10 GODINA NAŠE ŽUPE

 

DUHOVNA OBNOVA

 

Dr. Tomislav Ivančić

 

Novo Selo, 04. – 06. kolovoza. 2011

 

POVRATAK IZVORU ŽIVOTA

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Poštovani i dragi vjernici. Najprije toplo zahvaljujem gosp. župniku na pozivu,što me pozvao. Trudio se svim silama i uspio je. Radostan sam što sam među vama.

-         znam da ste mučenici;

-         znam što je preko vas prelazilo, kotrljalo se zlo;

-         ali je činjenica kad se trava pokosi na livadi, ona opet izraste. Takvi smo svi mi Hrvati, katolici, jer Bog je uvijek na našoj strani.

Ja vam čestitam što ste uspjeli tako dobro ovo cijelo mjesto svoje obnoviti, novu župu osnovati, i novu župnu kuću i crkvu sazidati.

Tu sam da vam pomognem, da nakon 10 godina, koliko je vaša župa stara, napravimo obnovu.

Što to znači? Što je duhovna obnova?

-         zamislite da deset godina nisi svoju kuću krečio;

-         da deset godina nisi pomeo svoje kuhinje i sobe, i ničega.

     Kako to mora izgledati?

-         da deset godina svoje cipele samo površno čistiš;

-         svoje haljine površno peglaš, kako sve izgleda?

-         zamisli da pustiš kosu deset godina da raste kako hoće, onako divlje?

Kako to sve izgleda? Evo zato je potrebna duhovna obnova.

Duhovna obnova znači, poštovani vjernici, da se ne dodaje ništa novo, nego da se obnovi ono što vi već živite. To znači:

-         ako vidite da vaša vjera ne uspijeva;

-         da puno molite, ništa se ne događa, ništa ne dobivate;

-         pokušavate svoju djecu odgojiti, a oni opet ne idu dobrim putem, uzimaju drogu, okrenu se alkoholu i psovci, bježe od crkve ili od roditelja, to govori da treba nešto obnoviti u nama.

-         Da biljka našeg odgoja i obitelji, biljka naše Crkve, treba sigurno da se dobro, najprije zalije, pognoji, da je dobro obrežemo, kako bi rasla nova. EVO ZATO SAM OVDJE!

Pokušajmo kroz ova tri dana, baš ove, najosnovnije stvari našega života obnoviti i vidjet ćete, desit će se čudo.  

Ono što bih htio odmah na početku, već danas napraviti, to je samo znak križa. Zamislite! Najviše se križamo:

-         prije jela, poslije jela,prije spavanja,

-         nakon ustajanja,

-         kad dođemo u crkvu,

-         kad idemo pokraj križa,

-         križamo se.  

Ali sad pokušajmo zamisliti kako pravimo taj križ? Evo sad smo na početku ove svete mise napravili križ. Kako ga ti praviš? Da li je to kao da tjeraš muhe? Da li od prilike nešto činiš, a ni sam ne znaš što?

Hajmo vratiti znak križa onom iskonskom, izvornom značenju, i vidjet ćete garantiram vam da ćete osjetiti kad napravite znak križa:

- da ste slobodni i od grijeha,

- i od zla i bilo čega što nas muči.

- i od bolesti, često puta.

Pretpostavimo kako bi trebalo napraviti znak križa? Gledajte! Već kad ga pravim tako ( križaš se) rukom, onda je to znak da je to Isusov križ, onaj križ na kom je Isus umro. A to znači da me taj Isusov križ oslobađa od svake krivice, od svakoga grijeha. Znači da me taj križ ujedno liječi:

-         Da Isus uzima moje bolesti na sebe, fizičke, psihičke, duhovne.

-         Znači da je Isus uzeo moju krivicu i grijehe;

-         Uzima na sebe i pribija na križ i da mene oslobađa. Evo to je ono najvažnije.

A onda, zamislite samo da mi zapravo dok pravimo znak križa govorimo: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, a to znači ti govoriš ja idem u ime Trojedinog Boga:

     -   Boga u koga vjerujem;

-         Boga koji je stvorio nebo i zemlju;

-         Boga koji me otkupio, koji je htio da ja postojim;

-         Boga koji me je iz ništavila postavio ovdje u ovo moje Novo Selo.

     PA TO JE PREKRASNO!

S jedne strane dok pravite znak križa, to je Isus Krist koji vas oslobađa, koji vas liječi,koji vas čini slobodnim, da vas nitko više ne može uništiti.          I da umrete taj čas, sigurno ćete doći u nebo.

Sjetite se desnog razbojnika. On je samo rekao:“Priznajem Gospodine, ja sam grešnik. Sjeti se mene“. Još danas biti ćeš sa mnom u raju kaže mu Krist.

Evo pokušajmo tako od sada praviti znak križa. A istovremeno dok pravimo taj znak, slobodni smo, a onda nam istovremeno dolazi čitavo Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti je na tebi.

Hoćete li probati na sebi napraviti taj znak križa? Neće vam biti nezgodno? Da ne izgleda ko da smo u školi? A bilo bi dobro. Hajmo vi sada koji se ne stidite. Pokušajte sasvim mirno i opušteno, ako treba zatvorite oči da se ne stidite.

Sjeti se, ovaj znak, to je Isusov križ na meni. Ono što je bilo na Kalvariji sad je na meni. To sad mene oslobađa.

A onda istovremeno dok izgovaraš: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga samo se sjeti ovoga:

   - Otac, Sin i Duh Sveti su na meni i u meni.

   - Ja sam hram Duha Svetoga.

   - Kad se pričestim Isus je stalno u meni, stanuje u meni.

   - Duh Sveti je poslan da me liječi, štiti, da me brani.

Evo, ja ću vas pričekati jednu minutu da to probate na početku svete mise. Vidjet ćete prijatelji, kad to radite pred križem kraj kojega prolazite, pokraj crkve, u kući, bilo kada,a tako baš mirno, opušteno, polako, vidjet ćete čudo. Hajd napravite, ja vas neću gledati. Probajte više puta i da osjetite:

-         gle sad sam slobodan.

-         Ovaj znak tjera đavla, tjera svako zlo,

-         svaki moj grijeh,

-         svaku moju psovku,

-         svako moje ogovaranje.

-         Ja sam nov čovjek. A istovremeno sad u mene ulazi Bog kao kad se pričestim.

Ja više nisam sam. Svemogući Stvoritelj je u meni. Evo to se zove duhovna obnova. I vidjet ćete ako se tako od danas budete križali da će to činiti i vaša djeca i svi koji vas budu gledali. I drugi će se početi mijenjati, vi ćete nakon takvog križanja osjetiti slobodu.

 

Idemo sada drugu točku, a to je:SVETA MISA! Eto, idete svake nedjelje na svetu Misu. Mnogi od vas i svaki dan. Da li doživite sv. Misu da je to Isusova smrt i uskrsnuće?

ŠTO JE TO SVETA MISA? To je sve ono što je Bog nama darovao da se spasimo. Iz svete mise sve je nastalo:

-         i Crkva i naše krštenje,

-         krizma i sve što je za spas potrebno.

-         Sveta misa je središte Crkve.

-         Ako shvatite i zapamtite da sv. Misa ima pet dijelova.

-         To možete zamisliti kao pet soba i idete iz jedne u drugu i u svakoj nešto novo doživimo.

Prva postaja sv. Mise na početku: PREDAJETE SVOJE GRIJEHE ISUSU I BIVATE SLOBODNI.

Župnik kaže: priznajmo svoje grijehe i oprostimo jedni drugima. To je početak. Tu se čistiš i skidaš sa sebe sve što je prljavo jer ne možeš prljav ući u crkvu. Kad priznaš svoje grijehe, onda molimo ispovijedam se Bogu svemogućemu... moj grijeh... to je ta prva postaja, prva soba.

Druga soba su ČTANJA! Idemo čuti što nam Bog ima reći, čitamo Božju Riječ, Starog i Novog Zavjeta a onda nam svećenik u propovijedi protumači tu Božju Riječ. Kad čuješ Božju Riječ, ona je svemoćna. Bog stvara tako da govori. Znači, kad ti primiš tu Božju Riječ, kad je razumiješ, o njoj razmišljaš kad ideš kući iz crkve. Ta Božja Riječ u tebi čini čuda. Znate kako je Isus liječio? Da je govorio budi zdrav:

-         onom slijepcu je rekao progledaj i on je progledao;

-         onom šepavom je rekao ustani i hodaj, on ustane i hoda. Paraliziran čovjek. Spustili ga kroz krov pred Isusa.

-         paraliziranom je rekao: Sinko, oprošteni su ti grijesi, i on postade slobodan. Uzmi postelju i idi kući.

Isus je dakle Riječju liječio. Kad ti Riječ slušaš i ona ulazi u tebe, vidjet ćeš kako je to čudesno, postaješ svet, kako sve uspijeva?

-         Kako vas bolesti slušaju i odlazi od vas;

-         Kako kad djeca slušaju postaju bolja;

-         Kako neprijatelji od vas bježe?

-         Vi postajete pobjednici! TOJE DRUGA POSTAJA! U njoj slušamo što nam Bog ima reći.

Treća postaja – to je PRIKAZANJE!

Ja ću danas prikazati kruh i vino. Ja prikazujem Bogu u ime svih vas.A onda i vi biste to trebali učiniti. Kaže sv. Pavao: Prikažite svoja tijela kao žrtvu živu. Svaki od nas bi trebao reći: Evo Bože ja ti prikazujem svega sebe.

-         Prikazujem ti moju kuću;

-         Prikazujem bolesnike u toj kući;

-         Prikazujem ti nemoćnu djecu, svoju braću i sestre, svoje stare roditelje,

-         Svoje tijelo;

-         Isuse, bolestan sam, prikazujem ti svoju bolest;

-         Prikazujem ti svoju nemoć da razmišljam, da mislim, da radim.

-         Isuse, ja sam posvađan, ja ti prikazujem tu svađu,

-         žao mi je Isuse, ja bih se htio pomiriti. Evo, sve to donesite, prikažite, tako u sebi tiho govorite „prikazujem“ pa ćete vidjeti čuda.

Jedan prosjak je sjedio pokraj puta i prosio. Odjednom vidi, dolazi kraljevska kočija. Misli, ja ću pružiti ruku. Kralj će izaći iz kočije i dat će mi najljepše bisere. Postat ću najbogatiji čovjek. Dok on to misli evo kočije. I on zbilja pruži ruku. Kralj izađe iz kočije. On očekuje dat će mu kralj sad nešto. Postat će bogat. A kralj umjesto da mu dadne, pruži ruku prema njemu i pita ga: „Što ti imaš meni dati“? Prosjak pomisli:“ Zamisli,nadao sam se postati bogat,a ono kralj od mene traži! Evo sad ću postati još siromašniji“. Uzme svoju vreću u kojoj je naprosio nešto zrnja pšenice i pruži je kralju. Kralj stavi svoju ruku u vreću i izvuče punu šaku zrnja i vrati se u kočiju. Kočija nastavi put, a jadni siromah ostade sjediti i dalje u prašini. Žalostan i ljutit uzme svoju vreću i ode kući. Sam ne zna što bi od sebe? Od ljutine izvrne onu vreću i prospe po podu ono malo što mu je ostalo. Odjedanmput vidi između onog zrnja pšenice svjetlucaju biseri. Poče sad razmišljati:Za onu šaku pšenice kralj mi darovao šaku bisera. Zamisli:

-         Da sam mu dao svu pšenicu?

-         Da sam mu dao još i vreću?

-         Da sam svukao kaput, pa onda košulju dao, kako bi tek onda bio bogat?

-         O kako sam lud?

-         Ma što mu nisam sve dao što imam?

Vidite poštovani vjernici, ako na prikazanju nikad ništa ne date koliko ćete ostati siromašniji? Osim one malo milostinje, vi sebe morate darovati:

-         da bi Bog vas izliječio;

-         da bi vas oslobodio;

Dakle ako ti sebe prikažeš:

-         ti postaješ svet;

-         ti postaješ zdrav;

-         ti postaješ nov,ti postaješ ko Božji biser.

Zato na prikazanje, ja ću vas upozoriti da danas, sutra i prerkosutra napravite tako.

Nakon toga dolazi četvrta postaja, a to je PODIZANJE ILI PRETVORBA!

Tada Duh Sveti dolazi na kruh i vino i na sve ono što vi prikažete Isusu i stavite u mislima na oltar za prikazanje, to Duh Sveti pretvara u Božansko.

Hostija postaje Isusovo tijelo, vino postaje Isusova krv,a ti postaješ svet. Zamisli: Došao si u crkvu kao grešnik a sada si svet.

-         zato si priznao svoje grijehe na početku;

-         slušao si Božju Riječ u drugom dijelu svete Mise;

-         u trećem si se predao Bogu;

-         u četvrtom Bog te posvećuje i ti postaješ svet, jer sve što si ti Bogu prikazao postaje, zdravo, čestito, čisto, slobodno, spašeno.

 

PETA POSTAJA – SVETA PRIČEST – sad ideš kod oltara i u svetoj hostiji koja je posvećena, koja je sad Isusovo tijelo, u njoj primaš svoje zdravlje i sve drugo što ti je potrebno za život.

Evo zašto dolazimo na svetu Misu. Sad Isus odjednom ide u tebe. Zamisli Isus kaže: Tko jede moje tijelo ostaje u meni.

Znači kad ideš kući kroz Novo Selo, ti znaš da Isus sad iz tebe blagoslivlja sve, vaša polja, njive, djecu, naše starce i starice, naše kuće, ma sve što sretnete pred sobom.

I kad dođete danas kući, nemojte zaboraviti upaliti svijeću? Zašto svijeću? Da vas ta svijeća podsjeti ja sam sad Tabernakul. Isti Isus koji je sada ovdje u tabernakulu, taj je i u tebi, i da se vaši ukućani osjete, sad je Isus došao u našu kuću. Kao što je svratio Mariji i Marti, sad se svratio tebi, u tvoju kuću. Tvoja kuća postala je crkva, kućna crkva.

Znate što je tragično?Što mi odmah poslije pričesti počnemo pjevati, ili nešto moliti, na Isusa posve zaboravimo. On siroče u tebi, a ti ništa.

Zamisli da ja sutra tebi dođem u kuću. Kažem Hvaljen Isus, majko kako si?A ti ništa.Baš te briga, ja došo, a ti radiš i dalje svoje, Nemojte zaboraviti Isusa, koji je kroz pričest došao u vašu kuću. Ma ušao je u cijelo selo, u tvoju obitelj. Znaš kako će to brzo u tebi osjetiti djeca, naši stari. Dobro je, nismo sami, sam Bog je došao da nas spasi.

Hajmo se sad probat sjetiti svih pet točaka:

-         Koja je prva? Rekli smo u prvoj priznajemo svoje grijehe! Dakle mi sa sebe skidamo prljavo, prljave riječi, prljava dijela, sve što je bilo grešno i prljavo.

-         Onda drugo? – to je bilo čitanje i slušanje Božje Riječi.Propovijed.

-         Treće – sjetite se onog prosjaka: Isusu darovati sve ono što ja jesam, a On to sve preobrazi u božansko.

-         Četvrto podizanje – kad svi šutimo. Ministranti zvone, svećenik diže hostiju, onda kalež, to je podizanje, pretvorba. Isus i Duh Sveti pretvaraju hostiju u Kristovo tijelo, a vino u Isusovu krv, tebe pretvaraju u sveca.

-         I peta postaja je pričest. Ti primaš Isusa, primaš samoga Boga. Zamisli: u crkvu si došao kao čovjek grešnik, jadan, opterećen, bolestan, a izlaziš iz crkve, zdrav, svet, spašen. Došao si kao grešnik,a izlaziš kao svetac. ZAPAMTITE TO! Jeste li zaboravili tih pet točaka?

Jedan liječnik iz Austrije mi je rekao kad je to prvi puta čuo da ima pet dijelova svete mise, on uživa i od tada je svaki dan krenuo u crkvu. Zašto? Pa, točno vidim, kaže on, dođem kao grešan, slab, jadan, bolestan, depresivan, a idem kući kao da ništa nije bilo, zdrav, slobodan nov, mlad.

Idemo sad ustati pa idemo polako u svetu misu i prisjetite se ono što smo sada učili. Idemo prvi dio svete Mise.

Obično mi svećenici kažemo: priznajte svoje grijehe, a to znači:

-         sjeti se što je tebe sve učinilo opterećenim?

-         što je tvoju savjest uprljalo?

-         što te odvojilo od Boga?

-         što te odvojilo od ljudi?

-         s kim si se posvađao?

-         jesi li nekoga opsovao?

-         jesi li se nekome rugao?

-         jesi li se svađao?

-         Jesi li bio škrt?

-         Jesi li besramno govorio, mislio, činio?

-         Jesi se ljutio?

-         Sjeti se, jesi zaboravio moliti prije i poslije jela, prije spavanja i nakon ustajanja?

-         Dakle sjeti se svih svojih grijeha koje želiš da ti Isus oprosti, sve jedan za drugim.

-         Sjeti se i svojih bolesti, svojih slabosti, svoje nervoze,možda si psihički bolestan, duhovno opterećen,opterećuju li te grijesi prošlosti, neka bolest,bol duše i tijela?

-         Neko te povrijedio, omalovažio, krivo optužio, sve to daj Isusu u ruke da te oslobodi.

 

Poštovani vjernici!Nalazimo se u drugom dijelu svete mise od pet dijelova: Božja Riječ. Čuli smo u prvom čitanju Starog Zavjeta:

-         Ako vidiš da netko griješi, a ti ga ne opomeneš, pazi, on će umrijeti,a ti ćeš biti kriv.

-         Ako ga opomeneš,a on se ne obrati, on će propasti,ali ti ćeš spasiti svoju dušu, jer si opomeno svoje dijete, muža, ženu, susjeda, poznanika i prijatelja.

-         Ako ga ti opomeneš i on se obrati, on će se spasiti,i ti ćeš se spasiti.

NIŠTA NIJE DRUGO DUHOVNA OBNOVA nego to. Da vam kažem: braćo, vi nosite u sebi nebeske i božanske bisere, hajmo ih izbrusiti da se sjaje. Vi ste svjetlost svijeta! Ako su ugašene svjetiljke, ne svijetliš. Idemo ih upaliti danas.

Onda smo čuli u psalmu kako je Bog dobar, kako ljubi svakoga čovjeka.

U Evanđelju Isus je rekao: „Žao mi je naroda“ Kaže svećeniče, meni i vašem župniku: „Žao mi je naroda“ Osjeti i ti kako tebi Isus večeras kaže: žao mi je ovoga naroda i gleda baš tebe odavde od oltara. I što je onda išao napraviti? Izliječio je sve njihove bolesti, tegobe, muke, boli. Ne samo da je to napravio? Još nešto? Dao je svojim apostolima da i oni to isto mogu liječiti kao On. Rekao je i nama svećenicima: „Činit ćete dijela koja sam ja činio, i veća od tih. Dakle i mi možemo činiti ta djela, ali je rekao i vama: Jer vi ste članovi Crkve, jer ste vi tijelo Kristovo, članovi Isusova tijela, koje se zove crkva, zato i vi možete činiti velika dijela u svijetu. Pokušajmo zato polako kroz ovu propovijed, u ovom drugom dijelu sv. Mise, gdje slušamo Božju Riječ. Pokušajmo napraviti još nekoliko koraka duhovne obnove.

Sjeti se kako smo lijepo obnovili znak križa.Vidjet ćete, kad se sad tako počnete križati. Sjećam se da sam kao mladi dečko ministrirao u crkvi svaki dan pa sam dugo vježbao da baš polako napravim znak križa. Imao sam dobrog župnika koji se baš ovako divno, polako križao. Meni je to do današnjeg dana ostalo u sjećanju. Ja više nikad ne mogu bilo kako napraviti znak križa. Križ je meni najveća svetinja. Kad to napravim kako treba osjećam slobodan sam, Bog je u meni.

Onda smo išli obnoviti i drugo kako da slušate sasvim drugačije svetu misu: dođete grešni i bolesni,a odete kući zdravi i još nosite Isusa kući i kuće vaše postanu kućne crkve. Te dvije stvari smo obnovili, nemojte ih zaboraviti.

Nemojte uzeti ovu duhovnu obnovu kao evo:

-         došao nam prof. Ivančić,

-         on govori na radiju, čuli smo ga,

-         čitali smo poneku njegovu knjigu, pa smo došli da ga čujemo,

-         ne tako prijatelji!

-         Ono što ja govorim je sve nevažno, ali ono što Isus preko mene vama želi reći, to je od životnog značenja.

-         Ja sam svećenik katoličke Crkve,

-         Isus me upotrebljava, zato imam ovo čudno odijelo, da se pokaže, to sad nije Ivančić.

-         Isus preko njega želi nama govoriti,

-         I ako tako prihvatiš: Isus baš tebi govori, promijenit ćeš se.

 

Kaže anegdota: Jedan mladić išao kroz selo cestom. Odjednom ga zaustavi jedan bradati, stari čovjek, mudrac u selu. „Kaže:mladiću kuda ti ideš?“ Mladić odgovori:“Idem u susjedno mjesto“. Nato ga ovaj starac pogleda jače u oči, primakne mu se bliže i opet ga upita:“Ma, mladiću kuda ideš?“ Mladić pomisli da starac nije dobro čuo. Onda kaže jasno i glasno: „Idem u susjedno selo“. Starac tek sad mu se unese u lice, zagleda se onako oštro u njegove oči i kaže:“Mladiću, ali zaista te pitam, kamo ti zbilja ideš?“ Mladić se udalji i cijelim putem je samo razmišljao: Zbilja, kuda ja zapravo idem?

 

Kamo ja zapravo idem? Zamislite poštovani vjernici:

-         Današnjeg prijepodneva više nema,

-         Današnjeg podneva nema,

-         Prošo je dan.

-         Svaka sekunda nosi te naprijed,

-         Sve si stariji,

-         Ideš prema nečemu?

-         Reci mi kamo ideš?

-         Mi kažemo prema smrti.

-         O, ne, nije istina!

-         Kamo ideš?

-         Koliko si već kilometara, koliko životnih godina si već prošao?

-         I reci mi da li si svjestan da ti putuješ?

-         Prije sto godina tebe nije bilo ovdje u Bosni, u Novom Selu?

-         Poslije sto godina te isto neće biti.

-         Reci mi odakle si došao na svijet?

-         Kuda ćeš ti otići?

-         I znaš li tko je to htio da ti postojiš?

-         Prije sto godina te nije bilo.

-         Kako ti je bilo?

-         Gdje si bio?

-         Tko je to tebe iz ništavila odjednom uveo u postojanje?

-         Tko je to tebe htio?

Pitao sam svoju majku: majko, jesi li ti mene načinila?

-         Tomislave,pa barem si ti pametan! Pa kako te mogu ja napraviti?

-         Ma šalim se rekoh.

-         Dobro majko, jesi li ti mene željela?

-         Kako ću te željeti, dite drago? Kako sam te mogla željeti, kad nisam znala da ćeš se ti roditi?

-         Pa dobro, jesi li me ljubila? Baš mene, svoga Tomislava?

-         Kako ću te ljubiti?

-         Dok sam te nosila u utrobi devet mjeseci, nisam mogla znati jesi li to ti.

-         Neko dite bilo u meni. Kako sam te mogla ljubiti

-         ZNAČI, NISI ME NI NARUČILA, NI NAPRAVILA, NI POŽELJELA, NI LJUBILA?

-         Ona kaže: DA, TI SI MENI BIO DAROVAN!

-         Netko je drugi tebe stavio u moju utrobu.

-         Ja sam te prihvatila, kad sam te prepoznala.

-         Kad si se rodio vidjela sam da si muškarac, moje dite, i tako!

Onda mi je bilo tužno.: moj tata i mama, ništa ne znaju o meni, odakle sam ja došao na svijet?

Ja sam samo prošao kroz svoju majku, ona ne zna ni odakle?

-         Tko je meni dao da govorim?

-         Tko je to odlučio da ja budem muškarac?

-         Tko je meni dao moje svećeničko znanje?

-         Tko je odlučio da ja večeras moram biti u Novom Selu?

-         TKO?

-         I o kome to zavisi kad ću ja umrijeti?

-         Gdje ću ja umrijeti?

-         Kako ću ja umrijeti?

I tko zna što je nakon smrti, prijatelji dragi? Jesmo li svjesni da znanost ništa ne zna o tome? Kamo idu vaši pokojnici? Gledam vaše groblje, tu kad sam dolazio u vaše selo i pitam se gdje su ti ljudi?Tu su samo ostaci njihova tijela, a gdje su oni?

-         Zar ne mislite da su vaši pokojnici tamo?

-         Niti jednog nema tamo.

-         Da su njihova tijela tamo?

-         Apsolutno nema tamo niti jednoga tijela.

-         Ponavljam, to su samo ostaci njihovih tijela.

-         Kažu teolozi i stručnjaci, oni su sa svojim prvim tijelo u nebu kao pravi ljudi.

-         Oni gore stanuju.

-         Isto kao čovjek ode na mjesec i tamo stanuje?

-         Neki odu u Ameriku i tamo žive.

-         Netko u Njemačku pa tamo radi.

-         Jest!

-         Zamisli koliko plača kad ti netko drag umre?

A znanstvenici, svi sveučilišni profesori, svi na svijetu koji se prave važni, ni političari, ni generali, niti umjetnici, ma nitko ništa o tome ne zna.

Što je to SMRT? Kuda se to sa smrću ide? Zato je strašno, važno pitanje: Zaista A KAMO JA IDEM?

-         Odakle si ti došao na zemlju, jel znaš?

-         Tko je to odlučio baš da budeš u Bosni?

-         Baš u Novom Selu?

-         Da budeš žena, ne muškarac?

-         Da budeš muškarac, ne žena?

-         Tko je to odlučio?

-         Jesi li ti odlučio

-         Jesi li ti sam sebe stvorio?

-         Jesi li ti sam sebi dao kosu, uho, lice?

-         Ne, ništa si, nisi dao. KAKO SU TO STRAŠNA PITANJA?

Sutra ćeš umrijeti. Kad dođeš pred sv. Petra on će ti rećI: Jesi li ti slušao prof. Ivančića ono 4 kolovoza, 2011 godine?

-         Gdje?

-         Pa zar nije došao u vaše selo i držao propovijed navečer?

-         O, je!

-         I?

-         A, zaboravio ja što je on govorio.

-         Sv. Petar će reći: Vrati se natrag neka ti ponovno drži propovijed.

 

Prijatelji dragi! Zašto se u crkvu dolazi? Zato što je crkva kao sveučilište što zna od čega se sastoji materija, što je to biološka tvar oko nas. Što je to sve što raste?

Ali Crkva je drugo sveučilište:

-         koja zna da postoji Bog i gdje je.

-         koja zna kamo se ide iza smrti?

-         Koja zna odakle si došao na zemlju?

-         I koja zna kako treba živjeti da bi bio sretan?

-         Crkva je sveučilište, na neki način i klinika koja ti pomaže da riješiš temeljne probleme.

-         Zato u crkvu dolazim da slušam propovijed, ne onako, ma župnik je nešto rekao. Što je rekao, nemam pojma?

Kažu u Međimurju idu ljudi sa nedjeljne Mise. Kako je bila svečana misa, pjevana, idu kući, a ono se otvaraju prozori, vrata, ljudi koji nisu bili na misi pitaju:

-         Kako je bilo na misi?

-         Ovi kažu, joj što je bilo dobro.

-         Ma nemoj? Kako? Što je?

-         Ma dobro su pjevali.

-         Ma nemoj, a župnik?

-         Uh, što je dobro propovijedao. Ma tako je vikao, svi smo čuli!

-         Zbilja? Što je propovijedao?

-         Što je rekao?

-         Je! To ne znamo, nismo upamtili.

Dragi ljudi! Hajd, probajte se sjetiti što vam je župnik propovijedao prošle nedjelje? Da li ste svjesni da je svaka riječ koja se ovdje propovijeda, ona je biser, s neba došla Riječ.

Ona ti kaže odakle si i kamo ideš. I ona te povezuje s Bogom, a ti te Riječi zaboravljaš. Gubiš bisere?

Imaš kuću, možda auto i traktor, imaš dobar stan i dobar krevet, imaš novaca, čovječe pa doći će smrt i ti sve ostavljaš ovdje i ideš bez ičega.

-         Kako ćeš doći gore u nebo?

-         I kad dođeš na čemu ćeš spavati gore?

-         Imaš li gore makar jednu kućicu?

-         Imaš li barem neku baraku?

-         Hoćeš li makar imati neke tačke, bicikl, što imaš gore?

-         NIŠTA!

-         Stalno se trudiš ovdje da imaš,

-         Pa čovječe odavde odlaziš,

-         Ovdje si privremeno,

-         Kroz zemlju samo prolaziš,

-         Zemlja je kao most preko koga moraš preći.

-         Tamo se živi. Od čega se živi tamo?

-         Od Božje Riječi.

-         Tamo gore Božja Riječ vlada, ovdje ljudska. Ovdje ideš u školu, na sveučilište, roditelje slušaš i slično. Ali gore vrijedi samo Božja Riječ.

-         Ako znaš Božje Riječi bit ćeš bogat.

-         I ako si čuo Božju Riječ da je dobro davati ljudima pomoć?

-         Nekome obrisati suze.

-         Nekome reći riječ utjehe.

-         Nekome oprostiti.

Ako sve ovo znaš, onda ćeš gore imati svega.

Kažu, došao ruski bogataš u nebo,a prije nego što je umro reko je: stavite vi meni što više naših novaca. I sitnih i krupnih, nek ja gore imam. Tko zna, možda se i na drugom svijetu može kupovati, ima šopinga.

I kad je umro, vidi on velike stalaže i sve na njima najrazličitije robe, ma što god zaželiš. Na svakoj piše samo jedna rublja, jedna rublja, znači jedna kuna, jedna kuna. O, Bože, što je ovdje sve jeftino.Al ću se ja ovdje nauživati. Dođe na kasu i pita anđela:

- jeli mogu ja kupiti sebi što god zaželim?

- samo uzmi, kaže mu anđeo, što god želiš.

- on brže, veliku košaru, natrpa svega što je našo i brže na kasu.

- anđeo njemu fino obračuna i kaže: imate platiti sto rubalja.

- on uzme veliku novčanicu od onog novca što je bio u njegovom lijesu i

   dadne anđelu.

- Anđeo pogleda pa kaže: Ovdje ne vrijedi taj novac. Ovdje možeš kupiti samo sa novcem koji si nekome darovao na zemlji. Tada je bogataš osjetio kako je promašio život. Što mi vrijedi sve to bogatstvo? Zar ću cijelu vječnost biti bez ičega?

Znate, kako je ona milostiva gospođa došla u nebo. Dole na zemlji bila glasovita i poznata, svi su je častili,poštivali, klanjali joj se i pljeskali. I dođe ona pred nebeska vrata, kaže anegdota, gdje je čeka sv. Petar. Veli ona njemu:

-         Petre! Pokaži mi gdje je moja kuća u nebu.

-         Otvori Petar vrata i kaže: pođite sa mnom pa ću vam pokazati.

-         Idu oni već dugo, njoj dodijalo pa kaže: pa dobro gdje je to već   jednom?

-         Polako gospođo, čekajte dok dođemo do nje.

-         Na jednom brežuljku pokaže se jedna prekrasno uređena kuća, oko nje jezera,sva se sjala od mramora, bisera i zlata.

-         Vidite onu kuću, kaže sv. Petar?

-         Gleda ona, divi se, u sebi pomisli: to je sigurno moja, dakle, to je to, tako nešto meni i pripada i dolikuje.

-         Što mislite čija je to kuća, upita je Petar?

-         Ona razmišlja pa kaže: pa ne znam, onako ponizno, nadajući se pozitivnom odgovoru.

-         Vidite milostiva gospođo,to je kuća vaše sluškinje, koja je vama služila i pomagala.

-         Gleda gospođa pa kaže: Božeeee, pa kad ona ima takvu kuću, kako će onda moja izgledati. Petar je vodi dalje, umorila se ona, viče: pa gdje je moja kuća?

-         Pogledajte kod one močvare, kaže Petar. Vidite li dole onu baraku, evo, to je vaša kuća.

-         Gleda ona pa kaže: Petre, to moja kuća, pa tu se ne može živjeti?

-         Da, milostiva to je vaša kuća.

-         Petre, znaš li tko sam ja? Znaš li ti tko sam ja i koje sam ja sve dužnosti obavljala na zemlji i s kakvim sam se ja društvom družila? Pa zar mi niste nešto bolje mogli napraviti ovdje u nebu?

-         Da! Sve jako dobro znam, kaže sv. Petar. Sa onim novcem i materijalom (dobrim djelima) koje ste nam poslali sa zemlje to je najbolje što se moglo napraviti baraku.

Prijatelju! Kad sutra umreš, reci mi, imaš li barem jednu dasku gore na nebu.

-         Imaš li makar komadić kruha gore?

-         Da li si ga kome dao na zemlji?

-         Imaš li makar tri marke?

-         Imaš li makar jednu haljinu?

-         Makar jednu cipelu? Papuču?

-         Na čemu ćeš gore spavati?

-         Jesi li poslo u nebo, bar, ne znam koliko kilograma kave, da i gore možeš kavendisati?

-         Od čega ćeš gore živjeti prijatelju cijelu vječnost?

Poštovani, jesmo li svjesni da smo mi na zemlji samo za to, da bi se vidjelo, da li smo dostojni neba?

-         Ako si ti ovdje darežljiv,

-         ako znaš razumjeti ljude,

-         moliti se za svakoga u selu,

-         oprostiti svakome, pomiriti se.

-         Ako znaš dati onome koji nema, pomoći, utješiti, mudro savjetovati. Onda ćeš ti gore biti sretan čovjek. Ti ćeš svega imati u nebu.

Ali, ako si živio samo za sebe:

-         trpao samo sebi, u svoju kuću.

-         nikome ništa ne daš,

-         posvađan si sa svim ljudima? JAO TEBI BRATE I SESTRO! Tako se ne isplati živjeti.

Zaista, kamo ti ideš? To je prvo pitanje koje moramo razriješiti. I zato je najvažnije u životu iznova:

-         svaki puta kad se probudiš, promisli: čekaj, ja idem u nebo, da u nebo idem?

-         Reci mi ako večeras umreš kamo ćeš otići?

-         Kamo ćete vi bake?

-         Koliko imate godina?

-         Osamdeset? Kamo bi ti otišla, ako bi večeras umrla?

-         Što misliš?

Sjećam se jedne starice.Bila je divna, cijeli život je molila i postila, bila sveta žena, zaista.

-         pitam je, bako, ako vi sad umrete, kamo ćete doći?

-         O, moj velečasni, da makar okrznem o nebo?

-         Bako, kako to, pitam je?Nećete u nebo?

-         Hoću!

-         Ali tko zna?

-         Bako, kako se nebo zarađuje?

-         O ne znam!Treba činiti dobra djela.

-         Znam bako, al, zar nikad niste rekli: Isuse, ja želim u nebo i točka?

-         Zar ne znaš da je Isus nama darovao nebo? Da ćemo biti tamo gdje je On?

-         I da su tvoja dobra djela u skladu samo sa onim što ćeš tamo imati.

Pa kako bih ja mogao nekoga od vas izrugati:

-         opsovati nekoga,

-         ukrasti nekome,

-         ne darovati vam sve što imam? Kad znam da ću to sve imati zauvijek na nebu što tebi dadnem na zemlji!

-         Kad znam da te ljubim,

-         Kad znam da se isplati biti čovječan,

-         Biti dobar čovjek,A ČIM SI TI DOBAR NA ZEMLJI TI SI U NEBU. Čim počneš za druge moliti ti si već u nebu, prijatelju.

Sjetite se desnog razbojnika. Cijeli život je užasno griješio. I na času smrti na križu kaže: Gospodine, sjeti me se, ja sam grešnik. Isus mu ne kaže:

-         obrati se

-         idi sada u Novo Selo, pa slušaj duhovnu obnovu,

-         nije mu rekao ni idi sada pa se ispovjedi.

-         Ništa,

-         Nego, danas ćeš biti sa mnom u raju. Kako to?

-         Razbojnik!

A ti ne vjeruješ da ćeš u nebo? To je ono što večeras tražim VAŽNO PRIJATELJU!

- Da si večeras jasno fiksirate ovu istinu,

- ja imam samo nebo kao cilj moga života,

- ja hoću u nebo, sada, odmah. Dok slušate ovu propovijed sami sebi recite: JA HOĆU U NEBO I NIŠTA DRUGO! NEĆU DA ZNAM ZA PAKAO NI ČISTILIŠTE. Što to znači?

-         ja želim Isuse živjeti u skladu sa tvojim zapovijedima i voljeti ove ljude koji pate oko mene.

-         Ja želim svakome pomoći,

-         Da Isuse! Svakome ću učiniti zaista što najbolje mogu.

-         HOĆU samo u nebo i nikamo drugo.

Kad počneš tako govoriti tad se sve mijenja.

To je TREĆA TOČKA KOJU MORAMO OBNOVITI u našem životu.Da nitko od vas ne pomisli da bi išao u pakao ili čistilište.

Vidjet ćete, nakon sto godina ćemo se opet vidjeti gore u nebu.Tad će vaš župnik opet ovako osigurati duhovnu obnovu pa ću ja i onda vama govoriti. I tada ću vas pitati: jesam li ono lijepo rekao 4. kolovoza, 2011. da ćete doći u nebo. Jel tako? HOĆEMO LI DOĆI U NEBO? I vi starije osobe isto? Evo, bake kažu ne. Kažu da Bog nije stvorio bake. I te kako ćete svi doći prijatelji, zato učini bar nešto dobra još dok si na zemlji, danas, sutra, prekosutra, imaš priliku. Imaš do svoje smrti priliku. UČINI NEŠTO DOBROGA!

-         kad kažeš lijepu riječ, znaš da si u nebu,

-         Kažeš mužu, ti ne možeš tako loše nešto učiniti da te ja prestanem voljeti. Tad si prava žena.        

-         Kad možeš reći svojoj ženi, draga moja, ne moraš se previše truditi, svejedno te volim. Tad si pravi muž.

-         I kad znaš djetetu reći:milo moje, ti si u nebu, prijatelju.

Od sada ne smijete misliti na pakao. Pakao pripada onima koji su stvarno zli.

Ne smijete misliti ni na čistilište, čistilište pripada onima koji su željeli biti dobri, ali su skrenuli, pa se moraju popravljati gore, na popravnom su.

Vi idete ravno u nebo.

Jeste li kad vozili bicikl? Nek je staza uska, recimo kao ovaj tepih u crkvi. Ja točno znam dok ja gledam stazu, bicikl ide bez brige. Makar je lijevo jarak. Desno pokraj mene neki stup. Ja vozim pravo. Čim ja pomislim, joj mogao bi udariti, već jesi. Tresno si. Čovjek griješi kad počne misliti:

-         mogao bih ja opsovati,

-         mogao bih ja biti zao,

-         mogao bih ja biti nevjeran svom bračnom drugu,

-         mogao bi ja svoju djecu ostaviti,

-         mogao bih ja sad vikati.

-         Već postaješ zao.

RECI NE i GLEDAJ SAMO NAPRIJED! Ja hoću biti nov čovjek. Ti ideš u nebo i samo u nebo.

Druga točka koju treba obnoviti to je: TKO JE TEBI BOG? Mi se obično strašimo Boga. Tko je to Bog?

Suvremena neuro znanost kaže ovako:

-         nema čovjeka koji ne zna za Boga?

-         Kažu, da i dijete u trenutku začeća, kad se začne u utrobi majke, ono već pozna Boga.

-         Zašto?

-         U trenutku začeća roditelji mu daju psihu i tijelo od zemlje, a Bog mu udahnjuje besmrtnu dušu.

-         I ta besmrtna duša je svijest.

-         Mi smo svjesni.

-         Što znači biti svjestan?

-         Mi smo svjesni da smo u crkvi,

-         Mi smo svjesni da slušamo propovijed.

-         Vi ste svjesni da sjedite u klupi.

-         SVIJEST!

Tako isto malo dijete, čim je dobilo duhovnu dušu, ono je svjesno. Dijete se raduje Bogu.

Kažu znanstvenici da mala djeca jako pate ako im o Bogu ne govorite. Ili ako se u obitelji ne moli.

-         da, dijete uživa kad tata i mama mole.

-         Kad smije s tatom i mamom ići u crkvu.

-         Ateistička djeca strašno pate.

-         Oni se boje.

-         Jer ne znaju da li su roditelji u suradnji s Bogom.

-         Da li ćete ih odbaciti ili ljubiti,

I još znanost kaže, osobito logoterapija: Bog je zapravo u našoj podsvijesti. Ono što psihijatrija kaže da je podsvijest, to ne postoji.

- To je svijest.

- To je naš duh unutra.

- TO JE BOG!

Dr. Frankl je napisao knjigu: Bog podsvijesti

Kažu da u našem mozgu postoji modul Bog, točno da naš mozak registrira Boga. Drugi kažu da postoji u našem mozgu točka „BOG“!

I svatko od vas zna što je to Bog i tko je to Bog?

Čim kažemo Bog, i ateist zna tko je to. I zato kažu danas znanstvenici nemoguće je biti ateist, jer i ateist zna da postoji Bog.

Ja sam za vrijem Jugoslavije kad su bili komunisti i ateisti pitao ljude i nisam nikada niti jednog čovjeka čuo da bi on rekao ne postoji Bog. On kaže: nešto postoji. Ali on ne vjeruje u onoga Boga o kome sam mu ja govorio. Ja ne mogu vjerovati u takvog Boga.

Zato je strašno važno obnoviti sliku Boga prijatelji. Ako imaš krivu sliku Boga to te ubija.

-         ljudi čine samoubojstva jer se boje Boga,

-         sagriješe pa se pitaju:što će biti od mene?

 

Kad doktor nekom rekne da ima rak, on se boji, odmah skače kroz prozor od muke. Ljudi se užasavaju pred Bogom.

ZAMISLI, KOJU SLIKU BOGA TI NOSIŠ? To je najteži problem čovječanstva. Svi imamo krivu sliku Boga. Zašto? JER SMO GREŠNI! Naš razum ne može do kraja spoznati sliku Boga. Religije imaju užasne slike o Bogu. Kad gledate samo u Hinduizmu, Budizmu i drugdje, u svim religijama, užas.

Kad čitate Novi Zavjet, kakav je Bog Jahve. Strašan! Sad ubi, ovaj grad uništi, razvali, UŽASNA SLIKA BOGA!

Zato mi kršćani smo pozvani da u svijet donesemo pravu sliku Boga. Sliku Boga koji oslobađa.

-         Sliku Boga kojeg se ne bojimo, nego ga ljubimo.

-         Sliku Boga koji plače onda kad i ja plačem.

Tko je moj Bog? Kojeg vi Boga štujete? Moj Bog je Isus iz Nazareta.

-         On je povijesna osoba.

-         On se rodio prije 2011 godina;

-         On je činio čudesa;

-         On je meni dokazao da je On Sin Božji, da je On sam Bog.

-         Da je On stvorio nebo i zemlju;

-         Da njemu pripada sve ono što raste oko vas.

-         Da On vama šalje djecu;

-         Da je ovo njegova kuća. On je dao da vi njemu napravite kuću, da On zajedno s vama stanuje tu usred vašega sela.

Kakav je bio Isus?

Kaže Sveto Pismo:“Prošao je svijetom čineći dobro“! Kakav je bio danas smo čuli u Evanđelju.

     –   Žao mi je naroda.

-         Izliječio je svakoga čovjeka.

-         On nikoga nije pitao jesi li dobar ili zao, ne.

-         Onu preljubnicu koja je prevarila svoga muža, njezini zemljaci i svećenici pripremili kamen da je ubiju. Isus je oslobađa. Isus kaže njima: tko je od vas bez grijeha? Daj pokažite se. Jeste li vi bolji od nje? Oni bježi kući. On kaže:“Ženo, idi kući i nemoj više griješiti“!

-         Sad sam te spasio, Isus tako veli tebi, Isus te ljubi, on tebe ljubi.

-         I kad si bolestan On plače nad tvojom bolešću.

-         Kad tebe peče savjest, On se rasplače nad tvojim krivicama.

-         I kad ti ne vjeruješ da će ti učiniti dobro, On se rasplače, žao mu je.

Znate kad je Isus najžalosniji? Kad ti kažeš: tko zna što će biti, tko zna što će nam Bog dati?

Prijatelju dragi!

-         Ne postoji Bog koji može činiti zlo.

-         Ne postoji Bog koji baca munje, tjera oblake, šalje nevrijeme.

-         To ne šalje Bog. To je grijeh koji šalje nama.

-         Bog ne stvara nikakve ratove.

-         Bog ne ubija nikada čovjeka.

-         Bog nikoga ne baca u pakao..

-         Bog hoće samo spasiti iz pakla.

-         Bog je samo dobar, i samo dobar i On ne može ni pomisliti zlo a kamo li ga učiniti.

-         I kad Ti njega psuješ, On kaže samo ti psuj, ja te svejedno ljubim i spasit ću te.

-         Bog se nad nikim ne osvećuje i nemojte ni pomisliti zato što ste grešnici da će te On poslati u pakao, ne!Ti sam sebe bacaš!

-         Ako samo vikneš: O Bože, žao mi je što sam takav bio, On će te uzeti u nebo.

-         I ako ti samo rekneš: O Bože, ja bih htio biti drugačiji, doći ćeš u nebo.

Prijatelju!BOG POSTOJI!Njega se može susresti. Taj Bog je samo dobar i zato prekinite sa svakom slikom Boga koji vas osuđuje. To je užas,to je teški grijeh reći:

-         Eno Bog ti poslao nevolju,

-         Tebi poslao bolest,

-         tebi da budeš siromašan,

-         tebi da se ne možeš udati,

-         tebi da ne možeš imati djece.

TO JE LAŽ PRIJATELJU. TO JE NAJTEŽA LAŽ I NAJVEĆA UVREDA Bogu.

-         Bog može činiti samo dobro, i samo dobro, i samo dobro.

-         Nema drugog Boga.

-         Bog nikad ne čini zlo i ne želi zlo.

-         Bog uklanja zlo.

-         Isus je došao da na sebe uzme zlo da mi ne moramo u zlu živjeti.

I zato je čitava priroda postala zločesta i protiv nas. Zašto? Ma zbog nas jer smo mi zli.

 

ČIM TI negativno misliš, čim ti rekneš jednu negativnu riječ kažu znanstvenici, čim pomisliš negativno, razaraju se stanice našega mozga.Ako još govoriš: joj, tko zna što će biti, joj umrijet ću, joj, kako me boli, joj ne valjaju ovi ljudi, SAM RAZARAŠ SVOJ MORZAK I POSTAJEŠ BOLESTAN. Jeste li svjesni da 70% bolesti nastaje što negativno govorimo, mislimo ,što negativno i zlo činimo.

Znanstvenici su otkrili, prije pet godina, prije su mislili, kad ti drogom ili alkoholom uništiš stanice svoga mozga da se one ne mogu više obnoviti.

Sad su otkrili:Nije istina, čim ti govoriš dobre riječi, kad misliš dobro,bit ću zdrav, bit će divno. Tad se regeneriraju, obnavljaju se stanice mozga. Nevjerojatno. Zato prijatelju kad ti činiš zlo, nema Boga koji će tebe kazniti, ma kakvi. Bog tebe želi spasiti, Bog je bolji od tvoje majke.

-         koja će to majka kad je zločesto dijete baciti ga u Savu?

-        Jeste li vidjeli takvu majku? Vidjeli ste kakve su naše majke?

-        Kad sam bio najzločestiji, prihvatila me, ljubila me, rasplakali smo se zajedno. Zašto si takvi? Ljubila me!

-        Bog je daleko bolji.

I zato prijatelju sasvim normalno kad ti misliš zlo, događa ti se zlo, i kad ti govoriš negativno i zločesto, to ti se događa, vidjet ćeš da ćeš biti bolestan.

Sjećam se jedne gospođe, prije tri godine mi došla i kaže da mora na operaciju raka. Ako to ne napravim, kaže gospođa, već je u trećem stadiju, umrijet ću. Pa, gospođo:

-         vi ste kršćanka, jeste li se zapitali od čega je došao taj rak?

-         Je li vi znate da je to neizlječiva bolest,

-         Znam.

-         Je li vi znate da neizlječive bolesti dolaze od grižnje savjesti?

-         Dolazi od toga što negativno govoriš, misliš,

-         Što nekom nisi oprostio,

-         Što činiš grijeh.

-         Time se stanice mozga razaraju, stanice našega tijela rastu, počnu divljati, stvaraju rak, užasna bolest rak .

Onda je pitam, gospođo:

-         jel ima netko kome niste oprostili, jer obično, ako ne oprostiš nekome, od toga nastaju najteže bolesti

-         bolesti srca,

-         kostiju i rak

-         i najužasnije bolesti

-         Ona kaže, ma neee, ja sam oprostila svima. Onda smo zajedno malo razmišljali, razgovarali, pretresali i otkrili da ima jedna osoba kad spomene njezino ime zaboli je upravo tu, gdje je rak, nešto me udari. To je to. Znači, niste joj oprostili. Kaže, zaista nisam.

-         Tada smo molili zajedno pola sata da ona zaista može oprostiti i naći svoj mir.

Sutra dan, na večer, kad je trebala ići u bolnicu, evo je opet. Došla k meni:

-         što je gospođo?

-         Kaže ne moram na operaciju.

-         Kako to?

-         Ja došla doktoru. On kaže, hajde da vidimo kako tvoj rak.

-         Gleda on pa kaže:Gospođo,pa gdje je rak? Njega nema.

-         Ja ne znam.

-         On gleda onda slike rendgenske od prije. Rak je tu. Kako sad ga nema.

-         Gospođo, što ste vi to napravili?

-         Ništa, kaže ona.

-         Pa nešto ste napravili.

Onda ona kaže,pa jedan mi svećenik reko „samo ako oprostim, da će mi proć“!

Zamisliste, u jednom danu rak prošao.

A jedna druga gospođa koja mi je došla, sva bila oblijepljena oko sebe.

- Majka četvero male djece.

- Tako mi je bilo žao.

- Kaže, uskoro ću umrijeti.

- bila je čak i u Južnoj Americi i rekli su joj nema lijeka

- došla da razgovara sa mnom.

- kad je sjela sva bila oblijepljena anestezijskim ljepilom.

– Pitam ja nju:Gospođo jel vi želite ozdraviti?

-         znate što je ona meni rekla?

-         Pa valjda želim.

-         Ne znam.

-         Ja sam kršćanka, ne znam što Bog želi.

-         Reko sam joj: „Gospođo! Vi ste kriminalac“!Što mislite, da li Bog želi da vi ozdravite ili da umrete?

-         Pa ne znam, možda je Božja volja i za mene dobro da ja umrem.

-         Nikada, draga Gospođo. Vi vrijeđate dragoga Boga. Imate malo dijete. Gdje dragi Bog može vas uzeti od malog djeteta? Bog se rasplače što vi njemu ne vjerujete da ćete ozdraviti.

-         Pa kako to kaže ona?

-         Pa gospođo! Jeste li čitali sv. Pismo?

-         Kaže, jesam.

-         Jeste li čitali Evanđelje?

-         Pa jesam.

-         Znate da ima 4 Evanđelja? Matej Marko, Luka i Ivan?

-         Da!

-         Jeste li čitali kako je Isus sve ozdravljao?Evo danas smo čuli: Mase ljudi dolazile, sve ih je ozdravljao.

-         Kaže: da!

-         Pa jeste li pronašli i jedno mjesto da je Isus rekao: E tebe neću ozdraviti. Za tebe je bolje da si ti bolestan.

-         Pa nisam!

-         Pa onda? Je li Isus ikoga pito: ako si dobar ozdravit ću te, ako nisi, neću?

-         Pa nije.

-         Pa onda? Vidite kako je dobar Isus?Na jedanput kad je to ona čula, kaže ona meni:

-         Što? Zbilja Bog želi moje zdravlje?

-         Apsolutno. Samo ..... gospođa radila u jednom ministarstvu u Zagrebu.

-         Znači, Bog hoće da ja budem zdrava?

-         Da, gospođo. A vi ne želite. Vi ste postali zločesti i vi mislite da je Bog zločest i da će On vama dati bolest, pa bolest je zloća. Dolazi od grijeha. To nije Bog stvorio. To ne pripada ljudskoj naravi.To je grijeh uzrokovao, a Isus je došao da uništi grijeh, prema tome i posljedice grijeha, bolest. Kad sam ja njoj to protumačio, ona poče skidati jednu vestu, pa drugu vestu. Ja se prestraši, što će sada biti. Skida ona to sa sebe, ja pitam po što je? Ona veli:

-         Kad ste mi ovo protumačili, meni je postalo strašno vruće.Ja sam postala sretna.Pa zar je to stvarno istina?

-         Da gospođo.

Prijatelji dragi! Jeste čitali u Evanđelju kad Isus nekoga ozdravi kaže: TVOJA TE VJERA SPASILA!

-         kad je onaj čovjek bio slijep, reko je: idem Isusu.

-         Isus kaže dovedite ga.

-         On kleko pred njega.

-         Isus pita:što hoćeš da ti učinim?

-         Da ozdravim, da progledam!

-         Isus mu kaže: Vjeruješ li ti da ja to mogu učiniti?

-         Da vjerujem.

-         Isus kaže: Hajde, progledaj, i on odmah progleda.

Jel ti vjeruješ da možeš biti zdrav? Znate što znači vjerovati'

Vjerovati znači OČEKIVATI SAMO DOBRO.

-         U Boga ne mogu vjerovati ako očekujem da će me On baciti u pakao.

-         Ja u takvog Boga nikada ne bi vjerovao.

-         Ja nikada ne bi vjerovao u takvog Boga koji bi meni donosio bolest. Oslobodi Bože!

-         Bog može samo da NE izliječi neku moju bolest.

-         Zašto?

-         ZATO ŠTO MU JA NE VJERUJEM DA ON TO MOŽE.

-         Zato što negativno i zločesto govorim.

-         Zato što sam zločest i zločesto mislim pa ne dam da mi izliječi moju bolest. Ali čim počnem dobro govoriti, pozitivno, ja sam zdrav, ja sam dobro.

Sjećam se onoga djeda. Deset dana bio u bolnici. Ima osamdeset godina. Doktor sve moguće terapije pokušava, pokušava,a on samo govori:

-         Ne,ne, doktore, ja ću sigurno umrijeti, ne možete vi mene izliječiti. To je teška bolest.

-         Doktor ne zna što bi?

-         On će umrijeti i samo umrijeti.

-         Deseti dan doktor odlazi kući iz bolnice i kaže: sutra ćete sigurno ovog starca naći mrtva.

-         I dođe sutra dan u bolnicu i uđe u njegovu sobu,a starac lijepo sjedi na rubu kreveta. Smiješi se.

-         Dida! Pa što je sad?-pita doktor.

-         Pa ništa!

-         Zar niste jučer umirali?

-         Jesam.

-         Pa kako sad se smiješite i sjedite?

-         Da! Lijepo!

-         Pa kako lijepo? Što ste napravili?

-         Ništa.

-         Ma jeste nešto. To je nemoguće. Jučer ste bili mrtvi. Deset dana se mučim, nikako da vas ozdravim. Vi sve gore, sad ste zdravi?

-         Da! Možete li me pustiti kući?

-         Što ste napravili?

-         Dida se nasmije, pa kaže: znate doktore? Jučer mi je u posjetu poslije podne došao moj mali unuk od pet godina ima krasan bicikl. Moj unuk je došao do krevete, uzeo me za ruku i kaže:Dida, moraš brže kući.Pokvario mi se bicikl.

-         Zamislite? Samo za to što je dida mislio: idem, moram napraviti bicikl mom unuku. Ozdravio je u trenutku.

Pa, Isus stalno govori, vjera te tvoja spasila. Vjerovati znači očekivati dobro.

-         Vjerovati znači spoznati, da Bog mene samo voli.

-         Gdje bi mene moj Isus Krist bacio u pakao?

-         Ja sam njegov prijatelj, službenik. I da nisam svećenik, ne bi. Ja bih reko:

-         Isuse! Ti i ja u nebo.

-         U nebu ćemo se zajedno igrati, jesti i piti.

-         Mi smo prijatelji veliki.

-         Jeste li ti i Isus prijatelji?

-         Hoćete li večeras postati prijatelji?

-         Kad ja dođem u svoju kapelicu gdje ima i presveto,kao ovdje kod vas, ja se osjećam ko da ga potapšam po ramenu i kažem prijatelju Isusu, kako si?

-         Evo došao sam da te posjetim.

-         Boli me noga, hoćeš li učiniti da prođe?

-         On kaže: Vjeruješ, da ja ta mogu?

-         Kako ne bi vjerovao? Ponekad se moram boriti da povjerujem.

1969. godine bio sam u Minhenu u bolnici. Liječnici registrirali da imam rak gušterače. Rekli su da se ne može ni operirati, ni liječiti. Nakon dva mjeseca što su me pregledavali na najbolji način, došao je šef bolnice i rekao:

- velečasni,

- ja sam tad imo 30 godina,

- ja vas mora otpustiti iz bolnice jer imate samo još dva mjeseca života.

- ja sam reko:jeste li vi liječnik?

- jesam, kaže on.

- zašto me ne izliječite?

- ne možemo. Imate samo dva mjeseca. Opaka je ta vaša bolest. Nema nade. Ta dva mjeseca iskoristite. Evo, vi živite u celibatu, bez žene. Pa oženite se da uživate sa ženom.

-         ja kažem, pa ja još nikoga nisam čuo da se ženi da uživa,

-         nego se muči u braku, da rađa djecu, da radi, da ljubi.

-         On se nasmije.

-         Ma šalim se, kaže on, ne znam što da vam kažem, velečasni.

Ja sam tri dana nakon toga molio: O Bože, ne ostavi me. Ja sam obećao Bogu:

-         da ću svaki dan moliti po dva sata.

-         Da tri dana u tjednu neću jesti.

-         Da ću ići pješice i bosonog na Mariju Bistricu, samo nek ozdravim. Ništa!

Znate što me spasilo? Otvorio sam sv. Pismo, Markovo Evanđelje, 11 poglavlje, devetnaesti redak i našao unutra gdje piše:

-         tko želi život svoj spasiti, izgubit će ga,

-         a tko ga izgubi poradi mene, taj će ga spasiti.

-         Razmišljao sam: što je to sad?

-         Shvatio sam postoji duhovni život i tjelesni.

-         Još nešto, da sam ja svoj život želio oblikovati onako kako ja hoću. A Bog, zapravo želi da ja vršim njegovu volju. Da bude onako kako ON želi. A Bog samo najbolje želi za mene. On zna što je meni dobro.

Ja sam razmišljao o toj rečenici, a onda sam mirno, sjećam se oko 11 sati u večer, u bolnici sam, sjeo na krevetu i reko ovako:

-         Isuse!

-         Znam da si tu.

-         Evo, ja ti predajem svoj život.

-         Spreman sam umrijeti. Neka umrem kao mlad svećenik sa 30 godina.

-         Ja sam spreman umrijeti.

-         Ja sam u taj čas, prijatelji dragi, osjetio takvo olakšanje.

-         Kao da sam vidio Gospu i Isusa ispred sebe.

-         Nisam mogao vjerovati da je to moguće.

-         Ja sam tako bio sretan.

-         Sutra dan sam otpušten iz bolnice.

Došao sam u Rim gdje su moje kolege studirali i ja isto da završim svoj doktorantski rad. Došao sam zapravo tamo da umrem. Kolege su u mene gledali ko u čudo, jer sam bio kost i koža. Nisam znao što bi im rekao, pa sam se smijao, baš me briga. Hodao sam po Rimu i uživao, svoja dva mjeseca iskoristio. Prošlo dva mjeseca JA JOŠ ŽIV!

Osjećam se dobro što je to, prođe tri mjeseca. Mislim, možda smrt ima nekog drugog posla pa nije došla po mene.

-         Četiri mjeseca, ja dobro.

-         Pet mjeseci, još bolje. Ja udebljao.

-         Evo ja još uvijek živim, od 1969 godine.

I tad sam shvatio da svaka riječ Evanđelja je ozdravljujuća. Kad ja njoj povjerujem, ja sam prijatelj Božji, prijatelj Isusu.

- Sve su moje stanice u tijelu ispunjene duhom.Sve su prijatelji sa Isusom.

- Kad si ti dobar s Bogom, sve stanice doživljavaju sreću Boga.

- A imaš milijun, milijardi stanica u dijelu i svaka reagira na dobro. I drugo,

kad ti govoriš dobro, stanice uživaju jer tad se one obnavljaju.

-         kad ti govoriš negativno, stanice su protiv tebe.

-         Zašto?

-         Negativno, razbija, ubija u tebi, tako dokazuju neuro znastvenici.

-         To je danas jasno dokazano da je moralni život odlučujući za zdravlje čovjeka.

-         I, ako si zao bit će ti zlo.

Često kažu ljudi: kako sveci mogu biti bolesni? Svako može biti bolestan. Sveci idu svaki dan na ispovijed.

-         pa i svetac pomisli zlo.

-         Kad bi oni znali, bilo bi sve drugačije.

-         Čovjek ne mora biti bolestan da bi umro. On može i zdrav umrijeti. Hvala Bogu. Na stotine načina.

-         Ali ako si zaista s Bogom tad ćete vidjeti čudo kako je moguće do kraja života ostati na nogama i činiti dobro ljudima, a ne bolovati da se drugi za tebe moraju brinuti. To je najvažnije za duhovno zdravlje. I ako ti vjeruješ da je Bog dobar tad ćeš ti očekivati samo dobro od Boga. I tad ćeš sve gledati kao da si zdrav. Koliko sam se ja spasio na taj način, samo što sam ja govorio da sam zdrav. Mogao bi o tome pričati do sutra ujutro.

-        Ali ne ćemo dalje, nastavit ćemo radije sutra.

-        Za danas nek bude dosta!

-        HVALA VAM NA PAŽNJI!

 

Novo Selo, 04. kolovoza 2011

 

    KORIZMENA DUHOVNA OBNOVA

   vlč Đuro Zrakić

 

Posljedice rastave braka

 

- predavanje održano 25.03.2011 u župi Novo Selo - Balegovac

 

Hvala Bogu, hvala vašem župniku za ovaj naš susret. Posebno mi je drago što se on događa ovdje u blizini oltara gdje je naša snaga. Svaki pravi susret otvara jednu novu dimenziju življenja. Nema niti jednog jedinog susreta među ljudima koji bi bio slučajan. Kada se susreću ljudi tada se događa treća dimenzija življenja. U toj komunikaciji, htjeli ili ne htjeli, svjesno ili nesvjesno dajemo dio sebe drugima i primamo od drugoga dio njega. I onda nije čudo što svi sociolozi kažu da je čovjek socijalno biće, jedinka koja ne može sama opstati niti sam živjeti. Zato se radujem ovom susretu jer će iz njega doći jedna nova dimenzija i spoznaja življenja.

Predivna je zamisao da u ovo korizmeno vrijeme koje nam Bog daje, zastanemo na jedan trenutak i postavimo si pitanja od bitne važnosti našeg ljudskog življenja:

-         odakle sam, tko sam, kako živim, jesam li sretan i zadovoljan?

-         tko me je stvorio, zašto sam ovdje, kakav je moj ljudski kraj?

U drugom predavanje koje ste čuli pročitao sam rečenicu koja glasi:“Čovječe! Ne zaboravi kako si velik, kako si vrijedan, kako je tvoje ime upisano u dlan ruke velikoga Boga koji te je stvorio i koji te je tvojim imenom  zvao. Kako si velik čovječe jer si stvorenje Božje. Bog te je stvorio i nema ništa veće nego što je život. A bog i nije ništa drugo nego život.

U prvom predavanju čuli ste da obitelj od početka ljudskoga roda stoji u centru života i obitelj je centar svega: Obitelji, budi to što jesi. Ona je kolijevka života, čuvar života, obitelj je oaza mira, oaza raja.

Ja ću se na žalost pozabaviti sa jednom drugom temom obitelji, gdje zapravo obitelj, ta kolijevka života i oaza mira, može biti oaza nemira, može biti pakao.

Zato želim da zajedno razmišljamo, da otvorimo svoje srce i svoju dušu, da osluškujemo sami sebe i da pokušamo u ljudima koji budu u ovom našem zajedničkom razmišljanju, prepoznati sebe i svoj život.

Tema našeg razmišljanja je:“POSLJEDICE RASTAVE BRAKA“!

Želim zajedno s vama čuti vapaje ljudi koji upravo nemaju obitelji. Želim razmišljati  o njima koji su žrtve životnih prilika, bilo egoizma, bilo okolnosti u kojima se nalaze, bilo svoje vlastite sebičnosti.

Počet ću s jednim primjerom. Iako je moj život jedinstven na ovome svijetu, u primjerima drugih možemo prepoznati i sebe.

Došao sam u jedan predivan grad, stari grad. Ulazim u restoran i slušam predivnu glazbu pjesme sa prekrasnim riječima:“Uvijek ću te voljeti“! Primijetio sam kako se mladi ljudi za svojim stolovima njišu oduševljeno plješćući rukama i potiho pjevušeći tu pjesmu. Predivna je to misao, čuti od čovjeka: Vječno ću te voljeti. Prišao sam dvojici mladića koji su mirno sjedili daleko od drugih. Iako sam bio za njih stranac, prišao sam za njihov stol i u razgovoru ih zapitao:“ Da li među vama, mladim ljudima postoje neke neostvarene želje pa vas to sprečava da se i vi veselite?“

Skeptično su me pogledali. Bili su iznenađeni pitanjem. Ipak su prihvatili razgovor. Prvi je rekao:

„Ja sam vlasnik restorana! Sve je to moj tata meni ostavio. U prve tri godine kad je otišao u inozemstvo dolazio je redovno. I danas nam šalje novaca koliko god trebamo, ali više ne dolazi. Sve imamo što nam treba, nemamo oca. Oca nemam. Mama i tata su se rastali nakon sedam godina njegova odlaska. On i danas financira i mamu i sestre, i mene, ma imamo sve, ali njega nemamo, A NJEGA TREBAMO. Kad smo ponovno dobili svoju domovinu napisao sam mu pismo i rekao: „Tata! vrati se. Sad imamo i svoju domovinu, ma imamo sve osim tebe. Ne treba mi više tvoj novac, sad trebam tebe. Nikad nisam dobio odgovora. To je bio kraj.

Ispovijed drugog mladića bila je još puno bolnija. Otac je isto tako otišao van. Nije zaboravio da njegovo dijete treba njegovu pomoć, zato je redovno slao novac- priča on pognute glave. Ja sam za taj novac počeo kupovati drogu i tako drogom liječio nedostatak očeve ljubavi. Znam da činim što nije dobro, ali što mi drugo preostaje bez roditeljske ljubavi?

 

Posljedice rastave braka ne ranjavaju samo djecu nego ranjavaju sve.

-         i oca koji je otišao misleći da će biti sretan s drugom ženom;

-         i majku koja misli da će biti sretna s drugim čovjekom;

-         i djecu koja ni kriva ni dužna postaju žrtve te rastave.

-         i rodbina je kažnjena, i obitelj je sva kažnjena, i društvo je kažnjeno, i država je kažnjena i cijeli svijet je kažnjen;

-         svi su kažnjeni i osjećaju kobne posljedice za svoju budućnost, jer zapravo rastava braka ruši osobnost svakoga.

Otac koji je otišao ima velikih problema sa ljudskim identitetom, sa svojom osobnošću, majka isto tako, cijela obitelj, društvo, država, svijet.

Posljedice rastave braka ne pogađaju samo direktno one koji moraju živjeti ili bez ljubavi oca, ili bez ljubavi majke, ili bez ljubavi i oca i majke, ma ne, svi su kažnjeni.

Onda nije čudo što veliki poznavalac fizike i teorije relativiteta         

Einstein kaže:“ Nema blagostanja u ovome svijetu, nema sreće u društvu niti obitelji, dok imamo nesretnu djecu.“

Čim čujemo da se netko rastao odmah kažemo krivi su obadvoje. To nije istina. Jedna samo kratka statistika: kod rastave braka 80% jedan partner, bilo otac ili majka i dalje voli. Taj odlazak ne može preboljeti čitav život. Jedan partner je ostavljen, on pati. Samo 20% slučajeva se rastaje da su muž i žena sporazumni i da kažu bolje se rastati nego imati ovaj pako na zemlji.

U obitelji muž i žena nikada nisu jedno. Oni se samo upotpunjuju. Oni su jedno u svome djetetu. Tu su njih dvoje jedno tijelo. To je ono što je sv. Pavao mislio: vas dvoje bit će jedno tijelo u vašoj djeci. U djetetu ste jedno.

Kako su sretni otac i majka kada vide pokrete koje čini njihovo dijete. To je ona ljepota obitelji u kojoj se rađa život koji je neuništiv, u kojem se rađa vječni život. To je ona snaga koja daje roditeljima, ocu i majci, da žive, da se muče, da pate, da nose svoj križ, da održe svoju ljubav.

U današnje vrijeme se jako zaboravlja  da kod sklapanja braka nisu samo muž i žena, nego ima i treći član, i Bog je međi njima. Ako muž i žena misle da će svoj ženidbeni savez, da će svoju ljubav, svojom snagom, svojom sposobnošću zadržati do kraja, jako se varaju. Kao ljudi zatajit ćemo, ali ako ne zaboravimo da je bog s nama, On je u meni, u mome mužu, mojoj ženi, u našoj djeci. On je taj koji će nam dati snage da ostanemo skupa jer nije lako od dvoje učiniti jedno. Od dvoje učiniti treću dimenziju ljubavi, a to su djeca.

Najveća tragedija našega ljudskoga življenja je biti sam. Bog me nije stvorio da budem sam. „Bog ih stvori muško i žensko“. Nije Bog želio da budemo sami. Bog koji je neizmjerna ljubav, stvorio je nas ljude da svoju ljubav daruje nama ljudima. Tako i mi ne možemo živjeti samo za sebe, moramo se darivati, da bi mogli ostvariti sebe.

Ljubav ne može biti sebična, ona se uvijek daruje. I zato kad pokušamo misliti samo na sebe, i kad postanemo egoisti, pored nas patit će naše ljubavi. Oni pate jer ja volim samo sebe, za njih nema mjesta.

Oni su u životu veliki gubitnici.

Međutim, što se događa u tom životnom procesu svakoga čovjeka, svakoga pojedinca, kada ode ona treća dimenzija, kada se isključi Bog, kada čovjek misli da će znanošću, prestižem, sposobnošću, svojom karijerom, učiniti sreću. Onda dolazi do toga osjećaja da mi ljudi sve što smo napravili sami, postali smo gubitnici.

Koliki roditelji promatrajući svoju djecu danas, kojoj su dali sve, i ljubav i žrtvovali se za njih, isto mogu ponoviti tu rečenicu samo na jedan drugi način. Osjećaju se gubitnici jer zapravo djeca nisu ostvarila ništa što su oni očekivali i čemu su se nadali.

To je samo jedan mali primjer kako je danas zapravo obitelj izložena vanjskim okolnostima, i da mnoge žrtve u današnjoj obitelji, čak i rastava braka, jest plod okolnosti u kojima živimo i koje su jače od nas samih. Upravo u tim trenutcima ako se ne obratimo Bogu, ako ne kažemo svaki dan: Bože čuvaj mog muža, Bože čuvaj moju ženu, moju djecu, daj im snage, budi uz njih, osjetit ćemo da smo gubitnici.

 

Danas, ako bi vam spomenuo statistiku rastave braka u svijetu, to je toliko tužno i žalosno, da je u Njemačkoj svaki drugi brak razveden. Ljudi koje se bave psihologijom i analizom međuljudskih odnosa kažu nije to sve. Neki ljudi žive skupa, a zapravo su stranci jedno drugom.

Može li ljubav umrijeti? Može! Može! Toliko puta osjećamo sve funkcionira, ali bez ljubavi. Kada netko umre, naši najdraži, najmiliji, onda ih ispratimo na groblje. Sad zamislite kako je teško skupa zajednički živjeti sa živim mrtvacom, pod istim krovom, za istim stolom, dan i noć i tko zna koliko dugo?. To je zapravo najveća posljedica rastave braka. Ne samo oni koji su jednih od drugih otišli nego i oni koji su zajedno i koji su skupa, ali su živi mrtvaci.

-         mrtvi su roditelji prema svojoj djeci

-         mrtva su djeca prema roditeljima

-         mrtav je muž prema ženi

-         mrtva je žena prema mužu, a živimo skupa svaki dan.

Možda je najteže upravo podnijeti tu blizinu bez života. Moderni filozofi poručuju ako želimo spasiti ljubav:“odmakni se od mene da te mogu voljeti“! Odmakni se.........uguši me svojom ljubavi.

Ima još jedan termin koji je nama ljudima jako bliz: „pozitivni egoizam“. Moramo ponovno voljeti sebe da bi mogli voljeti drugoga. Da! Izgubili smo sebe! Sebe smo izgubili! Postali smo sami sebi mrtvaci.

Ali glavu gore. Imamo mi najvećeg psihologa i psihoanalitičara i terapeuta, a to je Isus Krist koji je rekao: ljubi Boga da možeš ljubiti sebe i bližnjega svoga.

Međutim ako ne mogu više voljeti sebe, kako ću voljeti svoga muža, ženu, djecu. Čovječe voli sebe, jer to Bog traži od tebe. Stvorio te na svoju sliku. Zavoli i poštuj sebe, da netko drugi ima nešto od tebe.

Rastave braka i posljedice rastave braka su mnogostruke.

-         Imaju vidljive rastave, kada na sud dolaze muž i žena.

     Rastaju se i svako odlazi na suprotnu stranu.

-         Ima tisuće i tisuće nevidljivih rastava koje se događaju u srcima ljudi, koje su isto tako moćne kao i one koje su se dogodile pred sudom. Iako dva živa mrtvaca i dalje žive zajedno.I jedno i drugo odlaženje je bolno. Vrlo često odlaženje bez povratka.

Međutim, obitelj kao cjelina života, kao oaza mira i ljubavi je ranjena. Ja bih to nazvao kugom našega vremena, koja razara, ruši i rastavlja obitelji i one koji su skupa, a to je GRIJEH PROTIV ŽIVOTA. Kao što je obitelj kolijevka života, takva obitelj isto može biti živa mrtvačnica.

Moram vam to ispričati. Nije lako slušati. I ja kad sam prvi puta čuo riječi jedne mlade liječnice u Zagrebu, nisam se snašao. „Ne spominjite mi  praštanje“. Tako je počela. Njezin muž liječnik joj je rekao: „ postoji praštanje. Krštena si. Vjernica si. Postoji praštanje. Bog nama ljudima prašta i nema onoga grijeha na svijetu koga Bog nama ljudima neće oprostiti ako se kajemo i ako nam je žao“. Žena ima 37 godina i kaže mužu: „ Ne spominji mi praštanje. Ja ne želim da mi se oprosti. Ja ne želim praštanje. Ja želim danas umrijeti. Još danas želim umrijeti. Čekati sutra mi je previše. Ja danas želim umrijeti da upitam svoje dijete koje sam pod svojim srcem priključila mrtvima, hoće li mi oprostiti? Da! Dobro si čuo! Ja danas želim umrijeti.“

-         Kako se dogodilo da je mlada liječnica prije 4 mjeseca prestala i raditi, jer više nema snage za posao.

-         Ima dvoje predivne djece, a neprestano ponavlja svom mužu: „Ja danas želim umrijeti.“

Moglo bi se pomisliti:

-         da ona nema osjećaja ni za svoga muža koji je voli,

-         ni za djecu kojima je dala život.

Ona želi nerođenom djetetu što prije doći i upitati ga:“Hoćeš li mi oprostiti“? Hoće! Bog će joj oprostiti, ali ona ne može sama sebi i zato želi danas umrijeti. Zašto?

Roditelji su joj radili u Francuskoj. Ona je jedina ostala u Zagrebu. Zaradili su veliki novac i na prelijepom mjestu sagradili dvije vile, a imali su samo nju. Uvijek ih je bila željna, i oca i majke. I roditelji su bili nje željni. Bila je pri završetku studija medicine. Zavoljela je mladića koji je skupa s njom studirao. Imaju još nekoliko ispita i diplomu. Ostala je u drugom stanju. Čeka svoje roditelje na kolodvoru, dolaze iz Francuske. Sva drhti od sreće na pomisao da će reći roditeljima:“ ja pod svojim srcem nosim život“. Mislila je kako će se oni veseliti.

Došao je i taj trenutak. Kada je to rekla, otac ju je odgurnuo i rekao drsko:“najprije studij. Najprije studij, za djecu ima vremena. Studij!“

Nije rekla ni svome zaručniku, niti ocu ni majci, nikome nije rekla, otišla je i to svoje dijete živo priključila mrtvima. Iza toga više nije imala mira. Imala je samo jednu želju. Umrijeti. Da! Još danas umrijeti!

Prijatelji! Kada govorimo o posljedicama rastave braka ne mogu ne spomenuti još jednu komponentu življenja: Što zapravo u brak unosi grižnju savjesti i onaj nutarnji nemir koji se kasnije prenosi na partnere: s muža na ženu, sa žene na muža, s roditelja na djecu? Kaže jedna gospođa. Velečasni! Bi li vi mogli voljeti muža koji mi je rekao:„ idi i riješi se toga djeteta, kako god to učiniš, mene ne zanima“. Je li bi ga mogli voljeti dalje? Zašto šutite? odgovorite mi?

Dakle, o posljedicama koje se događaju toj najljepšoj oazi mira i najljepšem izvoru života toliko je zamuljene vode, a svaki izvor ima svoju ljepotu samo ako je čist. Neću vas uvjeravati u ono najdublje što svaki čovjek osjeća u svom srcu i duši. Ljubav koja nam je dana je nešto najljepše i najvrednije što nam je Bog mogao dati. Mi od te ljubavi možemo napraviti čuda, ali možemo učiniti sebe nesretnima i onoga s kim živimo.

Kada bi imali neku snagu da uđemo u duše ljudi, u ljudsko srce, kako kaže jedan znanstvenik poslije otkrića genoma. Mogli bismo izmjeriti ne samo toplinu našega tijela nego i sreću naše duše, ali i tugu, sve ćemo moći mjeriti.

Jedan eksperimentalni psiholog na to odgovara:

-         što nam vrijedi da možemo mjeriti toplinu našega tijela, kada ne možemo izliječiti jedan obični virus.

-         što će nam vrijediti  kad konstatiramo da je u našoj duši 30% tuge, a 70% radosti ako ljudima ne možemo pokloniti mir?

-         To može učiniti samo jedan, a to je onaj koji nas je stvorio, Gospodin Bog.

Nema nikoga od nas ovdje koji nije pokopao dio svoje ljubavi i samoga sebe. Zato ću završiti jednim kratkim primjerom. Riječ je o čovjeku koji je za sebe mislio da je u životu sve dobro učinio. Bio je duboko uvjeren  da je volio svoju ženu, svoju djecu i sve ljude oko sebe. Na koncu Bog mu je dao milost da vidi sve svoje promašaje i sam se uvjeri kako je bio grobar ljubavi. Da, grobar ljubavi! Kad je to vidio, sam je priznao: ni jednoj svojoj ljubavi nisam u mome životu dao nadu uskrsnuća. Sve su bile osuđene na umiranje, jer kod mene nije bilo praštanja. O povratku i praštanju nikad nisam ni razmišljao. Prije smrti izrazio je želju da mu se na grobu napiše: „ovdje leži grobar ljubavi“. Kad pročitate tu rečenicu „ ovdje leži grobar ljubavi“, onda ćemo lakše prepoznati svoje zakopane ljubavi.

..... i nemojmo gubiti nadu. Nismo sami.

-         istina, sami ne možemo voljeti, niti biti voljeni;

-         možemo snagom onoga koji nas je stvorio i koji je dao snagu i nama ljudima da možemo voljeti i biti voljeni.

Recimo od srca na kraju:

-         HVALA TI BOŽE ZA MOJU OBITELJ

-         HVALA TI ZA MOJU DJECU

-         HVALA TI ZA MOJ BRAK

-         HVALA TI ZA SVE POTEŠKOĆE U MOME BRAKU JER ONE DONOSE BLAGOSLOV. ZATO OSTANI S NAMA GOSPODINE

          - jer ti si Emanuel,

          - Bog sa mnom

          - Bog s tobom

          - Bog sa svakim čovjekom,

          - Bog koga ja i moja obitelj trebamo kao žedna zemlja kišu

- TREBAM TE BOŽE SVAKOGA DANA DA BI MOGAO VOLJETI I BITI  

   VOLJEN

-         DA BIH MOGAO BITI SUSTVORITELJ NOVIH ŽIVOTA.

-         DA BIH MOGAO BITI PRAVI OTAC, PRAVA MAJKA .....

 

Završavam sa sv. Pavlom: sve mogu u onome koji me jača!

Hvala na strpljenju! Želim Božji blagoslov za sve vaše obitelji!

Bog Emanuel uvijek bio s vama! Amen! tako neka bude!

 

Novo Selo0, 25.03.2011

 

                                        Pavao Brajinović, župnik

 

    BOG STVARA SVIJET I ČOVJEKA

        

 

Danas se sve više govori o važnosti Božjega stvorenja: prirode, biljaka i životinja, ali i samo ga čovjeka i čovječanstva. Teologija stvaranja stvara univerzalne pretpostavke za razumijevanje svijeta, Crkve ali i vlastitih životnih stavova. Sve se više uviđa da su stvaranje i činjenica stvorenosti važne činjenice ljudskoga postojanja.

         Predavanje je ishodilo od biblijskoga izvještaja o stvaranju u Post 1,1–2,4a koje se tradicionalno pripisuje svećeničkom autoru 6. I 5. St. pr. Kr. (P autoru). To je izvješće dio većega teksta Post 1–11 ili Prapovijesti. Za svećeničkog pak teologa koji ima iskustvo izgnanstva Bog ljubi svoj narod unatoč njegovim grijesima i zlu čak i u tuđoj zemlji.

         Tekst Post 1,1–2,4a je zanimljiv s više gledišta, ali svakako i po svome književnom obliku. Možda bi se za navedeni ulomak moglo ustvrditi da je neke vrste pripovijest, ali detaljnijom analizom, doći će se do toga da mnogi elementi pripovijesti u  tom tekstu nedostaju. Tako nedostaje izraziti zaplet koji u pripovijesti uvijek dostiže svoj vrhunac, a onda i konačni rasplet. Takva dramaturška zapletenost nedostaje u tekstu Post 1,1–2,4a kojega označavamo i kao prikaz svećeničkoga pisca (P). Možda bi se moglo i reći da u postojećem tekstu postoji neki zaplet, ali on je toliko slab i sporedan da je teško  ustvrditi da je to pravi pripovjedački zaplet. Možda bi se moglo prije govoriti o neke vrste prikaza koji ima jedinstven stil. Rečenice mirno teku  ponavljajući određenu strukturu, pojmove i glagole, sve je  prikazano dostojanstveno i otmjeno. Tekst ulomka završava karakterističnim  pojmom “Ovo su počeci neba i zemlje“.

U tekstu se susreće spojena proza i poezija što je uočljivo i iz ritmičkog obilježja teksta. Pada uoči kako se ponavljanjem pojedinih elemenata stvara monotoni stil kakva ga susrećemo i u genealogijama. Čini se da je svećenički autor spojio dva tipa prikazivanja stvaranja u jedan: stvaranje djelovanjem ili činjenjem i stvaranje riječju ili govorom.

Ono što je P osobito želio istaknuti u prikazu stvaranja svijeta nalazi se u shemi  stvaranja u sedam dana. Biblijska znanost pripisuje ovu shemu upravo P autoru kao  njegov svojevrsni originalni zahvat pri čemu  nije imao prethodno nikakvih uzora. Stvaranje je usmjereno prema sedmome danu i time je stvoren vremenski slijed  koji vodi sedmome danu ili Suboti.  Subota više odgovara stvaranju djelom nego riječi jer se Stvoritelj odmara od poslije svoga djela. Stvaranjem  tjedna od motiva odmaranja Stvoritelja P je zapravo stvaranje stavio u okvir vremena odnosno povijesnoga slijeda. Vrijeme tim zahvatom nije više pravrijeme nego postaje protežno vrijeme, postaje povijest.

Na taj način P autor povezuje Božje stvoriteljsko djelovanje i povijest: Bog stvarajući svijet stvara istodobno i povijest. Bog je postavio cilj kako u stvaranju tako i u povijesti i sebi i ljudima. Zadnje djelo u tom procesu nije čovjekovo nego Božje: to je sedmi dan kao dan počivanja. „Ono što P prikazuje nije slijed od šest dana i subotom na krajuʼ nego cjelina kao razvrstano vrijeme koje to biva tek sa svoga kraja.“ Iz toga proizlazi da se ne mogu računati dani kao što ih mi danas računamo nego da shema ima i usporedno obilježje kojim se ističe da je stvaranje počelo s uređenim vremenom koje ima svoja razdoblja i koje je dar Boga stvoritelja.

U svemu tomu ne bi se smjelo zanemariti činjenicu da brojevi igraju u prvom poglavlju veliku ulogu. Tu je prije svega broj sedam koji znači puninu, savršenost, potpunost. Tekst  prikazuje stvaranje kroz sedam dana pri čemu se rabi glagol   stvoriti sedam puta, po sedam puta su prisutni izričaji „Bog vidje“, „I bi tako“ i „Vidje da je dobro“. Tu su također i drugi brojevi, osobito broj deset: Deset puta susrećemo izričaj „Bog reče“ što podsjeća na „Deset riječi“ ili „Deset zapovijedi“, deset puta glagol učiniti te deset puta izričaj „prema njihovoj vrsti“.

Bog je u šest dana stvorio osam djela koje možemo postaviti u dva paralelna dijela i usporediti njihove sadržaje te uočiti njihovu analognost. Evo kako  bi se stvaranje u šest dana moglo izraziti shematski. Sedmi dan ostaje vrhunac stvaranja.

 

Dan

Djela stvaranja dijeljenjem

Dan

Djela stvaranja ukrašavanjem

Prvi

 I. svjetlost:  dan i noć

Četvrti

V. Sunce, Mjesec i zvijezde

Drugi

II. svod: nebesa i voda

Peti

VI. ptice i ribe

Treći:

III. pojavljivanje na površini zemlje

Šesti

VII. zemaljske zvijeri

 

IV. biljki i stabala

 

VIII. čovjek

 

Kao što je vidljivo iz ove tablice postoji određeni paralelizam između stvaranja dijeljenjem i stvaranja ukrašavanjem te također i paralelizam pojedinih dana međusobno. Sadržajno prvi dan bi mogao u izvjesnom smislu odgovarati četvrtome danu: u prvome danu Bog stvara svjetlo i vremenski ritam dana i noći, a u četvrtome danu Zvijezde koje utječu kako na prirodni ritam tako i na blagdane, odnosno na čovjeka. Drugi dan bi pokazivao stanovitu paralelu sa šestim danom. U drugome danu Bog je  razdijelio nebeski svod od zemlje i vode, a u petom ga je ukrasio pticama u zraku  a ribama u vodi. Isto tako neke se paralele mogu povući i između trećega i šestoga dana: u trećem danu Bog daje da izniknu biljke i stabla – zelen a u šestome Bog stvara zvijeri i čovjeka. I čovjek i zvijeri hrane se opet zelenilom.

 Isto tako, postoje određeni  paralelni elementi u stvaranju vezanome uz prvi dan i elementi koji se nalaze naslonjeni na sedmi dan. S prvim danom i stvaranjem svjetla započinje vremenski tijek u ritmičnoj izmjeni dana i noći, a završava u sedmome danu gdje vrijeme zapravo staje. Isto tako postoje paralelni elementi u četvrtom i sedmom danu. U četvrtom danu Bog je zapravo stvorio zvijezde koje ne proizvode svjetlo nego ga zapravo prenose i koje utječu na čovjeka ali ne vladaju nad njime nego one određuju vremenski ritam. Ona ne  utječu samo na ritam dana i noći nego su znakovi blagdanima, danima i godinama. Sedmi pak dan priprema ljude za onaj konačni blagdan koji Bog priprema za cijelo čovječanstvo.

Jednako tako  obilježje  Post 1,1–2,4a je i uporaba različitih glagola koji izražavaju Božje djelovanje. Među te glagole spadaju sljedeći:  rastavljati  (1,4.7), imenovati (1,5.8.10), činiti (1,16.23), postaviti (1,17), stvoriti (1,1.21.27), blagosloviti  (1,28). Evo kako bi se to grafički moglo prikazati:

 

Svjetlo

Bog je rastavio

imenovao

 

Svetkovine

Bog je učinio

rastavio

imenovao

More-zemlja

Bog je rastavio

imenovao

 

Biljke

Zemlja ih je

proizvela

 

Zvijezde

Bog je načinio

postavio

 

Životinje u zraku i vodi

Bog je stvorio

blagoslovio

 

Životinje na zemlji

Bog je načinio

 

 

Ljude

Načinimo !

Bog je stvorio

blagoslovio

 

Subjekt ovih glagola, osim kod biljnoga svijeta kojega proizvodi zemlja, jest sam Bog, bez obzira na različite glagole kojima se opisuje njegovo djelovanje. Bog pokreće proces stvaranja, on ga izvodi i prati, te na kraju on mu daje puni smisao u sedmome danu. Bog je zapravo ishodište i završetak tog procesa kojega obilježavaju vrlo dinamični glagoli djelovanja.

                                     

BIT KRŠĆANSTVA S BIBLIJSKOGA GLEDIŠTA

Danas se postavlja pitanje što je to bitno za kršćanstvo gledano iz njegova izvora, a to znači iz Biblije.  Bilo je u povijesti velikih ljudi koji su također govorili o ljubavi, o praštanju, o milosrđu. Ali ono što je tipično za kršćanstvo jest da je u Isusu poruka bila djelo i djelo bila poruka. Ono što je Isus  živio to je i propovijedao a ono što je propovijedao to je i živio.
         Ako je propovijedao o potrebi praštanja onda je ljudima opraštao  grijehe a i sam je umro na križu s riječima praštanja: Oče oprosti im jer ne znaju što rade. U Isusu je riječ postala tijelom – stvarnošću i tijelo je bila riječ. U Isusa nema raskoraka između teorije i prakse.

S tim u vezi treba razumjeti Isusovo propovijedanje u prispodobama. Tu je svakako ona prispodoba o sijaču i sjemenu koja se jednostrano interpretira kao sijanje sjemena koje pada na različito tlo  – i ne donosi roda. Takva interpretacija nije kriva ali je moguće tu usporedbu tumačiti i sa stajališta sijača. Sijač sije nezabrinuto sjeme iako zna da će neko pasti i na nepogodno tlo i da neće donijeti roda jer je svjestan da će ipak poneko pasti i na plodno i donijeti puno veći urod od onoga uloženoga. To nas kršćane ohrabruje da djelujemo i sijemo ne računajući da ćemo odmah vidjeti plodove svoga djelovanja.

U svezi s onim što je Isus činio i propovijedao treba pripomenuti da je to veća pravednost, dobrota, praštanje i ljubav koje nisu kod njega bile apstraktne vrijednosti nego življene. Ako je Isus govorio o ljubavi, on je tu ljubav i prakticirao. U tom smislu osobito je dojmljiva usporedba o dobrom ocu i dvojici sinova. Onaj mlađi odlazi od oca, uzima svoj dio i sve više propada u životu. Spašava ga pomisao na očevu ljubav i vraća se ocu koji mu izlazi u susret i prima ga u očinsku kuću ljubavi. Drugi sin radi kod oca kao „najamnik“ i kad doznaje da mu se brat vratio, ne želi ući u kuću očeve ljubavi. Otac međutim izlazi i pred njega i želi mu otvoriti oči da je njegov brat bio izgubljen i našao se, mrtav i oživio.

Posrijedi je nova slika Boga kojega je Isus objavio, Boga kao oca koji prima svoju djecu i veseli se kad mu se obraćaju. Princip djelovanja sažet je također u velikoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Osobito je važna kategorija bližnjega koji mi je bližnji po tome što se nalazi u nevolji, a što smo povezani rodbinski, konfesionalno ili nacionalno. Ja sam bližnji čovjeku u nevolji i čovjek u nevolji je bližnji meni jer treba moju pomoć.

Djelovati prema ovome principu, znači djelovati konkretno. Ljubav je naime konkretna stvarnost koja se manifestira najprije u djelovanju. Bog isto tako postupa prema ljudima: on dolazi onima koji su odbačeni, zapuštani, prezreni, pogaženi – i u njima budi novi znak nade.

Kršćanstvo bi trebalo shvatiti ovakvu logiku Boga i djelovati idući prema onima najugroženijima, najslabijima, najodbačenijima. Tada bi kršćanstvo bilo privlačno. Ako bi se uz to povezalo i ono što sam rekao na početku predavanja o povezanosti teorije i prakse kod Isusa, onda bi doista kršćanstvo danas bilo aktualno. Međutim, kod nas postoji veliki raskorak između teorije i prakse pa zato naše djelovanje nije uvjerljivo.

Za obnovu ove župe trebalo bi poraditi upravo na ovome: da se poveže teorija i praksa i da se svojim djelom naviješta Boga koji je Bog svih ljudi i otac svih ljudi. U ovim vremenima to je od presudne važnosti.

        dr. prof. fra Božo Lujić

 

ps. velika hvala dragom predavaču na iskazanom trudu i prekrasnom predavanju.

                              

       OBITELJ U CRKVI

 

Danas vam želim govoriti o tome što crkveni dokumenti govore o mjestu obitelji u Crkvi. njenim dimenzijama biti Crkva, što obitelj čini za crkvu svojim postojanjem i odgojem djece te da bi Crkva trebala obitelj prihvatiti u njenoj ministerijalnoj i kreativnoj subjektivnosti.

Ovdje podsjećam na neke naglaske glede sakramenta ženidbe za koje mi se čini da se ne čuju ili dovoljno ne naglašavaju:

1.      Ženidba kao Božji poziv.- Već od krštenja ljudska osoba je pozvana i u tom pozivu, kad

     odgovori na Božju ponudu i dar, događa se savez Boga i čovjeka.

2.      Služitelji sakramenta su zaručnici međusobno.

3.      Ovaj sakrament se živi u dvoje.

4.      On ima udjela u odnosu Krista i Crkve: Pripadajući jedno drugome, oni dosita sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom.

5.      Za Crkvu, pa onda i za sve nas, ovaj sakrament govori da su „Bračni drugovi za Crkvu trajan podsjećaj onoga što se zbilo na Križu. Oni su jedno za drugo i za svoju djecu svjedoci spasenja kojega ih sakrament čini dionicima. Ženidba je kao i svaki sakrament spomen-čin  posadašnjenje i proročki navještaj događaja spasa.

6.      Sakrament ženidbe je trajni sakrament. „Dar Isusa Krista ne iscrpljuje se u slavlju sakramenta ženidbe, već on prati bračne drugove tijekom čitava njihova života.

7.      On je savez koji ima oznake saveza Boga i čovjeka

 

Kršćanska obitelj je – kućna Crkva. Tako su obitelj zvali crkveni oci. Obitelj ima trostruku službu: naviještanja, slavljenja i služenja.

 

Slijedeći navodi govore o tome kako najnoviji crkveni dokumenti gledaju na mjesto braka i obitelji u crkvi i što govore o njihovom mjestu u crkvenom životu, posebno kad je riječ o odgoju u vjeri.

-         kršćanski brak i obitelj grade Crkvu.

-         to je zajednica koja je evangelizirana i  koja evangelizira.

 

U zajednici biti roditelj znači pokazati spremnost prihvaćanja drugoga i drugačijega. Važno je da djeca dožive da su roditelji pravi par koji zna biti, nastupati, raditi i živjeti zajedno. Ako djeca ne vide o ne osjete to zajedništvo rastu u ugođaju koji ih može dovesti  i do patoloških stanja iz kojih postaju nesigurni, nemaju sigurnog oslonca, nešto im bitno nedostaje, imaju teškoće vjerovati u život.

Bračni par zajednici govori i potiče samu zajednicu na vrednotu jedinstva. Zajednica koja je podijeljena i u svađi patološki odgaja djecu. Kao odrasli roditelji su sposobni  odlučivati i preuzimati odgovornosti za dar djeteta koji im Bog daje. Bog ima u njih povjerenje i zato im daje mogućnost da s njim sudjeluju u rađanju djece.

Djeca su obitelji povjerena zauvijek od Boga. O njoj ovise u dobrim i zlim vremenima, u zdravlju i bolesti, bez obzira kako odgovaraju na njihovu pažnju. Vrlo je opasno ako dijete primijeti da roditelji samo gledaju kako se izvući od dužnosti i odgovornosti. Mladi često stave u pitanje roditeljsku osrednjost, njihov raskorak između onoga što govore i čine. To nikada ne smije biti jednosmjerna ulica.

Zajednica se izgrađuje prvotno u obitelji. Odgajati djecu znači znati reći ne. Pokrivati olako i nekritički nedostatke vlastitog djeteta znači čuvanje vlastitog „čistog lica“, samo da drugi ne doznaju pravu istinu o mom djetetu. Odgoj se zbiva po onome što roditelji jesu, a tek onda po riječima pouke.

Prihvaćanje brata i sestre i življenje tih odnosa je zamršeno i nimalo jednostavno. Zajednica nije zajednica savršenih već osoba na putu rasta gdje se i pada i ide krivim putovima, griješi. Zajednica nikoga ne smije otpisati, već drži vrata otvorenim poput milosrdnog Oca. Ljubiti i prihvaćati drugoga unatoč svemu.

Cilj koji se postavlja u odgoju jest da djeca postanu odrasla, samostalna,ono što je Bog s njima  i za njih planirao, da odgovore njegovom projektu. Snagom sakramenta ženidbe, koji supruge čini stvarno slikom ljubavi Krista i Crkve, on i uzimaju na sebe odgovornost u izgradnji kršćanske zajednice.

Rađajući i odgajajući djecu obitelj doprinosi obnavljanju  cijelog čovječanstva. Potrebna je puna integracija crkvene zajednice i kućne Crkve.

Ova nezamjenjiva uloga obitelji u poslanju Crkve dovodi to toga da se mijenja način razmišljanja, djelovanja i strukturiranja župske zajednice. Potrebno je da se zajednica više identificira s obiteljima i po obiteljima te da obitelj prizna kao primarni subjekt evangelizacije i svjedočenja evanđelja u svijetu.

Bitne vrijednosti za kvalitetan brak:

1.      Vjernost 97,2 %

2.      Međusobno poštovanje i uvažavanje 96,2 %

3.      Razumijevanje i tolerancija 93,9 %

4.      Spremnost raspravljati o problemima koji se pojave u braku 92,4 %

5.      Djeca 88,5 %

6.      Redovito razgovaranje o zajedničkim interesima 88,3 %

7.      Provođenje što više zajedničkog vremena 80 %

8.      Dobar seksualni odnos 78,9 %

9.      Dobri stambeni uvjeti 75,4 %

10.  Primjereni prihodi 74,6 %

11.  Uzajamno obavljanje poslova u kući 71,3 %

12.  Život odvojen od roditelja 68,8 %

13.  Vjera 51,6 %

14.  Isto socijalno podrijetlo 43,3

15.  Isto nacionalno podrijetlo 41 %

16.  Zajednička molitva 33,1 %

Prikazani podaci potvrđuju da su tradicionalne vrijednosti dana pri dnu liste ponuđenih vrjednota (zajednička molitva, vjersko, nacionalno i socijalno podrijetlo) dok na vrh liste dolaze do izražaja vrjednote koje su bitno okrenute na same supružnike i njihovo ponašanje, međusoban odnos te na samu kvalitetu življenja bračnog života. Istraživanje pokazuje kako hrvatski građani smatraju ključnim za uspjeh braka one vrjednote koje se tiču ljubavi.

 

Nekoliko prijedloga na razmišljanje i usvajanje:

 

1.      Sunce nek ne zađe nad srdžbom vašom, zato pomirite se i oprostite jedni drugima;

2.      Dan bez TV-a, ispuniti  vrijeme da se bude zajedno, zajednički razgovor, igru, čitanje...;

3.      Nedjelja bez trgovine i kupovine – naravno sa Misom, obiteljskim ručkom, zajedništvom ...

4.      Dijete svako blagosloviti kada izlazi od kuće i odlazi u društvo ....;

5.      Biblija  - zajednička molitva i čitanje  izabranih biblijskih tekstova ...;

 

Hvala na pažnji i strpljivosti!

 

Župa Novo Selo – Balegovac, 11.03.2011              Dr. Pero Aračić

                                                                              predavač

 

       KORIZMA 2011

 

Život nas uči, ako želimo sanirati neku građevinu, prvo što moramo učiniti je ispitati njezine temelje. Bez saniranih, čvrstih temelja, svaka obnova je besmislena, a budućnost obnovljene zgrade upitna.

U godini našeg „župnog jubileja“, želio bih da se zaustavimo pred zgradom koja se zove „ŽUPNA ZAJEDNICA“ koja je satkana od „OBITELJI“ kojoj sveopća Crkva na čelu sa svetim ocem Papom Benediktom, ne bez razloga, posvećuje ovu cijelu godinu.

U obitelji se rađamo, u njoj živimo, iz obitelji ovozemaljski život napuštamo. Imajmo snage i hrabrosti, ali dostojanstva i ponosa, pogledati pravu stvarnost u kojoj naš život nastaje, dešava se i prestaje.

Ni najopasnija pukotina naše životne zgrade nije tako opasna, ako se na vrijeme uoči, na stvarnu opasnost se ukaže, i sve se poduzme da sanacija bude odrađena. Prava dijagnoza, pola obavljena posla.

Ako je obitelj najvažnije mjesto ljudskog roda na zemlji, onda nije nikakvo čudo da je protivnik Boga i čovječanstva upravo nastojao tu raniti čovjeka.
Većina naših obitelji živi samo svoju ovozemnu dimenziju, onda to „novorođenče“ ima tijelo, ali nema dušu, ima patnju, a ne zna za ljubav, zadovoljstvo i sreću.

Kad su dvoje stupili u brak, počinje njihova briga oko mjesta zajedničkog stanovanja, materijalnog uzdržavanja obitelji, stjecanja materijalnih dobara, traženje prijatelja, živeći život od danas do sutra, bez pravog oslonca za bolju budućnost.

Za dublji život obitelji, onaj nutarnji, duhovni život, kao da ne ostaje ni vremena, ni snage, ni interesa, a čini se ni potrebe, a bez toga obitelj umire. Ona postaje samo sustanarstvo mrzovoljnih osamljenika, bolje rečeno nesretnika natjeranih silom prilika da zajedno stanuju.

Takvo ponašanje neminovno vodi do toga da se jedan ili oba partnera osjećaju zanemarim što je plodno tlo za različite prepirke, svađe, i međusobno udaljavanje, i često raskid sklopljene zajednice.

Kako rane od jezika više bole i teže zarastaju nego rane od mača, moramo biti vrlo pažljivi sa njegovom upotrebom. Na žalost, to se u braku često zanemaruje, pa smo ljubazni i slatkorječivi prema svima ostalima više nego prema svom bračnom partneru.

 

Kako pronaći nutarnju snagu za drugačiji život obitelji? Kako obitelji vratiti dušu koja će je oživjeti i dati joj pravo usmjerenje?
Pokušajmo zaviriti u život Isusove obitelji, živote Marije i Josipa, njihovih motiva i opredjeljenja. Još više istraživanjem Boga koji nam se objavio kao obitelj. KAKO?

* Kleknuti i darovati mu svakodnevno nekoliko minuta vremena da nam se on otkrije,

* dati Bogu mogućnost da svoju stvarnost polako pretače u naše duhovne prostore.

* lijepa riječ je ključ za srce da se brak učini utočištem sreće i razumijevanja.

 

Spoznaja, novost života i snaga za njega, može doći u nas samo iznutra neprimjetno. Nove oči za tvoju obitelj, nove uši, novo srce - darovat će ti Božja prisutnost u kojoj svakodnevno boraviš u molitvi. Nutarnja praznina ispunit će se sadržajem, osmisliti tvoju besmislenost, i uliti nadu i povjerenje u tvoje bolje obiteljsko sutra.

Sam si! Teško ti je!

Nitko te ne razumije! Nitko ti ne želi pomoći!

Počinješ očajavati! Počinješ sam u sebe i svoju obitelj sumnjati!

 

Tvoj Bog ti pruža ruku kroz najavljena predavanja ove KORIZME! Tvoj Bog te zove.

Ostavi sve i dođi.

On te čeka svakog korizmenog petka. Dođi! Slušaj!

A onda kaži što te tišti i boli! On će ti pomoći!

AKO TO PROPUSTIŠ, NEMOJ POSLIJE U DRUGOME KRIVCA TRAŽITI!

NEMAŠ MU SE PRAVO POSLIJE OBRAĆATI I OD NJEGA POMOĆ TRAŽITI!

KRIST te ČEKA  sada! ISKORISTI TU ŠANSU!

Dođi na korizmena PREDAVANJA!

ODMORI I IZLIJEČI SVOJU DUŠU! Učvrsti svoju obitelj!

 

ZAPAMTI: nikad nisi sam! Krist te zove:

DOĐI DA IZGRADIMO MOST ZAJEDNIŠTVA!
jači od željeza i kamena
most ljubavi
most dobrote
most razumijevanja
most nesebičnosti
most darivanja
most zahvalnosti
most plodnog i blagoslovljenog života
Povežimo most čvrstom voljom, snagom krvi Kristove!
Okitimo radosnim osmjehom. Uresimo cvijećem naše ljubavi i želja
Stavimo u nj sve propale nade i sva dosadašnja ostvarenja!
Sve uspjehe i neuspjehe
Ugradimo se potpuno u most zajedništva u Kristovo srce.

DOĐI! TVOJ BOG TE ZOVE I ČEKA! DOĐI!

 

P.s. Dolaze nam predavači prve kategorije.

      Dođi! Obogati svoju dušu i obnovi svoju obitelj!     

             

                                                               tvoj župnik vlč. Pavo

Petak 11.03.2011 Tema:

OBITELJI! BUDI ONO ŠTO JESI!


Dr. PERO ARAČIĆ, rođen je 01. srpnja 1944. godine u selu Grk. Teološki studij, završio u Đakovu. U Rimu je pohađao školu za obiteljskog  savjetnika. Od 1979. predaje na filozofsko-teološkom studiju u Đakovu.Dekan Fakulteta od 2008.

18 i 19.03. 2001 – Tema:

ZNAŠ LI KOJE SE BOGATSTVO KRIJE ZA TEBE U BIBLIJI?

Prof. dr. sc. fra Božo Lujić, rođen u Osječku, 1946, teološki studij u Sarajevu. Dodatni studij  biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, i Jeruzalemu. Zaređen za svećenika 1974, franjevac. Organizator i vodič studijskih putovanja po Sv. zemlji. Profesor biblijskih znanosti Staroga i Novoga zavjeta u Sarajevu i Zagrebu.

Petak 25.03.2011 – Tema:

POSLJEDICE RASTAVE BRAKA!

Vlč. Đuro Zrakić, rođen je 25.09.1945 u Zasavici. Čitav svoj svećenički život  potrošio je slaveći Boga i radeći za čovjeka. Mnoge je utješio, mnogima suze zaustavio, tisućama pravi put pokazao. Dođi i ti i uvjeri se u to!

Jeste li bili na sprovodu ljubavi, - pita se vlč. Đuro. Sprovod ljubavi dogodi se u onom trenutku kad u našem srcu umre ljubav prema samom sebi, prema svom mužu, svojoj ženi, djeci, roditeljima, svima onima koji nas okružuju. To je naša smrt prije smrti. Onoga trenutka kada u mom srcu nema ljubavi, ja sam živi mrtvac! Ništa nije bolja situacija ni kod tebe.        

Na poseban način, moderni sprovod našeg vremena je onda kada roditelji ostavljaju plod svoje ljubavi, svoju djecu. Dadnu im život, ali im uskraćuju ljubav. Upitajmo se: koga sam ja to živoga zakopao, koga danas moram nazvati i reći oprosti? Izađi iz tog začaranog groba? Ne možeš drugoga zakopati, a da ne zakopaš s njim i samoga sebe. Prijatelju! Bog te grli i dotiče svojom rukom da se mijenjaš i zavoliš sebe i druge: svoju obitelj, svog muža, ženu djecu, roditelje! Dođi prijatelju, da zajedno pokušamo oživjeti tog zakopanog mrtvaca. JA ĆU DOĆI, A TI? ČEKAM TE!

 

 

Petak 01. i 08.04.2011 – NJEGOVE NAS RANE ISCIJELIŠE!

Sestra Augustina Barišić rođena je 14. svibnja 1951 u Gornjoj Dubici. Višu medicinsku školu i teologiju završila u Zagrebu.U Družbu sestara Klanjateljica Krvi Kristove stupila je 23 rujna 1967. Doživotne redovničke zavjete položila 1976. u Zagrebu. Na intenzivnoj njezi Neurološke klinike Rebro radila je 18 godina, a zatim je nastavila raditi kao asistent u EMNG kabinetu iste klinike.

 

 

DESETGODIŠNJICA  NAŠE  ŽUPE

 

               2001  - 2011

 

Župa Novo Selo – Balegovac, u nedjelju 7. kolovoza 2011 priprema vanjsku proslavu  „DESETGODIŠNJICE“ svog postojanja. Deset godina nije mnogo u povijesti i životu jednog naroda, ali jest za jednu župu i svakog njezinog člana. U povodu ove proslave riječju i slikom želimo pokazati na ovom mjestu veći dio onoga što se kroz to vrijeme događalo i ostvarilo. Neka ovo bude pokušaj da u tom vremenskom okviru svoje mjesto nađu mnogi važni ljudi i lijepi događaji koji su obilježili ovih deset godina.

Činjenica da „SVE ŠTO NIJE ZAPISANO BRZO SE ZABORAVLJA, STOGA SE NIJE NI DOGODILO“ potvrđuje potrebu ove namjere da se još jednom vratimo na sam početak, tj. 2001 godinu i osnivanje naše župe.

Dakle, cilj je da upozorimo na vrijeme koje je za nama i sve one koji su iz ljubavi prema svojoj župi ugradili svoj kamenčić dobrote u ovaj mozaik, a njih je, Bogu hvala, jako, jako mnogo u našoj župi, i dragi nam prijatelja širom svijeta.

Želim da ovo bude i mali podsjetnik budućim naraštajima koji će ovdje živjeti, ovdje dolaziti, svemu se diviti i sve ovo sagrađeno koristiti, ali toliko vrijednih ljudi i dobrotvora naše gradnje možda nikada neće susresti i osobno upoznati.

Stoga, nakana je ovim redcima, i svemu što bude stavljeno na ovu stranicu izvući iz zaborava sve ljude i njihovu dobrotu što se dogodila kroz ovo proteklo vrijeme od deset godina kako bi jednoga dana mlađi naraštaji bili ponosni na sve one koji su bili široka srca i ne žališe truda i napora da i sam Bog u našem selu dobije svoje dom. svoju crkvu.

Onima koji su umrli želim vječni pokoj, da im dragi Bog bude plaća i nagrada za sva njihova dobročinstva, dao im Gospod mir u svom nebeskom kraljevstvu, nagradio njihov trud i rad.

Svi oni koji su živi neka se vesele pokazujući tako da njihov trud nije bio uzalud, a dobri Bog koji se ne da nadmašiti u dobroti, preko ruku naših dragih zaštitnika, apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla svima vratio stostruko..

Svi oni koji su bili tvrda srca i zgrčene ruke nisu dostojni spomena u ovoj našoj radosti, makar mnogi od njih još i danas traže opravdanje za svoj postupak ili da umire svoju savjest lažu sebi i drugima kako su i oni bili sudionici ovog veličanstvenog, Bogu dragog projekta.

Mnogo toga bit će napisano i stavljeno na ove stranice, a sada donosim pastoralni kalendar najavljene proslave za naš jubilej:

 

 

KALENDAR  PASTORALNOG DOGAĐANJA 2011

datum

razna predavanja i svečanosti

11.03.

Dr. Pero Aračić dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu

 

tema: Obitelj i njezini problemi

 

18. 03.

dr. Božo Lujić

seminar iz Biblije

19. 03.

dr. Božo Lujić

seminar iz Biblije

25. 03.

vlč. Đuro Zrakić

Posljedice rastave braka

01. 04.

č.s. Augustina Barišić

Njegove nas rane iscijeliše.  

25. 04.

Sveti Marko

Blagoslov polja

30. 04.

Posjet sjemeništaraca iz Travnika

01. 05.

Posjet sjemeništaraca iz Travnika

15.05.

Misa kod spomenika: za sve poginule branitelje II svjetskog rata

22. 05.

Hodočašće Gospi u Aljmaš i posjet Vukovaru

29. 05.

Prva Pričest u našoj župi

 

05.06.

Hodočašće za Papin dolazak u Zagreb

18-25.06

Organizira župa Odžak

Hodočašće u Lurd

29. 06.

PATRON: - Sv. Petar i Pavao

propovijeda fra ŽARKO RELOTA

 utakmica: Nk. Dragovoljac -  hrvatska reprezentacija svećenika

         30.07.

Balegovačke ljetne igre

Noćni turnir

         31.07. 

Odbojka

Cvek - Praulja

DUHOVNA OBNOVA

 

04. 08.

za mlade obitelj

Dr. Tomislav Ivančić

 05.  08

bolesnici i starije osobe

Dr. Tomislav Ivančić

06.  08.

mladi

Dr. Tomislav Ivančić

7.kol.

Vanjska proslava 10. godišnjice

kard. Vinko Puljić

07.08.

poslije podne

Memorijalni noogometni turnir

14.08.

Odbojkaški turnir kod Kvikija:"VELIKA GOSPA"

 

 

 

Molimo  svaki dan  da sjeme Božje padne na plodno tlo naše duše

ISKORISTIMO ŠANSU KOJU NAM DRAGI BOG NUDI

BUDIMO PONOSNI  NA SVE UČINJENO I VESELIMO SE, IMAMO RAZLOGA ZA TO

Na blagdan Svijećnice, 02.02.2011

vaš župnik vlč.Pavo