napredovao u odnosu na jučer ili prije mjesec ili godinu dana.

Zahvali Bogu za sve što je učinio u tebi. Brini za sebe. Osluškuj svoje potrebe i osjećaje. Ako si tužan – potraži utjehu. Ako trebaš podršku – zatraži je. Ako si ljut jer ti se ne sviđa način kako se netko ponaša prema tebi – imaš pravo to pokazati. Ako želiš vrijeme za sebe ili ti nešto ne odgovara – u redu je, imaš pravo to tražiti za sebe. Otkrij koje te situacije brinu, zašto i djeluj da promijeniš ono što ti se ne sviđa.

I prestani brinuti što drugi misle o tebi? Najnormalnije je a i prirodno je da se želimo svidjeti drugima i ostaviti dobar dojam. No, pretjerano o tome brinuti znači biti osjetljivi na neke usputne komentare i razočarenja. Dok ti brineš što druga osoba misli o tebi – ona vjerojatno brine što ti misliš o njoj. Stoga, reci sebi „Ok, volio bih se svidjeti drugima, no nije moguće svidjeti se svima. U redu je ako i ne misle svi kako sam dobar i sposoban. Imam drage osobe, prijatelje i obitelj koji me cijene. Najvažnije je da ja znam da sam uistinu dobro namjeran i dobar.“

Stoga, preispitaj svoje kriterije uspjeha! Koliko dobar i uspješan moraš biti da bih to cijenio i bio ponosan na sebe? Moraš li biti najbolji da bi to bilo dovoljno dobro? Mjeriš li po istim strogim kriterijima i druge? Umanjuješ li svoje uspjehe ili ih tumačiš stjecajem okolnosti.
Postavi sebi realističnija očekivanja, jer ako si u dobi mladosti često misliš o idealnom ja i „kakav bi trebao biti“. Taj je lik uglavnom „prenapuhan“ i vjerojatno ti se čini nedostižan i u odnosu na njega se sam sebi činiš preobičan. No, znaj da dok ne prihvatiš sebe, ne možeš niti raditi prema svojim ciljevima. Uz to, neka to bude realistična slika. Jer, promisli malo, od tog tvog savršenstva, znaš li nekog tko udovoljava svim kriterijima? Ma ne, nema takvoga a ti si možda prestrog prema sebi? Stoga, razvijaj vještine potrebne za uspjeh, jer danas znamo da je za uspjeh u životu važno znati i zauzeti se za sebe, jasno komunicirati, rješavati probleme, nositi se sa stresom... Poradi na njihovu razvoju. Stoga, ohrabri se! A ukoliko si doživio neuspjeh, smiješ potražiti pomoć i sam pomisli što bi savjetovao dragom prijatelju u sličnoj situaciji? Kako bi ga ohrabrio i podržao? Budi tako dobar i prema sebi – umjesto da se kritiziraš i nepotrebno ponižavaš. I ne vrti stalno film sa starim neuspjesima i situacijama kad nisi uspio. Stoga, prijatelju preporučam ti, usmjeri se i koncentriraj svoje snage na sadašnje trenutke i buduće korake.
I završit ću riječima iz Pokorničkog bogoslužja koje molimo : »Hvala Gospodine, što danas živim s tobom, što me uzimaš takvim kakav sam izrastao. Hvala što s tobom nadvladavam krhotine i što s tobom danomice iznova započinjem« , (prema: Willi Hoffsummer, Pokorničko bogoslužje).

sestra Augustina Barišić
Klanjateljica Krvi Kristove

 

DESET MITOVA O ODGAJANJU DJECE


Vjerojatno su svi prije dolaska djece imali čvrste stavove o tome što će djeca moći raditi, a što ne, ali klinci su ih vrlo brzo natjerali da to zaborave.....
Evo nekih od najčešćih mitova koji u odgoju djece njeguju oni koji su još uvijek bez mališana........

1. Nema šanse da mi dan prođe bez tuširanja
Nitko ne želi da smrdi, ali sa druge strane, nitko ne želi ni da čuje dijete kako vrišti jer mu voda ulazi u oči ili omiljena igračka ne može pod tuš jer je na baterije....

2. Svom djetetu nikad neću dopustiti da stalno gleda crtiće
Toga ćete se i držati, sve dok jednog dana ne ostanete s djetetom sami u kući, a čeka vas kuhanje ručka, pranje veša, ribanje kupaonice, a usput su vam se najavili i svekar i svekrva.

3. Ja ću biti cool mama
Samo što cool mame ne zvuče poput vaše majke. A vi zvučite....

4. Nikad neću dopustiti djetetu da ima ispade histerije u javnosti
Zar je netko spomenuo riječ „dopustiti“? Čini se da te male osobe same donose odluke o tome.

5. Neću se petljati u izbor prijatelja svog djeteta
To je super odluka, sve dok se prijatelj ne pretvori u malog nasilnika, a čekanje da to shvati i teta u vrtiću završi ogrebotinama i masnicama.

6. Neću dopustiti djetetu da jede brzu hranu
To je stvarno za svaku pohvalu. Ali stvarno.... Sve dok dijete ne ostavite bez nadzora u školi ili na rođendanu nekog klinca....

7. Nikad neću ostaviti dijete da ga neko čuva preko noći kako bih mogla u provod
Šta kažeš, baka želi da kod nje prespavaš cijeli vikend? Pa, ne bi bilo lijepo da razočaramo baku, zar ne?

8. Nikad se neću rasplakati pred djecom
Samo čekajte da vam polomi omiljenu uspomenu iz djetinjstva. Probajte onda zadržati suze. :)))))

9. Nikad neću kupiti djetetu plastični pištolj
Ipak, pištolje još mogu da „glume“ i prsti, i lego kocke...

10. Nikad neću dopustiti igračke u dnevnoj sobi
Da? Sretno....

Super roditelji samo u crtanim filmovima??

Najveća roditeljska zabluda je da ne morate biti supermama ili super tata. Djetetu su potrebni heroji, ali ne oni iz crtanih filmova........ Vi ste njihovi heroji... :))))))
P.s.Ovo nije dovoljno samo pročitai!

      Ovo treba u život provesti!


NIK VUJIČIĆ   - ČUDO OD ČOVJEKA

 

Dragi prijatelji!

 

Evo, pred vama je kratka dirljiva autobiografija čovjeka rođenog bez ruku i nogu koja će, siguran sam promijeniti vaš život!! Nevjerojatna priča koja će vas dirnuti i istinski nadahnuti da živite život bez ograničenja i stresa! Naš glavni junak Nik Vujičić u autobiografiji iskreno progovara o svim poteškoćama s kojima su se morali suočiti on i njegova obitelj, te kako je, unatoč svoj boli i poniženjima, uspio nadići svoj hendikep i ostvariti ne samo samostalan nego i ispunjen, usuđujem se reći veličanstven život. Na inspirativan način otkriva kako izgraditi samopouzdanje, kako vjerovati sam u sebe, kako naučiti vjerovati drugima, kako razvijati međusobno podržavajuće odnose, te kako skupiti snagu i „ustati“ bez obzira na okolnosti u kojima se čovjek nalazi.

Pustimo njega neka on sam govori: A njegov je život počenje ondje gdje bi život nas mnogih završio.

Zovem se Nick Vujičić (eng. Nicholas James Vujicic); i slavim Boga zbog načina na koji koristi moje svjedočanstvo, kako bi dodirnuo tisuće srdaca diljem svijeta. Rodio sam se 4. prosinca 1982. u Brizbejnu, Australiji kao prvo dijete srpskih iseljenika s rijetkim Tetra amelija poremećajem, bez udova i doktori nemaju nikakvo medicinsko objašnjenje za ovaj urođeni "defekt". Mojim roditeljima tijekom majčine trudnoće nisu bili spominjani nikakvi problemi s djetetom, zbog čega je šok bio još veći, kada su saznali da sam rođen bez ruku i nogu. Iako predani kršćani kada su shvatili da im djetešce nema udove nisu oduševljeno kliknuli ''aleluja'' ili ''slava Bogu'' nego su rekli ''maknite ga od nas''. Tada nisu mogli ni slutiti da će njihov sin nadahnuti milijune ljudi. Medicinska sestra Duška i pastor Boris Vujičić, porijeklom iz Srbije, nisu te 1982. godine od liječnika u Melbourneu dobili potpuno objašnjenje zašto je njihov prvorođenac bez ruku i nogu, pa su odgovore i snagu počeli tražiti od Boga.

– Mami su trebala četiri mjeseca da nađe mir u sebi, otac je u vjeri dobio puno odgovora, pa su oboje život posvetili meni, koliko je to bilo moguće, normalnom življenju, a imam mlađega brata i sestru, rođene bez ikakvih tjelesnih deformacija.

Unatoč svemu tome neizmjerno sam zahvalan Bogu što me roditelji nisu pobacili te što se nisam ubio kada sam se borio sa crnim mislima o samoubojstvu.

Dok sam bio dijete, nisu mi davali šanse za život, osim u nekakvoj instituciji. Snagom volje pokazao sam cijelom svijetu da ne mora tako biti. Jedina ograničenja koja postoje, očito su samo u našim glavama. 

Zamislite da ste rođeni bez ruku.

-          Bez mogućnosti da njima zagrlite nekoga,

-          Bez šaka da osjetite dodir, ili njima držite nekog drugog za ruku.

-          Ili, zamislite da ste rođeni bez nogu?

-          Bez mogućnosti da igrate, šetate, trčite, ili čak da stojite na svoje dvije noge.

-          A sada spojite te dvije pretpostavke u jednu… bez ruku i bez nogu.

-          Što biste uradili? Kako bi to uticalo na vaš svakodnevni život?
U djetinjstvu sam se susretao s brojnim problemima. Prvobitni šok zbog novonastalih okolnosti, porodica je zamijenila velikom upornošću, podrškom i jakom voljom da se što prije integriram u svakodnevne životne tokove i danas sam obavljam sve radnje kao i svaka druga osoba koja ima udove.

Kako bi se lakše uklopio među svoje vršnjake dobio sam umjetne udove, no uskoro sam shvatio da su mi preteški, te da se s njim vrlo teško krećem, zato sam ih odbacio.Duboka depresija zbog nedostataka kojih sam sve više postajao svjestan, kao i vršnjačko nasilje kojem sam bio izložen, doveli su me do toga da sam u 10. godini pokušao samoubistvo, utopiti se u kadi jer sam htio prekinuti svoju bol', Srećom, neuspješno. Shvatio sam da time ipak neće ništa riješiti, osim što će obitelji nanijeti bol.

Prihvaćanje sebe ovakav kakav jesam, bio je moj prvi korak prema ljepšoj strani života.

Kako su prolazile godine naučio sam kako se nositi sa svojim invaliditetom, te sam snagom volje naučio raditi neke svakodnevne stvari kao što je pranje zubi, tipkanje na računalu i slično. Sad, plivam, igram golf, vozim skateboard., završio sam dva fakulteta. Shvatio sam kako svojim primjerom mogu pomoći i drugima, zato idem po svijetu i propovijedam.

Braćo, smatrajte pravom radošću, kad god se nađete pred iskušenjima. Znamo da Bog u svim stvarima čini ono što je najbolje za one koji Ga vole. Ta misao je zaživjela u mojem srcu i usmjerila me prema trenutku u kojem sam shvatio da se loše stvari u našem životu ne događaju zbog sreće, prilike ili slučajnosti. Sada uviđam da se Bog proslavlja tako što me koristi ovakvog kakav jesam i na načine na koje se drugi ne mogu koristiti.

Odrastajući i privikavajući se na osobne mogućnosti shvatio sam da moja dostignuća inspiriraju mnoge ljude. Međutim, što se zapravo desilo i što je to što je uticalo da sa sedamnaest godina shvatim da je moj životni poziv da budem javni govornik i da držim predavanja ROĐEN BEZ RUKU I NOGU. Krenuo sam za vedrim životnim ciljem kako bi uticao na svijet. Moja žarka želja za širenjem nade sa jedne strane svijeta na drugi je zarazna. Iako suočen sa mnogobrojnim izazovima i preprekama, ja vjerujem da mi je Bog dao snagu da nadvladam ono što bi drugi nazvali nemogućim.

Nakon promjene zakona u Australiji, po kome su i osobe sa invaliditetom mogle da pohađaju standardnu nastavu u školama, postao sam jedan od prvih primjera koji su se upisali na fakultet..
Danas imam 30 godina. 

-         dovršio sam studij ekonomije u području financijskog planiranja i računovodstva i živim, život bez ograničenja!.

-         Također radim kao motivacijski govornik i volim podijeliti svoje svjedočanstvo sa ljudima, kad god mi se za to pruži prilika.

-         Osmislio sam govore kojima se obraćam učenicima, kako bih ohrabrio tinejđere u njihovim trenutačnim problemima i izazovima.

-         Radim kao motivacijski govornik dijeleći svoje svjedočanstvo s ljudima koji sumnjaju u vlastite sposobnosti.

-         Utemeljio sam nekoliko škola za djecu u nerazvijenim zemljama, gradim sirotišta, pomogao sam nebrojenim mladima koji su se borili s mislima o samoubojstvu...

-         Sa sedamnaest sam godina osnovao neprofitnu organizaciju Life Without Limbs (Život bez ekstremiteta). Još i danas sam njezin Predsjednik.

-         Imam tvrtku za trgovanje nekretninama i dionicama te poduzeće za motivacijske govore, izdajem DVD-e i knjige,

-         snima filmove..

-         2005. godine sam nominiran za nagradu „Mladi Australijanac godine“.

-         Trenutno živim i radim u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kaliforniji.

-         Prije 13 godina igrao sam nogomet i ozlijedio stopalo i svoja dva jedina prsta. Tri tjedna ga nisam mogao koristiti ni za što. A služi mi za mnogo stvari. I tada sam bio Bogu zahvalan što ga imam – iako sam tisuće puta tražio od Boga odgovore na pitanje zašto nemam ruke i noge

-         želim se približiti mladima i stavljam se na raspolaganje Bogu za sve što želi od mene. On me vodi, ja Ga slijedim.

Imam mnogo snova i ciljeva koje želim postići u životu.

S 19 godina počeo sam održavati motivacijske seminare koji su mnogima promijenili živote i naučiti ih kako se nositi s teškoćama koje su ih zadesile u životu. Često se i sam šalim na račun svog invaliditeta kako bi pokazao da je život mnogo više od onoga što je vidljivo golim okom.

-         Želim postati najbolji svjedok Božje ljubavi i nade,

-         želim postati međunarodni inspiracijski govornik i djelovati kako u kršćanskim, tako i u ne-kršćanskim okruženjima.

-         Želio bih postati materijalno neovisan, kroz investicije u nekretnine.

-         želio bih intervju u Oprah Showu kako bih mogao sa svima podijeliti svoju priču.

-         Jedan od mojih snova je napisati nekoliko bestselera, a nadam se da ću do kraja godine dovršiti prvog od njih pod naslovom "Bez ruku, bez nogu, bez briga".

-         Dakle, iako sam rođen bez obje ruke i obje noge, zbog rijetkog poremećaja nazvanog sindrom tetra-amelia, to me nije spriječilo da dosad govorim pred više od 4,5 milijuna ljudi u 44 zemlje, sad uključujući i Hrvatsku, pružajući nadu u mnogobrojnim školama, crkvama, zatvorima, sirotištima, bolnicama, stadionima, domovima za osobe sa invaliditetom, ma svima za koje smatram da im je potrebna moja pomoć.

Unatoč hendikepu visoko sam obrazovan: imam dva fakulteta, bavim se sportom, pišem knjige. Imam jedno stopalo i na njemu jedan prst uz pomoć kojeg pišem. Vlastitim trudom i radom uspio sam steći svjetsku slavu i obogatiti se. Početkom godine oženio sam ljepoticu Kanae Mijaharo koja će uskoro postati majka našega djeteta.

Predivno je kod snage Božje to što, ako želimo učiniti nešto za Boga, umjesto da se fokusiramo na svoje sposobnosti, koncentriramo se na našu spremnost za ono što znamo da je Bog u nama i da ne možemo učiniti ništa bez Njega. Kad se jednom stavimo na raspolaganje za Božja djela, tada se oslanjamo na Božje sposobnosti.

'Nisam mislio da ću se ikada vjenčati. A ako se i vjenčam, nikada neću moći držati ruku svoje žene. Kako onda izliječiti slomljeno srce. Ipak ove godine u veljači sam se oženio. Očekujemo dijete, čekamo sina. Moja supruga je trudna 20 tjedana. Trebala bi roditi u veljači sljedeće godine. Ako Bog da'. Hrvatska je 44 zemlja koju sam posjetio ovih dana. I to nakon Vojvodine, odakle su moji roditelji koji sada žive u Australiji.

'Ja sam hrvatski naučio od svoje bake i djeda kada sam imao šest godina. Razumijem malo, ali ne govorim jako dobro', rekao je Vujičić.

U Zagrebu na pozornici se nakon glazbenih nastupa pojavio 23.09. nešto iza 19 sati i 45 minuta i dočekan je ovacijama, a publiku je pozdravio na hrvatskom jeziku. Na pozornici mu se pridružio hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić i poklonio mu dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Vujičić je poručio da je svaki čovjek, bez obzira na određene hendikepe, normalna osoba i da može doseći ispunjenje života i sreću kao i svatko drugi. Seminar je završio zajedničkom molitvom na hrvatskom jeziku. Na oproštaju publiku je pozdravio sa 'volim vas puno' i zahvalio na posjeti.

Život bez ruku i nogu mnogima je nezamisliv, no upravo takav život koji već trideset godina živi Nick Vujičić, doista pokazuje da je i nemoguće, moguće. Iako je rođen bez ruku i nogu, to ga u životu nije omelo, štoviše, pokazao je i drugima da život itekako ima smisla. 30-godišnje čudo od čovjeka, kako ga mnogi nazivaju.

'Kada je život težak, i dalje možemo biti zahvalni za neke stvari. Imam svoje malo stopalo ovdje i ono mi omogućuje da vozim kolica, pišem, tipkam i mogu napisati 23 riječi u minuti na računalu. Svojim stopalom mogu se pokretati i pomaže mi mnogo. Moji roditelji uvijek kažu, Nick, u životu uvijek imaš izbor, možeš biti ljutiti zbog toga što nemaš ili zahvalan zbog onog što imaš'. Nick je danas pun života, entuzijazma i nade koju želi podijeliti s drugima.

O tome što ga je izdiglo iz ponora i učinilo jednim od najsnažnijih motivacijskih govornika na svijetu, Nick Vujičić ispričao je u ekskluzivnom razgovoru za “Večernji list”, uoči njegova prvog posjeta Hrvatskoj: u nedjelju 23. rujna nastupa u zagrebačkom Domu sportova.
Njegova životna priča dosad je nadahnula milijune ljudi u 43 države diljem svijeta. Ovaj Australac, odnedavno s kalifornijskom adresom, predsjedava međunarodnom neprofitnom udrugom “Život bez udova“.
I zato svakoga dana, umjesto da tuguje za onim što nema, zahvaljuje na onome što ima. Zapravo, nije najpreciznije reći da Nick nema noge: ima mali ekstremitet iz kojeg izviruju dva nožna prsta. Dovoljno da s njima, kaže Nick, napravi znak “peace”. Mir.

Uskoro stižete u Hrvatsku, po prvi put. Koliko poznajete našu zemlju i što očekujete od svog nastupa?

U gimnaziji, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Hrvat. Bile su nam dobro poznate sve podjele između dva naroda, ali nas dvojica nikad nismo dopustili da to limitira naše prijateljstvo. Znam da je Hrvatska predivna zemlja i zaista mi je žao što ću u rujnu samo ući i izaći iz nje, međutim, planiram se vratiti na Jadran sa suprugom na dugi odmor uzduž vaše obale. Do mene stižu informacije da su Hrvati vrlo uzbuđeni zbog mog dolaska, što me uistinu raduje.

Možete li nam ispričati o vašem podrijetlu?

Moja je majka stigla u Australiju u ranim 60-ima, a otac koncem 60-ih kako bi, tada još djeca, otpočeli novi život sa svojim roditeljima. Naime, moji djedovi i bake bili su progonjeni kršćani u bivšoj Jugoslaviji pa su procijenili da je bijeg najmudrija opcija. Sreli su se godinama kasnije u Melbourneu, gradu u kojem su zastupljene brojne etničke skupine.

Kako su se ponijeli tijekom vašeg rođenja i jeste li s godinama osjećali njihovu potporu?

Uvijek sam imao ljubav svojih roditelja. Prirodno je da su u rađaonici doživjeli šok i da su prvo vrijeme živjeli s pomiješanim emocijama zbog tako jedinstvene i zastrašujuće situacije u kojoj su se našli. Majci su trebala četiri mjeseca da prihvati moj invaliditet, da u sebi pronađe mir. Otac je u vjeri dobio puno odgovora, pa su oboje život posvetili mome, koliko je to bilo moguće, normalnom življenju. Cijelo djetinjstvo, obitelj je bila stup moje snage kroz teška vremena.

No, kako je vašu različitost prihvatila okolina?

Kao dijete pamtim mnogo neželjene pažnje i moje pokušaje da se skrijem u školskom vrtu kako bih izbjegao podsmijeh, uvrede i zadirkivanje. Međutim, roditelji su me naučili da svugdje zasijem sjeme nade što mi je dalo snage u najtežim trenucima.

No, sve je to zbog nečeg vrijedilo. Godinama sam čekao da se dogodi čudo, sada putujem svijetom i činim čuda ljudima. Bio sam jedan od prvih studenta s posebnim potrebama koji je pohađao “normalnu” školu i služio kao primjer drugim osobama s invaliditetom.

Na kakve ste reakcije nailazili u svojoj okolini?

Zapravo, na zbunjenost jer mnogima nije bilo jasno kako se netko poput mene može tako radosno smijati.

Odrastajući pokraj “zdravih” ljudi, jeste li ikad osjetili zavist?

Dok sam bio dijete, bilo je teško ne biti ljubomoran na sve one koji trče i igraju se na način na koji ja nisam mogao. Ali roditelji su me uvijek učili da se fokusiram na ono što imam umjesto na ono što nemam. Želio bih napisati knjigu o vršnjačkom nasilju koje je eskaliralo na zastrašujućoj razini destrukcije u svim kulturama.

Nekoliko ste si puta pokušali oduzeti život. Iz kojeg ste razloga, naposljetku, odlučili živjeti?

Kada mi je bilo deset godina pokušao sam samoubojstvo utapljanjem u kadi, skliznuvši ispod površine. Pa onda još jednom, na isti način, osjećajući kako voda istiskuje zrak u plućima. Kad sam treći put pokušao isto, ispred očiju mi je preletjela slika majke i oca koji plaču na mom grobu jer si ne mogu oprostiti što za mene nisu mogli učiniti više. Ostavio bih roditelje u boli koja nikad ne prestaje, a to nisu zaslužili. I zato sam odlučio ostati ovdje. Zahvalan sam što sam živ, iako nisam mislio da će moj život biti vrijedan življenja. Nikad ne znaš što sve Bog može s tvojim slomljenim dijelovima dok mu svoje slomljene dijelove ne predaš.

Kako ste susreli Boga?


Prvih godina, osjećao sam da mi duguje objašnjenje zašto sam rođen ovakav. Bilo je teško pjevati mu pjesme znajući da sutra moram u školu gdje će mi govoriti da sam ružan i da sam “alien”. Onda sam počeo vjerovati da mi je dao da ovako živim kako bi mi jednog dana vratio udove i tako pokazao svijetu da je On stvaran, da mu je stalo i da može činiti čuda. Sad znam da je sa mnom imao druge planove, da postanem govornik istine i nade. Bilo je to u 15. godini, otkada sam Bogu predao svoj život i od Njega prestao tražiti odgovor na pitanje zašto me učinio ovakvim.

Kako ste i kada počeli putovati svijetom i držati motivacijske govore?

Kada mi je bilo 19 godina. U gimnaziji sam prijateljevao s kapelanom, koji mi je pružio priliku da govorim sedam minuta ispred 300 studenata. Već nakon tri minute polovica djevojaka je plakalo, jedna je glasno jecala. Prišla je, zagrlila me i šapnula: “Nitko mi nikada nije rekao da sam lijepa, nitko mi nikada nije rekao da sam voljena”. To je iskustvo snažno promijenilo moj život, tada sam shvatio da sam rođen da budem govornik. I da će, ako jednog dana budem milijarder, pogled na neku djevojku kojoj sam promijenio život biti za mene važnijeg od svog novca na svijetu.

Otada sam gostovao u 43 države, u nekima i osamnaest puta. Održao sam 1500 motivacijskih govora, sudjelovao na pet nacionalnih kongresa i susreo sedam bivših predsjednika i premijera.

Što to govorite ljudima koji vas slušaju i tko je vaša publika?

Moja je publika svatko tko želi čuti nadahnjujuće riječi i priču o tome kako sam promijenio svoj život bez udova u život bez limita. Trudim se ljudima prenijeti poruku, bilo da im se obraćam u parlamentu, sirotištu, crkvi ili na konferenciji. Da je samo jedan čovjek odustao od suicida jer ga je taknula moja priča, vrijedilo je.

Kakve uspomene nosite iz susreta sa zatvorenicima, koje ste također obilazili?

Bilo je to kul iskustvo. Pamtim kako mi je momak koji služi doživotnu kaznu i pritom umire od AIDS-a rekao da kažem svima da je prava sloboda u Isusu jer je on, iza rešetaka, slobodniji nego mnogi izvan zatvorskih zidina.

S obzirom da ste osoba s posebnim potrebama, kako obavljate svakodnevne radnje?

Posljednjih godina imam profesionalnu pomoć, no kad sam bio mlađi naučio sam ujutro se spremiti sam, bez ičije pomoći.

Kako ste susreli prelijepu Kanae Miyahara, svoju današnju suprugu, s kojom ste se vjenčali početkom prošle godine?

Tu priču ispričao sam u svojoj novoj knjizi “Unstoppable - nezaustavlji”, ali susreli smo se na jednom seminaru kojem je prisustvovalo samo 16 ljudi. Naš zajednički prijatelj silno je želio povezati me s njezinom sestrom, ali ja nisam znao koja je koja. Međutim, Kanae i ja pogledali smo se u oči i to je bio početak.

Vaša misija s tim je susretom zasigurno dobila novi smisao.

Svakako, moja je misija upoznavati i voljeti Boga svakoga dana, te upoznavati i voljeti moju suprugu sve više. Voljeti ljude i dati im do znanja da u životu postoji toliko više od onoga što je vidljivo oku.

Slušajući vaše riječi, teško se oteti dojmu da je vaša invalidnost na neki način i blagoslov. Slažete li se?

Mogu reći da mi Bog nije dao bol. Ono što je Vrag pokušao okrenuti na zlo, Bog je okrenuo na dobro.

Što će Hrvati, koje ćete uskoro posjetiti u Zagrebu i Rijeci, imati prilike čuti od vas?

Želio bih da Hrvati znaju da ih Bog voli i da ima plan za njihove živote. Da čak i onda kad ih silan teret dovede pred zid, da će ih voditi Njegova milost.

 

– Dobra večer – progovorio je Nick Vujičić i zatresao dvoranu Doma sportova pljeskom zabezeknute publike.

A njegov je život počeo ondje gdje bi život mnogih završio.

Dijeli sreću s drugima
Danas je daleko od takvih situacija, u okrilju vjere u Boga i uvjerenja da mu je On dao posebnu zadaću, Nick je sretan i svoju sreću dijeli s drugima, osobito mladima diljem svijeta. On pliva, skače u vodu, surfa na valovima, igra golf, nogomet, piše na računalu 45 riječi u minuti, pere zube, češlja se... A ima samo dva prsta lijeve noge, koja su presudna za njegovo kretanje. Rado ih pokazuje publici, za cijelog se nastupa krećući i skakućući po stolu na koji je postavljen. On je zamalo pa samostalan, manje ovisan o tuđoj brizi od mnogih ljudi koji imaju i ruke i noge.

– Smiješno je koliko su ljudi iznenađeni što sam toliko veseo – kaže nam, a onda prepričava neke od šala i nepodopština. Dok se vozi na suvozačkom sjedalu, za stajanja pred semaforima, promatračima iz automobila pokraj njegova, koji vide samo njegovu glavu, priredi predstavu: okrene se za puni krug pa oni zaprepašteni daju gas i odjure. Dvoranom se prolama smijeh dok o tome priča, a kada tako uspostavi kontakt, postaje ozbiljan i uskoro se na mnogim licima pojavljuju suze.

– Vječito se pitajući kakav to plan za mene ima Bog, bez ruku i nogu išao sam korak po korak, svaki uspjeh rađao je volju za novim. Treba shvatiti da nada umire zadnja, da nije važno kako izgledaš i za što si uskraćen. Može li itko zamisliti kako sam bio šikaniran u školi, na ulici, koliko je snage trebalo u trenucima samoće da kažeš – idem dalje? I sada kažem da ono što sam postigao ne bih uspio da sam imao ruke i noge – govori nam Nick Vujičić, objašnjavajući kako je njegova invalidnost za nj postala blagoslov.

Svjedočenje o životu
Čovjek koji je izašao iz pakla nemoći, ovisnosti o drugima, dvojbi o smislu življenja, danas luta svijetom i – pomaže drugima. Dok oni strepe hoće li pasti sa stola, on traži da više cijene život svi koji nisu zadovoljni svojim izgledom, koji su ostali bez posla, bolesni, oni kojima su propali poslovi, a ponajviše mladi koji su tek kročili u život.

– Braćo, smatrajte pravom radošću kad god se nađete pred iskušenjima. Znamo da Bog u svim stvarima čini ono što je najbolje za one koji ga vole. Ta je misao zaživjela u mojem srcu i usmjerila me prema trenutku u kojem sam shvatio da se loše stvari u našem životu ne događaju zbog sreće, prilike ili slučajnosti. Sada uviđam da se Bog proslavlja tako što me koristi ovakvog kakav jesam i na načine na koje se drugi ne mogu koristiti – poručio je Nick svima koji su ga slušali.

Vjernici ili ne, iz dvorane su zamalo svi izašli bez riječi. Bili su tu ponajviše tinejdžeri, mlade obitelji, mnogi s malom djecom, ništa manje sredovječnih i samo nekoliko invalidnih osoba u kolicima.

U njihovu uhu još su bile Nickove riječi i svjedočenja o životu i življenju, koje je taj brodolomnik života u današnjem vremenu priličnom obliku showa ponudio kao poticaj traženju smisla svega što se događa. Samo poneki trenuci za njegova dvosatnog nastupa, odlutali su mu pogled i naborano lice, dozivali su primisli o upitnosti i stvarnoj slici sreće tog duboko duhovnog zabavljača, drukčijeg od drugih.

Kao propovjednik i motivacijski govornik ljudima diljem svijeta prenosi svoju glavnu poruku utkanu i u ovu knjigu - najvažniji cilj svakog čovjeka je pronaći svrhu života usprkos svim poteškoćama ili izazovima. U knjizi je to sročio ovako: „Vjerujem da život nema ograničenja! Želim da i vi to osjetite bez obzira na izazove pred kojima se trenutačno nalazite. Prije nego što krenete sa mnom na ovo putovanje, zamolit ću vas da osvijestite koja ste sve ograničenja nametnuli sebi u svome životu. A sada razmislite o tome kako bi bilo živjeti bez svih tih ograničenja. Kako bi život izgledao kad bi sve bilo moguće?"

Nick danas milijunima svjedoči o Nadi i Životu kojeg je pronašao u Kristu. Za sve se zahvaljuje Isusu Kristu. Kamo god ide, unosi promjenu u živote ljudi. Najviše voli govoriti mladima i to o nadi i vjeri koju svaki čovjek može imati, bez obzira na okolnosti u kojima se trenutno nalazi.
Utemeljio je nekoliko škola za djecu u nerazvijenim zemljama, gradi sirotišta, pomogao je nebrojenim mladima koji su se borili sa mislima o samoubojstvu.

Danas, kao tridesetogodišnjak, ovaj mladić je postigao više no što ljudi postignu čitavog svog života. U siječnju 2007. Nick je učinio velik korak preseljenjem iz Brisbanea u Australiji u Kaliforniju gdje je predsjednik međunarodne neprofitne organizacije „Život bez udova“ te ima svoju tvrtku za motivacijske govore „Sve je u stavu“.

Nick Vujičić oduševio Hrvate: Kada vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog!

Sinoć je Nick Vujičić nastupio pred prepunom dvoranom Doma sportova u Zagrebu

Čim je došao na pozornicu Nick je šalom nasmijao publiku. 'Da vas sve zagrlim, ruke bi mi otpale', našalio se Nick. 'Prema Guinnesovoj knjizi rekorda ja sam čovjek koji je zagrlio najviše ljudi', dodao je.Iako tijekom motivacijskih govora priča engleskim jezikom, prisutnima se obratio i na hrvatskom. Ispričao je kako je naš jezik naučio od bake i djeda te je rekao: ' Volim vas!'

'Ljudi se mogu držati za ruke, ali ne i za srce. Ne trebaju vam ruke da biste se držali za srca', savjetovao je ovaj motivacijski govornik.. 'Kada vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog', poručio je Nick.

Nikada nemojte odustati od Boga, jer Bog nikada neće odustati od vas, vaše obitelji, od Hrvatske. Bog voli Hrvatsku, voli svaku naciju', rekao je Nick.

'Treba biti zahvalan. Teško je:

-         Očevima, ne čekajte da vam se sin zaposli prije nego mu kažete da ste ponosni na njega, da ga volite, da vjerujte u njega.

-         Tinejdžeri, svaki roditelj čini pogreške. Učite od njihovih grešaka kako biste znali što ne činiti sa svojom djecom... ', zaključio je Nick te poručio da će se vratiti u Hrvatsku.

Nadam se da je sve ovo dovoljan razlog da i ja i ti promijenimo svoje mišljenje o sebi, Bogu i bližnjemu! Ukucaj u svoj Internet „nik vujicic“ i pogledaj filmove koje preko njega govore o životu svakoga od nas. Iako niti jedan njegov film neće dobiti oskara, siguran sam da su više pomogli ljudima nego svi nagrađeno filmovi do sada zajedno!

Bog Nika blagoslovio, a nas neka ne zaboravi!

                  

             župnik Pavo

KAKO SOTONA OBMANJUJE ČOVJEKA
Ovdje ćemo govoriti o đavolskom savjetu, t.j. kako đavao uči ljude odlagati kajanje.
Prije puno godina živio je monah pustinjak Hilarion, u pustinji blizu Aleksandrije. Bio je star gotovo stotinu godina i bio je veliki isposnik.Molio je Boga nekoliko godina na ovu nakanu:
 
-˝Pokaži mi, Gospodine, kakvo je lukavstvo đavla kojim oni uspijevaju pridobiti toliki broj duša za pakleno kraljevstvo. Kakva je to metoda kojom uspijevaju odvratiti ljude s dobrog puta i učiniti ih robovima grijeha te ih na kraju odvesti u pakao. Je li moguće da je đavo jači od anđela čuvara?                                                                                    Molio se tako ovaj monah godinu, dvije, tri, ma molio ustrajno skoro čitav život, ali mu Bog nije odgovarao. Naposljetku, jedne noći tijekom molitve, začuje glas:
     - Oče Hilarione! - Molim, Gospodine? Uzmi u ruke sveti križ, uzmi štap, prekriži se, iziđi iz ćelije i idi do obližnjeg proplanaka. Ne boj se onoga što ćeš vidjeti! Stoj ondje i gledaj u središte proplanka dok se ja ne vratim.

Kad je čuo savjet da ponese križ, znao je da je poziv od Boga. moleći se starac je pristigao na proplanak. Čekao je što će mu Gospodin pokazati.
Odjedanput vidje kako se posred proplanaka pojavljuje prijestolje, od munja, kao gorući plamen. Zatim ugleda kako dolazi sotona i sjeda na prijestolje. Imao je krunu od zmija, a u ruci je držao štap u obliku zmaja.
Kada ga je starac ugledao, prekrižio se. Sotona je sjeo na prijestolje i triput pljesnuo dlanom o dlan. Proplanak se ispunio đavolskim četama. Koliko god je pogledom mogao obuhvatiti svuda je bila sama đavolska vojska.
Kad je monah vidio toliko paklenskih stvorova, sjetio se riječi koje mu je Anđeo rekao još u ćeliji: ˝Ne boj se i ponesi križ!“.
Sotona ustade na noge i reče:
- Skupio sam vas ovdje noćas u ponoć jer vas želim ispitati. Trebate mi pokazati kako to vi obmanjujete i varate svijet i kako zaglupljujete čovjeka, i dovedete ga na vječne muke u naše kraljevstvo. Onaj tko ponudi najbolju metodu, dozvolit ću mu upravljanje paklom i postavit ću ga vladarom umjesto sebe na tri minute.
Tada iz mnoštva iziđe jedan zloduh i reče: - Živ bio, tvoja mračnosti! Došao sam ti podnijeti izvješće kako ja obmanjujem ljude!
- Da vidim – začu se glas s prijestolja!
- Ja - veli on - kažem čovjeku ovako: ˝Čovječe, idi ti u crkvu, posti, moli, dijeli čak i milostinju i čini druga dobra djela ali nemoj ni s đavlom kvariti odnose! Poslije mise idi u restoran, gostionicu, na plesne zabave, provode, sudjeluj u igrama na sreću, kockaj, varaj otimaj, ma uživaj!
Ubacim im takvu pomisao jer rajski anđeli imaju moć od Boga ubaciti čovjeku misao da čini dobro, a mi da čini zlo. Tako sam obmanuo brojne ljude. Nakon što iziđu iz crkve neki se zaustave u krčmi. Naruče čašicu rakije, popiju, pa se napiju, potuku; neki upale i cigaretu, dođu svirači koji im zasviraju i tako se oni tek uvečer vraćaju svojim kućama.
I upita ga sotona: - Jesi li brojne tako obmanuo?
- I te kako brojne!
- Obmanuo si gluplje od sebe, ali nisi učinio ništa posebno. Ti savjetuješ čovjeku da ide i u crkvu i u gostionicu, na zabave i na Sveta mjesta, da čita, moli i zatim ide na nedozvoljene provode, ali Krist mu u Evanđelju govori: ''Nitko ne može služiti dvojici gospodara.'' (Mt. 6, 24), to jest meni i Njemu.Ti ga potičeš na zlo ali nakon nekog vremena dolazi Anđeo i kaže: ˝Slušaj, čovječe, ne možeš ići dvjema stazama; ili idi s Bogom ili s vragom!˝. I čovjek, budući da je prekoren i u njemu se javlja strah Božji, napušta loš put. - I, jesi li tako nastradao?
- Jesam, nastradao sam!- Rekao sam ti da si zaveo samo gluplje od sebe i nisi dobro postupio.
Pozove tada sotona jednog od svojih zapovjednika, i reče mu:- Uzmi ga,udari mu deset batina po leđima te ga pošalji na dno pakla jer je glup i slaba korist od njega!
Tada se javi drugi zloduh.
- Da te vidim, junače! - Kako ti obmanjuješ ljude?
- Evo kako, veličanstvo. Ja kažem čovjeku ovako: Dobro čovječe, nema Boga, nema đavla, nema anđela ni pakla, ni raja, ni vječnih muka ni vječne slave. Sve se nalazi ovdje, na ovomu svijetu! Ako imaš što jesti i piti, imaš ženskih i puno novca, ako uživaš poštovanje u očima drugih ljudi, posjeduješ kuću i bogatstvo, onda ti je ovdje raj. Ako nemaš svega toga, tada ti je ovdje pakao.
- I jesi li zaveo time mnoge?
- Jesam, mnoge sam zaveo! Mnogi mi povjerovaše i krenuše za mnom.
- I ti si zaveo samo gluplje od sebe, jer one koji poznaju Sveto Pismo time ne možeš obmanuti. Sveto Pismo govori čovjeku da Bog postoji, kao i đavao, postoje anđeli, pakao, raj, vječne muke i vječna slava, postoji kazna za grijeh kao i nagrada na nebu za dobra djela. Sveto Pismo je puno takvog učenja, pa oni koji čitaju ne vjeruju tebi. Štoviše! Kad je Bog stvorio čovjeka usadio mu je u dušu i tijelo osjećaj za Boga. Bez obzira na to koliko čovjek bio grešan i nevjernik, on osjeća nevidljivu silu u svojoj duši, a to je savjest. Savjest ga peče kad čini zlo i raduje kad čini dobro. Glas savjesti je glas Boga u čovjeku i čim čovjek zgriješi ona mu predbacuje: ˝Zašto si to učinio?“ Može nitko nije ni vidio kad je počinio grijeh, ali kad god čovjek zgriješi taj zakon kojega je Bog usadio najprije Adamu, trenutno djeluje. Ponekad, ako je grijeh velik, savjest peče čovjeka tako jako da ga dovodi do očaja.
Zbog savjesti čovjek ne uspijeva uredno ni jesti, ni spavati, nema više mira te se ne može ni moliti. Savjest ga uništava kao što crv nagriza drvo: ˝Zašto si to učinio, zašto si rasrdio Boga takvim grijesima? Kaznit će te Bog.˝

Dakle, uzalud mu ti govoriš da Bog ne postoji jer mu savjest govori suprotno, a nakon savjesti isto mu govori i Sveto Pismo. Dakle, i ti si, poput onoga koji se je hvalio kako svojim savjetom obmanjuje puno svijeta, glup si i ne daješ velik doprinos kraljevstvu pakla, ne donosiš veliku korist! Vodite ga i kaznite i njega!Tako je nastradao i ovaj drugi zloduh kao i onaj prvi.
jer je premalo duša odveo u pakao!

Sotona je sjedio na prijestolju i čekao hoće li još netko stupiti preda nj. Zatim je prozborio:

- Ako mi treći izloži plan za pridobivanje duša za moje mračno kraljevstvo koji bi bio bolji od prva dva plana koje smo čuli, postavit ću ga vladarom nad svim đavlima. Nakon nekog vremena iziđe jedan grbavi zloduh s četiri reda rogova. Na čelu je imao paklenu oznaku. Sotona reče:
- Eh, vidim da si star i grbav. Čini mi se da bi ti mogao znati različite vještine kojima se obmanjuju duše i dovode u moje kraljevstvo.
Sotona uzvrati:
- Ni tvoja mračnost ne zna što ja znadem! Kako zimi padaju pahuljice snijega, tako i ja spuštam ljudske duše u pakao svaki dan.
- I, kako si to uspio dovesti tako puno duša u moje kraljevstvo – upita sotona?
- Ja ne govorim kao onaj prvi. Ne govorim ni kao onaj drugi. Ne! Ja čovjeku govorim ovako: ˝Gledaj, čovječe, Bog, đavao i anđeli postoje, jednako kao što postoje vječne muke za grijehe i vječna slava za dobra djela, ali ti za sve to imaš još vremena! Ne budi glup? Zašto bi baš danas započeo činiti dobra djela?˝

Ako se radi o djetetu, tada govorim: ˝Dijete, dolazi ti mladost, trebaš se oženiti i provesti se u svijetu! Nemoj uzaludno gubiti mladost jer život treba proživjeti zato uzmi sve što ti život pruža, ti si mlad, kaj se kad ostariš.

Ako govorim mladiću, zborim ovako: ˝Nakon što se budeš oženio i osnovao obitelj, započeti ćeš s dobrim djelima. Sad jedi, pij, provedi se, čini sva zla, mlad si. Oprostit će ti Bog jer on poznaje čovjekovu nemoć. Bog zna da ste vi ljudi slabi. Kajanje ostavi za sutra, preksutra, ostavi ga za dogodine, za kasnije, ma najbolje kad ostariš˝.Dakle, moja taktika je u ovome:

Učim čovjeka kako odlagati kajanje od danas do sutra, od sutra do preksutra! Ne žuri se! Pokajat ćeš se prije smrti! Zašto bi postio baš sada i time istrošio svoje zdravlje i tijelo? Čini to u starosti jer post je za stare! Želiš moliti? Pa, izgubit ćeš toliko sati moleći Boga? Sad imaš drugog posla. Evo, trebaš odgojiti djecu, izgraditi kuću, pobrinuti se za kćeri, udati i oženiti djecu. Imaš toliko toga za učiniti!˝Kad sve to uradiš, pnda se posveti svojoj duši.

Zbunim ga tako životnim brigama te mu neprestano govorim: ˝Pusti to za drugi put, a ti znaš da je sav naš pakao popločan dob rim odlukama: Obratit ću se, popravit ću se, prestat ću psovati, krasti, lasati, otimati i sve tako.¨. Kada dođe Anđeo i reče mu: ˝Čovječe, udijeli štogod u spomen pokojnicima!˝, ja mu kažem: ˝Jesi li glup? Sada trebaš odijevati djecu, prirediti svatove, trebaš činiti to i to!˝ Anđeo mu opet pristupa i govori: ˝Čovječe, hajde započni s postom tijekom godine srijedom i petkom!˝ Ja mu šapnem: ˝Nemoj postiti jer ćeš izgubiti zdravlje! Trebaš raditi, pobrinut se za svoje imanje, odgajati djecu!˝

Ili, pak, anđeo dolazi i zbori mu: ¨Čovječe, ostavi grijeh i razvrat, ostavi pijanstvo, duhan i psovke, ispovijedi se!˝ ˝Hmm, zar već sada? Kasnije ću se ispovjediti, pred smrt, dobit ću od svećenika odrješenje i time će biti gotovo. Pa u knjizi piše kako je važno da te zatekne dobar kraj, a dotle se može provoditi i ovako!˝

S ovim me svi slušaju - reče đavo - i tako stalno odlažu pokajanje i dobra djela od danas do sutra.
Sveto Pismo, međutim, govori drukčije. Duh Sveti budi ljude, govoreći: «Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda (Heb. 3, 7-8). I kao što sam rekao, glas Božji u čovjeku je savjest, koja ga peče zbog njegovih grijeha i govori muž: ˝Čovječe, napusti grijeh! Ostavi se krađe, bludničenja, psovanja, ostavi se pijanstva, pušenja i drugih zlih stvari, zavisti, zlobe, svađe˝. Bog mu zapovijeda danas,a ja mu šapćemo: ˝Ne danas, nego sutra, preksutra, u starosti!˝

I još mu govorim ovako: ˝Daj meni današnji dan, a ti uzmi sutrašnji!˝ I tako je, kaže se, grijeh u čovjeku kao kad bi uzeo velik čavao i čekićem ga počeo zabijati u suho drvo. Ako ga udariš čekićem jedan, dva ili tri puta, lako ga je opet izvaditi van. Ako li ga ukuješ do polovice, teže ga je izvaditi, a ako ga, pak, sasvim ukuješ do kraja, tada treba rascijepiti drvo ako ga želiš izvaditi!

Tako je i s grijehom! Ugrađuje se u ljudsku prirodu navikom. Ukoliko čovjek ne ostavi grijeh danas, kad je svjež, što više stari teže ga se je odviknuti.

Jesi li vidio zelenu hrđu na bakru? Da se bakar svednevice čistilo, sjajio bi se kao sunce! No, ako ga se godinama ostavi, hvata se zelena hrđa koju se ne može više ničim na svijetu odstraniti, jedino topljenjem samoga bakra. Tako je i s dušom koja ostari u grijehu. Ako danas ne napusti grijeh neka ne misli da će ga sutra ili preksutra lakše odstraniti. Jer, s protjecanjem vremena grijeh stari i ukiva se u čovjekovu prirodu, i samo ga se velikom mukom može osloboditi!

Kad vidim da se je čovjek naviknuo na grijeh jednu, dvije, deset ili više godina, tada znam da je moj zauvijek! I tako uspijevam zavesti ljude jer tisuće, milijuni njih odlažu pokajanje za sutra i tako svi postaju robovi grijeha. Tako sam, kako sam ranije istaknuo, naučio i zaveo toliko duša da one padaju u pakao kao pahuljice snijega i to sve s jednim jedinim savjetom: ˝Dobri ljudi, ima još vremena za dobra djela; ne budite glupi da započnete s tim baš danas ili baš ovog trenutka!˝Ma ima vremena, polako, uživaj malo.
Evo to je moj savjet i moje lukavstvo i u paklu već imam četu od tisuće i stotine tisuća mojih učenika koje sam isto tako naučio te ih šaljem po cijeloj zemlji da šapuću na uši ljudima: ''Čovječe, za dobra djela ima još vremena. Sutra, preksutra, za godinu, dvije, u starosti. I uspio sam i uspijevam. Idi i vidi u paklu kolike sam gurnuo ovim savjetom!''
Tada sotona uzvrati:

- Bravo! Tako je!Najbolji savjet je učiti čovjeka odlagati pokajanje od danas do sutra: ˝Zašto se baš danas želiš ispovjediti? Zašto bi se baš danas želio pričestiti? Baš danas želiš dijeliti milostinju? Zar ne vidiš da sad nemaš vremena? Ostavi to za sutra!˝To je to. Svi od tebe se trebaju naučiti lukavosti kako bi njihove duše mučile s nama u vjeke vjekova.

***
Nakon što je sve to vidio i čuo, monah je vidio sotonu kako je pljesnuo triput dlanom o dlan i sve je u zraku nestalo te se na proplanku više ništa nije čulo ni vidjelo. Ostao je začuđen onim što je čuo, t.j. kako sotona uči svoje učenike i bezbrojne zloduhe iz pakla da savjetuju ljudima odlagati kajanje.
Tada dođe Anđeo Gospodnji i reče mu:
- Oče Hilarione!
- Molim, Gospode?
- Tri si godine molio Boga da ti pokaže kako đavli zavode ljude na krivi put i kako ih odvode u pakleno kraljevstvo! Evo, vidio si svojim očima i čuo svojim ušima kako to rade!

Idi u svoju ćeliju, uzmi bilježnicu, uzmi pero i zapiši sve što si vidio i čuo kako bi za sljedeće naraštaje ostala zapisana ova sotonska lukavost. Jer, cijeli svijet treba znati kako je najbolji sotonin savjet za pridobiti duše za pakao taj da ga uči odlagati dobra djela od danas do sutra, od mladosti do starosti, i tako do smrtne postelje a kad dođe do smrtne postolje tada je sve kasno.

 

P.s. Pročitao si? Jesi li tu igdje prepoznao sebe?

Ako jesi, učini već danas prvi korak obraćenja!

Ako nisi, pročitaj još jednom!

                                     

U klinici kod Isusa


Bio sam u klinici Gospodina Isusa.

Napravio mi je sistematski pregled i otkrio da sam teško bolestan.

Kad mi je Gospodin izmjerio tlak, vidio sam na tlakomjeru da mi je razina nježnosti veoma niska.
Kad mi je izmjerio temperaturu, toplomjer je pokazao 40 stupnjeva anksioznosti tj. tjeskobe.

Napravio mi je elektrokardiogram i dijagnoza je bila da mi je potreban bypass ljubavi, jer su moje arterije godinama začepljene samoćom i tako je moje srce posve prazno.

Otišao sam na Ortopediju, jer nisam mogao hodati pored svoga brata i nisam mu mogao dati bratski zagrljaj, zato što sam na tijelu imao mnogo fraktura nastalih zbog zavisti.

Otkrio je i da imam miopiju, odnosno kratkovidnost, jer kod susjeda nisam mogao vidjeti ništa osim loših strana.
Reče mi i da sam gluh. Dijagnosticirao je da Njegov glas često ne čujem.
Na kraju pregleda dao mi je jednostavne, besplatne savjete. Prirodne lijekove. Napuštajući kliniku obećao sam da ću koristiti lijekove koje mi je dao.

1. Čim ustaneš iz kreveta popij čašu „Zahvalnosti“…
2. Prije nego što odeš na posao, uzmi žličicu „Mira“…
3. Svakoga sata progutaj tabletu „Strpljenja“ i čašu „Poniznosti“…
4. Kad se vratiš kući, ubrizgaj dozu „Ljubavi“…
5. I prije nego što odeš na spavanje uzmi dvije tablete „Mirne savjesti“…

Ne budi depresivan ni očajan zbog onoga što će se dogoditi sutra. Uvijek imaj na umu da Bog savršeno zna što se događa u tvom životu i da je On s tobom baš sad na mjestu na kojem se nalaziš i u ovom trenutku u kojem živiš.

Lijekove uzimaj redovito. Dozu je dopušteno ponekad prekoračiti.

 

Nepoznati autor

ZAPOVIJEDI ZA SVEKRVU

1. Cijenite svoju snahu - ona je kao i vi, važna karika u lancu generacija.  
2. Pokušajte voljeti snahu kao svoje dijete!
3. Nikada joj svjesno ne nanosite bol,nesvjesno je sasvim dovoljno.
4. Priredite joj ponekad male radosti.lijepom riječju ili kakvim skromnim darom.
5. Nemate pravo provjeravati svoju snahu ni na bilo koji način!
6. Pomozite svojoj snahi kad ima briga ili puno posla.
7. Priuštite joj ono što vi kao snaha niste imali.
8. Razgovarajte s njom,ali ne budite radoznali,ne morate sve znati.
9. Dajte joj dobar savjet,ali samo onda kada ona to zatraži;inače je nemojte    podučavati.Ne sputavajte mladu obitelj u svome razvoju.
10. Ne budite ljubomorni ako mislite da vaš sin više voli svoju suprugu nego vas- TO SU RAZLIČITE LJUBAVI
ZAPOVIJEDI ZA SNAHU

1. Otvoreno prilazite svekrvi bez straha i oholosti.
2. Nikada ne zaboravite da je ona majka vašeg supruga, čak i kad vam je strana i nesimpatična.
3. Ne budite pre ponosni zamoliti za nešto i nikada ne zaboravite zahvaliti se.                                                                                             4. Pomoć svekrve ne shvaćajte kao nešto što se podrazumijeva, nego kao poklon.
5. Obradujte ju nekad lijepom riječju ili malim darom.
6.Tragajte za njezinim dobrim stranam, a one manje dobre zaboravite ili prečujte.
7. Često razgovarajte s njom o svemu i svačemu, čak i onome čime vas je povrijedila.
8. Odgajajte svoju djecu tako da vole i poštuju baku.
9. Živite u istoj kući sa svekrvom samo ako nemate drugog izbora!
10. Pokažite joj da je njezin sin voli- I VI ĆETE TO OČEKIVATI OD  SVOGA SINA!

 

OVO NIJE SVETO PISMO

ALI NIJE TAKO NI LOŠE!

POKUŠAJTE!

Drvena zdjela

 

 

Krhki je starac otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela… Zrna graška padala su sa žlice na pod. Kad bi uzeo čašu, mlijeko bi se prolilo po stolnjaku. Taj je nered ljutio sina i snahu. “Moramo nešto učiniti s ocem”, rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja i hrane po podu.” Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.

Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je bila posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je u njegovu oku bila suza. Još su uvijek jedine riječi koje su za njega imali – kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu – bile oštre opomene.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.

Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Slatko je upitao dijete: “Što radiš?“ Isto tako slatko, dječak je odgovorio: “Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se zatim nasmiješio i nastavio posao.

Ove su riječi tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze… Iako nisu izgovorili ni jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uzeo djeda za ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane djed je jeo svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao…

 

                        Nepoznati autor


Voliš li me zaista?

 

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.

On me upitao: ”Voliš li me?”
Odgovorio sam: ”Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!”

Zatim je pitao: ”Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?”
Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ”To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.”

Tada je Gospodin rekao: ”Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?”
Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:”Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.”

Nadalje me Gospodin pitao: ”Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?”
Kako bih mogao bilo što čuti ako bih bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ”To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.”

Zatim je Gospodin ponovno pitao: ”Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?”
Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek s pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ”Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.”

No Gospodin je opet pitao: ”Voliš li me zaista?”
S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ”Da, Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!” Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali…

Bog me je upitao: ”ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?”

Odgovorio sam: ”Jer sam samo čovjek i nisam savršen.”

“Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?”

Odgovorile su samo suze.

Gospodin je nastavio: ”Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?”

Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

”Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?”

Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

”Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.”

”VOLIŠ LI ME ZAISTA?”

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerojatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ”Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.”

Gospodin je odgovorio: ”To je moja milost, dijete moje.”

Upitao sam: ”Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?”
Gospodin je odgovorio: ”Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.”

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ”Koliko ti mene voliš?

Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

 

Tako ja, kako ti?

 

Odgovori sam sebi!

 

Nepoznati autor


Ne živi se samo od kruha

 

Ako bi jedina odgovornost oca bila pridonositi materijalnom blagostanju obitelji, nije potrebno puno oštroumnosti da se zaključi kako bi se oca u tom slučaju moglo jednostavno zamijeniti bankovnim računom ili novčanim fondom. Ali Krist nas je upozorio da ljudi ne žive samo od kruha.

Nitko ne osporava činjenicu da je primarna dužnost oca pridonositi materijalnom blagostanju svoje obitelji. Ali ovu odgovornost treba sagledati u njezinoj pravoj perspektivi. Malo je pravih materijalnih potreba obitelji. U suvremenom zapadnom društvu većina ljudi bez većih poteškoća zadovoljava te potrebe u okviru svojih moći. Pa ipak, čini se da je osnovna briga ljudi upravo briga za materijalne stvari, a financijski su problemi glavni uzrok bračnih svađa. Odveć su često ti financijski problemi posljedica nesposobnosti razlikovanja pravih potreba od onih lažnih, potaknutih reklamama.

“Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati?” kaže Isus (Mt 7,9–10). Koji bi čovjek to učinio? Koji čovjek svojim sinovima daje kamenje umjesto kruha? Nije li to možda onaj čovjek, spomenut gore, koji svojoj obitelji daje kamenje materijalne “hrane”, bankovne račune, bjanko čekove za materijalne svrhe? Nije li to čovjek koji je toliko “okupiran” svojim poslom da nema vremena ni za zajednički obrok sa svojom obitelji? Zar čovjek koji je toliko zaokupljen trkom za novcem da ne zna ni što se događa unutar zidova vlastitog doma nije još jedan koji kući donosi kamenje?

Otac koji vjersko odgajanje svoje djece potpuno prepušta svojoj ženi i školskim vjeroučiteljima ili župnim katehetama, daje svom sinu kamen koji može slomiti njegovu duhovnu kralježnicu jer odrasta u uvjerenju kako je vjera uglavnom za žene i djevojčice. Otac kojemu je previše neugodno izreći molitvu prije jela, daje svojoj djeci kamen – kamen grijeha koji bismo mogli nazvati “strah od mišljenja drugih”. Svi mi nosimo krivicu davanja svojoj djeci kamenja umjesto kruha. Koliko smo puta došli kući opterećeni brigama i tegobama tog dana ne dajući svojoj djeci ništa doli kamena hladne nazočnosti, odbijajući otvoriti im svoje srce, otvoriti ga onom ozdravljujućem smijehu njihove nevinosti? Zaista, preispitamo li svoju savjest, malo će biti onih koji mogu reći da nikada nisu počinili ovakvu pogrješku.

Ali koliko je onih koji više uopće ne vide razliku između kamenja i kruha? To su oni očevi koji na svoje očinstvo gledaju kao na materijalnu a ne duhovnu obvezu, koji smatraju da je njihova dužnost ispunjena ako su računi plaćeni. Novinska izvješća našeg vremena o mladima koji se drogiraju, o maloljetnim trudnicama, samoubojstvima adolescenata, brutalnim obiteljskim grozotama i sličnim stvarima svjedoče da mnogi muškarci svojoj djeci ne daju kruh kakav samo pravi otac može dati, nego kamenje onog anonimnog neznanca koji pomaže plaćati račune, čovjeka kojeg se jednostavno može zamijeniti bankovnim računom.

 

Clayton C. Barbeau 

(Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)


Osam laži moje majke


Moja mati nije uvijek govorila istinu… Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!
Priča počinje s mojim rođenjem.

Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj obitelji… Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama imali bismo malo riže u kući… Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjur govoreći:

“Jedi, sine, ja nisam gladna.”– Ovo je bila njena prva laž.

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po svršetku kućanskih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, hvala Bogu, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obje ribe i stavila ih pred mene.

Ja sam malo po malo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.” – Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka za moje školovanje, majka je otišla u jednu trgovinu odjevnih predmeta i dogovorila se s vlasnikom da će prodavati odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao je potražiti. Ugledao sam je kako nosi torbu s odjećom i kuca na vrata tuđih kuća.

Zovnuo sam je: “Majkoooo, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: “Sine moj, ja nisam umorna.” – Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od vrućine. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu, strepeći za moj uspjeh. Kada su ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočekala s toplim majčinskim zagrljajem, ispunjenim ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo slijevale su se kapljice znoja.

Pružio sam joj čašu i rekao: “Majko, pij”, a ona reče:

“Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”– Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj stric, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da ublažimo glad. Kada su susjedi vidjeli da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima:

“Ja nemam potrebe za ljubavlju.”– Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam preuzeti brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odlučila prestati raditi, izdvojio sam dio svoje plaće i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši:

“Čuvaj, sine, svoje novce, ja imam dovoljno za sebe.” – Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Njemačka firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo sanjati o novom sretnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona mi nije htjela smetati i rekla je:

“Sine, ja nisam naučila živjeti lagodno.” – Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima netko se morao brinuti o njoj. Što sam mogao učiniti kada je između mene i moje voljene majke bila tolika udaljenost? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao… Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši

“Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.” Ovo je bila njena osma laž. Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila

Svakome tko uživa blagodat živih roditelja, poručujem: Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom. Svakome tko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem: Uvijek se prisjeti koliko se samo umarala radi tebe. Moli Boga da joj sve oprosti i da j

 

Nepoznati autor


Sačuvaj nas dragi Bože ovakvog života,

ali Te molimo, daruj nam ovakvih majki!

Kad je Bog stvarao očeve

 

Kad je Bog stvarao očeve, započeo je s jednim visokom okvirom.
Ženski anđeo koji je stajao kraj njega, reče:
- Kakav će to biti Otac? Ako si Djecu napravio da budu tako nisko pri zemlji, zašto želiš Oca napraviti tako visokog? Neće se moći igrati špekulama a da pritom ne klekne, neće moći staviti Dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio.

Bog se nasmije, pa reče:
- Da, ali kad bih ga napravio veličine Djeteta, prema kome bi Dijete podizalo pogled?

I kad je Bog napravio Očeve ruke, one su bile ogromne. Anđeo strese glavom i primijeti:
- Velike ruke neće moći koristiti pribadače za pelene, gumbiće i trakice za konjski repić, čak neće moći izvaditi trn iz dječje ručice.

Ponovo se Bog nasmije i odgovori:
- Znam to, ali bit će dovoljno velike da u njih stane sve što mali Dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo Dječje lice.

Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo se nasmije:
- Shvaćaš li da si upravo napravio Oca bez njedara?

Bog reče:
- Majka treba njedra, Otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži Dječaka na biciklu, da bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici na povratku iz cirkusa.

Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo se nije mogao suzdržati:
- Ovo nije pošteno. Zar zaista misliš da će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad Dijete zaplače, ili da će moći proći Dječjom rođendanskom zabavom a da pritom ne sruše dva-tri gosta?

I ponovo se Bog osmjehne.
- Bit će dobro – reče – vidjet ćeš. Ona će pomoći malom Djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti izazov popuniti. – okrene se Bog i posveti se dalje svom radu.

I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je Ocu malo riječi, ali autoritativan glas; oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive.

I napokon nakon malo promišljanja, dao je Ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i upitao:
- Jesi li sada zadovoljna što može voljeti jednako koliko i Majka?

Anđeo nije rekao ništa.

 

Erma Bombeck


DjeČji podsjetnik roditeljima

 

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.

Nemojte sa mnom na silu.  To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu.

Nemojte biti nedosljedni.  To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.

Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas.

Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje “pobjede”.

Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.

Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti “velikog lafa”.

Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.

Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte o mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju odložite za kasnije.

Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim.

Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.

Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.

Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.

Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.

Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.

Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom.

Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.

Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.

Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.

Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.

Upamtite: više učim od primjera nego od kritike.

I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene…

 

Nepoznati autor

KOLIKO KOŠTA ČUDO?

 

Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna. Njen mali brat trebao je umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu imovinu i učinili sve da ga spase.

Jedne večeri otac je rekao uplakanoj majci: „Ne možemo ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja. Našega sina može spasiti samo čudo.“

Djevojčica je sve slušala pritajena u uglu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i tiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što ti treba, dušo?“ „To je za moga brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče gospodin. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sav novac koji imam da kupim čudo.“ Gospodin se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ Djevojčica je odgovorila: „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko košta jedno čudo?“

U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće mi reći koliko ono košta. To je za moga brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“
„Koliko imaš?“, upitao je gospodin.

„Dolar i jedanaest centi… Ali znate“, doda tiho, „mogu potražiti još novaca…“ Čovjek se nasmiješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata košta upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvog brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“

Ugledan visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Armstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio.

„Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala…“ Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.

 

Bruno Ferrero


Bez osuda i predrasuda!

 

Jedna Indijanska molitva govori: Veliki Duše, pomozi mi da nikoga ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama. Ova molitva je i danas itekako aktualna. Živimo u društvu koje, čini se, uživa u optuživanju. Više nikome ne možemo vjerovati jer su nas mnogi iznevjerili.

Mnogi su izgubili vjerodostojnost i jedino što nam preostaje jest osuda. U toj osudi ne štedi se nikoga. Prvi su na meti političari, zatim gospodarstvenici i tajkuni, u posljednje vrijeme Crkva, a ni sportaši više nisu nedodirljivi heroji, nego su i oni podložni oštroj kritici. Ljudi koji su do maloprije bili velike ugledne ličnosti, sada su meta omalovažavanja i prezira. Istina, mnogi su to sami zaslužili zbog neodgovornog i nepoštenog ponašanja.

No, možemo li i mi kršćani stati na stranu tog objektivnog, ali ipak malo pretjeranog, optuživanja? Ne, jer nas je Isus učio da ne dijelimo ljude. Jednostavno ne smijemo svrstavati ljude kako to kaže Paul Schutz u „kutije za otpatke“ ili ih dijeliti na konzervativce, moderniste, rasiste, komuniste, zločince… Zato što je netko počinio jedan grijeh ne trebamo ga odmah svrstati u grešnike kao da je to njegov jedini poziv. Grijeh se osuđuje, ali za čovjeka se moli te ga se na kraju, uz pomoć milosti, i voli.

Tko želi moliti za ljude mora izbjeći osuđivanje. One koji nisu ljubljeni, mora ljubiti. Prezrene poštovati. Odbačene prihvatiti. Braniti bespomoćne. Moliti za ljude znači vježbati da ih vidimo zajedno s Kristom. Osuđene promatrati zajedno sa sobom. Tako će mi oni biti put da se sjedinim s Kristom. Tim zaobilaznim putem dolazi se do onoga što Pavao zove „mjera punine Kristove“.

Sjetimo se Indijanske molitve s početka meditacije: Veliki Duše, pomozi mi da nikoga ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama. Kršćanin želi po uzoru na svoga Gospodina biti spor na srdžbu, a bogat dobrotom. Prije nego što bilo koga osudi, želi se barem malo zaustaviti i promotriti njegov položaj. Promisliti kako bih ja reagirao da se nalazim u njegovoj situaciji.

Kažu da je dobri papa bl. Ivan XXIII dok je još bio nadbiskup u Veneciji jednom prilikom nenajavljeno posjetio jednog župnika koji je imao problema s alkoholom. Pošto ga nije pronašao u župnom uredu obilazio je oko crkve te župnika konačno pronašao u obližnjem kafiću. Župnik se silno uplašio i s pravom očekivao kritiku i kaznu. Kada su, međutim, došli u župni ured blaženik je pitao župnika: „Dragi župniče možeš li me ispovjediti?“ Kažu da je ova gesta toliko dirnula bolesnog župnika da je odlučio predano se boriti protiv opasne ovisnosti. A biskup je imao puno pravo da ga osudi.

 

Autor: vlč. Domagoj Matošević

 


10 savjeta Benedikta XVI.

mladima za Svjetski dan mladih

 

”Otvorite vaša srca Bogu. Dopustite Kristu da vas iznenadi”

1) Razgovarajte s Bogom

“Netko od vas možda će se moći poistovjetiti s opisom vlastite adolescencije Edith Stein, one koja je kasnije pristupila samostanu karmelićanki u Koelnu. “Svjesno sam i potpuno slobodno izgubila naviku za molitvu”. Za vrijeme ovih dana ( prilikom održavanja Svjetskog dana mladih) moći ćete ponovo steći živo iskustvo molitve kao dijaloga s Bogom, jer znamo da nas On ljubi, a i mi njega pak, s druge strane, želimo ljubiti.

2) Kažite mu sve svoje brige i radosti

“Otvorite vaše srce Bogu. Dopustite da vas Krist iznenadi! Dozvolite mu da vam se obraća tih dana. Otvorite vrata vaše slobode Njegovoj milosrdnoj ljubavi. Prinesite Kristu vaše radosti i vaše brige dozvoljavajući mu da svojim svjetlom prosvijetli vašu pamet i svojom milošću takne vaše srce.

3) Ne budite nepovjerljivi prema Kristu

“Dragi mladi, sreća koju tražite, sreća koju imate pravo kušati ima ime, ima lice Isusa iz Nazareta, sakrivenog u Euharistiji. Jedino On daje puninu života čovječanstvu. Recite, poput Marije vaše “Da” Bogu koji vam se želi predati. Ponavljam vam danas ono što sam rekao na početku mog pontifikata : “Onaj tko dopusti Kristu da uđe u njegov život ne gubi ništa, apsolutno ništa od onog što čini život slobodnim, lijepim i velikim – baš ništa! Znajte kako vam ovo prijateljstvo širom otvara vrata života. Znajte kako s ovim prijateljstvom proživljavamo ono što je lijepo i ono što nas oslobađa. Stoga, budite u potpunosti uvjereni: Krist nam ne oduzima ništa od velikog i divnog u nama već nas naprotiv sve vodi k savršenstvu poradi Božje slave, ljudske sreće i spasenja svijeta”.

4) Budite radosni u želji da budete sveti

“Osim onih koji se žele posebno posvetiti Gospodinu u posvećenom životu, svaki kršćanin ima poziv: ovaj poziv upućuje na “nešto veliko”, posebnost kršćanskog života iskazanu u svetosti. Kad pronađemo/susretnemo Isusa i prihvatimo njegovo Evanđelje, naš život se mijenja i pozvani smo da drugima prenosimo vlastito iskustvo (...) Crkvi su potrebni sveci. Svi smo pozvani na svetost i samo sveci mogu obnoviti svijet! Pozivam vas da se ovih dana bezrezervno odazovete služiti Kristu. Susret s Isusom omogućit će vam da u svojoj nutrini uživate radost Njegove žive i živuće prisutnosti kako biste ju poslije svjedočili u vašoj sredini”.

5) Bog : tema razgovora s prijateljima

“Toliko je naših prijatelja koji još ne poznaju ljubav Božju ili koji pokušavaju ispuniti srce nevažnim nadomjescima. Stoga je prijeko potrebno biti svjedocima ljubavi koja se razmatra u Kristu. Dragi mladi, Crkvi su potrebni autentični svjedoci za novu evangelizaciju: muškarci i žene čiji život je promijenio susret s Kristom; muškarci i žene koji su sposobni prenositi to iskustvo drugima”.

6) Idite nedjeljom na misu

“Ne dajte se odgovoriti od sudjelovanja na nedjeljnoj Euharistiji te pomozite, također i ostalima da ju otkriju. Jasno, kako bi radost koju trebamo zračila, moramo neprestano učiti razumjeti Euharistiju sve više, moramo je naučiti voljeti. Zauzmimo se za to, isplati se! Otkrijmo intimno bogatstvo liturgije Crkve i njezinu pravu veličinu – nismo mi ti koji pripremamo slavlje za nas same, štoviše, upravo suprotno, sam živi Bog sprema slavlje upravo nama. Kao ljubav prema Euharistiji, nanovo ćete otkriti sakrament Pomirenja u kojem milosrdna dobrota Božja uvijek dopušta našem životu novi početak.

7) Pokažite kako Bog nije turoban

“Tko upozna Krista, mora ostale dovesti k Njemu. Čovjek ne može čuvati veliku radost samo za sebe. Potrebno je prenijeti ju drugima. Danas u mnogim dijelovima svijeta vlada čudan zaborav Boga. Izgleda kao da sve živi osim Njega. No, istovremeno prisutan je osjećaj frustracije, nezadovoljstva svime i svih. Poželimo uzviknuti: “Nije moguće ovako dalje živjeti! Doista nije!"

8) Upoznajte vjeru

“Pomozite ljudima da otkriju istinsku zvijezdu koja nam pokazuje put: Isusa Krista. Nastojmo i mi sami, upoznavati ga sve bolje, kako bismo ga s uvjerenjem mogli donositi drugima. Stoga je toliko bitna ljubav prema Svetoj obitelji te sukladno tome poznavati vjeru Crkve koja nam ukazuje na značaj Svetog Pisma.

9) Pomažite: budite korisni

“Ukoliko razmišljamo i živimo u zajedništvu s Kristom, naše oči će se otvoriti.
Više se nećemo zadovoljiti s brigom za nas same već ćemo više gledati gdje i kako možemo pomoći potrebitima. Živeći i djelujući tako, shvatit ćemo kako je puno ljepše biti korisnim i drugima na raspolaganju od same brige za sebe samog i za vlastitu komociju. Znam da vi, kao mladi, težite velikim stvarima, da se želite zalagati za bolji svijet. Pokažite to ljudima, svijetu koji očekuje upravo ovakvo svjedočanstvo učenika Isusa Krista. Svijet koji će, povrh svega preko vaše ljubavi, moći otkriti zvijezdu koju slijedimo kao vjernici”.

10) Čitajte Bibliju

“Tajna je u srcu koje razumije te u izgradnji srca koje je sposobno slušati.” To je moguće postići neprestanim razmatranjem Božje riječi i našom ukorijenjenošću i udubljenošću u nju ulaganjem napora da je se uvijek što bolje upoznaje. Dragi mladi, pozivam vas da postanete što prisniji s Biblijom, imajte je pri ruci kako bi ona bila za vas poput kompasa koji vam označuje put koji trebate slijediti. Čitajući je, naučit ćete upoznavati Krista. Sveti Jeronim vezano na to primjećuje: “Ne poznavanje Sv. Pisma, ne poznavanje je Krista”

 


IMAŠ LI TI VREMENA ZA SEBE ?!

                            PROČITAJ OVO DO KRAJA

                

Uskrsnućem Isusa Krista pali anđeo , đavao, Sotona zbačen je u podzemlje i on je postao poraženi i vječni gubitnik.

-         On, iako poražen, nikada, ne spava.

-         On je uvijek budan, i spreman napasti onoga tko Boga sluša i za Bogom ide.

-         On i dalje ubire nove žrtve koje uspije svojim lažima obmanuti, prevariti i zavesti.

-         On bijaše čovjekoubojica, lažac od početka, kako nam piše sv. Ivan Evanđelist. Zato, braćo katolici, ne spavajmo nego se probudimo, Bogu svome se podložimo i predajmo,a đavlu oduprimo.

-         on će pobjeći od nas. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, pita sv. Pavao?

Sotona je u podzemlju postrojio svoju vojsku – demone, đavole. Jednog dana im održa govor i reče: “Neprijatelju našemu, Bogu, ne možemo ništa, on je od nas jači, ali one koji vjeruju u njega i koji vrše njegove zapovijedi možemo zavarati i pridobiti za nas. Ne možemo im zabraniti odlazak u crkve, niti čitanje Svetog pisma ali ih jako dobro možemo:

-          zavarati tako da im više ne raste ljubav za Isusom Kristom,

-          da nemaju kontakt s njim odnosno razgovor, drugim riječima da se ne mole Bogu, jer molitva je za nas smrt.

-          Ako ih u ovome uspijemo zavarati i zavesti, pridobit ćemo ih za sebe. Ako ih pridobijemo, imat ćemo i vlast nad njima, jer dok se oni mole, mi smo u opasnosti, naša moć nad njima je slaba. Nas molitva ubija. Koliko je đavo u ovome uspio, odgovorite svako sebi:kad ste se zadnji puta zajednički kao obitelj pomolili, ali zato umjesto molitve u našim obiteljima prisutna je svakodnevna svađa, mržnja i osveta.

-          Dakle, pustite ih neka idu u crkvu,

-          pustite ih činiti sve po svojim običajima

-          ali ukradite im vrijeme, vrijeme za razgovor s Bogom, odnosno molitvu. Tako glasi naredba moja, vama vojnici podzemlja, sljedbenici moji. Dakle, krenite i zavarajte ih.” Što god bude po obiteljima manje molitve, naš đavolski život će biti ugodniji, bezbrižniji i uspješniji.

“Kako to učiniti?” – pitaju đavoli. Sotona odgovara:

-          Opteretite ih svaki dan s beskorisnim i beznačajnim sitnicama,

-          zavladajte njihovim mislima i izmislite uvijek nešto novo, primamljivo, čime će se ono zabaviti.

-          Usmjeravajte ih tako da imaju mnogo zdataka, da ne znaju što će od posla.

-          da im potrošnja bude što veća, da dižu nove i nove kredite. Neka se zadužuju pa će morati više raditi, a što budu više radili manje će im vremena ostati za molitvu. Pravdat će se da su umorni i da se moraju odmarati.

-          Žene nagovorite da žive za svoj posao jer će tako biti manje sa svojom djecom. Kad je žena na poslu, dijete je u našim rukama. Đavli, to nikada ne zaboravite.

-          Muževe im nagovorite da rade 7 dana, svaki dan 10-12 sati i tako će biti umorni i neće imati vremena za molitvu i obitelj. Tako ćemo im osigurati isprazan život, jer neće imati vremena jedno za drugo, a kaže se: daleko od očiju, daleko od srca. Bit će rastava koliko želite,a baš nam to treba.

-          Glave im napunite da ne znaju slušati blagi glas Duha Svetoga koji ih vodi.

-          Naučite ih slušati što glasniju glazbu dok jure svojim automobilima da im misli odlutaju i postanu nepažljivi, tako će se prije sudariti i nepripremljeni doći na sud Božji, a tada su sigurno naši, zato im unaprijed pripremimo mjesto u paklu..

-          Radio, tv, kompjutore, mobitele, rasporedite da su im uvijek u neposrednoj blizini da im odvlače pozornost od svojih bližnjih. Za nas je puno bolje da djeca sjede za kompjuterom nego roditeljima u krilu.

-          Da slušaju radio i gledaju televiziju nego da s roditeljima pričaju i od njih primaju savjete.

-          Preplavite ih časopisima, čak i stol gdje objeduju napunite, novinama, da nemaju kad mirno ni objedovati.

-          svaki sat im plasirajte nove i nove vijesti o ubojstvima, pljačkama, zrakoplovnim nesrećama, ratovima, pobačajima, eutanaziji,samoubojstvima, neka pomisle da je Bog digao ruke od zemlje i onih koji na njoj žive.

-          Pojačajte im želju i potrebu za novcem, tako će otimati, krasti, varati, a evo po najnovijem jako unosno drogu preprodavati. Za takve vam garantiram da su sto posto naši.

-          Oblijepite im ulice reklamama, poštanske sandučiće zatrpajte reklamnim ponudama. gratis proizvodima.

-          Na naslovnim stranama novina neka budu što ljepše i golišave djevojke, kako bi što više i što lakše kršili šestu i devetu Božju zapovijed. To je vrlo lagan,a uvjeravam vas siguran put, za pakao i paklene muke.

-          Šaljite ih u kafiće, zabavne parkove, kina, koncerte jer nam je cilj da budu ZAUZETI, ZAUZETI, ZAUZETI i stalno zauzeti!!! Tada neće imati vremena misliti svojom glavom nego će koristiti ono što im se svakodnevno nudi.

-          Vremena za obitelj i Boga ne smiju imati. Tu morate biti jako aktivni i pažljivi. Neka stalno imaju osjećaj zauzetosti, prenatrpanosti da im na pamet ne bi pala evangelizacija jer bi mogli pridobiti neku novu dušu za Boga. Sve učinite da slušaju i razgovaraju sa vama, a nikako međusobno.

-          Usadite im u srce ponos, sebičnost, oholost, proždrljivost, inat, bahatost da se ne bi ponizili i zatražili od Boga oprost i novu snagu sile Duha Svetog.

-          Uvjerite ih da im Bog nije potreban nego da su sposobni sami voditi svoj život.

-         Vjerujte, ovaj plan će uspjeti.” Ako u ovome uspijem bit će naši. Naš vražji trud neće biti uzalud.

Govor je završen a demoni su brže-bolje krenuli po svijetu izvršiti dobivenu zadaću, omesti kršćane i obmanuti ih da cijeli život provedu jureći amo-tamo. Koliko su uspjeli u svemu ovome, odgovorite, ali iskreno, svako sebi već danas, da sutra ne bude kasno. Ako to ne učinimo, i olako pređemo preko svega ovoga, đavlu je zagarantiran uspjeh,a meni i tebi ne gine đavolska nagrada jer smo njega slušali i njemu služili. Amen!

 

Nepoznati autor


DON NIKO – Majčinom rukom okovan

Zima stisnula Babino Polje. Bliži se Božić. Susnježica. Selom korača žena umotana u zimsku odjeću. Iako je već sumrak još uvijek joj se dah ocrtava u ledenom zraku. Selo se stislo u sebe i skriva se od zime. Nigdje nikoga. Samo se trake dima izvijaju ponad zabijeljelih krovova.

Evo je već pred župnom kućom, blago udara po vratima. Otvori joj nasmiješeni don Niko i uvede je u toplu dnevnu sobu. Petrolejka titra sa zida ponad stola i stvara igru svjetla i sjena po slabo osvijetljenoj prostoriji. Žena je došla radi sina, boji se za nj. Pognuta šuti i pije čaj. Don Niko je samilosno gleda, zna što je muči, već je više puta dolazila. Dugo šute. Čuje se zveket limenih oluka po kojima padaju kaplje otopljena snijega.

“Marija”, reče blago don Niko, “ispričat ću ti jednu priču.” Žena živo pogleda k njemu.

“Bijaše u nekom selu”, započe on gledajući blago u nju, “žena, baš poput tebe, brižna majka, koja se tjeskobno brinula za svoje dijete. Sin joj u pubertetu pa kasno izlazi, laže i radi što treba i što ne treba. Nikako da ga urazumi. Činila pokore, zavjete, hodočašća, ali kao da je Bog ne sluša pa joj sin sve više izmiče iz ruku. Čitala je u Bibliji ono ‘kucajte i otvorit će vam se’ pa moli dan-noć, kuca, dosađuje, kao udovica iz Isusove priče…

Jedan dan, tako, kleči sama u dnevnom boravku, moli za sina. Vani zima. Predveče, a mir i tišina baš kao večeras. Kad najednom, udar vjetra rastvori prozore i raznese zavjese, a s hladnim vjetrom nadođe mrmor nekakav iz dubine, kao kad nailazi potres pa sve prožme jezom. Bljesnu svjetlost, a pred njom se stvori neko biće. Lik mu ognjem satkan. Oči mu plam, a za njim se rastvara plavet. Žena premrla od straha.

‘Ne boj se ženo. Ja sam anđeo Gospodnji, nosim ti poruku Pradavnoga.’

Glas anđelov kao blaga orljava, sva kuća treperi – zvecka posuđe u kredencima. Napunila se kuća omamljivog mirisa.

‘Ženo, pita te Svevladar, tko je stvorio sina za kojeg se moliš?’

Žena se ne usudi dignuti oči, a glas je izdao pa ne može ni slova prozboriti.

‘On’, reče žena jedva jedvice, sklupčana na podu.

I još: ‘Zar nisam rekao da se ne brinete, da ni jedan list ne padne, a da ga moja ruka na zemlju ne položi; u mojoj ruci i najneznatnije zrnce pijeska stoji. Ako bih izmaknuo svoju ruku, sve bi se u ništavilo survalo. I tvoj sin na mojim je rukama.’

Na spomen sina žena podiže glavu i gleda u svjetlost. Anđeo nastavi brončanim glasom prenositi riječi Pradavnoga:

‘Lancima svojih tjeskoba i briga vezuješ ga na tvoje ruke. Zar će tamo biti sigurniji nego u mojim rukama? Pusti ga k meni. Neće pasti u mrak, ako ga pustiš, već u moje krilo. Zato neka tvoja molitva bude: Vraćam ga tebi Višnji jer ti si ga stvorio. Oslobodi mi srce sebičnosti i daj mi snage da ga mogu predati u tvoje ruke.’

Ženi se činilo da je dijete, dok se drži njezinih ruku, koliko-toliko sigurno. Ohrabrila se malo, pa onako s poda, gleda u ono biće sve u ognju. Na licu joj odsjaj nebeske svjetlosti koja ne pali oči. ‘Ali kako to, zar da se ne brinem za svoje dijete, pa zar mu nisam majka?’ ne da se ona.

‘Ženo, upravo molitva predanja djeteta Svemogućem, i zahvala za njega, najveća je briga koju možeš učiniti. Takvom ljubavlju najviše ćeš mu pomoći jer ljubav je dijete slobode, a sebičnost vodi u smrt.’

Žena potvrdno kimnu glavom. Ova nebeska pojava prože je svu nekim mirom.

‘Neka ti učiteljem bude Abraham’, nastavi anđeo, ‘koji je imao hrabrosti zaroniti u tu gorku, ali oslobađajuću bol i položiti dijete na Božje ispružene ruke. Konop kojim ga je vezao, konop je Božje ljubavi. Zamahom noža, nad vlastitim sinom, sasjekao je zadnji ostatak navezanosti. Tek tada, po sinu, kojeg je vratio Bogu, postao je ‘ocem mnogih naroda’. Mir Božji s tobom.’

Još jednom bljesnu svjetlost i anđeo otiđe od nje. Žena ostade u mraku, u kući ispunjenoj mirisom nalik tamjanu. Nad svime mir i tišina, a ona kao blažena kleči”, završi don Niko priču.

Opet nasta šutnja. Samo se čuje kako iz peći pucketa vatra.

“Hvala vam”, reče žena nakon dugog razmišljanja.

Don Niko kimne glavom da prihvaća i blagoslovi ženu kojoj sada u očima svijetli neka nova nada. Dok izlaze u mrak, na cestu, ona se zahvalno smiješi. “Polako samo Marija, da ne padneš!” viče za njom kad je malo odmakla. Isprati je pogledom i učini prema njoj znak križa. Prije nego će ući pogleda u nebo i vidje zvijezde. “Bože moj, još par dana i već Božić”, promrmlja sam za sebe, a na licu mu se ukaže osmijeh.

***

Predati dijete Bogu ne znači više ga ne odgajati i pustiti ga da radi što hoće. To znači i dalje upozoravati, odgajati, savjetovati samo sa slobodnim srcem. Kad je srce slobodno onda je ljubav istinska i savjeti su mudri, a ujedno lako prepoznajemo kako i kada djetetu ukazati povjerenje – koje znači ostaviti djetetu prostora i za pogrešku…

Moraš naučiti što je bitno, a što je nebitno. Sasvim sigurno, na primjer, škola i ocjene i „što će susjedi reći?“ nije najbitnije na svijetu, ako je uopće bitno…

Što onda trebam promijeniti? Ne treba mijenjati ponašanje, nego prepoznati svoju nutarnju navezanost, strah, nepovjerenje u Boga…, a sve to kroz Božju prisutnost u molitvi i onda će se vremenom naše izvanjsko ponašanje samo od sebe promijeniti…

 

 

Petar Nodilo SJ

 


ZAVJETNI DAN ZA NAŠU ŽUPU

 

DVANAEST OBEĆANJA SRCA ISUSOVA

 

Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque (Alakok). Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: »Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.«
Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.
Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.
Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU
Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.
Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: »Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.«
Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.
Ovim obećanjem Krist je ljudima »dao riječ« da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.

2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI
Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je »mala Crkva« u kojoj se surađuje i živi s Bogom.
Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: »Unijet ću mir u njihove obitelji.« Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.

3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA
Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.
U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje u čovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.
Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: »Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.« Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbližih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.

4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI
Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno »čudo« i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: »Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.« Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.
Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.
Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: »Bit ću im sigurno utočište za života.« Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: »Bit ću im sigurno utočište u času smrti.«

5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE
Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.
Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…
Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć "s visina". Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno "diktirao" svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: "Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate."
Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega "Posrednika" koji reče: "Ja sam Put, Istina i Život." U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: "U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada."

6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRĐA
Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu. Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen." Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: "Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?", a žena odgovori: "Nitko, Gospodine." Tada joj Isus odgovori: "Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti." To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – "Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog".
U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.
Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu. Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: "Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa." To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i koji ćemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: "Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti."

7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE
Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: "Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si" i "S kim se družiš, takav si". Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.
Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: "Gospodine, vi ste svećenik." Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.
Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: "Mlake će duše postati revne", rekao je o sebi: "Ja sam Put, Istina i Život." Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.

8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI
Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.
Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: "Marina voli Josipa" ili: "Sanja voli Marka." Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: "Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga." On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.
Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovničeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: "Revne će se duše uzdići do velike savršenosti."

9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA
U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.
Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.
U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.

10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA
Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«
Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.
Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Nažalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.
Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«

11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI
Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravo jer drukčije i ne može biti.
Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?
Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.

12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU
Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.
Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji? Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.
U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: 'Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.'«
Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.


O VJERI KROZ NOGOMET

            

        ILI O NOGOMETU KROZ VJERU

Vjera i nogomet započeli u krilu obitelji

 

Donosimo vam svjedočanstvo vratara hrvatske nogometne reprezentacije, Stipe Pletikose.

 

Razgovor s nogometašem Stipom Pletikosom portal Bitno.net donosi u ovom nogometnom ludilu vrlo interesantan i poučan razgovor.

Supruga kao podrška u vjeri

Gospodine Pletikosa, u ovom ste razgovoru spomenuli koliko Vam je važna supruga Angela kao podrška u životu i vjeri, osobito u prijelomnom trenutku kada ste saznali za očevu bolest te utjehu i smisao pronašli u vjeri.

Mislim da žene imaju moć mijenjati nas muškarce na bolje, ali ponekad toga ni same nisu svjesne. Moja je supruga na mene imala najveći utjecaj potičući me na promjenu. Imala je dosta strpljenja i na tome sam joj zahvalan. Ona je prije mene uronila u vjeru i, otkako smo se oboje otvorili, naš brak se svakodnevno razvija i napreduje u svakom dobru.

Što smatrate važnim za očuvanje braka i uzajamni rast supružnika u njemu?

Nešto što bih izdvojio kao najvažnije u svakom braku je svakako komunikacija supružnika i međusobno prihvaćanje jedno drugoga u dobru i u zlu. Nažalost, danas se dosta ljudi “prihvaća” samo u dobru, a čim nešto krene po zlu, odmah se dižu ruke i odustaje se od braka. Brak je apsolutno velika zadaća i učinit ćemo sve da našoj djeci od samog početka usadimo ljubav prema Bogu kako bi mogli razlučivati dobro i zlo. Ljudi se godinama mijenjaju i razvijaju, te se moramo truditi prihvatiti je­dni druge takvi kakvi jesmo, a sa svetim sakramentima i zajedničkom molitvom odričemo se sebe na način da nas dvoje postajemo jedno.

Nekoliko misli o djeci i odgoju

Spomenuli ste da rado čitate Ivanovo Otkrivenje. Jesmo li svjedoci tih “posljednjih vremena” o kojima ova knjiga govori? I vide li se posljedice sve prisutnijih negativnosti koje nas okružuju sa svih strana?

Postaje li ova naša generacija svjedokom Ivanovog Otkrivenja? Zaista ne znam, ali u medijskoj kulturi u kojoj naši umovi postaju sve pasivniji i usmjereniji prema slikama (televizija, mobiteli, računala, playstation) s pravom se možemo to zapitati. Posebno su djeca osjetljiva na tu snagu slika, jer se nalaze u fazi razvoja. Obitelji, roditelji i djeca preplavljeni su tim zabavnim sadržajima i misle kako žive u svijetu koji im otvara mnoge mogućnosti. Naravno, s porastom količine dostupnih sredstava opada njihova kvaliteta, te se stvara svjetska globalna civilizacija potpuno liberalnog svjetonazora. Djeca odrastaju uz elektronsku zabavu koja je gotovo zamijenila mjesto crkve, škole i raznih igara u prirodi te na igralištima, tako da prezaposleni roditelji imaju jako malo nadzora nad slobodnim vremenom svoje djece. Sjećam se osamdesetih godina i vremena mojega odrastanja kada sam se sa svojim vršnjacima neprestano igrao na splitskim igralištima. Ona su danas gotovo prazna. Bili smo izrazito maštoviti i kreativni u pronalascima novih igara, a danas su djeca zaokupljena gomilom skupih igračaka koje predstavljaju varijante televizijskih emisija koje gledaju.

Kakvom vidite ulogu roditelja u spomenutim okolnostima?

Kao što sam spomenuo govoreći o svojim roditeljima, danas bi roditelji trebali ispunjavati potrebe svoje djece, a ne njihove želje. Međusobno bi, pak, otac i majka trebali imati zajedničko mišljenje u rješavanju problema, jer ako djeca osjete razilaženje među njima, roditeljski autoritet pada. Njihova je zadaća učiti djecu razlikovanju dobra i zla. Ne bih želio nikome dijeliti živo­tne lekcije, ovo su samo moja razmišljanja koja ću nastojati, uz pomoć supruge Angele, jednoga dana prenijeti i svojoj djeci.

Crkva i narod

Gospodine Pletikosa, kakvom smatrate ulogu Crkve i kako ocjenjujete njezino djelovanje u hrvatskom narodu?

Crkva je kroz našu povijest odigrala najbitniju ulogu u očuvanju našega identiteta i nacionalne svijesti. Mislim da je, iz iskustva pojedinca, najvažnija otvorenost Duhu i shvaćanje da je Isus onaj koji sve čini novo (usp. Otk 21,5) i koji je temelj Crkve. I mi kao narod, i Crkva u njemu, tijekom povijesti doživjeli smo iskustvo progona, križa. Činjenica je da mi kao narod sa svojim vjerskim i nacionalnim identitetom u novoj društvenoj revoluciji, koja se upravo munjevito odvija, postajemo smetnja. Crkvu se napada, optužuje za konzervativizam i staromodnost. No, smatram da se Crkva ne bi trebala nikome opravdavati, jer se zna od koga ti napadi dolaze. Ali, tko želi ići Kristovim putem, zna da će biti i optužen, odbačen, progonjen.

Spominjete našu nacionalnu svijest i identitet. Zasigurno njegovu snagu osjećate kada na nogometnom terenu predstavljate Hrvatsku i branite naše boje. Što je za Vas domoljublje?

Bez istinskih osjećaja za svoju domovinu čovjek je prazan. Nažalost, čini mi se da nam se u današnje vrijeme nameće prihvaćanje zapadnih zakona, kulture i običaja. To se provodi ne samo kod nas, nego po cijelome svijetu gdje se svjetski globalizam propagira kao spas. Mnogo je činjenica koje o tome govore, a najbolnija je ona kada se mi pred svijetom moramo “opravdavati” za Domovinski rat koji je bio najsvjetlija točka naše povijesti. Konstantno se iskrivljuje istina o Domovinskom ratu, pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu i našem vojnom vodstvu, te nam se nameće lažna krivnja. Nažalost, to uvijek dolazi od istih lica bez kojih ne može proći niti jedna televizijska emisija te niti jedne novine. Bivši komunisti pretvorili su se u zagovornike liberalnog društva i njegovih vrijednosti, a mene čudi šutnja hrvatskih intelektualaca koji kao da nemaju snage suprotstaviti im se. Dakle, opet je glavni problem u nama, tu u Hrvatskoj. No, kroz povijest smo bili i u težim vremenima.

Želite još svjedočanstava? Pridružite nam se!

Hrvati su bili jedinstveni u Domovinskom ratu, u obrani Hrvatske. Možemo li sačuvati nacionalno jedinstvo i u miru?

Naše nacionalno jedinstvo je uvijek prisutno, tako da se za nas kao narod ne bojim. Uvijek smo znali iskazati svoj nacionalni identitet kroz razne sportske utakmice; od nogometa, rukometa preko koncerata, dobrotvornih priredbi itd. Naravno, kad govorimo o nacionalnom jedinstvu, mislim na zajedništvo sa svim onim Hrvatima koji su razasuti po cijelome svijetu. Ne smijemo zaboraviti ulogu naše dijaspore u stvaranju samostalne Hrvatske. Također ne smijemo dopustiti da nam bilo tko oduzme znanje i razumijevanje naše povijesti, jer bi nam time oduzeo budućnost. Svesrdno se uzdam u Božju providnost da ćemo u budućnosti imati jedan politički mozak koji će nas povesti dalje, zašto ne i u Europsku uniju? Ali i u tu zajednicu moramo ući sa svojom tradicijom, vjerom, kulturom, identitetom i zakonima, te biti prepoznatljivi, a ne oni koji će u EU ući pokorni­čki, puzajući na koljenima.

Raste zanimanje za djelovanje Katoličke Crkve u Rusiji

Hrvatska još uvijek osjeća posljedice gotovo pola stoljeća duge vladavine komunističke ideologije. Vaša nogometna karijera odvela Vas je u strane zemlje, Ukrajinu i Rusiju, koje su također bile pod takvim teretom. Kako stanovnici tih zemalja žive danas?

Govoreći o državama gdje sam igrao i gdje igram, u Ukrajini i Rusiji, mogu reći da je Sovjetski Savez u duše tih ljudi udario snažan pečat. Ipak, uspjeli su odbaciti okove komunizma, koji je ovdje bio sto puta gori nego kod nas. O tome dovoljno govori podatak da je tijekom sedamdeset godina vladanja straha i terora ubijeno 200 tisuća pravoslavnih svećenika. No, sada možemo govoriti o prijelaznom razdoblju ovih zemalja u kojem je sve postalo dostupno. Međutim, sloboda sa sobom donosi i izazove, kao i neke zamke u koje ljudi upadaju. Ostao sam šokiran podatkom koji sam čuo u jednoj televizijskoj emisiji u Rusiji da 68% svih trudnoća završi pobačajem. Tako ih je 2002. godine bilo milijun i 800 tisuća! Osim toga, veliki problem su alkoholizam i kocka. Sve su to posljedice njihove ne tako davne prošlosti. Ruska vlada svesrdno se trudi zaustaviti sve to, jer dolazi do velikoga demografskog poremećaja. Nedavno je tako zatvorila sve kockarnice, automat klubove i kladionice u Moskvi i njezinoj okolici. Katolička Crkva postaje sve respektabilnija i od Vlade i od Pravoslavne Crkve, jer se zaista zalaže za čovjeka pomažući onima koji su upali u spomenute zamke. Uz moskovsku katedralu, gdje idem na svetu euharistiju, stalno se otvaraju centri i savjetovališta za ljude kojima je potrebna pomoć. To nailazi na dobar odjek u javnosti. Mnogobrojni su misionari, većinom iz Poljske, koji dolaze u najzabačenije dijelove Rusije naviještati Božju riječ. U knjižarama ima puno objavljenih prevedenih knjiga pape Benedikta XVI. Njihov broj mi se čini većim i od knjiga Ivana Pavla II. koji se zalagao za izgradnju katedrale u Moskvi. Ljudi u Rusiji su me jako dobro prihvatili i na tome sam im zahvalan. Kao narod imaju jednu vrlo lijepu karakteristiku, kad te prihvate, zaista te smatraju svojim do kraja života bez obzira na to što se dogodilo.

Gospodine Pletikosa, kad spominjete kraj života, jeste li ikada razmišljali o njemu?

Kraja života se zaista ne bojim. Ponekad razmišljam kako će to izgledati kada stanem lice u lice s Bogom Ocem. Krist nas poziva: “Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13). Dok živim ovaj zemaljski život, nastojat ću se osloboditi samoga sebe i prihvatiti se onakvim kakav zaista jesam. Znam da je težak put vratiti duši sjaj koji je primila po krštenju, ali nam Bog daje toliko primjera u našoj povijesti, poput sv. Pavla, u kojima je moguće i nakon učinjenih velikih grijeha predati srce Isusu otvarajući mu se i iskreno moleći za oprost. Ako čovjek u to povjeruje, ako upozna Isusa srcem i umom, onda postaje miran i prestaje se bojati smrti. 

Ljudsko biće svoje prve spoznaje stječe u krugu obitelji i roditeljskog doma. Gospodine Pletikosa, možete li s nama podijeliti te prve trenutke kojih se sjećate iz svojega života i koji su bili presudni za Vaš životni put?

Obitelj u kojoj sam odrastao činili su roditelji Frane i Mila, te moje sestre Magda i Miranda koje danas, kao i ja, imaju svoje obitelji. Djetinjstvo sam proživio u tipi­čnoj splitskoj radničkoj obitelji koju su uzdržavali otac i majka radeći u pekarskom poduzeću. Za mene je to bilo zaista izvanredno vrijeme, a odgoj se uvelike razlikovao od onoga današnjega. Kao i većina odraslih, djetinjstvo pamtim manje po događajima, a više po divnim slikama koje su se urezale u sjećanje. Sve su one pune ljubavi i zahvaljujući njima trudim se formirati sam sebe kao osobu, kao vjernika koji želi biti vrhunski u svome životu i u odnosu prema drugima. Iz tih sjećanja rado izdvajam sliku maloga stana u kojem smo živjeli do 1987. godine kad smo se preselili u veći. Taj stan od 32četvorna metra s jednom sobom u kojoj je spavalo nas petero kroz žrtvu mojih roditelja najviše me naučio skromnosti i odanosti obitelji. Moj otac Frane, sada već pokojni, uvijek je radio po noći. Iako je rijetko odlazio u crkvu, bio je pravo utjelovljenje istinskog oca, prava glava obitelji koji je s majkom u svakom trenutku bio spreman ispuniti sve moje potrebe, a ne moje želje, kao što je danas slučaj u većini obitelji. Nikada, ali baš nikada mi nije nedostajalo očinske ljubavi za koju smatram da je danas jedna od najotvorenijih rana nas odraslih. Duge šetnje, odlasci na razne utakmice poput nogometa, košarke, rukometa, ragbija, igre na tračnicama na željezničkom kolodvoru, kupanja na Firulama, odlasci na selo djedu i baki… Sve su to slike ljubavi urezane u mene koje su mi pružili moji roditelji.

Znači li to da je Vaš otac zaslužan i za Vašu ljubav prema Hajduku?

Da, on mi je prenio ljubav prema Hajduku, ali i prema nogometu uopće. On je zaista bio jedan od najistinskijih navijača Hajduka. S radošću sam od njega upijao sve priče s Hajdukovih utakmica u gostima, kao kada se, primjerice, popeo na kip bana Josipa Jelačića u Zagrebu i stavio na njegov mač Hajdukovu zastavu. Posebno lijepo bilo je kada bi se igrali derbiji u bivšoj državi i kada bi se u našem stančiću okupila mnogobrojna rodbina s Miljevaca i iz Imotskog pristigla na utakmicu. Svi ti događaji su nas zbližavali kao obitelj, a posebnu zaslugu u tome imao je moj otac Frane.

No, osim s nogometom, Vaše je djetinjstvo bilo povezano i s Bogom?

Kad spominjem svoj odgoj u vjeri, ponovno se vraćam slikama iz djetinjstva. Sada je to slika majke koja tiho ulazi u moju sobu pred san, uzima moju ruku, čini znak križa i izgovara: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. To je bio moj prvi dodir s vjerom. Mislim da nema jače ljubavi od ljubavi majke prema svome djetetu, te sam siguran da je moja majka bila prva preko koje je Bog došao do mene. Taj osjećaj se riječima i razumom teško može opisati. To je moguće jedino srcem.

Bog ne odustaje od čovjeka

Postoji li trenutak u Vašem životu koji možemo smatrati prekretnicom s tradicionalne prema živoj i osobnoj vjeri?

Bila je to očeva bolest. Naime, u rano proljeće 2006. godine liječnici su mu otkrili dobroćudni tumor veličine 6 cm u prednjem dijelu glave. Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam po potrebi, tj. kad bih imao neki problem, samo tada bih zazivao Boga da mi pomogne. Mnogo sam griješio i živio po duhu ovoga svijeta, jer su mi sva ta vrata grijeha, kao “popularnom” nogometašu, bila otvorena. Međutim, iza tih vrata nudila se lažna sreća, bogatstvo, karijera, popularnost, moć, zadovoljavanje svojih strasti… Iako, u svemu tome trudio sam se ne činiti zlo upravo zbog svijesti koja je bila duboko ukorijenjena u meni da je Bog bio tu, ali uvijek nekako maknut sa strane. Nakon operacije mojega oca, vjeru sam počeo tražiti srcem, počeo sam spoznavati istinsku ljubav i nadu. Na tom putu mi je uvelike pomogla moja supruga koja je već tada prihvatila Isusovo učenje. Kad imate bračnog partnera koji vas razumije na takav način, onda vam je put vjere potpuno otvoren. On nije nimalo lagan i svjestan sam da će trajati sve do moje smrti. Međutim, mislim da je najteži i najbolniji dio puta iza mene, a to je suočavanje sa samim sobom, sa svojim egom i taštinom. Jednostavno, dođeš do točke kad se u svakodnevnom preispitivanju sebe nađeš pred zidom koji je moguće preskočiti jedino ako ti netko pomogne. Koji je smisao života?, Kako biti bolji? i Tko sam u biti ja? pitanja su koja su mi se svakodnevno nametala, a ja sam odgovore na njih prije očeve operacije tražio u čitanju knjiga o psihologiji ljudskog uma tragajući za toliko potrebnim mirom duše.

No, put do mira vodio je preko Vaše nutrine i Vas samih?

Suočavajući se i boreći sa svojim grijesima iz prošlosti, sa svojim ranama, počeo sam dolaziti do tih odgovora. Bio je to moj susret sa samim sobom. Doživio sam veliku utjehu i nadu, postajao sve željniji vjere. Time je počelo moje novo rođenje. Počeo sam živjeti svoju vjeru shvaćajući vrlo brzo da razum nije krajnji domet ljudskoga bića, već duhovnost koja predstavlja nepresušan bunar čovjekovog odnosa s Bogom. Moj duh je sada miran i više ne upadam tako lako u zamke koje se nađu ispred mene.

Bog je savršena ljubav

Kakav je Bog u kojega vjerujete i kojemu vjerujete, gospodine Pletikosa?

Najjednostavnije rečeno, Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak teško može doprijeti. To može srce. On od mene traži da vjerujem i da se moja djela po njemu prepoznaju, jer kako Isus kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Kroz našu patnju i trpljenje Bog provjerava našu vjernost. Sve nas to duhovno uzdiže i na kraju postaje naše spasenje. Zato kažem da je Bog ljubav, jer nam je darovao ljubav, a mi je slobodnim izborom možemo prihvatiti ili odbiti. Sigurno je da on želi da budemo istinski kršćani, sretni, zadovoljni i materijalno zbrinuti, ali je taj put za svakog od nas različit. Međutim, vodi istome cilju. U tome sam pronašao smisao života, a same emocije prema svim ljudima koje su sada još jače, najbolji su svjedok tome.

Molitva je način naše komunikacije s Bogom. Kako mu se Vi obraćate i kakav je Vaš molitveni život?

Molitva srcem je taj kontakt s njim. Ona mi donosi mir i odgovore na mnoga pitanja koja me okupiraju u određenom trenutku. Najčešće molim svetu krunicu i čim je malo zapostavim, osjećam se ranjivije i nekako manje otporniji svakodnevnim napastima. Mislim da su molitva i sveta euharistija temelji našega vjerskog života i odnosa s Bogom.

Čitate li Sveto pismo koje je pisani trag Božjega govora ljudima? I postoji li neki tekst ili knjiga u Bibliji koja Vam je osobito draga?

Sveto pismo čitam ponekad prije svete mise kada sa suprugom dođem malo ranije u crkvu. U tom trenutku tiho zamolim Gospodina da mi progovori kroz evanđelje koje nasumce otvorim. Rado bih izdvojio i Ivanovo Otkrivenje. Pročitao sam ga više puta i u njemu pronašao sliku konačnog raspleta dobra i zla, borbe Krista i Antikrista. Sjećam se kad sam ga prvi put pročitao prije nekoliko godina, bio sam duboko potresen. Otkrivenje izaziva strahopoštovanje prema Bogu, jer nas on poziva na više odgovornosti u našim djelima. Naime, ta nam je odgovornost potrebna kako ne bismo, zbog zla i grijeha koji se krije u našoj ljudskoj naravi, zasjenili božansku dušu koju nam je Bog dao stvarajući nas na svoju sliku, i kako ne bismo uništili svijet koji je on stvorio.

Budući da Vas nogometna karijera vodi u strane zemlje, uspijevate li njegovati sakramentalni život?

Moj sakramentalni život je kao i kod svakog kršćanina koji se želi posvetiti Bogu. Nije ga teško živjeti, jer u svakom gradu gdje igram postoji katolička crkva u koju mogu otići na svetu misu, a također uvijek ima vremena i za molitvu. Većina ljudi zasigurno misli da se moj život vrti oko nogometa. Čak sam i ja tako mislio. No, nogomet je igra. Važno je znati za koga igraš, tko ti je inspiracija i kakav primjer ostavljaš.

Postoje li svećenici koji Vas duhovno prate i s kojima ste povezani?

Ne znam mogu li ih nazvati svojim duhovnicima, ali postoje dva svećenika s kojima češće komuniciram. To su fra Ante Barišić i fra Ivo Pavić. Kada sam u Splitu, uvijek sam na misi u crkvi sv. Dominika gdje su svećenici zaista produhovljeni i jako su mi dragi, a pose­bno sam vezan s fra Lukom Prcelom koji je vjenčao mene i suprugu. Naravno da svoju vjeru ne mogu ostvariti bez svećenika i Katoličke Crkve koja mi daje sigurnost da Božji Duh djeluje i upravlja svojim narodom. Ako mi nešto u vjeri, u Bibliji, u samom djelovanju Crkve nije jasno, obraćam se njima, svećenicima koji mi daju doda­tno samopouzdanje.

Vjera i nogometni teren

Mediji Vas spominju kao nogometaša vjernika koji ispod dresa nosi majicu s Gospinim likom iz Međugorja. Kako ste se ondje našli?

Jako volim ići u Međugorje. Prvi put sam osjetio potrebu otići onamo prije osam godina kada sam doživio prvo veliko razočaranje u nogometu. Naime, kad mi se ukazala prva prilika za velikim transferom koji je na kraju propao, shvatio sam da se tu krije i mnogo biznisa te ljudske pohlepe za novcem. Bilo je to moje odrastanje u kojem sam počeo shvaćati da ovaj svijet i nije baš tako savršen kako sam do tada mislio. Potpuno slomljen osjetio sam nevjerojatnu želju za odlaskom u Međugorje na Brdo ukazanja. Otišao sam na to mjesto i osjetio mir i utjehu. Pomolio sam se, kupio majice s Gospinim likom, koje i danas nosim ispod svog dresa, te ponovno zaigrao. Već u sljedećoj utakmici zaigrao sam kao preporođen i svojem sam Hajduku donio pobjedu obranivši dva jedanaesterca. Sada shvaćam, kada vratim film unatrag, da Bog od mene traži da mu svojim igrama na terenu budem svjedok kako bi svaki čovjek i u mojem svjedočanstvu osjetio Božju ljubav.

Uz život nogometaša vežu se uglavnom priče o velikim novčanim iznosima, popularnosti i značajnim materijalnim dobrima. Mediji su zainteresirani i za detalje iz osobnog života, te uspješni nogometaši nerijetko postaju i velike medijske zvijezde. Je li u takvom svijetu moguće biti (i ostati) vjernik, oduprijeti se slavi i popularnosti?

Apsolutno mislim da je danas u svijetu nogometa moguće biti vjernik, iako su kušnje i napasti vrlo velike. Slava, novac, izlasci, lagodan život kojim si okružen mogu te sasvim lako odvesti na put nemorala. I ja sam imao svojih padova u kojima sam se olako predavao duhu ovoga svijeta, ali sam se, zahvaljujući Bogu, uspio izvući iz svega toga i postati svjedokom. Isus je došao da nam oprosti grijehe. Danas to čini preko službenika Crkve te time čisti našu prošlost, a na nama je da nastavimo dalje s novim odlukama i promjenom. Ranije sam i ja činio sve da se više svidim ljudima nego Bogu. No, on se poslužio bolešću mojega oca kako bi me pozvao na predanje, ali i učinio čvršćim za posao koji radim. Naime, u nogometu se mi igrači jako psihički trošimo. To je zbog više razloga: svakodnevnih pritisaka medija kojih je danas bezbroj, treneri, uprave i navijači traže samo pobjede. Ako u takvom trenutku nema vjere koja na neki način ispunja ili obnavlja tvoju unutarnju snagu, u većini slučajeva dogodi se da tu “obnovu” tražiš u kupovanju raznih stvari, izlascima i predavanju zadovoljstvima što ponovno vodi na početak.

 

Želite još svjedočanstava? Pridružite nam se!

Možemo li o igračima hrvatske nogometne reprezentacije govoriti kao o vjernicima i poticateljima nacionalnog jedinstva?

Da, među nama u reprezentaciji ima dosta vjernika, što nam daje jedan dodatni mir u svakoj utakmici. Posebno su u katoličkom duhu odgojeni momci koji su rođeni izvan Hrvatske i preko njih se može vidjeti koliko je vjera nas Hrvate uspjela održati na raznim kontinentima te posebno sačuvati naš nacionalni identitet i ponos izvan domovine. Svjesni smo da naše utakmice zbližavaju nas Hrvate, i sve činimo i činit ćemo da sve nas učinimo ponosnima i sretnima. Imamo na sebi posebnu odgovornost, jer se na našim utakmicama oslobađaju domoljubne emocije te nitko od nas sada, a i u budućnosti, nastupajući za našu reprezentaciju nema pravo to zanemarivati.

Vi, kao i drugi igrači vjernici, domaći i strani, u utakmicu ulazite s molitvom i u njoj sudjelujete sa znakom križa. Što molite i zašto to činite na terenu?

Znak križa nakon ulaska u teren naše je obraćanje Bogu da nas u tom trenutku zaštiti od svih ozljeda. Taj znak nakon postignutoga gola je zahvala. Sve je to svjedočenje vjere. Osobno, prije svake utakmice molim molitvu zaštite koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koju je iz je­dne kanadske molitvene zajednice u Hrvatsku donijela i prevela dr. sc. Marica Čunčić. Ta molitva zaštite i duhovnog ozdravljenja pomaže mi da postignem mir i koncentriram se prije svake utakmice. Ona glasi: “U ime Isusovo uzimam vlast i vežem sve sile i snage u zraku, na zemlji, u vodi, u podzemlju, na ovome svijetu, u prirodi i u vatri. Ti si Gospodin nad svim svemirom, dajem ti slavu u ime tvog stvorenja. U tvoje ime vežem sve demonske sile koje su došle protiv nas i naših obitelji, i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi koja je prolivena za nas na križu. Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu i zagovor sa Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji. Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj. Sveti Mihovile i naš anđele čuvaru, dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom. U ime Isusovo zapovijedam svim silama i snagama zla da odstupe istog časa od nas, naših domova i naše zemlje. A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama. Amen!”

Osim spomenutoga svjedočanstva vjere na terenu, pred navijačima i kamerama, jeste li bili u prilici kada govoriti o svojoj vjeri i svojem duhovnom putu?

Kad god je moguće, trudim se javno svjedočiti vjeru svojim djelima, ali još nisam imao priliku svjedočiti na ovakav način. Ovaj razgovor je moje prvo javno svjedočanstvo kroz pisanu riječ o priči mojega života. Potrebno je vremena da te Bog pripremi za takve stvari, a mislim da su važnija djela da ljudi po tome prepoznaju promjene. Svako svjedočenje danas je jako bitno, jer živimo u vremenima gdje se vjeru želi strpati u čovjekovu privatnost, kao da je to moja privatna stvar i da nitko o tome ne treba ništa znati.

Preuzeto iz knjige: Poznati govore o Bogu i vjeri, Verbum Split. Više o knjizi može saznati na ovom linku.

 


VOLIT ĆU TE
      
   Sve dok nas smrt ne rastavi ....
                  
                            Potresna bračna priča

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se petlja. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupljam snagu i uspijevam izgovoriti: "Želim razvod". Prošle su te teške riječi preko moga jezika i ranile ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: "A zašto?"

Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade žlica, a ona poluglasno reče: "Pa ti nisi čovjek!"

Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.

Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i pocijepala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira sam prihvatio kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim drugu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam tjednima planirao, počinje se ostvarivati.

Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan sam proveo sa drugom ženom i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovo zaspao.

Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe.

Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.

O tim čudnim uvjetima sam obavijestio svoju novu ljubav, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.

Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu.

Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: "Tata nosi mamu!" Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Šta bi moj sin rekao da zna šta ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: "Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu". Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću.

Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.

Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!?


Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.

Jednog dana sam promatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lako nositi ju jer je smršavila.

Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: "Tata, vrijeme je da nosiš mamu!"

Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata... Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put u naručje uzeo. Taj lijepi osjećaj je narušavalo samo to što je ona sada mnogo slabija.

Kada sam je u naručje uzeo posljednje jutro, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: "Sve do sada nisam znao koliko si dobra i šta mi značiš!"

Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom kućom sam istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred svojim vratima sa osmijehom na licu. Rekao sam: "Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!" Moje riječi su je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: "Jesi li ti normalan!?" Ponovo sam se ispričao a ona me ošamarila i zalupila kućnim vratima.

Monotoniju u moj brak su donijele sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.

Svratio sam u cvjećaru da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Trgovkinja me upita: "Šta ćemo napisati na podsjetnici?" Sav sretan sam rekao: "Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi".

Požurio sam kući da je obradujem, a moje lice je krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti sa lica. Ušao sam u njenu sobu, ali... Moja draga supruga je ležala nepomično. Napustila je ovaj svijet.

Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedila me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.

Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela da poštedi našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu.

Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garancija sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju.

Nađite vremena za svog životnog partnera.         Učinte to danas da sutra ne bude kasno!

OČi pune, a duša prazna

U Makarskoj se imućan posjednik zemlje pod maslinama i vinogradima, pozivajući se na ispovjednu tajnu, potužio župniku da ga nitko u gradu rado ne susreće, da izbjegavaju njegovu blizinu ako je ikako mogu izbjeći, da ga pozdrave samo kad moraju, a da mu ruku na pozdrav ne pružaju ni kad bi je iz pristojnosti morali pružiti. U kuću mu nitko ne navraća, pa ni on ne zalazi u tuđe kuće!

Sebe vidi usamljena kao što bi se, pretpostavlja, morao vidjeti bjeloglavi sup kad bi se spustio na neku od biokovskih stijena i zagledao u vinograde i maslinike ispod sebe, od podnožja brda do mora. Sve što vidi njegovo je, a on je ispunjen osjećajem da nema ništa. Oči pune, a duša prazna!

Župnik ga uze za ruku i povede u župni dvor kao što se vodi nejako dijete. Iako imućan i zreo čovjek, u svojoj osamljenosti posjednik se župnika dojmio nemoćnijim od izgubljena djeteta. Župnik ga povede do prozora, koji je gledao na ulicu, i upita da mu kaže što vidi kroz zatvorena prozorska stakla.

“Ljude”, spremno odgovori, samoćom izmoreni i od svih ljudi prezreni, posjednik.

Na istovjetan način župnik odvede posjednika do ogledala i zamoli ga da mu kaže koga sada vidi ispred sebe.

“Ispred sebe vidim sebe!” odgovori imućni posjednik.
A župnik mu reče:

“I u prvom slučaju, kad si pogledao kroz prozor, i u drugom, kad si pogledao kroz ogledalo, ti si gledao staklo. Zašto si onda u prvom slučaju vidio ljude, a i oni su tebe mogli vidjeti ako su htjeli, a u drugom si slučaju vidio samoga sebe i nikoga više? Da je netko i bio s druge strane ogledala, nije te mogao vidjeti!
Sve je to stoga što u prvom slučaju između tebe i ljudi nije bilo ništa drugo nego staklo, a u drugom slučaju između tebe i čitavog svijeta tebi nasuprot, kao premaz na poleđini stakla, stajalo je srebro naneseno u nekoliko slojeva. Što je premaz na staklu, to je bogatstvo i moć u životu. I dokle god ostane tako kako je danas, ti nećeš imati ni poštovanja ni razumijevanja za druge ljude. A, bome, ni oni za tebe!… Daj, učini nešto i sastruži srebro s poleđine ogledala u kojima se ogledaš! Pa će ljudi vidjeti tebe i ti ćeš vidjeti ljude! Pa će ti biti i pune oči i duša puna!”

Prepričao: Ivan Aralica. Preuzeto iz romana: “Sunce”, Verbum, Split, 2006.

***

Puno ljudi dolazi se tužiti da im je duša prazna. Ispred sebe vide sebe. Sve manje je onih koji vjeruju da će doći do sreće dajući, ne stvari, već dajući prvenstveno sebe. Živjeti za druge, pa čak i u onom najosnovnijem – za svoje najbliže u obitelji – postalo je rijetkost. Ljudi smo programirani da tražimo sreću mazeći svoje strasti, želje, porive… Iscrpljuju nas vlastita djeca, vlastite majke i očevi, prijatelji. Kradu nam, čini se, pravo da sebi ugađamo, pravo koje nadire tamo negdje iz naših vlastitih dubina a koje nas tjera da zahtijevamo, da zapovijedamo, da namećemo. Možda bi stvar i upalila kad i svi drugi ne bi radili isto. Posljedice: samosažaljenje, jadikovanje, bijeda. Oči pune, a duša prazna!

***

Kaže Isus: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.” (Iv) Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?»

Svjedokinja Istine

Često sam dizala glavu u visinu i govorila da mi je žao što ne znam Tko je gore i Tko me sluša i ne znam što je Istina, ali da se nadam da ću je otkriti jer sam tek dijete s radoznalim pitanjima o tome odakle je sve poteklo i nastalo. Imala sam jedan zaključak: “Crkva kao zajednica za mene ne postoji, ne pripadam tamo, ali ipak Nekome gore pripadam, ali još ne znam kome.“

 

Hvaljen Isus i Marija, dragi moji prijatelji u Kristu. Dugo sam razmišljala koji naslov dati svome životnome svjedočanstvu. Možda i nisam odabrala najbolji, ali znam da uistinu jesam svjedok Istine. Moja priča ide ovako…

Rodila sam se 1991., u ratno vrijeme. Moji roditelji nisu vjenčani u crkvi jer mi je otac muslimanske vjere. U najgore doba rata neko vrijeme sam proboravila u Zagrebu sa svojom majkom kod njene prijateljice iz djetinjstva koja je svojim životom jako posvećena Isusu, u toj mjeri da slobodno mogu reći da je desna ruka Kaptola, a hostije koje primate nedjeljom i blagdanom na misi radi upravo ona. Ponudila se da mi bude kuma i da me pokrste, ali majka nije htjela bez prisutnosti oca. Htjeli su pričekati. Rat je završio, oni su čekali. Krenula sam u školu, upisali su me na vjeronauk, ali u to vrijeme gledalo se tko je koje vjere i nacionalnosti. Vršnjaci su me gledali čudno, nisam znala ništa o vjeri, o Bibliji, ni o čemu, samo sam znala da je Netko sve stvorio i odlučio da ja budem. Bila sam jako povučena i mirna, a tuđa mišljenja koja su se nametala često sam prihvaćala kao svoja. Splet okolnosti doveo je do toga da sam se u drugom razredu ispisala iz vjeronauka zato što mi se doslovce događao progon jer nisam pripadala tamo gdje i svi; znala sam da jesam i da postojim, ali nisam znala od koga potječem osim od svojih roditelja. Zanimljiva je stvar bila da sam u svojim dnevnicima našla bilješke kako se molim Bogu. Točno znam što sam govorila. Osim onih par molitava koje sam znala, često sam dizala glavu u visinu i govorila da mi je žao što ne znam Tko je gore i Tko me sluša i ne znam što je Istina, ali da se nadam da ću je otkriti jer sam tek dijete s radoznalim pitanjima o tome odakle je sve poteklo i nastalo. Imala sam jedan zaključak: “Crkva kao zajednica za mene ne postoji, ne pripadam tamo, ali ipak Nekome gore pripadam, ali još ne znam kome.“

Sve to trajalo je do mog sedmog razreda kada sam kao i uvijek bila u skupini učenika koji ne pohađaju sat vjeronauka te su imali slobodno vrijeme. Moj razred tada je posjećivala časna sestra koju nisu baš simpatizirali. Sretali smo se na hodnicima i pozdravljala sam je s uobičajenim pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija!“ i uvijek mi je rado i s osmijehom odvraćala. Pozdrav sam naučila od mojih susjeda časnih sestara milosrdnica koje djeluju u bolnici i bila sam s njima u dobrim susjedskim odnosima. No, da se vratim. Časna sestra upitala je moje kolege iz razreda tko sam ja i kako je to pozdravljam a ne idem na vjeronauk, jer ostali iz skupine to nisu činili, pa su joj objasnili ukratko o čemu se radi, a ona me preko njih pozvala da im se pridružim na jednom satu vjeronauka. Rado sam pristala, ali s malim strahom. Sjećam se da je tema bila prijateljstvo s Isusom i da je naglasila da onoliko koliko volimo i poznajemo svoje prijatelje da jednako tako moramo činiti i s Isusom jer nam je ipak pokazao veliku ljubav predajom i mukom na križu. Meni se to jako svidjelo pa sam odlučila doći i drugi put. Pozvala me u školsku knjižnicu na razgovor. Objasnila sam joj problem i razloge ispisa, a nakon svega je imala komentar: “Vidim da imaš volje i potencijala pa te pitam želiš li ući u zajednicu Crkve?“. Znam da sam joj odlučno rekla jedno veliko “DA!“ Odgovorila je da će tako i biti i da će razgovarati o svemu s novim župnikom koji je upravo stigao.

Imala sam jedan veliki teret na leđima jer nisam znala kako će reagirati moji roditelji na sve to. Možda će mama reći da je u redu, ali tata? Ništa, došla sam kući s pričom što mi se dogodilo i tata me upitao je li to ono što uistinu želim. Više no išta htjela sam pripadati tamo gdje i moji vršnjaci i za godinu dana primiti sakrament sv. Potvrde. Znam da me mama upozorila da ne naglim s odlukama jer nisam upoznata s onim što ću primiti i da si ostavim vremena da to upoznam.

Kroz tjedan dana časna sestra mi je poručila da župnik u tome ne vidi problem i da slobodno mogu od osmog razreda pohađati satove vjeronauka i primiti sakramente. E sad, kolege iz razreda su me nagovorili da odem s njima na misu. Ja u crkvi nisam bila ne pamtim od kada, uglavnom su godine u pitanju. Rekla sam im da me ne čekaju dugo na ulici jer nisam sigurna da ću ići. Tu noć sanjala sam anđele koji su me uzeli među oblake i doveli nekoj teti koja mi je rekla: „Dobrodošla!“ Kasnije sam saznala da je ta teta bila Djevica Marija. Odlučila sam otići na misu, ali sam ostala na vratima jer sam imala osjećaj da ne pripadam tamo. Sjećam se vitraja kako su svijetlili; boje su se susretale po sredini crkve i prožimale jednu dugu i kasnije sam saznala da je duga znak saveza s Bogom. Evanđelje i čitanja bili su kao spremni za mene. Naglasak je bio na tome da nas Bog uvijek prima natrag ma koliko bili uprljani grijehom. Zapamtila sam citat: “Pokucaj i otvorit će ti se!“ Zbilja sam odlučila pokucati na ta vrata i otvorio mi se predivan dom i pokazala mi se najveća ljubav.

U osmom razredu vjeronauk nam je predavao kapelan. Opet sam bila izuzetak jer nisam na vrijeme naručila knjigu. Kapelan je išao u Zagreb po moju knjigu i na tome mu hvala. Sjećam se da sam je iste noći pročitala od korice do korice.

S još dva vršnjaka išla sam na pripremu za krštenje. Župnik nam je objašnjavao temelj katoličke vjere i važnost sakramenta krštenja. Za krsnu kumu odabrala sam upravo onu osobu koja to zaslužuje biti, onu s početka priče, vrijedne ruke koje s ljubavlju rade hostije. Čekala sam taj trenutak i dogodila se tragedija u obitelji. Poginuo mi je ujak. Oblak tuge i žalosti nadvio se nad obitelj i nisam mogla reći roditeljima da to sada trebam i želim. Čekala sam da se cijela stvar malo smiri, tako sam čekala još pet mjeseci sve do tog velikog dana. Bio je to 21.5.2006., dan kada sam postala dijete Boga živoga. Za župni glasnik „ZOV“ napisala sam odmah svoje utiske pod naslovom “Krist je ušao u moj život kapima svete vode!“ Naglašavam da me voda oprala od grijeha i to vidljivim znakom nevidljive Božje milosti. Primila sam i Euharistiju, sjedinila sam se sa Živim Isusom. Veselili su se moji roditelji sa mnom, moja obitelj, moji prijatelji koji su mi odmah pohitali u zagrljaj i znala sam da sada imam mjesto pripadnosti i da sam od Boga, da od Njega postojim i da se definiram kao plod roditeljske ljubavi, ali s košticom Boga. Župnik je bio presretan i poklonio mi je križ, dosta velik i upadljiv, koji i sada šest godina poslije rado nosim oko vrata. Budući da nemam ime neke svetice, osobno sam si odabrala zaštitnika sv. Stjepana, prvomučenika, tako da mu se utječem s ostalim svecima kojima se rado molim. Na svečanoj misi pjevao je zbor mladih, a otada je i krenulo moje prijateljstvo s njima, tako da su mi moje dvije najbolje prijateljice pjevale na dan mog ulaska u zajednicu Crkve. Danas su mi dva najveća oslonca i radost.

Dva tjedna poslije krštenja primila sam sv. Potvrdu i znam da sam onda znala i bila uvjerena da sam odabrana i da dolazi moje vrijeme. Tako je i bilo. Zavoljela sam Crkvu kao zajednicu, uključila sam se u križare. Adolescencija je težak period, ali ipak meni je bio najljepši jer uz kućni odgoj odgajala me i Crkva te sam znala da sam voljena i znala sam gdje pripadam. Moja prva duhovna obnova bila je u prvom razredu srednje škole u samostanu u Lovranu. Tamo sam upoznala društvo animatora te sam se pribilježila kao mogući polaznik. Aktivirala sam se u Saboru katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije. Sve svoje utiske stavljala sam na papir i objavljivala u listu mladih „Osvit“. U proljeće 2007. krenula sam u školu animatora, ali je nisam imala namjeru završiti jer nisam bila tip koji će voditi neku grupu. Upravo mi je ta škola otvorila puteve tako da sam počela javno svjedočiti vjeru i tako sam se na ljeto specijalizirala za župnog animatora. Krenuli su broji susreti: ljetni kamp Modrave, biskupijski susret na Udbini, sabori mladeži, nacionalni susreti u Varaždinu, Livnu i Zadru. Na jesen 2007. položila sam zakletvu križara i dala obećanje vjernosti Bogu i Katoličkoj crkvi. Dobila sam prvu grupu krizmanika da ih pripremim za primanje sakramenta sv. Potvrde. Obožavala sam to raditi, a volim i sada. U Saboru mladih počela sam se isticati tako da sam 2007. došla na mjesto predsjednice ogulinskog dekanata i time predstavljam svoju ekipu u Biskupiji. S predsjedništvom sam putovala u Sarajevo i u Egipatskom domu sam osjećala posebnu povezanost s nezbrinutom djecom, pa ako se u skoroj budućnosti pokaže prilika za misiju, mislim da ću se javiti od tamo.

2010. je godina u kojoj je organizirano jubilarno 10. hodočašće naše biskupije u Rim. Išlo nas je 400, a samo je dvoje dobilo priliku otići na osobni susret s papom Benediktom XVI. Tako sam od 400 hodočasnika izabrana da Petrovom nasljedniku poljubim ruku i dobijem blagoslov. Taj trenutak ne mogu opisati riječima, već ću poslati sliku koja će opisati svu moju sreću nakon riječi Svetog Oca upućenih meni: “Hvala ti što slijediš i svjedočiš Isusa, nastavi tako.“ Upoznala sam i Stanislawa Dziwisza, osobu blisku blaženom Ivanu Pavlu II. te sam dobila i njegov blagoslov. Od 30.000 ljudi na audijenciji, bila sam izabrana između 20 ljudi koji dobiju tu čast, a prije nekoliko godina nisam znala ni od koga potječem. To je velika milost i ponosno nosim taj blagoslov i čuvam ga. Dvije godine kasnije, baš na taj dan 10. veljače, organizirala sam humanitarni koncert za pomoć mladoj djevojci u kolicima kao znak zahvale za dobivenu milost.

Nikad nisam mislila da ću javno čitati, govoriti i evangelizirati jer nisam taj tip osobe. Došlo je do toga da sam u školi znala stati na klupu i govoriti. Nemoguće, zar ne? I nije baš jer Bogu ništa nije nemoguće.

Danas, u svojoj 21. godini, opet nisam prihvaćena jer vjerujem i nastojim živjeti po zakonima Crkve, ali s malom razlikom, ja sam sretna. Tko je mogao i pomisliti da će se tako nešto dogoditi.

Uvijek sam htjela imati starijeg brata kao uzora i podršku jer imam samo mlađu sestru. Sada imam trojicu braće koji me nazivaju sestrom i eto ponosna sam sestra benediktinca, dominikanca i svećenika. Imam dvije najbolje prijateljice koje su mi uvijek bile uzor i stijena na koju sam se mogla osloniti i graditi svoju Crkvu prijateljstva. Roditelji su mi sretni jer sam ja sretna, a moja obitelj s druge strane (tatine) prihvaća me baš takvu. Imam prijatelja i poznanika po čitavoj domovini jer to je moguće samo kad nas Krist okupi na istom mjestu i u isto vrijeme.

Poručujem vam da molite, puno je svetaca kojima se možemo utjecati, a kad mislite da je to nemoguće, pozovite se na moju priču. I ja sam padala, ali sam uvijek znala da će me izvući ljubav prema Kristu jer vjerujem da mi nije dao patnju ako za to nema razloga jer svaka patnja ima smisla. Iako je podosta napisano, to nije sve, o tome se da napisati knjiga i snimiti sapunica bez dosadnih scena. Ustrajte i oslonite se na Krista, ta vas ljubav nikada ne napušta.

Pozdrav i blagoslov u Kristu,

 

Dijana Beganović

Kad ne voliš drugog čovjeka

                     nemaš Boga u svojem srcu

 

Ljubav prema bližnjemu

Volio bih da u ovoj, sljedećoj etapi korizmenog vremena razmišljamo o jednoj bitnoj stavci našega duhovnog života. Isus nas, naime u evanđelju upozorava i zapovijeda nam da ljubimo prije svega Boga čitavim svojim bićem, a onda da ljubimo bližnjega kao sebe samoga. U čemu se sastoji ljubav prema Bogu? U čemu se sastoji ljubav prema bližnjemu? Kako i na koji način se te dvije zapovijedi nadopunjuju i u kojoj mjeri one imaju mističnu snagu bitnu za naš kršćanski život. Kršćaninu je danas više no ikada potrebno i nužno da zazove Isusovu ljubav u svoje srce. Upravo ta ljubav pomoći će mu da dublje, razumnije, britkije i snažnije shvati Božju i značenje te iste riječi u svojem životu, kao i zapovijedi da ljubimo Boga i bližnjega u svojem životu.

 

Ako smatramo da istinski u svojem životu ljubimo Boga, onda u drugim ljudima, bližnjima, a bližnji su nam svi ljudi moramo gledati sliku Božju. Jer, kada ljubimo ili preziremo druge ljude, kada prihvaćamo ili ne možemo smisliti druge ljude, tada odbijamo ili ne prihvaćamo Boga u tim ljudima, koliko god nam je taj govor tvrd. Ali zar Isusov govor nije oduvijek bio tvrd. Čak su mnogi Isusovi mučenici Isusa i napustili smatrajući neke segmente njegove nauke, osobito one o euharistiji „tvrdim govorom“. To ih je sablaznilo i otišli su. Tako isto zapovijed ljubiti bližnjega, jer je i njima Božja slika može nekima od nas kršćana, Isusovim učenicima biti tvrd govor i na temelju takvoga shvaćanja može nam se dogoditi da napustimo Isusa. Međutim, osobno vjerujem da mi shvaćamo Isusov govor. Vjerujem da imamo Isusa u svojem srcu i da ćemo prihvatiti te vrlo važne Isusove evanđeoske aksiome i maksime koje su bitne za naš kršćanski život. Kad ne voliš drugog čovjeka nemaš Boga u svojem srcu, u tami si i nedostaje ti perspektiva vječnosti i Božje ljubavi iz koje trebaš gledati drugoga čovjeka.

 

Danas su se odnosi između ljudi zakrvili više nego ikada. Čovjek je počeo prezirati drugoga, varati drugoga, ne poštovati drugoga, počeo je ogovarati, počeo je misliti odvratne misli protiv drugoga u svojem srcu. Međutim, čovjek koji takav grijeh čini nije svjestan jedne bitne činjenice; za svaku bezrazložnu riječ ili misao koju smo izrekli protiv svojega bližnjega dat ćemo račun vječnome Sucu na dan pojedinačnoga suda. U trenutku pojedinačnoga suda na osobit način će se „vagati“ pred Bogom naš odnos prema bližnjemu. I sve ono što smo, osobito negativno mislili o svojem bližnjemu, a ako to negativno nije okajano, snosit ćemo pred Bogom račun na dan Suda. Čini mi se da u ponekim trenutcima toga nismo često puta svjesni. Kao da o tome ne razmišljamo. Tako lako u svojem životu potegnemo neku negativnu mentalnu, psihičku ili duhovnu misao protiv drugog čovjeka i na temelju toga ispunimo se negativnom energijom.

 

A zašto živjeti u toj negativnoj energiji kada nas ona odvaja od Boga? Zašto se u dubini duše ne osloboditi te duhovne energiji i otvoriti se Isusovom svjetlu i ljubavi? Jer, gdje god nema svjetla niti Isusove ljubavi, nema ni mira, niti sreće, niti radosti, a niti duha pomirljivosti. Otvoriti se Isusu znači otvoriti se vrijednostima neba, znači poželjeti spasenje, mir i ljubav. Tko te vrijednosti zatraži od Isusa, nužno je i važno ići onim putem kojim je oni išao. Ivan apostol nam kaže da zapovijedi Gospodnje nisu teške. S jedne strane mogu nam stvarati određene poteškoće. Ali kada zavapimo za snagom i silom Duha Svetoga, tada će nam ta snaga dati duboko olakšanje našem srcu koje će nas osloboditi od svake vrste negativnosti i olakšati nam u srcu držati Božje zapovijedi. Tada nas Duh pokreće, tada on u nama te zapovijedi oživljava i čini ih djelotvornima. Nema ljepše nego držati Božje zapovijedi, jer one nam daruju istinski mir. Hodajući ulicom, obavljati jutarnju molitvu, obavljajući dnevne dužnosti, pomagati drugima, radeći bilo što konstruktivno – i biti svjestan da te Bog voli. I točno! Bog nas doista voli.

 

U Božjem srcu nalazi se toliko lijepih darova za nas ljude. Otvoriti svoje srce njegovim darovima znači promijeniti se, biti drugačiji, biti bolji i živjeti predanije milosti Božjoj i njegovoj ljubavi. To su stvarnosti koje ne mogu shvatiti silnici ovoga svijeta – srebroljupci, spletkari, roditeljima neposlušni, ubojice, kriminalci, varalice, klevetnici, došaptavači, debelokošci i primitivci modernoga doba. Koliko god nam se činilo da ti ljudi danas imaju vlast u društvu, to je tek privid. Zadnju riječ ima Isus Krist i njegovo evanđelje i valja nam barem malo izdržati muke za njegovo ime. Znači, koliko god u društvu ima pokvarenosti, ja kao kršćanin neću biti pokvaren, nego ću ostati na putu evanđelja i putu Kristove ljubavi i milosti. Ta ustrajnost potrebna je svima nama i bitna za sve nas.

 

Pavle Primorac

   
     PRIČA ŽIVOTA

Slušala sam priču dugu kao san
u očima tišina, iznemogla bdijenja,
na ruci kapi – čiste kao dan
suze bistre, a nisu san !
Slušala sam priču tešku kao grijeh:
priču djeteta, đaka i studenta,
priču slijepa, napuštena i bolesna čovjeka,
osamljena prolaznika, ranjenika, umornog ratnika
zatvorenika, iznemoglog i
siromašnog prognanika,
priču Oca i Majke,
priču brata Čovjeka...
Pričali su priču svetu kao raj.
priču o neprospavanim noćima,
o neispunjenim nadama,
razočaranjima, križevima i teškoćama života...
priču o rađanjima i umiranjima...
priču o prolijevanju krvi u luci borbe života svog,
priče svete, nevine, duboke, duboke,
priče prepune životne istine
priče mlade kao suze i nisu raj,
priče stare kao rane, a nisu kraj...
Na ruci žulj, u oku suza, u radu znoj
sve umire tiho, tiho kao dan, a nije san!
Slušala sam priču života mnogih...
Tu istu priču svetu, istinitu i dugu, dugu ispričah
i u molitvi povjerih
Tebi – Tebi
o Bože, Bože moj
i molim Te!
Izlij na sve životne priče
blagoslov svoj!

s. Augustina Barišić, ASC

USKRSNI BLAGOSLOV JELA

 

    Uskrsli Gospodin, koga su učenici prepoznali u lomljenju kruha, neka u

    ovom času bude sa svima vama!

    - I s duhom tvojim!

 

    Braćo i sestre! Uskrs je blagdan obnove čovjeka i svijeta. Kristovom

    smrću i uskrsnućem otkupljen je čovjek i cijeli svemir. Počelo je sveto

    proljeće. Zato nam od sada valja živjeti novim životom. Od tada nas

    svaki objed  podsjeća i poziva na gozbu tijela i krvi Kristove, na onu

    ljubav koju je Krist pokazao na posljednjoj večeri i na lomljenje kruha

    u kojem su učenici prepoznali uskrsloga Gospodina.

Pošto smo  po svetim sakramentima Krštenja, Pomirenja i Euharsitije

s Kristom uskrsnuli na novi život, neka nam ovaj blagoslov jela bude

znak tog novog života, da u blagovanju te blagoslovljene hrane,

u zajedništvu i ljubavi obiteljskog stola budemo trajno povezani

s uskrslim Gospodinom i živimo kao novi ljudi! Po Kristu Gospodinu

našemu. Amen!

Gospodin s vama! -  I s duhom tvojim!

 

Poslušajte riječi svetog Evanđelja po Luki!

 

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njime. I reče im:

»Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije

svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona

ne završi u kraljevstvu Božjem.»

I uze čašu, zahvali, razlomi i dade im govoreći:»Ovo je tijelo moje,

koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.» Tako i čašu,

pošto večeraše, govoreći:»Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja

se za vas prolijeva»! Riječ je Gospodnja!

 

Trpezu preda mnom prostireš Gospodine!

 

Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam;

Na poljanama zelenim on mi daje osmora.

Na vrutke me tihane vodi, i krijepi dušu moju!

              …………………………………………..

Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si

sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!

             ………………………………………..

Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim.

Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.

             ……………………………………..

Dobrota i milost pratit će mene, sve dane života moga,

U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge!

 

Braćo i sestre!

 

Svako jelo, svaki objed, je veliki dar dobroga Boga svakome

čovjeku! To je veliki dar ljubavi Stvoritelja prema njegovu

stvorenju! To je dar neba svoj našoj zemlji! To je poseban

blagoslov Božji. Kruna svega čovjekova rada. Blagoslov njegovih

žuljavih ruku, njegova truda i napora.

Zar je onda čudo što Gospodin naš Isus Krist na Veliki četvrtak

upravo blagovanje – to jest Posljednju večeru stavlja kao temelj

     svog budućeg uskrsnuća. Slaveći staru Pashu izlaska i pobjede,

     ustanovio je novu Pashu svoga tijela i krvi pod prilikama kruha i vina i

     dao svojim učenicima da jedu i piju!

Ovo najuzvišenije jelo ta «euharistijska gozba» od punine svoje

milosti i svoga blagoslova prelijeva jedan dio na svako jelo koje

se blaguje uz molitvu i zahvaljivanje. Zato ćemo sada zazvati

blagoslov Božji, blagoslov uskrsloga Krista!

 

Pomolimo se: Slaveći smrt i uskrsnuće Kristovo, pomolimo se,

braćo i sestre, Bogu Ocu svemogućemu da ovaj Uskrs bude na s

pasenje nama i svemu svijetu te recimo zajedno –

Gospodine usliši nas!

 

Bože, ti si nas po smrti i uskrsnuću Kristovu otkupio i okupio u svoju

Crkvu: daj da živimo kao jedna obitelj u tvojoj ljubavi i slozi,

molimo te!

 

Ti si nas po otajstvima krštenja, potvrde i Euharistije uskrisio zajedno

s Kristom: ne dopusti da nas ikada nadvlada grijeh koji smrt nosi,

molimo te!

 

Ti nas po slavljenju Uskrsa svake godine obnavljaš u milosti

posinjenja: daj da cijele godine živimo kao novi ljudi, molimo te!

 

Ti nas obilno darivaš hranom svoga tijela i krvi, za okrepu naše

duše i tijela: ne uskrati nam nikada te hrane, molimo te!

 

Ti si po svome Sinu čudesno hranio gladne i pojio žedne:

danas te molimo daj nam darežljivo srce da rado dijelimo i

vijek pomažemo onima koji su u potrebi, molimo te!

 

Dobri Bože! Molimo te za nas i za naše obitelji. Daj da u

njima vlada ljubav, dobrota, darežljivost, međusobno

razumijevanje i pomoć. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

 

A sada zazovimo blagoslov Božji!

 

Pomolimo se! Svemogući i vječni Bože! Ti si htio da učenici

u Emausu prepoznaju Krista uskrsloga u lomljenju i blagovanju

kruha. Danas te molimo izlij svoj blagoslov na ovu hranu, kruh,

 meso, sir. Jaja i sve što smo pripremili za uskrsno blagovanje.

Daj da i mi koji je budemo blagovali s vjerom susrećemo tvog

uskrslog Sina, te po njemu i sami dostignemo slavu vlastitog

uskrsnuća. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

 

Po smrti i uskrsnuću svoga Sina ispunio vas Gospodin radošću

otkupljenja – Amen!

Dao vam da obilujete plodovima svoga rada – Amen!

Obdario vas međusobnom ljubavlju i milosrđem prema

potrebnima – Amen!

 

Blagoslovio vas svemogući

+ Bog, + Otac, + Sin i Duh Sveti

 

 

Novo Selo – velika subota  2011 – godine

 

                  Župnik vlč. Pavo

Imati vremena

              za svoje dijete

-"Tata!"

Tata je čitao novine i promrmlja:

-" Ma, što je dijete?"

-" Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem?"

-" Pa naravno."

-" Zašto, tata?"

Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine.

-" Zašto tata? Želio bih znati!"

-" Aaa? Što zašto?"

-" Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik?"

-" O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja!"

-" Što to znači biti u tijeku događanja, tata?"

-" O nebesa! Dijete, to ti je kao... orijentirati se... razumiješ li?"

-" Ne razumijem!"

-" O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam."

-" A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram?"

-" Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to!"

-" Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata!"

-" E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li?"

-" Ali... ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat tad me učitelj kori."

-" O, grome! Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu!"

- "A tata, hoćeš li i tamo morati čitati novine?"

-" Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina!"

-" A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!"   

                                  lutajući reporter

P.s. Dragi tata ! Izaberi dok nije kasno!

       Novine ili dijete?

 

ZAŠTO ME JE BOG STVORIO?

Zašto me je Bog stvorio?
Zato da budem voljen.
Zato da me obavije svojom ljubavlju.
Bog je sama ljubav.Mene je stvorio da me može tom ljubavi obaviti.
Stvorio me je da me voli, i to je bit moga postojanja.
I zato je u svakome čovjeku neuništiva potreba biti voljen.
I to takvog kakav jesam.
Ne da se ja sada moram pretvarati, dokazivati.
Nego da me netko voli i kad glupost napravim i kad pogriješim i kad             sam dobre volje i kad sam loše volje i kad se izgalamim, da me netko            uvijek voli, cijeni i poštuje.
Istočni grijeh, kao da je u meni prekinuo svijest da sam voljen.
Istočni grijeh je narušio to moje povjerenje prema Bogu, kao da više           nisam svjestan da me Bog voli.
Ta moja potreba za ljubavlju ostaje i ja je nastojim ovako ostvarivati         - mama, tata, brat, učiteljica, djevojka, muž, žena, baka.Od svih njih nastojim biti voljen.
Što se najčešće događa? Nije to to.
Jest da me mama i tata vole, ali tamo me povrede, vamo me povrede, nije to to.
I prijatelji me vole, ali još uvijek nešto fali.
Zašto?
Zato jer je naša ljudska ljubav ograničena.
Čovjek nije savršen.
U svakome od nas postoji ona duboka čežnja za savršenom ljubavlju, zato što Bog koji me je stvorio i zbog čega ja nosim tu čežnju za ljubavlju je savršen.
Moja bit je čežnja za savršenom ljubavi.
Mi tu čežnju za savršenom ljubavi u životu čekamo, kad će doći, i tražimo, i to nas najčešće izrani, jer očekujemo od ljudi savršenu ljubav.
Zamislite jednu bocu- ona predstavlja našu čežnju za ljubavlju.
Naša ljudska ljubav je čoškasta.
Ljudska ljubav može doći samo u početak boce, dalje nejde, a meni u toj boci i dalje zjapi čežnja za savršenom ljubavi.
Tek kad se preostali sadržaj boce ispuni, tek kad čovjek doživi ispunjenje te boce, odjednom počinješ tolerirati ljude i počinješ prihvačati ljude takve kakve jesu.
Sada ti više njihovo ponašanje prema tebi ne smeta.Zašto?
Zato jer je tvoja čežnja za savršenom ljubavi zadovoljena.
A koja je to čežnja?
Otkriti ponovo čežnju , tu istinu, da mene Bog voli.
Potrebu za savršenom ljubavi jedino Bog zadovoljava, nitko drugi.
Otkriti to, mene Bog voli takvu kakva jesam.
I da me nitko ne voli na ovom svijetu ja opet neću biti sama.Zašto?
Zato jer me on voli.On će se uvijek pobrinuti za mene.
Ja se uronim u tu sigurnost.

Ja sam prije zbog svojih rana iz djetinjstva doživljavala da me nitko ne voli, da su mi ljudi neprijatelji, samo sam gledala kako ću se od koga maknuti, zaštititi.Mislila sam Ovaj čovjek je ovakav, onaj je onakav.
Jedna bitna stvar koja se dogodila kad sam ja doživjela da mene Bog voli je da sam ja počela ljude gledati drugačije.

Roditelji su željeli dijete , ali Bog je želio baš mene.
Ja se sjećam prvih riječi koje su izgovorene nad mnom kad sam počela postojati.
To su riječi : Ljubavlju vječnom te ljubim.
Vrijedna si mi i dragocjena.
Ti si dragocjen biser na mom dlanu.
Iako moja duša pamti tu sigurnost božje riječi, već čim je Bog mene spustio u utrobu moje majke, ja sam spuštena u svijet koji je ranjen istočnim grijehom.Moja narav je ranjena.
Malo , pomalo su se slagalo slojevi iskustva nevoljenosti, nedostatka ljubavi i onda čovjek kroz život doživljava životne neuspjehe, razočaranja i sve nam je skrivenija duhovna dimenzija.
Mi je ne vidimo i skloni smo je zanemariti.
Ovaj naš materijalni svijet nam je nekako opipljiv.
I zato se hoćemo u svijetu dokazati, hoćemo potvrdu, hoćemo ponovo čuti te riječi Ja te ljubim.ti si mi vrijedna i dragocjena i očekujemo da nam to kažu naši roditelji, učitelji, prijatelji pa se trudimo imati sve petice.
Sv.Pavao kaže nemojte se suobličavati svijetu.
Suobličiti znači svi tako rade pa ću tako i ja.
Svijet je postavio neke vrijednosti koje se ne podudaraju s temeljnim vrednotama.
Mi nastojimo postižući te vrijednosti svidjeti se okolini.

Mi imamo potrebu za savršenom ljubavlju, a mi ljudi smo ograničeni.
Mi ne možemo jedni drugima u svakom trenutku pružiti onakvu ljubav kakvu očekujemo.

Kad sam kroz molitvu počela doživljavati da me Bog voli onakvu kakva jesam, slabu, krhku, grešnu , neodlučnu.Ne samo da me voli, nego da sam ja dragocjena.Zašto?
Jer me je on stvorio.
Smijem biti to što jesam, ne moram biti kao drugi, ne moram se ponašati kao drugi, nago otkriti tu svoju dubinu, da sam vrijedna po tome što postojim.
Mi mislimo da moramo nešto postići , ja moram neki uspjeh postići, negdje se dokazati da bi bila vrijedna.
Međutim , to uopće nije potrebno.
Važno je prepoznati da sam ja vrijedna po tome što me Bog stvorio.
Kada doživim voljenost i vrijednost od Boga, tada počinjem drugog čovjeka razumjeti i doživljavati njegovu ograničenu ljudsku ljubav.

                 dr. Tomislav Ivančić

Bože! Daj mi smirenosti...

 

Bože, podaj mi

smirenost

da prihvatim stvari koje ne mogu izmijeniti,

hrabrosti

da izmijenim stvari koje mogu izmijeniti i

mudrosti

da to dvoje mogu razlikovati.

 

Sveti Franjo Asiški

 

Zašto stvarno moliti

„Gospodine, kad sam gladan,

daj mi nekog čovjeka koji je gladniji od mene

da mogu s njim dalje dijeliti.

Kad mi je hladno,

daj mi nekoga čovjeka kojemu mogu dati nešto od svoje odjeće.“

   pročitaj više

Dani kruha i zahvalnosti

Dragi prijatelji!

 

Mi proslavismo DANE KRUHA i ZAHVALNOSTI u našoj školi,

našoj crkvi i cijeloj župi. Tu radost želimo podijeliti i s vama. ...više

Odmori svoju dušu

Najbolja vrsta prijatelja je ona

s kojima možete sjediti cijelu večer

ne progovorivši ni riječi,

a kada odlazite

osjećate se  kao da je to bio

najbolji razgovor u životu.

...više

Pošalji i ti svoj prilog

 

Ako i vi imate kakvih molitvi ili mudrosti pošaljite nam i rado ćemo to objaviti.

 

Naša Mail adresa: zupa.novo.selo-balegovac@tel.net.ba.

Sumrak u župi Novo Selo - Balegovac
Sumrak u župi Novo Selo - Balegovac