Igre na ne/sreću

 

Kockanje nije samo po sebi grijeh, pogotovo ako je zabava, već su grijeh njezini možebitni negativni učinci, kao pohlepa, lakomost, ovisnost, zanemarivanje obveza, zloupotreba vremena i talenta, te idolatrija.

Često ćete danas vidjeti dijete u osnovnoj i srednjoj školi, momka ili djevojku, mnoge očeve, pa čak i poneke majke koji ljubomorno čuvaju u ruci "čudotvorni" papirić kojega su uplatili u jednoj od stotina i stotina kladionica u svome mjestu (a one uostalom i govore o samome gospodarskom stanju u državi) i koji će možda baš njemu donijeti željeni dobitak i rješenje (privremene) financijske krize. A hvala Bogu ima dovoljno mjesta gdje se može taj papirić uplatiti. Gdje god staneš i okreneš se, vidiš barem tri, četiri kladionice. Najviše ih je pokraj škola, kolodvora, tržnih centara, naravno gdje je veće mnoštvo ljudi, žena, mladih i djece. A rezultat? Kod 99% ne/sretnih igrača završi u stilu vica u kojem kaže momak momku koji je "slučajno" izgubio na kladionici: Mi igramo 1, X1, X2, a gazda kladionice vozi X5 (BMW). Sve je sadržano u jednoj rečenici: igre na sreću, porez na budale!

Jesu li, uistinu, igre na sreću zabava ili opasnost? Ovisnost ili patološko stanje, tj. moderna bolest suvremene civilizacije kojoj još nije dijagnoza utvrđena? Jesu li možda grijeh? Kockanje nije samo po sebi grijeh, pogotovo ako je zabava, već su grijeh njezini možebitni negativni učinci, kao pohlepa, lakomost, ovisnost, zanemarivanje obveza, zloupotreba vremena i talenta, te idolatrija. I Katekizam Katoličke Crkve u tome je jasan: "Igre na sreću (kartanje...) i opklade nisu same po sebi protivne pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom" (KKC, 2413).

Koliko god mi zatvarali oči pred ovim problemom koji napreduje, postavlja se pitanje: Kako se može pomoći onima koji su upali u ovaj začarani krug? Mnogi traže rješenje za financijske probleme i što je najgore traže ih na pogrješnom mjestu. U sve većem broju javnih mjesta i okupljanja mladih nema slike a ni tona na TV-u, nego samo teletekst i stranice raznih kladionica. Neka se upita onaj tko igra je li ovisnik i je li mu potrebno liječenje. Ako si opsjednut igrom, ako imaš potrebu uložiti novac na kocku koji ti služi za egzistenciju, ako si nesposoban u samokontroli ili prestanku igranja, ako si značajno uznemiren kada si onemogućen igrati, ako posuđuješ novac i spreman si na ilegalne aktivnosti da bi došao do njega, ako lažeš najbližima da bi prikrio svoju želju za igranjem, onda potraži osobu s kojom ćeš porazgovarati o svome problemu. Svećenik je tu jedna od preporučljivih osoba nakon psihijatra.

Zahvaljujući svakodnevnim televizijskim reklamama (Bingo, loto...) kao i internetu na kojem neprestance iskaču pop-up reklame za kockanje i dobitke na bilo kojem internet portalu, stavljaju mnoge, a posebno mlade na veliku kušnju života: Imati a ne raditi! Ili kako veli narodna: Željeli bi kruha bez motike! Neprestano se upozorava mlade na poseban način u školama i odgojnim ustanovama na alkohol i drogu, dok se kockanje i igre na sreću bilo koje naravi zanemaruju. Nije toliko strašno što netko igra, što se zabavlja, nego jer mu je i Bog kriv što je on promašio rezultat na nekoj nogometnoj utakmici u afričkoj 6. ligi ili nekoj konjičkoj utrci u Tadžikistanu ili Novoj Gvineji! Nisi ti kriv, nego konj koji nije pobijedio! Pa onda slijede salvi psovke, ljutnje, uznemirenost i depresivnost, odavanje piću, nesanica... Zar nismo svakodnevno svjedoci ovoga u školi, na ulici, u obitelji?

Igre na sreću stvaraju lažnu nadu, one su zarazne i protive se Božjoj odredbi da pošteni rad mora biti i jest izvor prihoda. Sve dok budu igrači na sreću tražili svoju sreću križajući razne loto, bingo i raznovrsne listiće ili prognozirajući rezultate raznih športskih događanja i u najzabitijim dijelovima svijeta, povećavat će se fond dobitaka, a na kraju će se smanjivati broj onih koji su sretni!

Književnost je zabilježila mnoge priče u svezi s raznim oblicima kockanja. Sjetimo se našega nobelovca Ive Andrića koji je u romanu Na Drini ćuprija opisao strast kartanja koja je ustrajala dotle da se sve izgubi, pa i život!

Ako od mene tražite recept za 100% dobitak u igrama na sreću, onda se on nalazi u zgodi iz života sv. Ivana don Boska (+ 1888.). Jednoga dana dođu k njemu dva mladića, koji su nekad bili njegovi pitomci, i zamoliše ga:

- Velečasni, odlučili smo pokušati sreću na lutriji, pa vas molimo, da nam reknete nekoliko brojeva koji dobivaju.

- Ma,djeco,odgovori im svetac smiješeći se, odakle bih ja znao koji su brojevi sretni i koji dobivaju?!

- Pa ipak, velečasni recite nam koji broj, jer Bog će sigurno blagosloviti vaše brojeve.

- Don Bosko se malo zamisli i reče im: Pa dobro kad baš hoćete, pišite broj 10 i 2. Mladići odmah napisaše, a  svetac nastavi: Ovi brojevi uvijek dobivaju i dobivat će do kraja svijeta.

- Kako to? – začude se mladi ljudi. Zašto bi baš ovi brojevi uvijek dobivali. Svetac se nasmiješi i odlučno reče.

- Djeco moja, evo kako! Držite kroz cijeli svoj život Deset zapovijedi Božjih, što ih je Bog napisao na dvije kamene ploče. Ili što izlazi na isto: Ljubite Boga svim srcem i nada sve, kako je to napisano na prvoj ploči, a bližnjega svoga kao sama sebe, kako piše na drugoj ploči. Pa ćete biti blagoslovljeni već ovdje na zemlji. A na kraju dobit ćete prvi zgoditak one najveće lutrije na nebu i na zemlji: vječno blaženstvo na nebesima!

                       piše. Don Mladen Šutalo – Crkva na Kamenu