I moja te je nevjera prikovala na križ

 

Svi ljudi koji su ikada živjeli, bili su sakupljeni pred

Božjim prijestoljem. Bili su mrzovoljni.

Svi su se žalili, i počeli su mrmljati među sobom.

Što si je Bog umislio?

Tko je On uopće?

Jednu su skupinu činili Židovi koji su pretrpjeli progon.

Neki su umrli u plinskim komorama i

koncentracijskim logorima.

Oni su se žalili:

Otkud Bog može znati što smo mi sve prošli

i što smo propatili?

Druga bijaše skupina robova:

Crnih muškaraca i žena sa žigovima na čelima.

Mnogi su od njih trpjeli razne nepravde od onih

koji su se nazivali „božjim ljudima“.

Zna li taj Bog išta o njihovim nevoljama?

Bilo je dugih redova, izbjeglica, istjeranih iz svojih domova,

Beskućnika, koji nisu imali gdje glavu nasloniti.

Bilo je i siromaha koji nikada nisu mogli na ovoj zemlji

sastaviti kraj s krajem na ovoj zemlji.

Bilo je tu bolesnih i onih koji su trpjeli na razne načine.

Stotine skupina, svaka sa svojom pritužbom na Boga.

Kako on uopće može znati kako sve ljudi moraju

trpjeti na zemlji.

Iz svake skupine odabran je predstavnik i tako se formirala

komisija koja će sastaviti optužbu protiv samoga Boga.

Umjesto da Bog sudi njima oni žele suditi njemu.

Nakana je jasna:“ Boga treba osuditi da iz neba dođe na

zemlju pa neka i On osjeti kako je zemlja tvrda, a nebo visoko.

Plan je detaljno razrađen:

-         neka bude rođen kao Židov,

-         neka se rodi u štalici kao siromah,

-         neka ljudi sumnjaju u njegovo porijeklo,

-         neka živi oskudno i siromašno,

-         neka radi teške poslove kao stolar,

-         njegov narod neka ga ne prihvati nego ga odbaci,

-         za prijatelje će mu se dati samo siromašni i odbačeni,

-         neka bude izdan od vlastitog učenika,

-         neka ga se javno odrekne njegov budući nasljednik,

-         neka bude lažno optužen,

-         neka mu sudi potkupljivi sudac,

-         neka bude mučen i razapet

-         neka završi svoj ovozemaljski život kao pravi zločinac.

Prijedlozi su doneseni pred Božje prijestolje.

Iako sa strane, u zadnjim redovima,

ali i ja sam u tim redovima.

Vidim čitko napisan i moj potpis na presudi

Svi se začudiše kad umjesto zlatnog prijestolja

zaboden križ.

 

Gledam taj križ!

Vidim kako su Isusove ruke raširene, ON me želi zagrliti!

Glava mu je nagnuta, On me želi poljubiti!

Srce mu krvari jer me želi u njega primiti!

Svoju ljubav mi darovati!

Sa mnom moj životni križ nositi!

 

On gleda i zove svakoga posebno;

Prijatelju!

Neka tvoja bol nude naša bol!

Neka tvoj križ bude naš križ!

Neka tvoja smrt utopi se u mojoj smrti!

O Bože! Ote se u meni krik!

Kolika je moja krivnja da Ti visiš razapet?

Isuse!

Moram Ti priznati!

I moja te nevjera ranila i

prikovala na taj križ.

 

Prijatelju! Stani!

Stani i pogledaj?

On visi umjesto mene i tebe!

On krvari za mene i tebe!

On umire da ja i ti živimo!

Njegovom smrću ja i ti prestajemo biti robi!

Na veliki petak postali smo slobodna djeca Božja.

 

Povlačim svoj potpis!

Kriste! Ne! Ja ti ne želim suditi!

Zavedoše me, a ja se dadoh zavesti!

OPROSTI MI!

 

               lutajući reporter