KORIZMA 2010

 

Pepelnica – Čista srijeda

 

Čistom srijedom ili Pepelnicom započinje

vrijeme Korizme. Unutarnju spremnost na

obraćenjei vršenje duhovnih i tjelesnih dijela

milosrđa potvrđujemo izvanjskim vidljivim znakom pepeljanja. Svećenik uzima blagoslovljeni pepeo i posipa ga po glavi svakoga koji mu prilazi govoreći: „Obrati se i vjeruj Evanđelju“ ili „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“.                                                                                                                           

Zato pepelnica označava početak korizmenog vremena. To je vrijeme pokore, dobrih dijela i posta. Sve nas to priprema za Kristovo uskrsnuće preko kojeg smo otkupljeni. Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti, kajanja i žrtve. Sve nas to podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Pepeljamo se  kako bismo obuzdali oholost svojih srdaca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan.

Sama riječ Korizma dolazi od latinske riječi quadragesima = četrdesetnica.

Broj četrdeset u biblijskoj simbolici označava vrijeme kušnje i usavršavanja.

 

Četrdeset godina išao je Izraelski narod kroz pustinju.

Nakon pustinjskog hoda ušli su Izraelci u obećanu zemlju.

Četrdeset dana Mojsije je boravio na Sinaju.

Nakon tog vremena Bog mu daje Deset zapovijedi Božji.

Isus je molio i postio na osami u pustinji.

Nakon četrdeset dana pokore u pustinji počinje svoj javni rad.

Četrdeset dana korizme su sad pred nama.

Ovi četrdeset dana su naša šansa da ponovno osmislimo svoj život!

Svatko od nas je pozvan da kroz ovo vrijeme iskoristimo

sve što nam je dragi Bog dao u ljubavi prema njemu i svom bližnjem.

Kroz ovih četrdeset dana koji su pred nama idemo u susret pomoći:

 

Bližnjima;

Potrebnima;

Opterećenima;

Žalosnima;

Bolesnima;

Ostavljenim i napuštenim;

Progonjenim;

Zlostavljanim;

Poniženim;

Osramoćenim;

 

Ovo dakle vrijeme pokore možemo se ispitati koliko smo se popravili, obratili,

na pravi put vratili samo kroz bližnjega i za bližnjega jer smisao korizme i naše pokore je obratiti se, pronaći Boga i susresti se s njime. Bez ljubavi i dobrih dijela ne možemo susresti Boga i plodonosno proživjeti korizmu i doživjeti veličinu Uskrsa.

Bog je žedan naše vjere i naše ljubavi prema njemu i prema bližnjemu. I dok razmišljamo u čemu se posebno žrtvovati, čega se odreći:ODRECIMO SE SEBE, TOG STAROG ČOVJEKA, SVOJE GREŠNOSTI, SVOJIH NEDJELA I PROPUSTA!

 

 

 

ZAŠTO POKORA?

 

         Jedno od najčešćih pitanja koje slušamo početkom korizme glasi: Čega si se odrekao u korizmi? Koju si pokoru izabrao? Onda slušamo različite odgovore: Odrekao sam se pušenja, alkohola, kave, slatkiša, klađenja, šminke, ne gledam filmove, ne slušam glazbu, ne izlazim u kafiće, gostionice i slično…. Neki će vjernici uz ta odricanja u korizmi više moliti, ići u crkvu, postiti ili činiti dobra djela. Čak i prosječni vjernici koji ne drže baš previše do svoje vjere u korizmi obavljaju neku vrstu pokore.

Kada čujemo poziv na obraćenje, na promjenu vlastitog života, pitamo se: zašto korizma? Odgovor je: Da ne zaboravimo biti kršćani. Zašto pokora? Odgovor je: Nitko se bez pokore ne može oduprijeti đavolskim napastima? Da su Noini suvremenici činili pokoru, vjerojatno bi ostali na životu. Budući su pokoru odbacili, nestali su u potopnim vodama. Nakon potopa Bog počinje novu povijest sa spašenicima. S malim ostatkom ljudi ponovo sklapa savez da bi opstali. To savezništvo za nas kršćane se očituje u djelovanju Isusa Krista koji je umro za nas grješnike te nam tako otvorio vrata spasenja. Stoga nas Crkva kroz svu povijest u korizmi poziva na pokoru, imajući u vidu Isusove riječi: „Ne budete li činili pokoru, svi ćete propasti“.

Da bi ispravno shvatili smisao pokore, trebamo dobro razumjeti smisao korizme. Korizma nam je darovana da radosno čekamo uskrsne blagdane. A uskrsni blagdani su glavni blagdani, jer su spomen-čin glavnoga događaja, Kristova uskrsnuća. Stoga je i korizma povlašteno vrijeme jer je priprava za središnje slavlje našega spasenja.

Kristova Crkva je od samih početaka ne samo cijenila korizmenu pokoru, nego je čuvala i širila duh pokore. Još u prvim stoljećima postoje jasni propisi o pokori. U početku su ti propisi bili veoma oštri i zahtjevni. Pokorom se pokazuje da ovaj svijet nije sva stvarnost i da će ga svaki čovjek jednom morati napustiti. Kršćanska pokora znakovito pokazuje prihvaćanje prolaznosti ovoga svijeta: „…koji uživaju ovaj svijet kao da ga ne uživaju, jer prolazi obličje ovoga svijeta“ - govori nam sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Pokora se kroz povijest sve više ublažavala, gotovo do potpunog ignoriranja i potiskivanja u novije vrijeme. Crkveni propisi o pokori danas su svedeni na minimum.

Pa ipak, zadnjih godina se u medijima sve više govori o potrebi pokore, a pokornička djela se ponovo naglašavaju u župnim zajednicama. To su sigurni znakovi ponovnoga otkrivanja vrijednosti i uloge pokore u kršćanskom življenju. U Crkvi je uvijek prisutna svijest i vjera o toj vrijednosti. Zapravo, temeljno poslanje Crkve je poziv na obraćenje i pokoru. Zamiranje duha pokore u praktičnom životu, koliko god razumljivo s ljudske strane, s duhovne strane znak je slabljenja kršćanskoga i evanđeoskoga duha uopće.

Gotovo bi se sav evanđeoski navještaj mogao svesti na poziv na pokoru. Kršćanski život bi trebao biti život u pokori. Duh pokore je duboko ukorijenjen u naš život još od trenutka krštenja kroz vršenje Božjih zapovijedi i crkvenih propisa. Pa, ipak, uz taj opći pokornički kršćanski život možemo govoriti o pokori u užem smislu, tj. o posebnim pokorničkim djelima u pojedinim razdobljima liturgijske godine.

 

ŠTO JE POKORA?

 

Hrvatska riječ „pokora“ dolazi od glagola „koriti“. Pokornik kori sebe samoga. Pokora je izraz kritičkog stava prema vlastitom načinu života, želja i volja za popravkom, promjenom. Latinska riječ „paenitentia“, grčki „metanoia“, označava iskreno kajanje, promjenu mišljenja, mentaliteta, lošeg životnoga stava, označava vraćanje na pravi put, popravak i davanje zadovoljštine Bogu za počinjene grijehe.

Papa Ivan Pavao II. u svojoj pobudnici „Pomirenje i pokora“, naučava da je pokora nešto istinsko i djelotvorno samo ako se provede u djela ljubavi. S tog gledišta pokora u kršćanskom rječniku označava trajan i svakodnevan čovjekov napor, da se izgubi vlastiti život radi Krista. Ona je obraćenje što od srca prelazi na djela, pa prema tome na sav kršćaninov život. Mrtvenje je dobro samo ako služi ljubavi, dakle drugima i ako nas suobličava Kristu.

Isus nije vršio pokoru radi pokore, nije prezirao svoje tijelo, ni jelo, ni životne ugodnosti, ali se znao povući u osamu i dugo moliti. On to nije činio da se muči i uništava, nego da se osvježi i bude raspoloženiji za susrete s ljudima – da im čini dobro.

Korizma je milosno vrijeme posvećeno upravo čišćenju srca. Stoga nas Crkva poziva ne samo na temeljitu korizmenu ispovijed nego na pokornička djela koja će joj prethoditi. Čišćenje srca nije nešto što u sebi sadrži samo negativnu značajku (odricanje), tj. čišćenje od zla, nego sadrži i pozitivni element rasta u kreposti (činiti dobro). Dakle, pokoru ne smijemo promatrati samo kao izbjegavanje zla, nego prvotno kao prakticiranje dobra.

Tri temeljna oblika pokore su: post, molitva i djela milosrđa. Ta tri pokornička djela objedinjuju i usmjeruju čitavu kršćansku pokoru. Sva tri oblika jednako su važna: jedan dovodi do drugoga. Ne djeluju i ne postoje jedan bez drugoga.

Molitva potiče na post i djela milosrđa.

Post daje snagu molitvi i dobrim djelima.

A dobra djela nam daju zasluge, donose radost i vode k spasenju.

To je onaj ustaljeni, najsigurniji put kršćanske pokore, obraćenja i vraćanja  Bogu!

 

POKORA DANAS

 

Današnje prakticiranje pokore u odnosu na prošla kršćanska razdoblja je, izgubilo značenje u praktičnom životu. Traže se isprike u nedostatku vremena, u prezaposlenosti, u brzom ritmu života. Umjesto posta i molitve ističe se kako treba svakodnevne obveze pretvoriti u pokoru, dajući im prednost pred osobnom molitvom. Drugim riječima: naš svakodnevni rad bi trebao postati molitva i pokora. Međutim, to je svojevrsni bijeg u izgubljenost u neprestanim životnim akcijama. Za svaku, pa i za našu civilizaciju moći i potrošačke kulture, postoje djelotvorni načini vršenja pokore.

Veliki teolog s kraja 19. stoljeća, Romano Guardini vidi glavni problem našeg vremena u moći. Znanošću i tehnikom čovjek je ovladao silama prirode. Tim vladanjem je želio postići sigurnost. Međutim, divljina koju je svladao u prirodi vraća se kroz čovjekovu težnju za vladanjem nad drugima. Zato Guardini ističe da čovjek mora putem odricanja postati vlastitim gospodarom. On misli da količinu moći koju čovjek ima nad postojećim, ne prati jednaka količina odgovornosti. Moć je u sebi višeznačna, može biti usmjerena na dobro i zlo, zavisi sve od ljudi koji je imaju i svrsi kojom se njome služi. Čovjek želi pokazati svoju moć, tj. gospodariti drugima. Ključno je pitanje: smije li i treba li čovjek učiniti sve što može? Prema Guardiniju: Pravo bi odricanje od moći bila pokora kao služenje.

Isusovac Karl Rahner drži da je pokora izraz premještanja središta života iz ovoga svijeta u Boga. On posve jasno vidi razliku između pokore nekada i danas. Pokora je prije bila nametnuta životnim okolnostima. Čovjek nije imao mnogo mogućnosti za užitak, zabavu i različite poroke. Mane su bile strogo kažnjavane zakonom ili same od sebe. Vladala je oskudica i samo prihvaćanje takvog života bio je svojevrsni oblik pokore. Danas pak čovjek sam sebi određuje mjeru života. Suvremeni čovjek se nalazi pod strašnim pritiskom promidžbene moći, postaje zarobljen banalnostima koje se vješto probijaju na vrh vrijednosne ljestvice. Dobro je ono što je kratkoročno korisno: imati, uživati, gospodariti! Stoga, prema Rahneru, pokora mora poprimiti oblik odgovorne slobode. „Stavljanjem središta života u Boga sve drugo postaje relativno. Onaj koji zna da ovaj svijet nije sve, moći će svladati pohlepu da svoj život ispuni svim i svačim i tako ga razori“ zaključuje Rahner.

Zagrebački teolog Ivan Golub u jednoj svojoj priči o postu ističe kako ga riječ post podsjeća na skraćeni oblik za knjigu Postanka. Posteći čovjek zapravo nastaje – postaje čovjek – slika Božja. Stoga bi postavljanje prave mjere životu pred snagom potrošačke promidžbe bilo novi oblik kršćanske pokore. Suvremeni je čovjek sve bolje informiran, a sve manje sposoban promišljati i donositi pravi sud. Zato bi današnja pokora nužno trebala biti vježbanje u vladanju sredstvima koja nas okružuju, a ne u robovanju istima.

Skloni smo potrebu pokore pripisati odrasloj dobi i to samo u jednoj njezinoj dimenziji - pokajničkoj. Stariji se trebaju odricati, misli se, jer su grješni. Mladima se pak gleda kroz prste, pa se redovito govori: još su mladi, svi su takvi, imaju vremena – pokora će im biti cijeli život. Međutim, sve smo više svjedoci da vremena ima, ali nema snage, a snage nema jer nema snažnog uporišta. Njega pak nema jer naš pogled ne prelazi granicu stvari i užitka.

Stoga je našu pokoru potrebno dobro utemeljiti i usmjeriti. Jer postoji rizik skretanja u skrajnosti, postoji nejasnoća u motivu, postoje često pogrešni motivi pokore koji dovode do bolesnih stanja. Prava pokora je uvijek razborita, umjerena, realna u procjeni sebe samih. To je dar Božje milosti, čin osobne vjere, nade i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Pokora je uvijek snažno duhovno sredstvo za rast u kršćanskoj svetosti i ljubavi. Stoga plodovi prave pokore trebaju biti vidljivi u životu i radu na slavu Božju i dobro bližnjega.

U radosti koja nam sve više ispunja srce, u duhovnoj jakosti i zrelosti, jednom riječi - u stalnoj promjeni na bolje. Ako toga nema, možda motivi naše pokore nisu posve jasni i ispravni: treba ih dobro razmotriti i razjasniti, uvidjeti i učvrstiti ispravne duhovne motive svoje pokore. Crkva je u prošlosti uvijek bdjela nad zdravom i djelotvornom kršćanskom pokorom.

Kršćanska pokora nije radi same pokore ni odricanje radi samog odricanja. Treba postojati neki uzvišeniji cilj. Ako se odrečemo jela zato da bismo sutra imali više, malo smo učinili, ali ako svoj obrok podijelimo s onima koji nemaju, pokazali smo koliko smo kršćani. Odricanje treba od kršćanina napraviti slobodna i uravnotežena čovjeka, ono ga mora dovesti do drugog čovjeka i otvorit prema Bogu. To nipošto ne znači lišavanje i oduzimanje onoga što je za čovjeka dobro i korisno. Naprotiv, odricanje čovjeka oslobađa od svega što ga u životu zarobljuje. Prividni gubitak ili žrtva koju osjećamo, pretvara se u radost što su nam imena zapisana na nebesima, kamo odlazimo onda kad se vraćamo u prah iz kojeg smo načinjeni.

Nažalost, korizmeno odricanje nekih kršćana daleko je od radosnog iščekivanja Uskrsa. Umjesto da ispravnom pokorom čiste dušu, nekim svojim „podvizima“ još je više mrljaju. Kakvih li sve postova danas nema? Neki tako poste da svi moraju znati čega su se odrekli. Važnija im je njihova pobjeda nad hranom, pićem ili cigaretom, negoli Kristova pobjeda nad grijehom i smrću.

Ako nas korizmena pokora ne vodi slavljenju Boga nego slavljenju sebe, bolje je takvu pokoru i ne počinjati. Jasno je to Isus rekao kad nas je pozvao na post u skrovitosti: „Kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ Isto vrijedi za molitvu i milostinju!

Dakle, nije toliko važno odreći se nečega, nego nekoga, to jest sebe. I to radi drugoga, to jest Boga i bližnjega. A kad našu pokoru vodi ljubav prema Bogu, njegova će nas ljubav dovesti i do naših bližnjih i do nas samih.

Neka nam ovo razmišljanje bude novi poticaj u ispravnoj pokori koja će rezultirati promjenom našega života. Na našu osobnu korist, na dobro naše obitelji i našeg naroda u cjelini.


To uvježbavanje u korizmenoj pokori i molitvi donosi ploda, čisti dušu, goni đavla, vraća radost u srce, osmjeh na lice i želju: DOBRO JE ČINITI DOBRO!

Svima obilje blagoslova i Bože pomoći od srca želi i za vas moli!

                                                                    

 

                                                                             župnik Pavo